Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa

Ima li izbora za Evropsku Uniju

Godina promena

Tačno pre 60 godina, 25. marta 1957, dok se ukus Drugog svetskog rata još osećao u porama, šest evropskih zemalja potpisale su osnivački dogovor o novoj vrsti međunarodnog udruženja. Evropska Unija, kako je kasnije to udruženje nazvano, postigla je uspehe koje je malo ko mogao da očekuje, ali ovih dana, kada se godišnjica proslavlja, svi znaju i priznaju da je Unija u teškim problemima. Problemi su i unutarnji i spoljni. Ekonomske nevolje pomogle su da je građanska podrška znatno opala, a najdramatičniji dokaz za to je napuštanje Unije od strane Velike Britanije. Spoljašnji problemi uključuju imigrantsku krizu, trvljenje sa Moskvom oko Krima i odnosi sa novom američkom administracijom u Vašingtonu. Unija će tokom ove jubilarne godine morati da preduzme važne unutrašnje promene u cilju da bi se održala. Istovremeno, u značajnim evropski državama zakazani su opšti izbori. Holandija ih je već imala, sledi Francuska, pa Nemačka, a izbori u Italiji su veoma izvesni. Nema sumnje da će jubilarna godina biti godina promena. zaključuje urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Predviđalo se da će parlamentarni izbori u Holandiji, koji su održani 15. marta, biti repriza pobede populizma, a nakon Bregzita i uspeha Donalda Trampa u Americi. Nije ispalo tako. Gert Vilders nije porazio konzervativnog premijera Marka Rutea. Nije bio ni blizu. Narodnjačka partija slobode i demokratije (VVD) premijera Rutea završila je na prvom mestu sa 21,2 odsto popularnih glasova, dok je ultra desničarski kandidat Vilders, sa svojom Partijom za slobodu, nagrađen je sa samo 13,1 odsto glasova. Još 11 političkih partija proguralo se do fotelja holandskog parlamenta. Razuđenost holandske politike skoro da onemogućava sastavljanje efektivne vlade. Usitnjavanje se postepeno događalo: 1986. tri partije na vrhu imale su skupa 85 odsto glasova. U 2003. ta cifra je spala na 74 odsto, a sada ona iznosi oko 45 odsto. Iako je zbog proporcionalnog sistema glasanja Holandija ekstremni izuzetak, ali su trendovi slični i u ostatku Zapadne Evrope. Glavne partije, centar desnica i centar levica se skupljaju, manje partije rastu i nestabilne koalicije postale su norma. Posledice toga bile su veoma očigledne širom Evrope. Belgiji je trebalo 541 dan da osnuje vladu nakon izbora iz 2010. godine. Grčka i Španija su nedavno bile prisiljene da održe druge izbore nakon što prvi nisu omogućile da se sastavi vlada. Sledeća holandska vlada biće koalicija od nekih pet do šest partija.

Veoma oštra predizborna kampanja, u kojoj su skoro sve partije definisale sebe u odnosu na Gerta Vildersa, produbila je politički jaz i još više iskomplikovala mogućnost koalicionog dogovora. Demohrišćani su se oštro pomerili ka desnici prihvatajući samo nešto mekšu verziju Vildersovih stavova. To isto je uradio i premijer sa svojom partijom, a dobio je i dodatne glasove nakon oštrog stava prema Turskoj i predsedniku Erdogenu. U međuvremenu, Zelena levica i libertarijanske Demokrate 66 postavili su svoje partije dijagonalno suprotno od politike Vildersa. Te su dve stranke podvukle svoje kosmopolitske vrednosti. Sada će te iste partijeske grupacije morati da nađu načina da rade zajedno jer su sve holandske stranke još pre izbora jasno stavile do znanja da savez sa Vildersom ne dolazi u obzir. Evropski političari mogu da izvuku pouku iz holandskih izbora da suprotstavljanje krajnjoj desnici sličnim stavovima koje ona ima može doneti izbornu pobedu u prvom trenutku, ali da će nova vlada biti kompromitovana u manjoj ili većoj meri. Mada je Vilders izgubio na izborima, delovi njegove politike protkani su u ideologiji buduće nove holandske vladajuće garniture. Vilders sada komotno može da sedi u opozicionim klupama holandskog parlamenta posmatrajući kako deluje njegov uticaj. Bolje bu mu bilo da je pobedio, ali i ovako kao najveća opoziciona stranka nije mu ispalo loše. Može iz veoma komotne pozicije da se sprema za sledeće izbore.

U jednoj drugoj zemlji evropskog kontinenta neće biti izbora, ali će biti ustavnog referenduma koji imaju skoro veći znaćaj od parlamentarnih izbora. Na tom referendumu će se odlučivati da li će njihov predsednik Redžep Tajip Erdogan postati moderni sultan, predsednik sa apsolutnom vlašću, ili skoro apsolutnom. A čini se da predsednik Erdogan može da uoči nacizam tamo gde niko drugi ne može. Tako je 11. marta on nazvao Holandiju „nacistički ostaci i fašizam", a to nakon što su holandske vlasti sprečile turske ministre da uđu u zemlju i vode kampanju među holandskim Turcima sa dvojnim državljanstvom da bi glasali „da" na dolazećem ustavnom referendumu.

Nekoliko dana ranije, Erdogan je otkrio „nacističko delovanje" u Nemačkoj i to nakon što su vlasti te zemlje sprečile slične akcije u Nemačkoj. Nakon što su privremeno izbacili holandskog ambasadora iz Ankare, očekuje se da će Erdogan još više pojačati svoju borbu protiv „fašizma". A 14. marta Erdogan je optužio Holandiju da je odgovorna za masakr koji se odigrao u Srebrenici. Mada Evropljanima ove optužbe o nacizmu iz usta turskog predsednika mogu da liče na neslanu šalu, u samoj Turskoj scene podrške Turaka svom predsedniku u „borbi protiv fašizma" su veoma koloritne i ubedljive. Na nekih tri nedelje pre turskog referenduma, planiran za 16. april, šanse Erdogana za pobedu kreću se negde ispod 50 odsto. Njegova odluka da se svađa sa najvećim stranim turskim investitorom, Holandijom, i najvećim trgovačkim partnerom, Nemačkom, pokazuje samo koliko je očajan pred mogućnošću da izgubi na referendumu. U međuvremenu, ekstremisti sa obe strane, i Holandije i Turske, uživaju u spektaklu.

Šta loši izborni rezultati Gerta Vildersa znače za francusku desničarku Marin Le Pen, ako išta? Pretpostavlja se, a skoro se i garantuje, da će Le Pen u prvom krugu najverovatnije izbiti na prvo mesto, a da će u drugom veoma ubedljivo izgubiti. Međutim, nakon izbora u Sjedinjenim Državama ni jedno predviđanje ne bi trebalo da garantuje bilo šta. Sličnost između Vildersa i Le Pen je u tome što čak i da je Holanđanin izbio na prvo mesto, ne bi mogao da sastavi vladu. Nešto otprilike tome dogodiće se i sa Francuskinjom. A u Francuskoj politički život je veoma buran.

Tradicionalni centri moći, vladajući Socijalisti i desno od centra Republikanci ključaju. Ali te stranke više, opet predviđanja, ne mogu da pobede Le Pen u prvom krugu i njen jedini ozbiljni rival je novajlija sa centra, Emanuel Makron sa svojom novom partijom. Od kako je 20111. godine Le Pen preuzela partiju od svog oca Žan-Mari Le Pena, koga je kasnije izbacila iz stranke četiri godina kasnije, dosta je promenila u izgledu Nacionalnog fronta. A dosta toga i nije. Nacionalni fron više nije antisemitska partija, ali jeste anti-islamska. U ranim danima, pre nekih 40 godina, ogromnim uspehom se smatralo kada je ta partija dobijala 10 odsto glasova na izborima. Sada se očekuje da u prvom krugu Le Pen osvoji 45 odsto glasova. Ona je u delikatnoj poziciji - izgleda i kao pobednik i kao gubitnik, istovremeno. Četiri velika protivnika takmičiće se protiv nje u prvom krugu francuskih predsedničkih izbora zakazanom za 23. april. Od te četvorice dvojica se nalaze na levici, jedan u centru i jedan na desnici. Niko od njih samostalno ne bi mogao da je pobedi.

Drugi krug izbora zakazan je za 7. maj i tu će, predviđa se, Le Pen jasno izgubiti jer će se glasači, osim njenih, udružiti protiv Narodnog fronta. Opet su to predviđanja. Prava predsednička kampanja počela je velikom i tri sata dugačkom debatom na francuskoj televiziji. Ispitivanja javnog mnenja tvrde da su Le Pen i Makron izjednačeni na čelu trke. Svako od njih dobiće po 26 odsto glasova, po tim ispitivanjima. Za drugi krug predviđa se da će centrista pobediti, ali njegovi glasači nisu toliko „osrašćeni" kao sledbenici vođe Narodnog fronta. Makron nikada nije bio izabran, niti je izlazio na izbore, u svojoj karijeri. Ima veoma malo političkog iskustva, mada je kraće vreme bio ministar ekonomije. Preostala tri kandidata imaju manje šanse da nešto presudno ostvare. Fransoa Fijon, republikanac koji je ranije bio na čelu trke, zaostao je zbog korumpiskih skandala. Istraživanja mu daju manje od 20 odsto. Još manje šanse ima kandidat socijalističke stranke, a mnoge glasove mu otima komunista Žan-Luk Melenšon, pristojni socijalista starog kova koji ima solidnu podršku na levici. Očekivalo se da će na debati Makron lošije proći zbog svog nedostatka iskustva, ali se to nije dogodilo i veoma se dobro nosio protiv iskusne Le Pen. A, vođa krajne desnice je krajem marta otišla do Moskve i tamo se neočekivano sastala sa predsednikom Putinom. Ona je više puta bila u Moskvi i uglavnom se sastajala sa parlamentarcima iz ruskog Donjeg doma (Duma), ali je ovoga puta neočekivano primljena kod Putina.

Francuski predsednički kandidat izjavila je da deli stav Rusije što se Ukrajine tiče. „Ovih dana u Ukrajini vidimo vladu koja je na vlast došla nelegalno, a sada bombarduju narod u Donjetcku i Lugansku. To je ratni zločin i trebalo bi da privuče oštre osude od svih tih aktivista za ljudska prava koji imaju raznorazna saopštena za francuske masovne medije", rekla je lider francuskog Narodnog fronta. Još je dodala da frncusko rukovodstvo sluša samo ono što Amerika kaže jer njihovim interesima i služe. Putin je, sa svoje strane podvukao, da se Rusija niti meša niti će se mešati u frnacuske izbore, ali da ima pravo da se sastaje sa svim političkim kandidatima iz te zemlje. U međuvremenu u Francuskoj se odigrao još jedan korupcijski skandal i zbog koga je ostavku podneo ministar unutrašnjih poslova.

Bruno Le Ru podneo je ostavku nakon što je priznao da je angažovao svoje ćerke da u Parlamentu rade tokom letnjeg raspusta. Negirao je da je to bilo ilegalno. Ministar je ćerkama u nekoliko mahova davao kratkoročne ugovore između 2009. i 2016. godine. Dve njegove ćerke sve skupa zaradile su oko 55.000 evra radeći u francuskom parlamentu. Tu „tezgu" dobile su dok su još bile u srednjoj školi, ali radile su i dok su studirale na fakultetu. Le Ru je podneo ostavku, ali kandidat republikanaca i dalje je u predsedničkoj trci iako je svojevremeno zaposlio svoju suprugu na fiktivnom mestu i za to je ona dobijala jako lepu platu. Marine Le Pen je u Evropskom parlamentu kao svoje saradnike na poslu prijavila svog telohranitelja i svog vozača. Neko bi se našalio da svi oni žive u Parizu koji je jako skup grad i od jedne plate teško se sastavlja kraj s krajem.

Mnogi se slažu da će najvažniji evropski izbori ove godine biti u Nemačkoj. Predviđeni su za 24. septembar i pobednik se još ne nazire. Iako je Angela Merkel već duže vreme smatrana nepobedivom, njene šanse su smanjene nakon kontraverznih odluka da se dozvoli ulazak u Nemačku milion imigranata sa Bliskog istoka. Osim toga, kao protivnik pojavio se kandidat, novi lider suparničke Socijaldemokratske partije (SDP), Martin Šulc. SDP je dobila 10 odsto na popularnosti otkako je prošlog januara Šulc preuzeo kormilo ove partije uz pomoć platforme „socijalne pravde". Inače, Šulc nema nacionalno političko iskustvo jer je do sada bio samo gradonačelnik jednog grada, ali je takođe bio predsednik Evropskog parlamenta. Da li će uspon Socijaldemokrata na čelu s novim liderom značiti kraj 12-ogodišnje vladavine frau Merkel ostaje upravo da se vidi krajem septembra. I dok Merkelova žestoko argumentuje da je Nemačka, izvozna mašina Evrope, uspešna i da bi trebalo da ostane na istom kursu, Šulc ukazuje na armiju siromašnih radnika i obečava da će smanjiti ekonomske razlike unutar nemačkog društva. Možda će zadovoljstvo učinkom gospođe Merkel biti dovoljno da pobedi Šulcovu Gerehtigkeit (socijalnu pravdu), a možda i neće. I ako ne bude, da li će to doneti nove socijalne promene u Nemačkoj, ili će samo biti još jedan pucanj u prazno? „45 odsto ljudi glasalo je za Branta 1972. - 45 odsto!", ističe Šulc. „Možemo li to da ponovimo?", uzvikivao je kandidat Socijaldemokrata na jednom političkom skupu u svojoj zemlji igrajući na kartu nostalgičnih sećanja.

Obeležavajući 60 godina od nastanka saveza koji je kasnije prerastao u Evropsku Uniju, lideri 27 zemalja (Britanija već nije bila prisutna) i predstavnici evropskih institucija sastali su se poslednje nedelje marta u Rimu i izdali jednu deklaraciju povodom jubileja i kao glavne smernice daljeg razvoja Unije. U kratkim crtama je potvrđeno jedinstvo, solidarnost i zajednička budućnost. Podvukćeno je da Unija ostaje otvorena za prijem novih članica. U Deklaraciji nisu iznesena sama rešenja o funkcionisanju Unije, jer to tek treba da se sroči, tekst je usaglašavan do poslednjeg trenutka pre potpisivanja. Poljska je imala primedbe na moguću „Evropu u više Grupa". Na različite brzine razvoja onih moćnijih i onih zemalja koje to nisu. Istina je da „Evropa u više grupa" već postoji, a primeri su za to Evrozona i Šengenski prostor. Grčka je zahtevala da se u tekstu „Evropa bazirana na održivom privrednom razvoju, Evropa koja promoviše ekonomski i socijalni napredak" doda i „Unija koja se bori protiv nezaposlenosti". I to je ubačeno.

U poslednjem nacrtu Deklaracije dopisan je deo koji se odnosi na proširenje i na Zapadni Balkan: „Želimo Uniju koja će ostati otvorena za one evropske zemlje koje poštuju naše vrednosti i odlučne su u njihovom promovisanju". Nema nikakve sumnje da je u poslednjih 60 godina Unija postigla velike uspehe, ali se ona danas nalazi u dubljoj krizi, ili krizama, koje će morati sve da reši. Najverovatnije istovremeno, a to je već druga priča.

A 1. Senke Grada Svetlosti

Rui Ferreira,

novinar Diario las Amerikas iz Majamija

Od kako je prošle godine francuska Vlada proglasila vanredno stanje u celoj zemlji kao posledicu terorističkog napada u Nici, teško je znati koliko policajaca u civilu ima u ovom trenutku koji patroliraju ulicama francuskog glavnog grada. Maskirani u obične građane provode sate na uglovima ulica ispijajući ceo dan flaširanu vodu Evian i Koka-kolu i sa odobrenjem da prvo pucaju, a posle postavljaju pitanja. Uključujući, i oni što su u uniformama liče na rimske gladijatore zaštićene svom vrstom vojne opreme i traže da ih se ne fotografiše izbliza. „Samo sa širokim objektivom", ljubazno traži jedan od njih iznenađen našom pojavom dok bdi nad jednom manifestacijom na Trgu republike.

Od kada je „krizni štab" u Elisejskoj palati proglasio vanredno stanje, izgleda kao da su se Francuzi navikli na visok nivo bezbednosti koja je postavila rendgenske aparate u skoro svim komercijalnim centrima, radnjama, kod nacionalnih spomenika i železničkim stanicama i stanicama metroa. U nedelju, 19. marta, Istočna železnička stanica koja se nalazi blizu centra bila je zatvorena nekoliko sati zbog jednog sumnjivog paketa. Francuzi imaju jedno od najžešćih zakona o bezbednosti u Evropi, toliko da Vlada ima dozvolu da izvrši, uz odobrenje predsednika, smaknuća mimo pravnih procesa kao forma u borbi protiv terorizma. A policajce u civilu je teško prepoznati jer se nikad ne otkrivaju. Ničim se ne ističu, ne šuška se o njima, ali ipak su tu.

Bezbednosne mere su još više pojačane jer se zemlja zahuktava ka predsedničkim izborima koji su se pokazali dosta tesnim. Predsednik Fransoa Oland, koji se nije kandidovao zbog niskog stepena popularnosti, mnogo više je zabrinut za bezbednost nego što je za svoju budućnost. Pariz nije sada, ni na koji način, nikakav praznik kako ga je doživeo u jednom trenutku pisac Ernest Hemingvej. Turisti nisu zainteresovani da „oslobađaju" bar hotela Ric na trgu Vendom kao što je to radio slavni reporter tokom oslobađanja Pariza, već u trošenju malo evra kojima raspolažu, život je preskup u Gradu Svetlosti. Zona Monmarta je neka vrsta jezičkih ogrtača gde zaposleni u bistroima mogu isto da govore engleski, španski, italijanski, arapski ili nešto malo komplikovanije kao što je uočiti razliku između finskog i mađarskog. Upravo je ta mešavina ta koja dominira predsedničke kampanje i koja je podelila zemlju koja je oduvek bila ponosna na svoju toleranciju i koja je bila prostor za utočište generacijama prognanih.

Marine Le Pen, vođa ekstremističkog Nacionalnog Fronta, izbila je na vrh kao glavni protagonista odbijanja stranaca. Njene ideje su je istakle u vodstvu prilikom prve debate predsedničkih kandidata. „Hoću da izađemo iz Evropske Unije, hoću da stavim tačku na legalnu i nelegalnu imigraciju", rekla je. Ova izjava ne bi trebalo da se uzme olako jer, kako se priseća Žak, jedan taksista Pariza, ona možda nema „podršku u velikim urbanim centrima, ali je ima u provinciji. Nije žena koja prestavlja nas Francuze, ali ima postojanost. Opasnost je za našu budućnost. Mi nismo takvi", kaže. Desničarski kandidat ima podršku od 26 odsto glasača, sudeći po poslednjim ispitivanjima javnog mnenja, i izjednačena je sa kandidatom socijalistom-centristom Emanuelom Makronom.

Imigranti si oduvek bili važan deo radne snage Fransucke i deo su kulture. „Ona hoće da ih izbaci. Ako odu, ko će da radi? Verujem da ovakav isti problem postoji u Sjedinjenim Državama", dodaje naš taksista Žak. Zbog nečega je Le Pen bila zanosna tokom debate prošlog ponedeljka uveče: „Ogledam se u Donaldu Trampu".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane