Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Književnost

Sudbine odbačenih velikana: Rade Drainac sam protiv svih (7)

Posmrtni zov rodne Nedođije

U prvom eseju videli smo da je na početku Dvadesetog veka promovisan naziv u Srbiji suvišni pisci i da su se ponajbolji pisci tog vremena (Janko Veselinović, Bora Stanković, Radoje Domanović...) sporili oko toga ko spada u tu vrstu. Prva dva pisca su se prepoznala kao suvišni pisci, a treći je bio suvišan već po svojoj vokaciji neumoljivog kritičara vlasti, najvećeg koga je srpska književnost imala u svojoj istoriji. Biti suvišan znači biti odbačen od svog vremena i svog naroda kao nepotreban, nikom potreban; pisac koga progoni vlast, koji je van sistema, koji nema svoju publiku. Od srpskih pisaca prve polovine Dvadesetog veka ja za ovu titulu kandidujem Radeta Drainca.

Ivan Ivanović

Progon Drainca je trajao punih osamnaest godina, sve do 1960, kad je Prosveta objavila izbor iz Drainčeve poezije u redakciji tada mladog pesnika Stevana Raičkovića. Tek nakon partijskog i državnog razlaza sa Sovjetskim Savezom u nas su bile moguće drugačije tendencije u umetnosti. Oni koji su odmah po osvajanju vlasti bez suđenja pobili neke pisce (među žrtvama su najpoznatiji bili Gligorije Božović i Svetislav Stefanović) odjednom su se dosetili da bi za njihovu vlast bilo dobro da neke predratne pisce rehabilituju. Tako je ostvarena pretpostavka za povratak Radeta Drainca u srpsku književnost. Ovaj proces vraćanja osuđenih i odbačenih pisaca završio se spektakularnim povratkom u zemlju iz emigracije Miloša Crnjanskog.

Sa svoje strane, Toplica je najviše učinila za povratak Drainca u srpsku poeziju. U njoj se ideja o rehabilitaciji Drainca začela nekoliko godina pre nego u Beogradu. O tome mogu i sam da svedočim, pošto sam spletom okolnosti učestvovao u ovom događanju. Bio sam đak osmog razreda prokupačke Gimnazije kad je u gradu osnovano književno društvo pod imenom Rade Drainac. Bilo je to u vreme kad se Drainčevo ime praktično nije pominjalo, a za predsednika Društva postavljen je tada asistent romanistike na Sarajevskom univerzitetu, Prokupčanin Miodrag Šijaković, koji je po oslobođenju maltretiran od nove vlasti kao pristalica Ljotićevog Zbora. Svi mi koji smo se tada upisali u Drainca napravili smo kasnije nešto u književnosti (vidi knjigu o tome profesora sociologije na Niškom univerzitetu Ljubinka Milosavljevića). Nažalost, ovo Društvo nije dugo trajalo, a odlaskom na studije izgubio sam svaki kontakt sa njim.

Kad sam se sticajem okolnosti ponovo našao u Toplici, kao profesor Gimnazije u Kuršumliji, ponovo se rodila ideja o obnavljanju Drainca, 1965. godine. Tada tri mlada prokupačka nastavnika i pesnika (Blagoje Glozić, Voja Krasić i Dragan Borisavljević) dobili su od Partije imprimatur da još jednom instaliraju Drainca u Toplici. Bilo je to vreme nastanka tzv. liberalizma, političkog pokreta u okviru Partije, kad su ljudi mislili da je moguć komunizam s ljudskim likom. (Živojin Pavlović je to vreme nazvao Periklovim dobom!) Među obnoviteljima Drainca našli smo se i nas nekoliko rasutih Drainista (Miodrag Šijaković, Milivoje Marković, Aleksandar Černov...i potpisnik ovog teksta). Toplica više nije bila Vandeja nego je postala Pariz, važna oblast na kulturnoj mapi Srbije, sa Draincem kao ikonom moderne književnosti. Rezultat je bio ovaj: Drainčevi susreti pesnika, časopis TOK (Toplička književnost), izdavačka delatnost, rekonstrukcija rodne kuće Drainca...

U vremenima koja su sledila, sa mnogo turbulencija i protivrečnosti, Drainac je dizan i spuštan, ali nikad odbačen. Čak i konzevativci u Komunističkoj partiji, koji su voljom Josipa Broza srušili liberale, i vratili srpski točak istorije na partizanska vremena, nisu se usudili da upokoje Drainca, jer ovaj pesnik je oličavao biće Toplice bolje nego ijedan drugi njen izdanak. Topličanin koji je pucao rečima i njima izujedao svoje vreme! (Srušili su spomen česmu Bože Ilića u Žitnom Potoku.)

Svoj najveći uspon, sanktifikaciju, Drainac je doživeo u vreme kad je Toplicom autokratski vladao Miloševićev okružni načelnik Ratko Zečević. Ovaj antibirokrata bio je u mnogo čemu sporan, ali ne u oblasti kulture. Za vreme njegove vladavine izdata su Sabrana dela Drainca, obnovljen Savićevac na Hisaru, Drainčevi susreti dignuti na visok nivo. Rade Drainac i Boža Ilić dobili su svoju placetu u podnožju Hisara sa bistama koje je izradio prokupački vajar Dragan Drobnjak. Više od toga, direktor BIP-a, takođe poreklom Topličanin, Ljubodrag Đinđić, dao je da se u Skardarliji postave biste dva najveća južnosrbijanska pisca Bore Stankovića i Radeta Drainca. A u holu Udruženja književnika Srbije postavljena je spomen ploča na Drainca.

I sad, 2016. godine, dolazi Ivan Tasovac da kaže Toplici, ali i celoj Srbiji, možda i svetu, da je sve to bila greška, da je Rade Drainac bio samo jedan lokalni pesnik koji ne zaslužuje da se njime dalje bavimo. Nema sumnje da će ovaj ministar ući u istoriju kao urušitelj Drainca, što će mu doneti veliku slavu. Samo, moram da mu kažem da nije u tome posve originalan i da mu ne pripada pravo prvenstva: pre njega su, neki drugi lopovi, u vreme nekog ranijeg ministra, uništili one dve biste u Skadarliji, Borinu i Radetovu. (I Čiča Ilijinu, koja je tu bila od ranije).

Razbojnici su ukrali ove biste iz Skadarlije i pretvorili ih u masu za otpad. Mogu da zamislim kako su čekićima i macolama tukli po velikanima Skadarlije (i Srbije!) da bi ih obezličili i prodali nekom velikom biznismenu za male pare. Opet, neki raniji ministar je sa Božom Ilićem već to uradio, ukinuo njegovu nagradu i slikarsku koloniju u Žitnom Potoku.

Sa svoje strane, bio sam, koliko su mi dozvoljavali, uz ove velikane. Iako sam bio i sam izgnanik, branio sam koliko sam mogao topličke velikane od nasilja vlasti. Rezultat: tri rada o Draincu, dva o Boži Iliću; u ulozi pomoćnika kulture Republike Srbije obnavljanje srušene spomen česme u Žitnom Potoku, internacionalizacija Drainčevih susreta (sa Bugarima i Rumunima). Pored ovog, bio sam član Drainčevog žirija (kojim je predsedavao Nikola Milošević) u dva mandata, kad su demokrate bili na vlasti u Prokuplju.

Sve do odluke Ministarstva kulture o vraćanju Drainca u Toplicu, iz koje je svojevremeno u ranoj mladosti pobegao, mislio sam da sam u odbrani Drainca imao uspeha. Odbranu sam objavio u raspravi „Boem u crvenim gaćama", u kojoj sam mogao spokojno da navedem njegove stihove iz knjige „Banket": Spavaj prvi put mirno, druže Drainče! Veliki naš putniče!

Sad je država Srbija još jednom pokopala Drainca, odrekavši mu da je ono što smo mi mislili da jeste, profet i kosmopolita; rekla da je Drainac provincijalni pesnik i da za njega nema mesta u srpskom Panteonu. Ova vlast je konačno upokojila Drainca, odredila da mu je mesto jedino u Toplici. A meni, piscu knjiga o Draincu, poručila da nisam znao šta radim!

Već od same pojave Drainca, gotovo da se postavilo pitanje kako upokojiti (umiriti, utišati, ućutkati, učiniti suvišnim) ovog buntovnika, koji je u srpsku poeziju banuo nepozvan, iz topličke provincije koja se smatrala nedođijom. Ova priča je hronika o upokojavanju Drainca, i živog, i mrtvog, od njegovih početaka do današnjeg dana.

Pogled unazad (2004, 2008...): "preuzimanje" Drainca, Blačka inicijativa i "kondželjski kulturni model"

Konačno, posle višegodišnjeg pritiska Topličana, Ljubomir Simović je 2008. godine dobio Drainca. Simović je došao u Prokuplje, primio nagradu od predsednika SO Prokuplje u svečanoj sali Opštine i održao besedu u čast Drainca. Za razliku od Čudića (Predraga, prim. red.), Simović je dobio veliki publicitet, a besedu je objavila Politika, „čime je postignuta svrha nagrađivanja". Iste večeri je pesniku u čast priređeno književno veče u sali Narodnog muzeja Toplice. Kako je izgledalo to književno veče?

U inače maloj sali Narodnog muzeja bilo je prisutno dvadeset i pet posetilaca, izbrojao sam. Koje pristiglih pesnika na Susrete, koje članova žirija i novinara, bilo je ukupno jedanaest. To znači da je prokupačku publiku na književnoj večeri dobitnika Drainčeve nagrade činilo četrnaest posetilaca. Većinu sam ih znao iz viđenja, radili su ranije u kulturnim ustanovama. Nije bio prisutan nijedan profesor književnosti, a u Prokuplju ih ima tridesetak. Nije bio prisutan nijedan student, a u Prokuplju ih ima bar stotinak, bar deset studira književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Nije bio prisutan nijedan đak, a Prokuplje ima četiri srednje škole i jednu višu. Dok sam brojao prisutne i slušao lepe stihove Ljubomira Simovića, sa nostalgijom sam se sećao Majskih pesničkih susreta (tad su se tako zvali) iz 1967. godine.

U Prokuplju i Blacu hepening u čas Drainca. U Prokuplju ispred Spomenika Topličkim junacima podignuta bina, zaustavljen saobraćaj, prisustvuje više od hiljadu ljudi. Tiskaju se đaci, omladinci, građani Prokuplja. Okupilo se na tridesetak pesnika, koje zvanih koje nezvanih. Penju se na binu, govore svoje stihove, publika ih prima sa oduševljenjem, kao estradne zvezde. U Blacu euforija oko kosmatog studenta iz Niša, koji je došao nezvan u svatove, da zapali učmalu palanku. Penje se na binu, govori nekonvencionalne i slobodne stihove, kao nekad Drainac. 'Bem ti ovaj život i sve u svemu, kad ja ne mogu da nađem sebe u njemu!

I: Ne idem u crkvu iz razloga toga, što u njoj nema mesta za dva boga! Student se zvao Slobodan Stojadinović, sa nadimkom Čude. U međuvremenu se etablirao u poeziji, naučio dosta toga, ali to više nije onaj student. Ni njega više niko ne sluša. Dok mi se sve te misli vrzmaju po glavi, postavljam pitanje više sebi nego drugima: Šta je sa Drainčevom Okeanijom! I: Je li poezija mrtva, je li Drainac upokojen?

Ove godine, nema ni Simovića. Dobitnik Drainca, Zoran Vučić iz Svrljiga, bez oreola, bez titula, bez nagrada. Živi u nekom selu kraj Svrljiga i svakog dana pešači po desetak kilometara do radnog mesta u Kulturnom centru. Drži slovo o Draincu, ali to niko ne registruje. Novčani iznos nagrade mu nisu uručili, jer Opština Prokuplje nema 500 evra, a on već potrošio taj iznos na lekove! Njemu nisu priredili posebno veče, gde da nađu onih četrnaest meštana. Priređuju kolektivno pesničko veče, pesnici sami sebi čine publiku. Ipak, posle svega večera.

Ta večera, drugi primer tavorenja u Prokuplju, zakazana je u restoranu sportske hale Dr Zoran Đinđić. Tamo će pesnici da konače, u duplim krevetima na spratove primerenim sportistima. U Prokuplju nema hotela, nema gde da se prespava. Istina, nekad je postojao hotel Hameum (Hameum - rimski naziv naselja na mestu današnjeg Prokuplja), ali je prodat. Kome, kako - bog će ga znati, tek ne radi. U dve tri sobe naselili se nekakvi lokalni trgovci - ne mogu da ih nazovem tajkunima, jer tajkuni su veliki gospodari, a ovi su sitne jajare! - ostale sobe u propadanju. Jedna recepcionarka volontira, dve godine nije primila platu, ali ne zna šta će. To važi i za ostalo radno osoblje. Kakva uspešna privatizacija! (Neka mi Čitalac dozvoli jednu anegdotu iz Leskovca. Na književnoj večeri sretoh starog poznanika, koji važi za jednog od najduhovitijih Leskovčana. Pošto ga dugo nisam video, upitah ga: Kako zdravlje? Leskovački kozer samo odmahnu rukom. I Zdravlje i Nevena su prodati!)

Ispred sportske hale spomenik Zoranu Đinđiću. Koliko znam, majka pokojnog premijera je pronašla nekakvu donaciju, pa je tu podignut spomenik u prirodnoj veličini. Dok pesnici odlaze u restoran, raspravljam s jednim vajarom o spomeniku. On tvrdi da je spomenik kič, ništa ne valja, a ja da je odličan, malo remek delo. Figura je, inače, postavljena na nekoj vrsti katapulta za lansiranje, za poletanje, premijer je u građanskom odelu, iskoračio ka Evropi, pruža ruku pomirenja i pregovaranja. Ta ruka je uvećana, šaka je prenaglašena. Vajar tvrdi da upravo to pokazuje autorovo neumeće, navodno je najteže nacrtati šaku, Đura Jakšić to nije umeo! Ubeđujem čoveka da je autor namerno to uradio a ne što nije umeo, time je karakterisao svoj model. Ubijeni premijer je bio čovek zagledan u budućnost, okrenut je Evropi, pružio je ruku Evropskoj Uniji, jer smatra da je to put njegove zemlje. Moj sagovornik tera svoje, ali nije u tome stvar, tu je drugi jedan štos. Šta će nama Evropa, ona nas je bombardovala, a Zoran Đinđić je tome kumovao!

Bežim od vajara na večeru, ulazim u kompleks sportske hale, koja nosi ime premijera sa ispruženom rukom ka Evropi. Čeka me novo iznenađenje, u stvari bezobrazluk.

Sala restorana izdata za svadbu, trešti muzika, ječi hala. Kroz staklenu pregradu vidim momke sa brijanim glavama kao Jul Briner, devojke u mini suknjama, sa dugim golim nogama. Ko li se to ženi kad se elitno Prokuplje skupilo da obeleži taj važan trenutak u istoriji Prokuplja od Hameuma do današnjih dana? Odjednom ugledam pesnike, skutrili se za nekakvim improvizovanim stolom u dnu hladnog i bučnog hodnika, sitni i beznačajni kao skitnice, bulje u svadbarsko veselje jer od bučnih zvučnika ne mogu da govore. Daneta Stojiljkovića vrgli u začelje. Zovem šefa sale koji je i sam pesnik, Milivoja Krstića, da mi objasni o čemu se radi, jer sam kao član žirija i svm domaćin pesničkoj Srbiji sakupljenoj u predvorju hale koja nosi ime Doktora Zorana Đinđića. „Krle, kakva je to svadba? I kako ste mogli da izdate restoran u kojem je zakazana večera za pesnike?" „Nije svadba, predsedniku Opštine se rodila bratanica, pa vladajuće Prokuplje to proslavlja!" „Ako je predsednikova bratanica važnija od Drainčevih susreta, zašto niste otkazali večeru za pesnike?" „Nismo imali vremena, to se desilo pre jednog sata!" Prilazim pesničkom stolu s namerom da pozovem pesnike da u znak protesta napustimo halu, ali to se već ne može, jedno što zvučnici razlamaju, a drugo što je stiglo iće i piće u velikim količinama, ko je lud da protestuje u vreme večere. Nevoljno sedam za sto i zovem Krleta da pozove predsednika Opštine da se bar izvini pesnicima za drugorazredni tretman. Krle odlazi u restoran i uskoro se vraća sa predsednikom. Čovek se zove Vladimir Jovanović, predsednik je ispred Demokratske stranke, mlad, krupan, lep. Taman sam zaustio da izrazim pesnički protest, skače Dane sa začelja i ljubi se sa predsednikom prokupačke Opštine. Sad tek ništa ne razumem. Tražim od Krleta objašnjenje. „Zašto se Dane ovako ponaša?" „Vlada mu je zaposlio ćerku!" To je dobra vest, Danetova ćerka je mikrobiolog, koliko znam bila je odličan student, majka joj je poznata prokupačka spisateljka Živka Mančić Stojiljković, nažalost pokojna. „Gde? U bolnici?" „Ma ne, u kulturi!"

Još pitam Krleta ko će to slavlje u čast bratanice da plati, da li predsednik iz svog džepa. Aforističar se smeška, Sve će to narod platiti! Sam napuštam halu, izlazim u svežu majsku noć, zaustavljam se ispred Zorana Đinđića. E moj Zorane, šapućem u sebi (dobro sam ga poznavao iz disidentskih dana, protestovao sam sa njim protiv Miloševićeve diktature, išao sa mitinga na miting - pa dozvoljavam sebi tu pesničku slobodu), u čije ime pružaš ruku prema Evropi? Je li to ta tvoja Srbija koja pesnike gura u hodnik a u restoranu slavi predsednikovu bratanicu?

I improvizujem, uz sav svoj pesnički netalenat, Nušićeve stihove iz pesme „Pogreb dva „raba"", za koju je pesnik dobio dve godine zatvora.

Srpska deco, što misliti znate,

Iz Prokuplja poruku imate,

Ne mučte se, ne čitajte, šta će vama pesmarica,

Bolje odmah postanite - bratanica!

No da se vratimo blačkoj inicijativi, zarad koje i držimo ovo slovo. Poraženi nekrofilisti nisu odustali od svoje inicijative preuzimanja Drainca. Pošto nisu mogli to da urade preko države, prizvali su u pomoć crkvu. Što ne može na mostu, može na ćupriji! Tu se profesoru Dragoljubu Avramoviću iz Blaca pridružio lekar Dragoljub Mirković iz Prokuplja. Karakteristično je da su u međuvremenu obojica ispali iz politike, Avramović kao sledbenik Vuka Draškovića, a Mirković kao Miloševićev sijamski blizanac. Ovaj drugi je bio u prilici da u priču uvuče crkvu u Kondželju. Kondželjska crkva, Toplička lepotica, Mirkovićeva je baza, tamo je on predsednik Crkvenog odbora. Lokalni prota Mladen Simić (poznatiji kao pop Deni) je uspeo da prikupi znatna sredstva za renoviranje hrama u Kondželju, dobio je još parohijski dom sa tridesetak ležaja, restoranom, salom za konferencije i promocije. Sav ovaj posao je omogućila emigracija, a znatno mu je doprineo tadašnji načelnik Topličkog okruga, Ratko Zečević. Pop Deni je pronašao sponzore i za monografiju o crkvi, a posao je poverio Mirkoviću i Avramoviću. Tako je kondželjska crkva poslužila ovoj dvojici da krenu u pohod osvajanja kulturne Toplice.

Desničari su uskoro dobili pojačanje u jednom levičaru, po imenu Ranđel Janićijević. Ovaj geograf po struci bio je dugo godina direktor Srednjoškolskog centra u Odžacima i urednik lokalnog lista. Pošto mu je propao komunizam, prigrlio je pravoslavlje. Smislio je svenarodni Sabor u Kondželju, sa nazivom Topličke oporuke, sa ciljem da se pod okriljem kondželjske Crkve na njemu prikupe svi Topličani, prisutni i rasuti. Crkvene vlasti su blagoslovile Sabor. Ranđel je objavio knjigu zaveštanja „Topličke oporuke", u kojoj je izložio kulturni model Sabora i sebe promovisao u tvorca i prvog domaćina Prvog sabora 2003. godine. Geograf je prihvatio tezu novokomponovanih etnologa (koju nauka odbacuje) da su Srbi (Sorabi) najstariji narod na svetu, star preko dva milenijuma. Za potrebe Sabora napisao je pesmu, „Molitva Kondželjskoj crkvi". „Samo pšenično zrno ispod vodeničkog kamena topličkih vodenica potočara zna za veći bol i muku od onog bola i muke što su ga Srblji - Srbi imali za Srbijom od epohe Protosoraba do današnjih Srba... za Očevinom, za Majčevinom, za Dom molitveni." Ranđel ponosno poručuje Toplici da je on nije zaboravio i naziva je Okeanijom (Drainac), traži od nje da se okupi oko Crkve, jer „danas jedino još Bog može da te sačuva Srbima od sudbine Kosova". Tek u ovom kontekstu se može razumeti Avramovićeva ideja za prenošenjem Drainca na brdo iznad Blaca, na branik otadžbine.

Uz Sabor organizatori su odštampali luksuzno opremljeni program iz kojeg se vidi kako to saborovanje treba da izgleda: trajanje dva dana (28. i 29. juna); pomen svim palim Topličanima u svim ratovima (nije jasno da li se ovo odnosi i na četnike?); proglašenje najbolje topličke knjige; obavezan folklor, uz igru, pesmu i veselje (komunisti su za to uz svoje priredbe govorili narodno veselje do zore); novina je izbor najboljeg kolovođe i najlepše devojke Toplice (kao u drami Ranka Marinkovića „Glorija", u kojoj jedan sveštenik nastoji da privuče vernike u crkvu uz pomoć lepotice Glorije); beseda starešine kondželjske crkve, prote Mladena Simića (popa Denija); razgovor predsednika topličkih opština, predstavnika Udruženja Topličana, uspešnih privrednika... o razvoju Toplice. Program je začinjen tekstovima dvojice istaknutih topličkih intelektualaca, Avramovića i Mirkovića, u kojima se oni dive prirodi i hramu (u monografiji Avramović za Mirkovića kaže da je znatan književnik, a za sebe da je ugledan profesor-prosvetitelj).

Jasno je da u kondželjskom kulturnom modelu nema mesta za Drainca. Zašto se, onda, osnivač Sabora poziva na Drainčevu Okeaniju, koju ili nije pročitao ili nije razumeo? Bez dvojbe, Drainac je bio protiv zatvaranja u portu, u atar, u crkvu. Bio je građanin sveta, u geteovskom smislu te reči.

A kako izgleda kondželjski kulturni model pokazaću na primeru proglašenja novih topličkih vitezova na Saboru 2004. godine. Tad su svečano, uz crkveni blagoslov, proglašeni Jug Bogdan (Ranđel Janićijević), Carica Milica, Boško Jugović (ustvari dva Dragoljuba: Avramović i Mirković), Toplica Milan...

Kako sam u funkciji pomoćnika ministra kulture te godine bio u Gračanici, u povratku svratih na poziv sveštenika, prote Simića, u Kondželj, gde će se nešto važno dogoditi (biće proglašeni toplički vitezovi). Nažalost, zakasnio sam da prisustvujem tom velikom istorijskom činu. Dok sam tražio sveštenika da ga pozdravim i da mu se zahvalim na pozivu, naleteh na Boška Jugovića (Mirković), istina bez krstaša barjaka. „Šta ćeš ti ovde?", dočeka me novi toplički vitez. „Tvoje mesto nije u Toplici!" Razume se da sam bio konsterniran, očigledno da nisam razumeo istoriju: nisam umeo da prepoznam nove topličke vitezove! A vitezovi imaju istorijsko pravo da progone, ekskomuniciraju, proteruju! Inače ne bi bili vitezovi! Stajući uz svog viteza, jedan pijani kantautor (naredni vitez) mi je rekao: „Ili ćeš biti sa nama, ili te neće biti!" Čitava istorija fašizma i komunizma se smestila u ovu filozofiju Tureta koje je pjano besedilo što je trezno mislilo. Sve što mi je preostalo bilo je da se okrenem i odem iz Kondželja bez pozdrava sa popom, da pobegnem glavom bez obzira. Sačuvaj me Bože takvih vitezova!

Videli smo da je država Srbija upokojila Drainčeve susrete, samim tim i Drainca. 2009. godine bila je 110. godišnjica rođenja velikog pesnika, eto prilike da se Drainac oživi. Savet Susreta je napravio ambiciozan plan: ciklus predavanja o Draincu na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu, koji bi se preneo na Niš, Prokuplje i ostale topličke opštine, zatim tri knjige vezane za Drainca (Izabrane pesme Drainca „Pesnik i buntovnik", Jovana Pejčića, inače predsednika Drainčevog žirija, „Nepoznati Drainac" Nedeljka Ješića i „Drainac - fenomen i Crni dani" Ivana Ivanovića). Ništa od svega nije bilo. I Kolarčev narodni univerzitet, i sve četiri topličke opštine, i Rapublika - odbili su projekat, pa su Susreti bili najgori od svog osnivanja 1966. godine. Ipak, desilo se i nešto dobro: Srpsko filozofsko društvo, verovatno samoinicijativno, došlo je u Prokuplje da razgovara o Draincu. To samo po sebi ne bi bilo toliko značajno da ne pokazuje u kojoj meri je Drainac bio interesantan pesnik, kad se za njega interesuju i filozofi. Malo ima takvih pesnika koji zaslužuju multidisciplinarni pristup.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane