Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nebeska Srbija

U Srbiji je većina građana gladna, bosa, gola, bolesna i u beznađu, a vlast gosti arapske izbeglice

Nebeski narod u Vučićevoj evropskoj Srbiji

Zvanična statistika priznaje da skoro devet odsto stanovništva Srbije nema šta da jede, da je svaki četvrti građanin Srbije siromašan, čak i po afričkim standardima, a da skoro polovina stanovništva preživljava u ponižavajućim uslovima.To je po statistici, a u stvarnosti je još mnogo gore.Umesto da pomogne građanima, aktuelna vlast milijardu i po evra iz socijalnog budžeta i ove godine troši na sebe i na finansiranje doseljavanja izbeglica

Milan Malenović

Srbija je siromašna i gladna, ali nas statističari ubeđuju da je situacija nešto bolja od toga, odnosno da „samo" četvrtina stanovnika Srbije gladuje.

Svaka četvrta porodica u Srbiji ne može sebi da priušti meso za ručak ni svakog drugog dana, tvrdi Republički zavod za statistiku (RZS), koji upozorava i da se više od 15 odsto građana zimi smrzava jer nemaju para za normalno grejanje. Po ovom zavodu „samo" 40,9 odsto građana Srbije živi ispod granice dostojanstva. Istina je, međutim, mnogo surovija.

„Evropska mreža protiv siromaštva - Srbija" (EMPSS) je povodom međunarodnog dana siromaštva 17. oktobra 2015. objavila kako 628.000 stanovnika Srbije (8,9 odsto) živi u apsolutnom siromaštvu, odnosno da nema mogućnosti da se hrani po nutricionističkim standardima definisanim za Srbiju. Međutim, kada se u obzir uzme od EMPSS-a izračunata granica siromaštva (koja iznosi 11.340 dinara mesečno za samca, za samohranu majku sa jednim detetom 17.010 dinara mesečno, a bračni par sa dvoje dece 30.618 dinara), onda je u 2014. godini skoro 1,8 miliona Srba bilo siromašno, a to je 24,6 odsto svih žitelja Republike.

Vlada Republike Srbije osnovala je u julu 2009. godine „Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva" pri kabinetu potpredsednika Vlade za evropske integracije, a on danas radi u sklopu kabineta potpredsednika Vlade i ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu. U pitanju je, dakle, državno telo.

Po tvrdnjama "Tima", koji ima 12 stalnih saradnika, u 2014. godini u Srbiji je prag siromaštva za samca iznosio 14,920 dinara, a ispod te crte bilo je 25,4 odsto celokupnog stanovništva. „Tim" iznosi još jedan zabrinjavajući podatak, a to je da se procenat siromašnih povećava iz godine u godinu: 2012. u Srbiji je 24,6 odsto stanovnika živelo ispod praga siromaštva, odnosno jedan procentni poen manje nego dve godine kasnije.

Republički zavod za statistiku i u ovom slučaju ima našminkane rezultate da bi se prikrila nesposobnost vlasti da oporavi privredu. Za siromašne se u Zavodu smatraju samo oni koji koriste socijalnu pomoć, a to je oko 682.000 građana, a upravo njih EMPSS svrstava u grupu gladnih. RZS, očigledno, ne smatra nikoga siromašnim ko ima dnevno da pojede nešto više od suve korice hleba, i ako ne dobija socijalnu pomoć, koju stotine hiljada nisu ni fizički sposoban, a ni pismene da traže od socijalnih službi!

Bez obzira koja se metodologija primenjuje, jasno je da četvrtina stanovnika Srbije jedva preživljava, dok skoro 10 odsto njih bukvalno umire od gladi. Ove cifre bi bile daleko više kada bi se u statističkim posmatranjima primenjivali standardi koji važe za Evropsku uniju.

Da bi suzbila siromaštvo, Vlada je oformila već pomenuti „Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva", koji redovno daje analize i predloge šta valja činiti, ali niko od ministara, kao ni sam predsednik Vlade, ne obraća pažnju na to. U vreme dok je mišljenje „Tima" bilo uzimano u obzir, a to je odmah na početku njegovog rada, broj siromašnih građana u Srbiji se smanjivao.

Za različite vidove socijalnih davanja Ministarstvu za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja na raspolaganju ove godine stoji 1,6 milijardi evra budžetskih para. Da se ne krade, ova suma bi bila dovoljna da se nahrani svih 682.000 primalaca socijalne pomoći. Umesto toga, jedva 10 odsto novca odlazi na te potrebe, a ostatak se sliva u džepove nikada zadovoljnih političara. I nekadašnji ministar privrede, Saša Radulović, za sistem socijalne zaštite u Srbiji je tvrdio kako je to „tamni vilajet" koji mnogo košta, a malo vredi.

Ukupna novčana davanja za socijalnu pomoć nije teško izračunati. Svaki korisnik ima pravo na najviše 7.704 dinara mesečno, ali samo devet meseci godišnje (prošle godine je samo 446 osoba je dobijalo uvećani socijalni dodatak od 13.228 dinara mesečno, što je blisko pragu apsolutnog siromaštva). Pod uslovom da svaki korisnik zaista i dobije skoro osam hiljada, a ne neku manju svotu (na primer zbog korišćenja grupnog smeštaja, ili zato što član njegove porodice takođe dobija socijalnu pomoć) ukupno bi se u ovu svrhu godišnje iz budžeta izdvojilo najviše 399.219.512 evra, a za to se upošljava državni aparat koji košta pet puta više?!? S obzirom da se većini korisnika novčana pomoć umanjuje, jer je većina i dobija zahvaljujući tome što je u porodici koja nema nikakva primanja, to znači da ni ukupna izdvajanja iz republičkog budžeta ne prelaze 150 miliona evra, odnosno deseti deo novca koji se za te svrhe izdvaja iz budžeta. Ostatak služi političarima na vlasti za zadovoljavanje njihovih potreba.

Da je politika do guše upetljana u podelu mizerije koja se zove socijalna novčana pomoć, vidi se već iz pregleda broja njenih korisnika po regionima. Najsiromašniji region u Srbiji je, bez sumnje, Južna i istočna Srbija gde novčanu pomoć prima 187.267 osoba. Drugi najbogatiji region, odmah posle Beograda, jeste Vojvodina, ali tamo socijalnu pomoć prima najviše ljudi od svih regiona - 205.364 osobe. Broj stanovnika u oba pomenuta regiona je približno isti: u Južnoj i istočnoj Srbiji živi 1.563.916 ljudi, a u Vojvodini 1.931.809.

Razlog zbog čega je u Vojvodini više primalaca socijalne pomoći nego u siromašnoj Južnoj i istočnoj Srbiji leži u tome što je severna srpska pokrajina glavna izborna baza Pokreta socijalista, čiji je lider, Aleksandar Vulin, istovremeno i ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.

U toku poslednje predizborne kampanje „pokretni" socijalisti su svojim biračima obećavali dobijanje socijalne pomoći, čak i u slučajevima kada za tako nešto ne postoje zakonski osnovi. Demokratska stranka je tokom nedavne izborne kampanje tvrdila kako ima saznanja da pojedini službenici lokalnih centara za socijalno u Vojvodini ucenjuju korisnike novčane pomoći da moraju da glasaju za PS, ako žele da i dalje dobijaju novac i bonove za narodnu kuhinju. Crveni krst je privremeno obustavio distribuciju odeće i druge robe preko vojvođanskih centara za socijalnu zaštitu, upravo zbog sumnje da se ova pomoć nenamenski deli samo potencijalnim glasačima Vulinove stranke, a ne svima kojima je potrebna.

Isto se desilo i u Boru u istočnoj Srbiji, kada je Crveni krst posumnjao da se hrana, umesto narodnim kuhinjama, deli za glasove na izborima. Pošto lokalana samouprava nije bila finansijski u mogućnosti da sama snabdeva narodne kuhinje, njihovi korisnici su organizovali „štrajk gladnih" tokom koga su uzimali samo hleb, jedino što je u kuhinji i bilo jestivo.

Jedan od bastiona PS-a u Vojvodini je Bačka Palanka, iz koje potiče i Predrag Vuletić, aktuelni pokrajinski sekretar za socijalnu politiku i Vulinova desna ruka, koji je pre izbora izdejstvovao da veliki broj njegovih zemljaka i aktivista Pokreta socijalista dobiju socijalnu pomoć, iako su imali ne samo druge prihode, već i veoma vrednu imovinu. Taj novac je, zatim, upotrebljen u kampanji Vulinove stranke.

Socijalna pomoć tako odavno više nije socijalna, već politička kategorija, a najveći deo od pomenutih 1,6 milijardi evra koje godišnje država izdvaja za pomoć najbednijima u Srbiji, odlazi na račune najbogatijih.

Iako to deluje čudno za jednu evropsku zemlju, jedino u Beogradu država brine o ishrani najsiromašnijih i najgladnijih. U svim ostalim mestima to čine skoro isključivo Crveni krst i pojedine verske organizacije, dok su lokalne samouprave uglavnom zadužene samo za izradu spiskova korisnika. Za ovu godinu je Crveni krst obezbedio namirnice u vrednosti od skoro 3,5 miliona evra, ali je to daleko od onoga što gladnima u Srbiji treba.

Bez obzira što i sam Republički zavod za statistiku vidi da u Srbiji preko 680.000 ljudi nema šta da jede, njih samo 35.000 je u prošloj godini imalo pravo da koristi besplatne obroke u narodnim kuhinjama, koji se dele na 76 punktova, od kojih je čak 40 u Beogradu. U Crvenom krstu, međutim, upozoravaju da je situacija najkritičnija u južnoj i jugoistočnoj Srbiji gde je većini korisnika narodnih kuhinja to jedina prilika da nešto pojedu. Pošto tamo hranu deli Crveni krst, koji pazi kako se njegova sredstva troše, vlast je zainteresovana najviše za Beograd, gde može da radi šta hoće.

Početkom februara je gradska vlast prestonice, posle dugog i više puta prekidanog i odlaganog konkursa, odabrala preduzeće „Multicatering" doo sa Novog Beograda za pripremu i distribuciju obroka u narodne kuhinje Beograda. Posao je vredan 334 miliona dinara, a za te pare može da se pripremi 1.946.387 obroka, tako da svaki od 92.356 zvanično kod RZS-a vođenih siromašnih prestonice u narednom periodu može da dobije 21 obrok?!?

Da nema svih ovih mahinacija, svota od 1,6 milijardi evra, koliko država godišnje izdvaja za pomoć najugroženijim stanovnicima, plus pomoć koju dele Crveni krst i verske zajednice, kao i ono što daju organizacije lokalne samouprave bila bi više nego dovoljna da se i najsiromašnijima obezbedi pristojan život, odnosno da se novčana davanja podignu na najmanje 15.000 dinara za samce, što predstavlja prag apsolutnog siromaštva po računici vladinog „Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva", a ne da budu upola niža, kako je danas slučaj.

Bez obzira na hvalospeve koje samima sebi i svom vođi pevaju pripadnici aktuelne vlasti, „Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva" predviđa još surovije stanje u budućnosti. Kako drugačije shvatiti činjenicu da 35,4 odsto svih siromašnih domaćinstava čine ona koja imaju bar jednog zaposlenog člana? To znači da gladuju i oni koji rade!

Da nam se crno piše, vidi se i iz toga da vladin „Tim" ni punih sedam meseci od ulaska u 2016. godinu još nije objavio podatke o stopi siromaštva u 2015. godini. Očigledno vlastima to politički ne odgovara, jer se situacija pogoršala u odnosu na 2014. godinu, sa tendencijom daljeg pogoršavanja.

Jedino u vezi ove teme što je pomenuti „Tim" ove godine objavio, jeste preneta informacija od 14. juna 2016. o opadanju potrošnje hleba u Srbiji. Toliko smo siromašni da nam je skup i subvencionisani hleb.

Član odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) Branislav Gulan izjavio je, a „Tim" preneo, da je 2006. prosečno svaki stanovnik Srbije jeo 101,5 kilograma hleba godišnje, a u 2015. samo 83,7 1 kilogram, što je pad od 17,53 odsto!?! Čak se i u Nemačkoj potroši više hleba po glavi stanovnika, uprkos poznatoj činjenici da Nemci umesto hleba daleko radije jedu krompir.

Pošto država Srbija o stanovništvu ne brine, već čini sve da ga proredi, broj Srba se iz godine u godinu rapidno smanjuje. Svake godine u Srbiji prosečno nestane jedno osrednje naselje, odnosno umre ili se odseli oko 35.000 ljudi više nego što ih se rodi ili doseli. Zbog toga će 2050. biti dva miliona Srba manje nego danas, odnosno svega 3,5 miliona koji će živeti u svojoj matičnoj državi. Umesto da pospešuje rađanje Srba i da im pomaže da prežive, Srbija finansijski podržava izbeglice iz Severne Afrike i sa Bliskog Istoka, koji po nečijim planovima treba ovde da se nasele.

Za svako prvo dete majka, koja živi u Srbiji i ima srpsko državljanstvo, dobija od države jednokratnu pomoć u iznosu od 37.519,07 dinara. Za drugo dete ona dobija 146.713,64 dinara u 24 rate, odnosno 6.113,07 dinara mesečno. Za treće dete to iznosi 264.072,47 dinara u 24 rate, što je 11.003,02 dinara po rati, a za svako naredno 352.092,91 dinara u 24 rate, odnosno 14.670,54 dinara po rati. Ovde se državna pomoć završava, osim u slučajevima kada se porodica smatra socijalno ugroženom.

Nasuprot tome, svaki izbeglica (radilo se o odraslom čoveku ili o detetu) od Srbije i Crvenog krsta dobija besplatni smeštaj, hranu, sredstva za higijenu, odeću, obuću, ćebad i posteljinu, kao i 1.000 dinara dnevno, što iznosi 365.000 godišnje, više nego što novorođenče u Srbiji od sopstvene države putem roditeljske pomoći dobije za dve godine, bez da mu je država uz to dala i besplatan smeštaj, hranu i odeću?!? Ne treba zato da se čudimo, ako u vreme kada naši unuci krenu u školu glavni jezik u Srbiji bude arapski.

A 1. Tražite pomoć u lepim zgradama

Iako Republički zavod za statistiku beleži 682.000 ljudi koji žive ispod praga apsolutnog siromaštva, isti taj zavod je u julu prošle godine objavio da je novčanu socijalnu pomoć dobilo samo 267.949 osoba.

Prošle godine je u Srbiji 204.755 porodica dobijalo dečiji dodatak za 364.334 deteta. Redovan iznos dodatka je 2.593, a uvećan 3.371 dinar. Cenzus za ostvarenje prava je da prihodi u porodici po članu domaćinstva ne prelaze 8.051 dinar.

Para nema ni za dovoljan broj novčanih mesečnih pomoći, niti za njihovo povećanje na iole pristojan nivo, nema ni za dovoljan broj zadovoljavajućih dečijih dodataka, ali ima za razbacivanje. Samo u ovoj godini Ministarstvo za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja planira da za renoviranje objekata socijalne zaštite izdvoji skoro sedam miliona evra.

Isto miinistarstvo je, po navodima pojedinih medija, u 2015. potrošilo 28.990.000 dinara na popravku i nabavku novih vozila, a samo je priznalo da je za nabavku novih automobila u budžetu planiralo oko 9,5 miliona dinara, plus još 8.740.000 dinara za popravke.

A 2. Večiti minus

Republički zavod za statistiku je izračunao da su svakog meseca prošle godine srpska domaćinstva išla u minus za po 1.238 dinara, zbog toga što su u kućnom budžetu na raspolaganju imala po 57.814 dinara, a morala su da troše po 59.052 dinara. Najviše para odlazilo je na hranu i bezalkoholno piće (35,6 odsto), pa na stanovanje i energente (16,6 odsto), dok je za kulturu ostajalo svega 5,2 odsto. Sudeći po podatku da su domaćinstva za obuću i odeću izdvajala svega pet odsto kućnog budžeta, izgleda da se građani mahom snabdevaju polovnom robom ili nose stare dronjke, ako već nisu goli i bosi.

A 3. Država, šta to beše!

U civilizovanom svetu, na koji se Aleksandar Vučić rado poziva, niko nije prepušten samom sebi. Ako nema dovoljno para da bi preživeo, nema bliske srodnike koji su dužni da ga izdržavaju, onda o njemu brigu preuzima država. U Nemačkoj, na primer, na socijalnu pomoć pravo imaju i vlasnici nekretnina ili deponovanih akcija, ali onda ne dobijaju pun iznos.

U najkraćem, u Nemačkoj socijalni slučajevi dobijaju plaćen stan od najmanje 45 kvadrata za samca, plaćeno grejanje i zdravstveno osiguranje, i novac u visini u od 404 evra mesečno . Uz to idu i povlastice ili potpuno besplatne markice za javni prevoz. Bračni parovi dobijaju veću kvadraturu i 360 evra po osobi. Svaki sledeći punoletni član porodice dobija 320 evra. Deca uzrasta od 14 do 18 godina primaju po 302 evra, od 6 do 14 godina po 267 evra, a do šeste godine 234 evra. Uz to, deca iz socijalno ugroženih porodica dobijaju dodatno 100 evra po godini školovanja.

Tako porodica sa dvoje školske dece, od kojih je jedno punoletno, može u Nemačkoj da računa na socijalnu pomoć od oko 1.500 evra mesečno, plaćen stan adekvatne veličine, grejanje i zdravstveno osiguranje. Uz sve to, svako ko dobija socijalnu pomoć ima pravo na dodatnu zaradu do 400 evra. Do te sume, socijalna pomoć mu se ne uskraćuje. Ali, ako zarađuje više od 400 evra, onda postoje propisi kojima mu se smanjuje socijalna pomoć za određeni iznos.

A 4. Otimaju od gladnih usta

Snabdevanje narodnih kuhinja Beograda je jedan od veoma lukrativnih poslova, jer ne podleže kontroli Crvenog krsta (pošto troškove snosi gradski budžet). Ovog puta pobednik konkursa je „Multicatering" doo sa Novog Beograda, preduzeće čudnovate istorije. Osnovano je 1993. godine u Vršcu, odakle potiče i njegov osnivač, a današnji manjinski vlasnik i direktor Dragan Stupar. Firma se nekada zvala „Sellco" doo i bavila se svim i svačim.

Italijanska kompanija „Multicatering" SPA 2013. godine od Stupara kupuje 51 odsto vlasništva njegovog preduzeća. Italijanski gigant, sa sedištem u Milanu, posluje od 1993. godine, a u Srbiji je od 2012. već imao svoje predstavništvo - „Multicatering Balkan" doo sa sedištem u Pančevu. Direktor ovog preduzeća, koje je u međuvremenu otišlo u likvidaciju, bio je italijanski državljanin Frančesko Đangardi. Od osnivanja do odlaska u likvidaciju ovo preduzeće je postojalo dve godine, ali nije poznat ni jedan posao koji je odradilo.

Svrha preuzimanja većinskog udela u „Sellco"-u bila je dobijanje Stupara koji, očigledno, ima odlične veze, jer ubrzo pošto su naprednjaci preuzeli vlast u Beogradu njegova firma dobija izvanredno dobro plaćen posao vredan 2,78 miliona evra. Zvršetak konkursa je odlagan čak dva puta, jer učesnici na obe strane nisu mogli da se dogovore koliki će biti čiji deo.

Ugovorom sklopljenim sa gradom Beogradom „Multicatering" za 2,78 miliona evra mora da isporuči obroke čija je pojedinačna vrednost definisana na 171,60 dinara, a svaki od njih se sastoji od pola vekne hleba tipa „Sava" i pola litra čorbuljaka kome je teško odrediti sastav.

Glosa

Socijalna pomoć tako odavno više nije socijalna, već politička kategorija, a najveći deo od pomenutih 1,6 milijardi evra koje godišnje država izdvaja za pomoć najbednijima u Srbiji, odlazi na račune najbogatijih

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane