Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Preko pune linije

Bio jednom jedan klan

Živi klani, nedoklani, u zatvor strpani

Srbija je zemlja čuda, ovde je sve moguće. Sve, osim dve stvari: da naprednjački kartel mirno ode s vlasti i da Aleksandar Vučić izbegne odgovornost za sve zločine, koje je izvršio poslednjih osam godina. Kad potone, Vučić će sa sobom na dno povući i svoju porodicu. Krivični progon neće moći da izbegnu tata Anđelko i brat Andrej, a, sasvim izvesno, ni prva supruga Ksenija i njihov sin Danilo. Ostali Vučići, predvođeni mamom Angelinom, ako budu imali sreće, snosiće samo moralnu odgovornost. Zbog svih pljački, prevara, terora i zla koje su naneli narodu i državi, Vučići ni sad, kad su na vlasti, ne smeju da prođu ulicom bez čopora telohranitelja. Kad padnu, bezbedni će biti samo u zatvoru ili, možda, u izgnanstvu.

Predrag Popović

Nikad niko nije vlastitu porodicu toliko zloupotrebljavao u političkom marketingu kao Aleksandar Vučić. Od obnove višestranačja, na vlasti su se nalazili ljudi sa, blago rečeno, čudnim porodicama. Međutim, svi na jednu stranu, Vučić na drugu.

Slobodan Milošević nije mogao da spreči politički egzibicionizam svoje supruge Mire Marković, a ni da obuzda bahatog i agresivnog sina Marka. Ćerkom Marijom bavio se uglavnom dobri i pitomi Nikola Mišljenović, a tek ponekad, kad bi ona izazvala neki incident, privukla bi pažnju medija.

diktatorovom bratu Borislavu znalo se samo da vrši dužnost ambasadora u Moskvi. Iako su Sloba i Mira imali zanimljivo poreklo, o njihovim roditeljima su više pričali radoznali novinari, nego oni.

Javnost je još manje znala o porodici Zorana Đinđića. Imitirajući kampanje zapadnih političara, Đinđić se nije uzdržavao da suprugu Ružicu i decu Jovanu i Luku koristi u propagandne svrhe. Naprotiv, često je pozirao s njima, pokušavajući da stvori utisak o skladnoj, modernoj i lepoj porodici.

Za Đinđićevog oca Dragomira čulo se tek kad je Vučić plasirao priču da je on bio Hrvat i da je sahranjen na katoličkom groblju u Bosanskom Šamcu. Da je Zoran Đinđić imao sestru Gordanu, saznalo se tek posle njegovog ubistva, kad joj je neko, nikad nije otkriveno ko, pretio telefonom. O porodici Borisa Tadića pričalo se svašta, naročito o ocu i majci, ali malo ko je znao kako se zovu njegova supruga i deca.

S druge strane, Aleksandar Vučić ne štedi sebe i svoje bližnje od medijske promocije. Čim je ušao u politiku, kao potrčko u sekretarijatu Srpske radikalne stranke, ispravnost ideoloških stavova dokazivao je porodičnim iskustvima.

Na konferencijama za medije, krajem 1993. godine, dok je na stolove postavljao čaše i flaše s kiselom vodom, novinarima se zaklinjao da će se osvetiti Miloševiću za uvođenje blokade na Drini, niko ne može da podeli srpstvo i da ga odvoji od njegove dedovine. Malo po malo, u priču je unosio i konkretne detalje. Otac Anđelko je u predinfarktnom stanju od tuge zbog nesreće koja je zadesila Srbe u Krajini i Republici Srpskoj, a bata Andrej se bije sa izdajnicima. Navodno, Andrej je u tramvaju čuo dvojicu momaka, koji su pričali nešto pogrdno o Srbima iz Bosne, pa ih je disciplinovao šakama.

S političkom karijerom, razvijala se i Vučićeva patološka potreba da zloupotrebljava svoje najbliže. Zahvaljujući njegovim anegdotama mediji su zatrpani detaljima iz privatnosti svih Vučića. T

oplim ljudskim pričama kreirao je predstavu koja nema veze s realnošću. Prava porodična slika naći će se u optužnicama. Skica već postoji u tragovima, rasutim u medijima, na tajnim bankovnim računima, u iskazima insajdera i žrtava njihovih pljačkaških pohoda.

Vučići su zajedništvo u monstruoznosti dokazali nedavno na primeru sina Danila. Tortura u vanrednom stanju, ponižavanje i pritvaranje izazvali su revolt građana, pa se diktatoru prepolovio rejting. Da bi zaustavio rasulo, Aleksandar Vučić je odlučio da žrtvuje sina prvenca.

Prvo je pokušao da ga preko svojih medija predstavi kao vrednog volontera, humanistu velikog srca. Kad taj trik nije uspeo, tata Alek je primenio svoj omiljeni način patološkog privlačenja pažnje i sažaljenja.

Na jednoj društvenoj mreži objavio je da je Danilo inficiran korona virusom i da je smešten na Infektivnu kliniku. Spektakl je trajao desetak dana. Režimski mediji su, kao nekad Radio Šabac, objavljivali želje, čestitke i pozdrave naprednjačkih funkcionera, koji su se takmičili u jekteniju nad sudbilom obolelog prestolonaslednika. To je trajalo do jedne večeri, kad je objavljeno da je Danilo prebačen s Infektivne klinike u privremenu bolnicu na Sajmu.

Tamo mu se, bar što se tiče naprednjačkih biltena, gubi trag. Nestao je, nema ga na naslovnim stranama i u udarnim televizijskim emisijama. Niko, čak ni Pink, nije objavio da li se Danilo još nalazi na Sajmu, da li je pobegao, da li je ozdravio ili, možda, nije.

Tata Alek je u tom periodu lupetao budalaštine, kojima se branio od zdravog razuma. Kad bi se utvrdilo da je neko pozitivan na Covid 19, svi iz njegovog okruženja morali su da budu testirani i izolovani u karantin. Svi, osim Vučića, za njih ne važe ista pravila kao za normalne ljude. Na pitanje da li je i on testiran i kad je poslednji put kontaktirao sa sinom, pre nego što je utvrđeno da je pozitivan, Aleksandar Vučić je dreknuo na novinare: "Znam da vas ne zanima kako je moj Danilo i da ovo pitate samo zato jer biste voleli da me uklonite s političke scene, pa da korona pobedi... Nemojte da se radujete, ja svog sina volim i neću nikome da se pravdam zbog toga..."

Prvi sledeći put kad se, u nekom intervjuu, setio da pomene sina, opisao je kako ga je lično odveo na Infektivnu kliniku, kod doktora picopevca Gorana Stevanovića. Priznao je da bio u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom i da nije dozvoli da se nad njim primene mere zbog čijeg kršenja je uhapšeno i ekspresno osuđeno na zatvorske i novčane kazne nekoliko hiljada normalnih građana.

Nije bitno, ne za ovu temu, što su sve barabe iz lekarskog Kriznog štaba pristale da učestvuju u patološkoj predstavi Aleksandra Vučića. Oni su dokazali spremnost da podržavaju torturu nad običnim svetom i veličaju gospodara, uradili bi sve što traži od njih samo da ostanu na pojilu.

Koliko je stravično stanje u Srbiji pokazuje činjenica da se na vlasti nalazi porodica u kojoj se niko, ama baš niko, nije usprotivio zloupotrebi Danila u marketinškim bolesnim igrama. U toj predstavi zdušno, svom snagom, učestvovala je njegova mama Ksenija. Stric Andrej, baba Angelina i deda Anđelko odobravali su ćutanjem.

Patološkoj intrigi usprotivio se samo Danilo. Uzalud se gicao, bolesni tata ga je izložio javnosti. Ako Danilo nije bio inficiran, nego je zdrav ubačen u igru, to zaista nije normalno. Još je gore ako ga je otac bolesnog koristio u svom vanrednom rijalitiju.

Na kraju, prestolonaslednik je jednu noć proveo na Sajmu, u pratnji osam pripadnika Vojne policije. Pokazao se pred svedocima, dao je alibi poludelom ocu, pa je zbrisao u nepoznatom smeru.

Na tom nesrećnom detetu već sto puta je cela porodica Vučić dokazala sklonost ka morbidnosti. Kao sad oko navodne infekcije, svi Vučići su ćutali kad je Aleksandar, u nekoliko nastupa na RTS-u i Pinku, ponavljao tvrdnje da je Magazin Tabloid objavio da on "seksualno opšti sa svojim sinom". Tako nešto nikad nije napisano i objavljeno na ovim stranicama, a zašto i otkud, iz koje mračne komore podsvesti Aleksandra Vučića izviru scene homoseksualnog incesta, na to bi, možda, mogao da odgovori konzilijum psihologa i psihijatara.

Svi Vučići su čuli šta priča njihov alfa mužjak Alek, svi su mogli da pročitaju naš Magazin i uvere se da laže, a niko nije reagovao. Baš ih briga kako se oseća Danilo dok sluša oca koji u udarnom terminu objašnjava da neko piše i priča o njihovim seksualnim nestašlucima.

Mama Ksenija nije zaštitila sina ni od kriminalaca, u čije društvo ga je gurnuo tata Aleksandar. Niko normalan ne bi poželeo ni da svog psa vidi u blizini osumnjičenih, okrivljenih i osuđenih ubica, razbojnika, nasilnika i narko dilera. Niko iz carske porodice nije rekao Aleksandru da makne sina iz takvog okruženja. Umesto toga, Vučići bes istresaju na medije koji objavljuju fotografije Danila s tetoviranim, nabildovanim huliganima i tekstove u kojima su opisana krivična dela za koja se terete kokainski bejbisiteri. Posle se čude što se Danilo propio i propao, odustao od škole i normalnog života.

Danilo je navikao na ulogu statiste u propagandnim šou programima. Otac je počeo da ga eksploatiše odmah po rođenju. "Znam da ljudi žive teško, nikome nije lako, pa ni meni. Imam samo poslaničku platu, koja nije mala, veća je od proseka, ali imam i veće troškove od prosečnih radnika. S tom platom podmirujem sve troškove putovanja, telefona, svega... I izdržavam porodicu, ženu i malog sina Danila, s kojima živim u iznajmljenoj garsonjeri", pričao je Vučić kad je izabran na funkciju ministra informisanja, kad Danilo nije napunio ni prvu godinu.

Krajem te 1998, kad je već bilo očigledno da se sprema NATO agresija, Vučić je sina upotrebio i u lažima, kojima je huškao u rat. "Većina Srba zna šta znači Kosovo i Metohija, ne prizivaju rat, ne žele rat, ali spremni su da svojim životima brane svetu srpsku zemlju. I ja sam spreman da se borim, pa i da poginem. Bolje da poginem braneći Kosovo i Metohiju, nego da me se sin Danilo kasnije stidi", govorio je šef ratne propagande. Tuđu decu je gurao pod NATO bombe i na ratište, a svog Danila je uneo u stan od 117 kvadrata u "Ju biznis centru", koji mu je poklonila država, koja je tada ostala bez Kosmeta. I u mirnodopskim uslovima, Vučić je sina upotrebljavao u predizbornim kampanjama. Zatrpavao je redakcije fotografijama na kojima je pozirao s Danilom. "Ja nisam kukavica, ali moj Danilo je mnogo hrabriji. Eno ga, stavio ogromnu zmiju oko vrata. Ja ne smem to ni da gledam, a on se smeje, igra se sa zmijom", pričao je ponosni tata.

Kad je došla Milica, i nju je uključio u marketinške predstave. Odmah je, da bi dokazao patriotizam, razglasio da je ćerki dao ime po maloj Milici Rakić, trogodišnjoj devojčici koju je ubila NATO granata. Nekoliko meseci kasnije, kad je ispraćao partijskog šefa Vojislava Šešelja na suđenje u Hag, Vučić nije propustio priliku da patetiše: "Imali smo oproštajni miting, veličanstven miting na kome su Beograd i Srbija pokazali koliko vole i poštuju Voju.

Posle toga, celu noć sam probdeo nad kolevkom moje Milice. Voja je nju krstio. Šta da kažem... Očekujem da on pobedi haške zlotvore, da dokaže da su se on, mi i svi ostali Srbi borili samo za svoje. Vojislav Šešelj će sigurno pobediti i vratiti se.

Nadam se da će to biti što pre, ali ako u međuvremenu dobijem treće dete, neću ga krstiti dok se on ne vrati." To se nije desilo, Šešelj nije krstio Vukana.

Na Vukanovom slučaju, tata je prekršio tradiciju. Ako postoji, to dete ima već dve i po godine, a još nije objavljena njegova fotografija, nema ga u kampanjama, pojavljuje se tek u patološkim izlivima očeve patetike: "Napadaju i mog malog sina... Šta im je skrivilo to dete? Ako mene mrze, neka dođu da se obračunaju sa mnom, ne plašim ih se..."

Taj div-junak nikoga i ničega se ne plaši dok pred kamerama ćaska sa Sarapom ili Jovanom Joksimović. Nema razloga za strah, zna da ga oni neće pitati zašto je sina dao na čuvanje kriminalcima, kako je moguće da je s platom od 800 evra mogao da za Danila i Milicu plaća 2.000 evra mesečnu školarinu u Ruskoj školi i gimnaziji "Ruđer Bošković". Dobro, u "Ruđeru" možda nije plaćao, već je to kompenzovao time što je vlasnika te škole, Mladena Šarčevića, postavio za ministra.

Niko ga neće pitati ni kako je iskoristio Danila u svojim poslovnim kombinacijama s braćom Karić. Pre četiri godine, Bogoljub Karić je izgubio strpljenje, dosadio mu je život u bekstvu od poternice.

Od 2010. do 2016. godine, u nekoliko rata je, kako sam priča, isplatio Vučiću više od 40 miliona evra otkupnine, da bi se izvukao iz sudskog postupka za pljačku više od 66 miliona evra preko Mobtela. Svaki put kad je Vučić tražio, Karić je davao. Uvek široke ruke i sa još širim osmehom. Vučić je to shvatio kao izraz njegove slabosti, pa je nastavljao da ga cedi.

Koliko greši uvideo je tek kad je Kariću dozlogrdilo to otezanje. Prilikom jednog susreta u Moskvi, u leto 2016, Karić je Vučiću pokazao svoje pravo lice. Bez povišenog tona, hladno i odlučno je objasnio proceduru kojom može da se izbegne sukob. Najvažniji detalj tog sporazuma odnosio se na Danilov dolazak u Minsk, pod Karićev patronat. Vučić nije imao drugog rešenja, nije hteo da vrati novac, pa je Kariću u zalog dao svog prestolonaslednika.

Otkad je sveta i veka, razni vladari su tako svoju decu davali u zalog, pa što ne bi i Vučić. Karići kažu su dobro ugostili Danila, a to što se on, usput, odao porocima, to nije njihov problem, izgleda da je i ranije bio sklon tome.

Kako god bilo, Vučić je naprasno promenio retoriku. Od zgražavanja "zar je moguće da nema dovoljno dokaza da se osudi Karić", stigao do tvrdnji da je "Bogoljub slobodan građanin, uspešan biznismen, koji je dokazao koliko je sposoban i vredan".

U decembru 2016. godine obustavljen je postupak protiv Karića. Kao i mnogi drugi Vučićevi sponzori, Bogoljub se izvukao zahvaljujući zastarevanju krivičnog dela.

Danilova mama Ksenija ni tada se nije usprotivila njegovoj zloupotrebi. Imala je 40 miliona konvertibilnih razloga, odnosno onoliko koliko iznosi provizija za ćutanje. Ksenija je bivšem mužu oprostila i skupo naplatila svu torturu kroz koju je prošla, što je evidentirano i u njenom zdravstvenom kartonu. Međutim, pored fizičkih povreda, koje su joj teško i trajno narušile zdravlje, zadesili su je i ozbiljni mentalni poremećaji. Simptomi se vide u njenim javnim nastupima, najčešće na društvenim mrežama.

- Šetam ja preksinoć sa svojom kucom, negde posle 23 h, kad - prate me dvojica u crnim odelima. Nose crne naočare. Pokušam da pobegnem, ne uspem. Vidim inekciju, osetim ubod u vrat... I ništa... Kažem: "Momci, ne radi vam ovo. I dalje se sećam 2000. - 2012." Oni odu da lupaju u šerpe - napisala je nedavno Ksenija Vučić u nekoj polemici sa Draganom Đilasom na Tviteru.

U toj objavi verovatno ima nekog smisla, ali ne razume ga niko osim autorke. Zdravstvenim stanjem, čiji proizvod je ovakav izliv, trebalo bi da se pozabavi specijalizovana medicinska struka.

Laicima ostaje samo politička analiza, koja upućuje na zaključak da je i Ksenija podlegla morbidnoj potrebi da se, poput bivšeg supruga, predstavlja kao žrtva nepostojećih atentata.

Pored toga, zanimljivo je priznanje da se seća postpetooktobarskog perioda. Kad je njen eks-muž prvi put pao s vlasti, nije bilo lustracije, a kamoli revanšizma. Vučić ju je udomio na Televiziju Pink, u bastion dosmanlijske prljave propagande. Željko Mitrović joj nije dao da radi, ali dobijala je platu.

U periodu koji pominje, od 2000. do 2012. godine, Ksenija je svašta preturila preko glave i drugih delova tela, često izloženih Alekovim šakama. Uz mnogo muka, komplikovanih hirurških intervencija i dugih terapija, ipak je preživela i dočekala povratak na vlast. Nakratko, ispala je iz igre.

Uzalud se opirala i pretila na istom Tviteru, šaljući poruke, zna se kome, da mu neće dozvoliti da joj otme decu i da je ponižava. Nije mogla da se odbrani javnim kukanjem i pretnjama, morala je da potpiše rešenje o razvodu braka, kako bi se, iste večeri, Aleksandar Vučić venčao s trudnom Tamarom Đukanović.

Ksenija se ipak brzo vratila u milost bivšeg muža. Odustala je od osvete i javnog ofiranja, za šta je nagrađena bogatom apanažom, skupim nakitom i nezvaničnim statusom osobe od najvećeg poverenja i uticaja na diktatora. Po principu "sličan se sličnom raduje", Alek i Ksenija su mnogo veći sklad ostvarili u političkom i poslovnom mešetarenju, nego u braku. Na tajne pregovore s Nikolom Gruevskim ili Aleksandrom Sorošem, Vučić nije slao nekog od svojih saradnika, već Kseniju, samo u nju je imao poverenja.

Ona to opravdava i danas. Na Tviteru neprestano vodi brutalnu kampanju u interesu diktatora. Kritičare vređa vučićevskim rečnikom, ko god je nezadovoljan stanjem u Srbiji, taj je "budala anonimna i beznačajna", treba ga blokirati i zabraniti mu da misli, piše i govori. Strasno učestvuje u svim Vučićevim kampanjama, pa i u ovoj u kojoj je iskoristio oboljenje Danila. Ksenija se zahvaljivala za poruke podrške, koje redovno čita zaraženom sinu.

Aleksandar Vučić nije poštedeo ni svoje roditelje. Nisu mu zamerili. Naprotiv, dobro su se snašli u politikantskom glibu u koji ih je uvalio. Kakvi su, to i ne čudi.

Kraljica majka Angelina nikad nije osetila potrebu da makar privatno, za svoju dušu, upozori sina da nju ne zloupotrebljava makar kad priča o pogibiji radnika RTS-a u vreme NATO agresije.

Vučić je sto puta ponovio laž da je NATO gađao zgradu državne televizije samo zato da bi njega ubio. Izmislio je da je tačno u to vreme, u dva sata po ponoći, imao zakazan intervju za CNN, ali nije došao, pa "američki zločinci nisu imali direktan prenos ubistva srpskog ministra informisanja". Po običaju, tu priču je zakitio lažima da je njegova mama Angelina pukim slučajem izbegla smrt, jer je samo nekoliko minuta pre udara rakete napustila zgradu.

U nekoj od verzija, koje s Vučićevim blagoslovom, širi Dragoljub Milanović, tadašnji direktor RTS-a, mama Angelina je čak bila ranjena u nogu. Zdrav ljudski um, za razliku od Vučićevog, ne može da shvati potrebu da se u političkim lažima tako brutalno koristi i smrt 16 ljudi. Ne može ni da se razume ćutanje njegove majke, koja nikad nije pokazala ni mrvu saučešća porodicama njenih ubijenih kolega. Naprotiv, ćutanjem je odobravala njihovu zloupotrebu u kampanjama Aleksandra Vučića.

Angelina se dugo držala daleko od dnevne politike. Ipak, pristala je da, neposredno pred predsedničke izbore, ode u studio Hepi televizije, da sedi i sluša kako joj sin brani čast tvrdnjom da se nije švalerisala s nekim, kako on kaže, Albancem Salihom Salihuom. Dok je Alek to pričao, pored njega je sedeo i tata Anđelko, jednako smiren i ponosan na pomahnitalog Angelininog sina.

Briga Anđelka za tračeve, on je pod stare dane ispunio sve svoje snove. Ima novac i svu moć koju poželi. Opozicioni političari tvrde da Anđelko upravlja Bezbednosno-informativnom agencijom, vodi kadrovsku politiku u naprednjačkom kartelu i državi, sklapa dogovore sa stranim investitorima, a usput stigne i da uživa u svemu što vole mladi.

U početku, kad se Aleksandar Vučić tek uglavio u vlasti, kad je shvatio zašto su mu to strani moćnici dozvolili i šta očekuju od njega, Anđelko je pokušao da ga nagovori da se povuče. Ako neko mora da izda Srbiju i da prizna nezavisnost Kosova, nek to uradi bilo ko drugi, samo ne njegov navodni sin. Alek ga nije poslušao, nastavio je da tera po svom. Pod teretom novca i slave, Anđelko je pristao da učestvuje u tome.

Ne tako davno, Angelinu i Anđelka put je odveo u Bečej. Stari romantik samo što se nije rasplakao kad je video ruševine Halas Čarde. Tu, pored Tise, njih dvoje su se venčali pre pola veka. Umesto da se restoran preuredi u muzej, da turisti imaju gde da svrate i kupe suvenire s likom slavnih roditelja najznačajnijeg srpskog vladara u savremenoj istoriji, Halas Čarda je razrušena.

Isti Anđelko nije suzu pustio za svim kućama i crkvama, koje su rušene od Prizrena do Virovitice u vreme dok je njegov sin stvarao Veliku Srbiju, pre nego što je prešao na realizaciju projekta Velike Albanije, koji sprovodi mnogo uspešnije.

Na vrhu te piramide zla, uz Aleksandra nalazi se brat Andrej. Kritičari naprednjačkog kartela na društvenim mrežama, na pitanje šta će biti s Vučićima, najčešće odgovaraju pretpostavkom da će stariji bata završiti u ludnici, a mlađi u zatvoru. Takva procena, kad je Andrej u pitanju, zasniva se na njegovom učešću u brojnim kriminalnim i korupcionaškim aferama.

Teško je nabrojati sve afere koje se vezuju uz ime Andreja Vučića. O mnogima je pisao i naš Magazin, od utaje dva miliona evra poreza preko fantomske firme "Asomakum", preko prisvajanja raznih restorana i preduzeća, pa do međunarodnog šverca narkotika i oružja i uzgoja marihuane na plantažama u Gakovu i Jovanjici. Andrejevim likom i delom bavile su se i strane službe, koje su ga osumnjičile za brojne nezakonite aktivnosti. Kako u biznisu, Andrej je ostavljao tragove i u politici. Kampanje, kojima je on rukovodio, pamte se po razbijenim glavama političkih protivnika, kupovini glasova, pretnjama i pritiscima.

Po ugledu na svog brata, i Andrej je u medijima prikazivan kao meta nepostojećih atentata. Kad je pronađeno oružje u Jajincima, nedaleko od porodične kuće Vučića, gde u blizini stan ima i Andrej, naprednjački ministri su obavestili javnost da su nepoznati atentatori pripremali napad na njega. Tobože, svi znaju da je "Andrej slaba tačka Aleksandrova, pa zato žele da ga ugroze". Mnogo konkretnije ga je ugrozio poslovni partner Zvonko Veselinović, vođa kosovske mafije, koji mu je pretio oružjem. Odnose su izgladili, pa idila traje, a dokle će niko ne zna.

- Hiljadu puta ponavljam, ja iz ove zemlje, ni ja ni moja deca, ne idemo. Nameravam da u ovoj zemlji, ako me zdravlje posluži, ostarim - rekao je Aleksandar Vučić.

Svi normalni ljudi u Srbiji dele tu Vučićevu želju, da ga zdravlje posluži, pa da ostari u zatvoru ili ludnici, gde mu je i mesto posle svih zločina koje je izvršio. Ko će od Vučića da mu pravi društvo iza rešetaka znaće se po okončanja sudskih postupaka.

U zajedničkom zločinačkom projektu učestvovali su svi Vučići, svako u meri svojih mogućnosti. Možda će im suđenja biti odvojena, ali svi moraju da snose krivičnu i moralnu odgovornost. Samo tako, pošteno odrezanim kaznama, Srbija može da se izleči od najveće pošasti koja ju je zahvatila, od vučićizma.

antrifile

Bog nek poživi Angelinu

Početkom 19. veka, na prostorima južne Afrike, vladao je Šaka ka Senzangakona. Vojnom i državničkom veštinom ujedinio je Zulu plemena i zaveo diktaturu. Jedna legenda kaže da je, posle smrti svoje mame, Šaka Zulu naredio da se ništa ne seje i ne sadi godinu dana, da se ne pije mleko i da budu ubijene sve trudne žene i još 7.000 ljudi za koje se sumnjalo da ne tuguju dovoljno.

Nedavno, uplašen od korona virusa, Aleksandar Vučić je najavio da će se, ako bude inficiran, lečiti kod mame. Nema poverenja u negu aktuelne supruge Tamare, ni u bivšu Ksenija. Veruje samo mami Angelini. Na osnovu tog edipovskog kompleksa i iskustva sa Šaka Zuluom, neka Bog poživi Angelinu. Ako bi, daleko bilo, ona prerano otišla na onaj svet, Šaka Alek bi bio još opasniji od afričkog kolege cara.

antrfile

Rođak sa sela

Od vladavine Aleksandra Vučića političku i sve ostale oblike koristi nemaju samo članovi njegove uže porodice, nego i mnogi sporedni rođaci. Neke od njih, poput Damira Zobenice, uvukao je u vrh vlasti, ali nekima se opire.

Usled posesivnog odnosa prema mami Angelini, Aleksandar joj ispunjava sve prohteve. Sve, samo ne želi da protežira njenog rođaka Dušana Milovanova. Iako Angelina svako malo podseti sina da pomogne Dušanu, vladar vrda koliko god može.

Majci se izvinjava, ali pod pritiscima je sa svih strana, stalno je izložen zahtevima tasta Brane Đukanovića i mnogih drugih. Kao glavni alibi za odbijanje da ga postavi na neku funkciju u pokrajinskoj vlasti, Vučić koristi priču o tome kako je Dušan Milovanov, kad je dobio diplomu, zaboravio da je ponese sa sobom, nije znao da je to dozvoljeno. Taj argument bi bio prihvatljiv kad u vrhu SNS-a i na državnim funkcijama ne bi bilo toliko plagijatora, lopova i budala. Ovako, biće da postoje neki drugi, ozbiljniji razlozi zašto Vučić ne promoviše bratanca Dušana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane