Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

ZDRAVLJE JE ZAKON

Ne kaže se džaba, u zdravom telu zdrav duh. Isto tako, u zdravoj državi zdravo je i društvo, a onda su zdraviji i svi građani, pa i predsednik, podseća kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, bivši potpredsednik Vlade Srbije i ambasador u Tel Avivu.

Piše: Mile Isakov

U zdravoj državi, u kojoj postoji podela vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, nadležnosti i odgovornost su ravnomerno raspoređeni tako svako može da radi svoj posao i preuzme svoj deo odgovornosti, bez prevelikih opterećenja, neizvesnosti i stresova.

Sve funkcioniše tako da građanima, ma čime da se bave, uliva osećaj sigurnosti da će probleme, kojih će uvek biti, moći da reše i prevaziđu.

Kad to nije tako, kad institucije sistema ne funkcionišu, svima je otežan rad i život, pa i onima koji imaju najveću moć, jer na sebe preuzimaju i najveći deo obaveza i najveću odgovornost. A, kada se sva vlast koncentriše u rukama jednog čoveka, to nije zdravo ni za državu, ni za društvo, ali ni za njega. To jednom mora pući, na ovaj ili onaj način.

Priznajem, na prvu vest o tome da je Aleksandar Vučić hitno smešten na VMA zbog kardiovaskularnih problema, nisam reagovao ljudski, sa zabrinutošću, nego sa nevericom. Mada i to je ljudski.

Pošto ja tom čoveku ništa ne verujem, prva pomisao bila mi je da folira, kao više puta do sad, ne bi li izgubljene simpatije jednog dela svog biračkog tela povratio izazivajući njihovu empatiju.

Znate već ono, jadan čovek, toliko se trudi i bori za Srbiju, a svi ga napadaju. Taj efekat je i postignut u mom komšiluku, a u meni, valjda i zbog zabrinutosti za mog prijatelja Đoleta Balaševića, nije više bilo mesta za brigu.

Naprotiv, pošto je Đole dan ranije ozbiljno zaglavio u Kamenici i odmah operisan, moj revolt zbog te kosmičke nepravde, naveo me je na pakosnu ideju da je Vučić, po principu žabe koja vidi da se konj potkiva, pokušao da, lažno se predstavljajući kao slična žrtva, dobije sličnu masovnu podršku.

Međutim, kada sam čuo da su mu u bolnicu zabrinute poruke uputili i Merkelova i Makron, zaključio sam da oni ne bi tek tako nasedali a da prethodno nisu dobro proverili o čemu se radi.

Još kada sam posle dva dana smušenih saopštenja o zdravstvenom stanju predsednika, saznao da mu je život bio ugrožen, da je ta dva dana bio na aparatima u VMA i da mu je do daljnjeg zabranjeno da putuje avionom, postalo mi je neprijatno zbog tolike sumnjičavosti u tako ozbiljnoj situaciji, pa čak me je pomalo i savest grizla zato što sam ga godinama bespoštedno kritikovao i prozivao za sve i svašta.

A, onda je proradio prirodni reflex samoodbrane, pa me je delimično umirila njegova savetnica za medije, Vasiljević ili tako nekako, ne znam joj ni ime ni prezime jer nenavikao na nju, pošto je dosad nije bilo u javnosti.

Naime, posle njene izjave da se nada da će on sad više slušati lekare koji se brinu o njegovom zdravlju, a siguran sam da su mu doktori savetovali da smanji doživljaj i da se manje troši, pomislio sam da nema razloga da se osećam krivim jer i ja sam mu sve vreme isto to sugerisao.

Najpre, da se oslobodi briga o stranci i prepusti njeno vođstvo i sudbinu nekom drugom, nije je on pravio a nije mu ni jedina. Zdrav rezon kaže, ako ne može bez njega ne treba ni da postoji, a kamoli da upravlja zemljom. Zatim, da treba prestane da se bavi onim što treba da rade drugi, od vlade, preko policije i pravosuđa, sve do nekih bezveznih doktorata, spaljivanja nevažnih knjiga, uređenja beogradskih ulica i Beograda na vodi, gde ga je i stigao zamor materijala. Da se, dakle, ne bavi onim što mu nije u opisu posla, onim što ne treba i ne sme da radi. Biće bolji predsednik države, a i njemu će biti bolje.

Istina, ja sam to radio zbog opšteg interesa, zarad zdravlja države i svih njenih institucija, ali svejedno, to je dobro i za njegovo zdravlje, jer manje bi problema morao sam da rešava, a to znači i manje pritiska i manje stresa.

Čak, mogu da kažem da sam se, na svoj način, o njegovom zdravlju starao više od te njegove portparolke i svih njegovih poslušnika, koji ništa nisu radili bez njegovih uputstava, a pošto su nesposobni i nemoralni morao je još i da za njima čisti i vadi fleke kad zabrljaju.

Baveći se tako svim i svačim, očogledno je trošio ogromnu energiju i živce, naročito sa dosadnim novinarima, što bi zapravo bio posao dotične savetnice. Da ga je savetovala kako treba i preuzela svoj deo obaveza sa medijima, mogla je značajno da ga rastereti. A, on je na medije svakodnevno trošio više vremena nego na sve druge poslove.

Nije preterano reći da su za njegove zdravstvene probleme odgovorniji vlasnici i urednici televizija koji su ga tobož podržavali, a zapravo besomučno eksploatisali, da im popuni sve rupe u programu, mnogo odgovorniji od svih novinara koji su ga kritikovali ili zapitkivali za razne gluposti za koje objektivno nije nadležan.

Eto, na primer, podigla se prava hajka na novinara N1 televizije, Miodraga Sovilja, koji je predsednika, neposredno pre zdravstvene krize u koju je upao, propisno iznervirao insistirajući na nekim odgovorima povodom afere sa preprodajom oružja u koju je direktno umešan otac ministra policije Nebojše Stefanovića.

Neki dušebrižnici su ga čak optuživali da je direktno odgovoran za zdravstveno stanje predsednika. Jeste taj reporter bio dosadan i pomalo drzak, ali to je bio samo prirodni nastavak onoga što je započeto na televizijama Pink, RTS i O2, gde su Vučić i Stefanović bili ispitivani na tu temu, ali bez potpitanja kada zalutaju u priču o nečem drugom. Pošto su tako njihovi odgovori tamo, mada do zla boga opširni, bili nepotpuni, a bogami i kontradiktorni, on je samo tražio razjašnjenje.

Doduše, nije trebalo, jer nije pristojno, da u razgovoru sa predsednikom države kaže kako se ne treba zavitlavati, ali, nije Sovilj time iznervirao Vučića, jer to je njegov stil i vokabular, koji je sam nametnuo i novinarima.

Iz takta ga je izbacio pre toga, kad se usudio da mu odgovori na retoričko pitanje, kakva predsednik uobičajeno postavlja svojim novinarima, ni ne očekujući odgovor. Na zahtev da mu okupljeni novinari kažu jedno ime, jednog političara koji je promenio više partija od Marinike Tepić, drčni Sovilj se brzinom munje setio Maje Gojković. Zbog takvog šamara pred desetak kamera, poštenog čoveka bi odmah šlog strefio, a one sa malo debljim obrazom blam stigne nešto kasnije.

Tako je ta konferencija za štampu snogu, pretvorena u svađu između njih dvojice, neprimerenu ni za novinara, a još više za predsednika države. Prvo je Vučić rekao Sovilju da mu fali malo pristojnosti, ne zato što je pomenuo Maju Gojković, nego zato što se usudio da odgovori na pitanje predsedniku države.

Mada je u mladosti nešto petljao sa nekim novinama, a bio čak i ministar informisanja, Vučić nikad nije naučio novinarsku mudrost koja glasi „Nikad ne postavljaj pitanje na koje ne znaš odgvor", koja bi za političare morala biti preformulisana u „Ne postavljaj pitanja na koja ne želiš da čuješ odgovor". A, za političare Vučićevog tipa „Ne saopštavaj svoje presude u formi retoričkih pitanja pred novinarima koji bi ti mogli odgovoriti na njih".

Sad već i sam primećujem da ga ponovo kritikujem bez poštede uobičajene za rekonvalescente, ali lično mi je dao to za pravo, jer ni sam sebe nije štedeo po neočekivano brzom povratku na funkciju. Naprotiv, nastavio je sve po starom, da zanemarujući činjenice šamara optužbama na sve strane, tako da ne vidim zašto bih ja imao drugačiji odnos prema njemu.

Odmah je održao konferenciju za štampu na kojoj je amnestirao Sovilja od bilo kakve odgvornosti za njegovo zdravstveno stanje, samo zato što ne može da prizna da neposlušni novinari mogu da mu dignu pritisak, a onda je osuo drvlje i kamenje na one koji su stali u odbranu mladog novinara jer, navodno, niko ga nije ni napadao.

Moguće je da, dok je bio na aparatima, Vučić nije mogao da vidi njegovu savetnicu za medije, pa Vesića, Krstića, Vučićevića i Dejana a Vuka Stankovića, kako lamentirajući nad njegovom sudbinom, direktno optužuju Sovilja, tvrdnjom da je njegovo drsko guranje mobilnog telefona pod nos predsednika dovelo do povišenog pritiska i svih komplkacija zbog kojih je morao u urgentni centar.

Moguće je i da nije stigao da se informiše, ali to ne može biti izgovor za takvu blamažu. A ja ne mogu to da mu prećutim zato što je bio bolestan.

Kad je već reč o zdravlju, zdrav razum nalaže da se zapitamo, zar mu ni posle zdravstvene krize kroz koju je prošao, nije postalo jasno da ne mora on u svakom sosu biti mirođija, da je za njega bolje da se distancira od dnevnih afera i tračeva.

Šta će mu to, šta mu treba da se pača u takve bizarne teme ispod nivoa predsednika države. Njemu nije potrebno da ga oni brane, naprotiv, bolje da ne, a nema ni smisla da on njih brani tvrdeći da se nije desilo ono što su svi videli, jer to nije emitovano na neprijateljskoj N1 Televiziji, nego na najgledanijim, na Pinku i RTS-u. I eto njemu jeda za sutra, što bi reko Lala, jer time je poljuljao poverenje najširih narodnih masa i u ono što on govori i u televizije koje su mu najodanije.

Znam ja da je to taktika, da se priča o njemu i njegovom zdravlju, makar i dobro, samo da se ne bi pričalo o onome što je bila tema inkiminisanih pitanja Miodraga Sovilja.

Način na koji ih je postavljao je samo forma, ali važna je da bi se zaboravila suština. A suština je da je i Vučić uhvaćen sa prstima u pekmezu kad je tvrdio da je sve u vezi preprodaje oružja izmišljotina, ali da je uzbunjivač Aleksandar Obradović ipak kriv za odavanje poslovnih tajni.

Kad je najpre autoritativno tvrdio da Stefanovićev otac radi u firmi koja od Krušika kupuje oružje po povlašćenim cenama, pa da ipak ne radi, da bi na kraju rekao da ne zna da li radi za tu firmu ili ne i da ne zna da li je u njeno ime bio na pregovorima u Namenskoj, da bi sve zatrpao uobičajenim retoričkim pitanjem: A, šta i ako je bio? I sad svi treba da budemo u dilemi da li da mu odgvorimo, pa da mu opet skoči pritisak.

Da do toga ne bi došlo, da bi se ta pitanja i takvi odgovori izbegli, lansirana je nova afera sa kojom će nas zamajavati dok se ova ne zaboravi. Čuli ste valjda, kako su njegove službe otkrile toplu vodu, da i u našim redovima ima stranih špijuna i da su za to čak i plaćeni. Ma nemojte kasti?!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane