Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

NESTAJANJE

Knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - spasavanje sela i države'' (14)

Odhranili su nas dudovi, svilene bube, konoplja...

Branislav Gulan je član Nacionalnog tima za preporod sela Srbije, Mreže za ruralni razvoj EU u Srbiji, Naučnog društva ekonomista Srbije, novinar, književnik i publicisa, koji se pola veka bavi selom i seljacima, odnosno čekanjem boljeg života na selu. Evo i njegovih najnovijih istraživanja. Autor je i trostruki dobitnik nagrada za životno delo. Dve međunarodne i jedne domaće Društva novinara Vojvodine u 2019. godini! U izdanju novosadskog ,,Prometeja'', nedavno je objavljena i nova knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države''. Uz dozvolu autora objavljujemo najinteresantnije delove ovog istraživanja.

Branislav Gulan

Povratak svilene bube

Jugoslavija je pred Drugi svetski rat bila peta sila u svetu po proizvodnji svile, a onda je prednost data nafti i sintetici koja se od nje pravi. Dudovi su posečeni, skupe mašine uništene i surovo ugašena industrijska grana od koje je bilo samo koristi

Nekadašnja Jugoslavija je decenijama plaćala danak trčanju za raznim svetskim trendovima, ali cena modernizacije uvođenjem masovne proizvodnje sintitičkih vlakana pripada redu najskupljih promašaja nekadašnje SFRJ!

Zbog sintetike (čitaj monopola naftne industrije) iz Jugoslavije je proterana širom sveta cenjena svilena buba, a njena biljka hraniteljka beli dud je iskrčen! Napomenimo samo da je pred Drugi svetski rat u Jugoslaviji bilo više od dva i po miliona stabala belog duda, a da danas nema ni nekoliko hiljada!

Najviše dudova bilo je i ostalo u Vojvodini. Zaštitili su ga ljubitelji dudovače, ili, pak da se nađe tu i tamo, za svinje i živinu. Najviše ih ima pored preostalih salaša. Zato dudovi u Vojvodini danas mogu da posluže kao sirovina za početnu proizvodnju, svilenih buba dok ne stignu novi zasadi za obučavanje građanstva koje hoće da gaji dudove i svilene bube.

Nekoliko desetina najstarijih dudova nalazi se u okolini Kovilja, u kome su pre nekoliko godina pokrenuli i godišnju akciju ,,Parastos dudu'' kada se sakupljaju plodovi sa ovog drveta i peče rakija dudovča. Ta rakija dudovača služila se jedino u kafani na ,,Kraj sveta'', koja se nalazi na Arkanju iza Kovilja... A, može da se popije i kada se ide na ribu na salaš kod Đoke Varenike, koji je decenijama držao kafanu ,,Kraj sveta'' na Dunavu kod Kovilja, pa je posle njenog rušenja u blizini otvorio salaš sa istom namenom, gde se obavezno pije i dudovača!

Reforme uništile dudove

Uništavanje dudova i pomor svilenih buba zbili su se u Srbiji u vreme nekih ,,zaokreta'' u privređivanju, ima tome više od četiri decenije. Sve što je bilo prirodno, trebalo je zameniti veštačkim jer traži manje rada. Tako su u tekstilu pod udar, sem svile, došli još i vuna, lan, pamuk i kudelja.

U slučaju vune stradalo je i ovčarstvo, kao njena biološka i materijalna osnova. Jer, od nekadašnjeg stada od blizu pet miliona ovaca u Srbiji je ostalo svega 1,5 miliona grla (2000. godine je u Srbiji bilo 1,6 miliona ovaca). Uništeno je stado, a niko neće od vlasnika ove stoke da kupuje vunu koja se baca...

Grešku učinjenu tih šezdesetih godina prošlog veka treba sad ispraviti u narednoj deceniji, kada je pokrenuta ideja oživljavanje stočarstva, a tu spada i za povratak svilene bube. Za to je potrebno prvo početi saditi dudove po Srbiji!

Kada je reč o svilenim bubama, treba reći da smo u proizvodnji ,,kraljice'' tkanina, kako svilu zovu u svetu, pre Drugog svetskgo rata, bili na petom mestu u svetu! U Jugoslaviji, a ponajviše u Srbiji, gde beli dud dobro uspeva, ima mnogo živih proizvođača kokona, okruglih postelja svilene bube u kojima se ona pretvara iz gusenice u lutku, štiteći sebe spolja i iznutra svilenim nitima.

Svilare u Srbiji su brzopleto ukinute šezdesetih godina prošlog veka, a skupe mašine uništene. Sintetika se probijala na tržište razvijajući naftnu industriju i povećavajući potrošnju nafte kao značajne sirovine za njenu proizvodnju. Kako to obično biva sa ograničenim resursima, kao što je nafta (čiji se kraj najavljuje oko 2050. godine ovog veka!) cena proizvodnje bila je sve skuplja, a posledice sintetike sve vidljivije, od ekoloških do zdravstvenih.

,,Neposredno pre sankcija za SFRJ 1992. godine, u tadašnjoj Privrednoj komori Jugoslavije, bio je urađen i projekat za oživljavanje uzgoja svilene bube. Koordinator je trebao da bude Institut za šumarstvo u Beogradu. Sve je bilo lepo zapisano, kako ova majušna životinja živi isključivo od lista belog duda, šta treba raditi da bi se prvo obnovili zasadi ove biljke hraniteljke.

Došlo je do raspada SFRJ pa su ti planovi ostali u fiokama. Svakih nekoliko godina, pa evo i sad, se javljaju ideje o obnovi gajenja svilene bube, za šta je prethodno nužno obnoviti zasade duda, ali uvek naiđe neka kriza pa to ode u drugi plan'', navodi nekadašnji sekretar Udruženja za poljoprivredu i prehrambenu industriju Privredne komore Srbije Milan Prostran.

Istraživanja pokazuju da smo i pre četiri decenije u tadašnjoj Jugoslaviji imali 2,6 miliona dudova, ponajviše na prostorima Srbije, a danas je to gotovo zanemarljivo. U zlatno doba svilarstva, dudovi su se najviše gajili u Posavini, Pomoravlju, i Povardarju i, a svilena buba se gajila, u Vojvodini, Srbiji, na Kosovu i Metohiji... Čak su i mesta dobijala imena po svili primeri su Svilojevo u Vojvodini, Svilajnac u Srbiji...

Pre tri i po decenije bilo se krenulo u novu sadnju belih dudova i obnovu gajenja svilene bube, ali su to omele sankcije 1992. godine. Bilo je tad čak i uvezeno 11 hibrida duda iz Rusije, a nešto je stiglo i iz Bugarske, kao i iz Japana. Treba reći da su naučnici odmah, a to je bilo pre uvođenja sankcija za SFRJ, bili počeli da organizuju obnovu zasada belih dudova u Srbiji. Danas belih dudova najviše ima u Vojvodini i to u okolini Vršca.

Bili zainteresovani i Japanci

Svilena buba je prava domaća životinja. Bez pomoći čoveka ne bi mogla da opstane u prirodi. Ima pet stadijuma razvoja. Od jajeta se pretvara u leptira koji obnavlja generaciju. Jaje je veličine zrna maka i od njega se stvara gusenica koja je u početku teška 0,4 miligrama. Na kraju svog razvoja gusenica je dugačka osam do devet santimetara i svoju dužinu je povećala za 10.000 puta! Upravo zbog tolikog uvećanja telesne težine svilena buba je fenomen. Prepravljena u kokona, ona je teška tri i po do četiri grama. Za razvoj gusenice potrebni su i određeni uslovi. U prvom redu temperatura od 23 do 27 stepeni, a vazduh mora biti vlažan od 60 do 90 odsto, zatim regulisana svetlost i sistem provetravanja.

Gusenica svoj razvoj od jajeta do leptira završava za 28 ili 29 dana. Posle toga izgrađuje kokon svile. Radi ga tri dana, ali je samo prvih nekoliko sati vidljivo jer i sebe obmotava svilom pa je kokona čvrsta. Gusenica unutar kokona, zapravo, pravi postelju i preobrazi se u lutku.

U svakom kokonu je nit svile duga 1.200 do 2.000 metara. Kokoni se odmotavaju u fabrikama, na specijalnim mašinama koje se zovu filande. Nažalost takvih mašina danas gotovo da nema ni u muzejima! U Srbiji su kokoni odmotavani i ručno.

Da bi se svilena nit odmotala, odnosno da bi lepak popustio, kokoni su morali najpre da se potope u vrelu vodu, a potom se preslicom odvajala nit, a da se ne bi ponovo lepile, obično su kokoni (malo odmotani) stavljani u kukuruzno brašno ili pesak. Ponovo obnoviti ovu proizvodnju nije ni malo jednostavno, jer najpre treba uvesti skupe mašine, a najbolji proizvođači su Japanci.

Da bi se počela prerada, potrebno je najmanje petnaest mašina koje staju oko deset miliona dolara, a za to je potrebno da imamo i 200 tona kokona spremnih za preradu. U razgovoru koji je vođen sa Japancima za obnovu ove proizvodnje, oni su pokazali interesovanje za ovu delatnost, da u nju ulažu, pa čak, i da kreditiranju proizvodnju. Međutim, to su zaustavili ratovi na području nekadašnje SFRJ, a poslednju akciju i bombardovanje 1999. godine. Došlo je vreme obnove zemlje, pa i ove proizvodnje.

U Srbiji su je uvek zaustavljale nove, preče reforme za preživljavanje, a Japance je sad zaustavio zemljotres i cunami da bi uložili novac u ovu proizvodnju u Srbiji.

Isplativa proizvodnja

I sad se priča da je svilena buba, nekada dopunski prihod mnogih domaćinsava, bukvalno proterana pre pola veka. Zatvorene su svilare, dudovi bez kojih ne može da se uzgaja ova buba su posečeni,a oni retki koji su još opstali su, u nekim slučaejviam stavljeni pod zaštitiu države. Sve to se desilo sasvim neopravdano, a povratak će biti mnogo sporitiji i teži, ali sada se na njega čeka već pola veka!

Povratak dudovima i gajenju svilene bube, već nekolikoputa sepokretalo u Vršcu i okolini. U ovom mestu zato, što su se u njegovoj okolini dudovi najdrže i zadržali.

Razloga je bilo više, pre svih, što bi se znanje prenelo mladim stručnjacima koji će ga u svom poslu moći prenositi dalje, ai što je, začudo i zahvaljujući zaštiti države, u vršačkom kraju dud opstao. Ima onih koji pamte da su devedesetih godinaprošlog veka djaci u srednjoj poljoprivrendoj školi u Vršcu ,,Miloš Popov Klima'' uzgajali svilene bube. Hranili su ih na drvoredu dudova na putu od Vršca ka Beloj Crkvi dugom 17,5 kilometara i duž puta Vršac -Pavliš.

Autoru ovih redova u to vreme, dakle pre tri i po decenije tadašnji pomoćnik direktora poljoprivredne škole Dragoslav Varičak, između osalog je rekao: ,,Pve godine smo uzeli deset legala, a svako je imalo oko 20.000 gusenica.

Dobili smo larve, tek ispiljene iz jala. Proizvodnju smo organizoali u učionicama maturanata za koje se nastava ranije završava. Medjutim, kako su gusenice rasle, morali smo da zauzmemo i fiskulrunu salu. Učenici su radili sav posao.

hranjenu i klasiranju brinule su, uglavnom, devojčice, dok su dečaci bili zaduženi za branje lišća na dudovima. U ranoj fazi razvoja gusenice, listovi se moraju seckati, dok u kasnijim fazama, to nije potrebno, čak se lišće bere sa tanjim grančicama. Proizvodnja traje mesec i po dana. Interesantno je da se gusenica u svom razvoju pet puta presvlači.

Svaka je sve veća, a potrebno joj je i više hrane. Za jedno leglo dovoljno je oko 370 kilograma lišća dnevno, u petoj fazi, kada su dugačke od pet do osam santimetara, navodio je Varičak i zatim dodavao: ,,Šest učenica je dežuralo, tri prepodne i troej posle podne, dok je lišće bralo svaki dan, pa i subotom i nedeljom od 20 do 25 učenika. To je prilično naporan posao.

Stabla su visoka i zahevaju prilično umešnosti. Ali, posao se ispaltio. No, mi smo ga pretežno radili iz drugih razloga. Pre svega, zbog nade da će ova proizvodnja ponovo da zaživi u Vojvodini i da naši učenici u tome steknu iskustvo''.

Po završetku pete faze, gusenica počne da se umotava. Tada se prave ,,kokoni'' i u ovoj fazi gusenica ne jede. U roku od pet do deset dana se završi čaurenje i tada sledi sakupljanje i klasifikacija. Sledeća faza je bila gušenje čaura, što se radi u sušnicama. Po jednom leglu učenici su tada uspeli da dobiju oko 15 kilograma kokona, što i nije mnogo, jer je to bio amaterski rad. Smetnju su često pravile i kiše jer gusenice ne mogu da jedu mokar list, a u školi u Vršcu nije bilo uslova da se on suši. Inače, posle sušenja čaure su bile predate beogradskom Institutu za šumarstvo i ekologiju.

Upravo zbog nedostatka prostora i velikog posla oko berbe lišća, 1990. godine je bilo uzeto šest legala, a toliko i godinu dana kasnije. Dve gdoine uzastopno tada , pre dve i po deceniej, o bubama su brinule tadašnje učenice Ratomirka Knežević, Tanja Bakić, Tanja Štrbac i Danijela Predragov.

Tadašnji direktor poljoprivedne škole u Vršcu Ognjen Pribaković je planirao da se proširi plantaža dudova na školskom imanju, kako bi se obezbedilo više hrane za dudove. Pripremano je 10.000 sadnica, deo za sopstvene potrebe, deo za prodaju... Nije bilo šire podrške, pa je entuzijazam i u vršačkoj poljoprivrednoj školi nestao. I odavno se više ne proizvodi sirovina za proizvodnju svile...

Ono što nas u Srbiji, posle dve i po decenije ponovo tera na vraćanje ovoj proizvodnji, je tradicija, njena isplativost i upošljavanje radnika.Uzgojem bube bili bi popunjeni i mnogobrojni nenamenski građeni pogoni. Pored toga može se proizvoditi i za izvoz. Kokoni koji ne ispunjavaju tehničke uslove neće ostati neupotrebljivi jer kao čiste belančevine veoma su pogodni za ishranu stoke.

Danas je u svetu najjači proizvođač svile Kina. Godišnje se u ovoj zemlji napravi više od 500.000 tona sirovih čaura svile. Čak 20 miliona domaćinstava bavi se samo ovim poslom.

Još oko 50 zemalja svrstava se u manje ili veće proizvođače. Među njima su: Japan, Severna Južna Koreja, države bivšeg SSSR-a, Tajland, Brazil, koji svi zajedno daju čak 97 odsto svetske proizvodnje. Ali, njima je lako, naročito Kinezima, jer su očuvali tradiciju koju prenose s kolena na koleno. Istovremeno su očuvali i mašine i stalno uvode nove. Dok smo mi sve naše što smo imali uništili, pa ih čak nema ni u muzejima!

Svilarstvo je i u Srbiji jedna od najstarijih delatnosti u seoskim domaćinstvima. Ono je bilo, zato što je, pre svega, bilo isplativo i dobrodošlo, kao uzgredno zanimanje. To bi moglo biti i danas, a tu isplativost najbolje potvrđuju sledeće činjenice. Jedno domaćinstvo može bez teškoća da prehranjuje, bar, tri kutije ,,semena'', ili oko 60.000 gusenica u jednom ciklusu. Po jedino kutiji dobije se 20 do 30 kilograma sirovih kokona - čaura.

Na svetskom tržištu kilogram ove robe proteklih godina plaćao se šest dolara. Ako se u rashod uvrsti i seme, dudovo lišće, sredstva za dezinfekciju i drugo, onda je računica jasna: od 75 kilograma čaura dobije se oko 450 dolara (po računici od pre dve decenije), a ako se od te sume odbiju troškovi od 120 dolara, ostaje zarada od 330 dolara.

Naravno te čaure mogu se pretvoriti u 8,5 kilograma svile, odnosno tkaninu dugu oko 130 metara. To je računica bila u Zadružnom savezu Srbije 2000. godine, kada je njegov tadašnji sekretar pok. Milan Pavlović bio uradio i pokrenuo projekat za obnovu zasada dudova i gajenja svilene bube i proizvodnje svile u Srbiji.

Najveće mogućnosti danas za uzgoj svilene bube i svile su u Vojvodini. Ona ima dosta neiskorišćenih zemljišta na kome bi se mogla obnoviti proizvodnja jedne od tih tradicija, gajenja svilene bube.

Dakle, ima mesta za sadnice belog duda, a u jednoj fazi bi se moglo zasaditi 15.000 stabala. Negde bi to male male plantaže, druge zasadi na zemljišnim okrajcima, kraj seoskih puteva, u ekonomskim dvorištima. To bi bila hrana za svilene bube, čija proizvodnja na takvim zasadima može dostići 8.000 tona, a to je vrednosti od najmanje 50 miliona dolara, prema cenama od pre dve decenije.

Što se tiče objekata za uzgoj svilene bube, smatra sa da ih već ima dosta. Najčešće se misli na neiskorišćeni prostor u bivšim kombinatima, zadrugama i drugim gazdinstvima, napuštenim halama. Ima i drugih zapuštenih objekata u svim vojvođanskim selima, nekadašnjim zadružnim domovima.

Sada domaćinstva takođe imaju građevine koje se lako mogu obnoviti i prilagoditi ovim potrebama. Sve to govori da ova proizvodnja, posebno beli dud, koji predstavlja i osnovu, ne zahteva poseban trud niti veća ulaganja i negu. Potrebno je samo sačekati nekoliko godina da mlado stablo izđika. I tu je jedna od šansi Srbije za novo zapošljavanje bar desetak hiljada radnika, a od toga bi živelo toliko porodica.

SELA SRBIJE DANAS

Putinovo, selo s 12 duša

„Siguran sam da predsednik Putin zna za ovo mesto", kaže Nebojša Arsić, predsednik opštine Medveđa, pa dodaje: „U našem, Krimu, govori se i srpski i ruski jezik."

U selu trenutno živi šezdesetak ljudi ali preko leta zna da ih bude i do dve stotine, a pristižu i turisti. Sva-ko od domaćinstava ima 5-45 hektara imovine.

Postoji dvadesetak kandidata koji bi se vratili u selo i na svojim imanjima gajili koze, ovce ili krave. „Sedamdesetih godina prošlog veka ovde je bilo 15.000 ovaca, 1.200 grla krupne stoke, 450 grla konja", kaže Vidanović, dodajući da očekuje pomoć lokalne samouprave oko sanacije puteva do imanja. „Od Javnog preduzeća 'Komunalac' iz Pirota dobili smo petsto plastičnih džakova i kad se prikupi sav otpad, ''Komunalac'' će odvesti smeće iz sela", kaže Vidanović. On dodaje da su se odlučili na ovu akciju uređenja selajer se za predstojeće uskršnje i prvo-majske praznike očekuje dolazak velikog broja turista i rođaka meštana koji žive u selu.

U Gostuši postoji pet kuća kategorisanih za seoski turizam. Gostušu, udaljenu od Pirota tridesetak kilometara, zbog kamenih krovova i autentične arhitekture kuća od kamena, drveta i zemlje, zovu „Kamenim selom". Studija zaštite sela Gostuša kraj Pirota, čiji su autori arhitekte-konzervatori Zavoda za zaštitu spomenika kulture Niš, predvođeni arhitektom Elenom Vasić Petrović, dobila je 2016. Nagradu Evropske komisije i panevropske mreže organizacija civilnog društva u oblasti nasleđa - „Evropa No-stra".

Meštani uređuju „Kameno selo"

Savet Mesne zajednice sela Gostuša na Staroj planini, koga mnogi zbog kamenih krovova zovu „Kamenim selom", pokrenuo je akciju da se svake godine tokom aprila i maja organizuje ekološka akcija prikupljanja plastike u selu, oko kuća i pored reke. Posle dve decenije u planinskom selu Bresnik rodilo se dete. Roditelji su Rusi, doseljenici s dalekog Urala

Posle putovanja razrovanim i blatnjavim putem, dugim desetak kilometara, od Ibarske magistrale pa gore u brdo, sve do pod samu planinu Čemerno, stižemo u Dubočicu, zaselak sela Bresnika. Tamo među košnicama zatičemo pčelara: „Zdravstvujte. Menja zovut Miša. Kak tebja zovut?" „Nema potrebe... Bolje na srpskom. Ja sam Oleg Kozlov."

I tako ometamo pčelarski posao radi razgovora sa Olegom i njegovom suprugom Anastasijom, mladim bračnim parom. Oni su u ovu srpsku zabit, staroplaninsko naselje sa tek desetak kuća, stigli još 2013. godine, sa istočne strane Urala, iz nekadašnjeg Sverdlovska, sada Jekaterinburga. Došli su na preporuku prijatelja, ali ne sami već sa sinom Dmitrijem, sada petnaestogodišnjakom.

Ovde su porodicu proširili, dobili su još dvoje dece. Dečaku rođenom pre dve i po godine dali su srpsko ime - Svetomir. Pre tri meseca dobili su bebu ponovo dečaka, kojeg su nazvali Đorđe, piše M. Dugalić, u listu Politika, 5. maja 2019. godine. „Ovu kuću, koja je bila napuštena jer vlasnica živi u Beogradu, sa deset hektara zemlje kupili smo za deset hiljada evra. Inače, gradio ju je Savatije Radomirović, Srbin Solunac. Bila je to nekada brojna porodica poštenih i školovanih ljudi.

Kuća je slavila Svetog Đorđa pa otuda ideja da i mi, novi vlasnici, našem novorođenčetu damo me Đorđe", objašnjava Oleg. Beba Kozlovih prvo je dete rođeno u Bresniku u poslednje dve decenije. Selo je opustelo i ostarelo.

Od oko pet stotina meštana sada ih je svega 150. Prosek godina starosti je iznad pedeset, zgrada osnovne škole odavno je zakatančena... „Hoće li se selo podmladiti", pitamo Olega. „Možda dođe još tvojih zemljaka?" „Ima nekoliko mlađih porodica i ovde, ali svi gledaju dole u ravnicu i planiraju selidbu. Vidite, nema puta, nema škole. Kad put nije urađen za vreme Jugoslavije, teško da će sada biti", tvrdi Oleg i dodaje da mu je školovanje dece najveći problem. „Dobro, naš najstariji sin se školuje, kako vi ovde kažete, dopisno. Prema ruskom programu, uči posredstvom kompjutera pa ide u Beograd da polaže ispite. Ne znamo kako ćemo i gde, kad ovo dvoje mlađih stasaju za polazak u školu. Videćemo, možda se i mi preselimo negde bliže gradu", kažu naši sagovornici. Dmitriju u učenju pomažu roditelji, oboje fakultetski obrazovani. Oleg je istoričar, a Anastasija ekonomista finansijskog smera

Selo koje ima 320 domova i čak 50 firmi

Selo Strojkovce kod Leskovca ima 320 domova i čak pedesetak firmi. Samo u poslednje tri godine otvoreno je šest novih preduzeća i radnji. Bave se, uglavnom, preradom drveta. O dobrom poslovanju svedoče i zaposleni iz čitavog vučjanskog kraja

Preduzetnički duh duboko je ukorenjen u Strojkovcu. Tu su krajem 19. veka nastali prvi gajtani na Balkanu i postavljeni temelji tekstilne industrije. Nekada su živeli od konoplje danas koriste šumsko blago Kukavice. Odavde u Evropu i Kinu odlaze nameštaj, parket, ambalaža od drveta. U "Drvoproduktu" radi 70 ljudi. "Uslovi su dobri, posao nije težak. Plata odlična. Sve u svemu, super", kaže Biljana Trajković, radnica iz Šainovca, javio je RTS.

Uz dugu preduzetničku tradiciju kao razlog za otvaranje firmi, širenje proizvodnje i zapošljavanje, privrednci u Strojkovcu navode i stabilinu ekonomsku situaciju u zemlji. "Krediti su nam mali, dobijamo subvencije od države, dobijamo dovoljno sirovina. Duplo smo radnike povećali za šest godina", kaže Goran Kocić, vlasnik preduzeća "Drvoprodukt" iz Strojkovca.

Samo u jednoj ulici je desetak strugara. Konkurencija jaka, ali ističu posla ima za sve. Porodica Vujić gajbama snabdeva poljoprivrednike u leskovačkom kraju. "Zadovoljan sam poslom, zadovoljan sam tržištem. Imam šest, sedam uposlenika i moje iz kuće. To je najbitnije", kaže Dragan Vujić, vlasnik gajbare iz Strojkovca. U Strojkovcu cvetaju i zanatstvo i trgovina. Nezaposlenih nema. Ko nije pokušao taj nije uspeo, kaže 32-godišnja Ivana. "Uz malo pomoći i subvencije države i uz dosta upornosti naravno da ima nade da ovde mladi ostanu i rade", kaže Ivana Vuković, vlasnica pekare.

Međutim, u Strojkovcu nema ni gradske vode ni kanalizacije, ni asfaltiranih ulica. I regionalni put je pun rupa. "Ljudi su stvarno zadovoljni, hoće da pomognu da u saradnji sa državom i lokalnom samoupravom još to što nam fali sredimo", kaže Goran Petrović, predsednik Mesne zajednice Strojkovce.

Kuće su pune, niču i nove. U potrazi za poslom nekoliko porodica iz okoline doselilo se u Strojkovce. I u školi je kao u košnici. Samo da se uredi infrastruktura i slika sela biće još potpunija.

A1:

Svila i kosmonauti

Svila ima široku primenu i u industriji, mada je najčešće vezujemo za konfekciju. Poznato je da su svilena sita nezamenljiva za odela kosmonauta. To odelo se izrađuje prema obliku njihovog tela. Kako je svileni konac 40 puta rastegljiviji od pucanja od drugih materijala, svilena nit se koristi i kao uže za kapsule iz svemira. Priča se da su u užetu ruske kapsule koja je pala iz kosmosa pronađeni delovi veštačke materije, što je bio uzrok pucanja. Uže su, naime pravili Japanci, ne znajući za njegovu namenu, pa su zajedno sa svilom upleli i drugu materiju.

A2:

Na temeljima svilare

Poljoprivredna škola u Vršcu nalazi se na temeljima nekadašnje svilare, osnovane još 1921. godine. Međutim, kada je zanemarena ova proizvodnja svilara je morala biti zatvorena, pa je na tom mestu otvorena poljoprivedna škola. Krug svilom se tako, kada je u pitanju ova škola - zatvorio.

A3:

Literatura

Uprkos velikoj upornosti zaposelni u Polljoprivrendoj školi u Vršscu nisu mogli pronaći literaturu o svilenim bubama 1990. godine. Tako su se morali zadovoljiti prašnjavom knjigom pronađenom na nekom tavanu, a štampanom 1936. godine. Očekivali su i da se u Jugoslaviji prevede jedna knjiga o uzgoju svilenih buba i proizvdonji svile, doneta iz Bugarske. Čekali su i nisu dočekali... Lakše je bilo poseći dudove, prestati sa uzgajanjem buba...

A4:

Dudovi - retki i atraktivni na somborskim salašima

Tri i po veka je stara tradicija gajenja duda u Bačkoj. Austijske vlasti su polovinom XVIII veka državnim merama pospešivale gajenje svilenih buba, a preduslov za to je bilo sađenje dudova po salašima i u naseljima - selima. Svaki muškarac je, u to vreme, pre stupanja u brak, morao da zasadi dud.

Danas je u Somboru ostalo svega par stotina starih dudova u selima i okolnim salašima.

Od dudovog lišća sprema se lekoviti čaj, tvrdo dudovo deblo odličan je materijal za građu, za burad, kace i čamce.

Gajenje svilene bube odavno nije isplativo te se od druge polovine 20. veka dudovi skoro i ne sade. Malobrojni dudovi sa svojim bogatim krošnjama postali su prava atrakcija na somborskim salašima.

Srbija i dunje

Prvi u Evropi po proizvodnji dunja

Sveže dunje predstavljaju malo izvozno tržište vredno svega oko 30 miliona evra gde Turska i Holandija zajedno učestvuju sa dve trećine u ukupnom svetskom izvozu. No, i na tako malenom tržišnom segmentu Srbija se nalazi na 14 mestu

Izvoz kukuruza, pšenice, malina, jabuka, breskvi, jagoda poznat je svakom stanovniku Srbije. Čuli su i za pečurke, trešnje, višnje... A, šta je sa dunjama? Da li je poznato da je Srbija deseta u svetu prema njihovom rodu? Srbija je prva u Evropi po proizvodnji dunja ispred Španije. Za Tursku pretpostavljamo da najvećim delom rađaju u njenom azijskom delu.

Sveže dunje predstavljaju malo izvozno tržište vredno svega oko 30 miliona evra gde Turska i Holandija zajedno učestvuju sa dve trećine u ukupnom svetskom izvozu. No, i na tako malenom tržišnom segmentu Srbija se nalazi na 14 mestu, a puno evropskih zemalja je ispred nje mada ima manju količinu godišnjeg roda od nje. Da li je to posledica korišćenja dunje u Srbiji za spravljanje pića i džemova u ličnoj režiji, ili su razvijene zemlje u EU samo reeksporteri tuđih dunja nije nam poznato.

Kao i kod desetina drugih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda Srbija se registrovala u svetskom izvozu, i to na relativno visokom mestu, zahvaljujući izvozu u Rusku Federaciju, koji je otpočeo tek 2015. Dunje se tradicionalno izvoze u Bosnu i Hercegovinu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane