Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

KiM

Kako šizofreni Simo Spasić za veliki novac služi Vučiću

Vučići je gori od separatista

Sve su žrtve iste, osim... što se ovog prostora tiče, kada je reč o srpskim žrtvama. Na prostoru Srbije, koja je inače u teškom stanju, vodi se žestoka borba za različita uverenja. Ipak, najžešća i istinski grčevita borba vodi se ponajviše za ostanak na vlasti.U toj i takvoj borbi, Vučićev režim doslovce gazi preko mrtvih što smo mogli da vidimo 9. maja, na dan kada jedan deo sveta s pravom obeležava pobedu nad fašizmom u Drugom svetskom ratu.

Ivan Maksimovic

Koristeći ovaj datum kao povod, Udruženje koje okuplja članove porodica žrtava rata sa Kosova i Metohije, izdalo je saopštenje za javnost. Njime je pozvalo građane da izađu na izbore 21. juna i dodatno im sugerisalo da su oni ogorčeni "jer su njihove žrtve zaboravljene a u centru pažnje su oni koji žele da izazovu zlo u Srbiji".

Udruženje je napomenulo da lider "fašističke" SzS Boško Obradović treba na izborima da izgubi poslanički imunitet i da "odgovara pred zakonom za sve što je počinio u rušenju Srbije".

Izvorno, saopštenje je objavila novinska agencija Tanjug a preneli tek neki od medija, verovatno zbog krajnje degutantnog tona, načina ali pre svega povoda kojim se neko ko bi trebalo da predstavlja stradalnike, oglašava sa te pozicije iz najnižih pobuda stajući na jednu od strana ne političke arene, već bare.

Naravno, ništa nije smetalo to što ni jedan politički protivnik Aleksandra Vučića nije učinio ono što on jeste - ostvario najbliži odnos i ponajviše doprineo ciljevima nekadašnjih vođa albanskih terorista sa KiM Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja. Isto to i za aktivnu nemačku kancelarku Angelu Merkel ali i njenog prethodnika Gerharda Šredera koji je tu funkciju obavljao upravo u vreme NATO agresije na SRJ. Takođe i za njegove kolege iz klana Klintonovih, zatim Tonija Blera, i druge NATO komandante...

I gle čuda, ako je nešto svim ovim ljudima zajedničko onda je to njihova direktna odgovornost i za one žrtve čiji su članovi ovog Udruženja najbliži rod. Nastupilo je zlo vreme kada srodnici zverski mučenih nesrećnika danas staju na stranu njihovih mučitelja.

Među medijima koji su saopštenje preneli bila je i televizija Most iz Zvečana. Inače, medij koji pored lista "Jedinstvo", najviše u pokrajini radi na promociji Vučićevog režima. U bordu te televizije nalaze se upravo ljudi iz Kancelarije za KiM i Vučićeve "Srpske liste".

Čvrsto uvereni da ovakav stav ne zastupa većina članova, ako iko to i čini, kontaktirali smo koordinatora Udruženja koje je navedeno kao izvor, Milorada Trifunovića i predsednika Vericu Tomanović, suprugu uglednog lekara Andrije Tomanovića koji je kidnapovan 1999. godine. Usledilo je zaprepašćenje ali i velika uznemirenost naših sagovornika.

Trifunović je o tome prvi put čuo tek kada smo ga pitali, i bilo mu je teško da poveruje jer se saopštenja ne izdaju bez saglasnosti izvršnog odbora. Složio se da to predstavlja zloupotrebu Udruženja i ogradio se od takvog postupka.

"Mi ne želimo da se uplićemo u politiku i do sada nikada nismo izdali ni jedno političko saopštenje. Mi radimo na tome da se o našim žrtvama što više zna i želimo da nam neko u tome pomogne ali... do sada to niko nije učinio. Umesto toga oni nas sputavaju" kaže Trifunović za Magazin Tabloid koji dugo nije mogao da se oporavi od šoka.

Još burnije reagovala je Verica Tomanović koja je sa nevericom i ogorčenjem primila vest o tome.

"Mi nismo radili do 12-tog maja. Kako je to moguće, ko je to uopšte objavio? To je čista zloupotreba" vrlo uzrujana ogradila se i ona.

Zabunu je unela fotografija koja je pratila saopštenje. Na njoj je prikazan logo i naziv njihovog udruženja. Nakon što je Tomanovićeva pročitala saopštenje ispostavilo se da ga nije objavilo njihovo već Udruženje koje vodi Simo Spasić a vizuelni "potpis" Tomanovićeva je ocenila kao podmetačinu, bez obzira da li je svesno učinjena ili ne i to nazvala krivičnom delom.

"To ne sme da se radi, to je bezobrazluk. Ja ću to demantovati, možemo da ih tužimo zbog te zloupotrebe. Samo čekaju ovako nešto da nas isprepadaju... To je tako prljavo! Mi sa tim nemamo ništa, to saopštenje je Simo Spasić objavio, on zloupotrebljava našu nesreću" naglasila je Tomanovićeva i zahvalila našem novinaru što joj to javio.

Već istog dana Tomanovićeva je reagovala a ubrzo je televizija Most povukla saopštenje.

Međutim, iako je bilo zabune o kom se udruženju tačno radi, činjenica je da je ipak jedno koje se predstavlja kao skup ljudi koji žele da se istina o žrtvama sazna i zločinci kazne. Zauzimanje strane i stavljanje na raspolaganje jednoj političkoj opciji, neprilično je i utiče demorališuće ne samo na članove Udruženja već i na širu javnost jer pokazuje da postajemo društvo kome više ništa nije sveto pa ni mučenički prolivena krv najbližih. Srećom, to ipak nije tako.

Pre nego što je izašlo na čistac ko je stajao iza ovog saopštenja, razgovarali smo sa Snežanom Marković - Zdravković, zastupncom Udruženja koje vodi Simo Spasić.

Snežana odvažno kaže da ono što joj se kod sebe najviše sviđa jeste "to da imam svoje mišljenje i viđenje, koje mogu da promene samo jaki argumenti, činjenice" a ne interesi drugih pa ni bilo koji autoritet.

Ona je sa kolonom Srba iz Devet Jugovića, sela gotovo na obodu Prištine, izbegla dan pre nego što je Kumanovski sporazum potpisan. Shvatili su da za izvesno vreme povratak neće biti moguć. Događaji koji su usledili nju i sve raseljene, dodatno su ubedili u to.

Mesec dana kasnije albanski teroristi i kriminalci, kod Lab Džamije u Prištini, kidnapovali su njenog brata od strica, Novicu Markovića, koji je pošao da obiđe svog oca u selu Devet Jugovića. Šta se sa njim dogodilo od tada, ne zna se do danas.

Njen muž je zbog posla, ali i svojih roditelja koji nipošto nisu želeli da napuste Kosovo i Metohiju, morao da ostane još neko vreme što joj je pričinjavalo svakodnevnu brigu hoće li ga opet videti jer bio je to period kada je, u proseku, ubijan po jedan Srbin na svaka tri sata.

Suprug se kasnije pridružio njoj i deci ali najteži dan u njenom životu biće 24. juna 2000. godine kada su joj albanski teroristi kidnapovali oca.

Tog jutra, između sedam i pola osam, iako su bili u koloni pod pratnjom KFOR-a, vozilo u kome se nalazio njen otac Tomislav sa starijom komšinicom Julkom Radović, presreli su Albanci. Događaj se zbio u mestu Livadice kod Podujeva, tamo gde će februara meseca naredne godine Albanci podmenuti eksploziv ispod autobusa Niš-ekspresa i ubiti trinaestoro Srba. (Zvaničan podatak je da ih je poginulo 12 ali jedna od žrtava bila je žena u devetom mesecu trudnoće kada je beba već u potpunosti razvijena ali se zvanično ne ubraja u žrtve što je nepravedno).

Julka Radović je kasnije ispričala da su beli kombi i crveni golf, bez registarskih tablica, presekli put Snežaninom ocu, izvukli ga iz auta i ubacili u kombi a njegovim autom Julku dovezli do prelaza gde su je izbacili iz auta i, uz psovke majke srpske, pustili je do pređe u centralnu Srbiju a oni se tim autom odvezli u nepoznatom pravcu. Vest o kidnapovanom ocu Snežani je u popodnevnim satima javio brat od strica, onaj čiji je rođeni brat kidnapovan jula 1999. godine. Ona će tek nekoliko godina kasnije prepoznati svog oca na fotografiji Vašington Posta koja prikazuje kolonu ljudi u pokretu preko neke planine.

Saznaće i to da je Tomislav odveden u "Žutu kuću" u Albaniji, koja je, kao što se zna služila za ilegalno vađenje organa, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Prištini i 2007. godine predati porodici.

Pored toga od međunarodnih misija njena porodica je pretrpela mnogo maltretiranja. Često su pozivani da daju izjave i, kao uvek u ovakvim situacijama, ponašali se krajnje neprikladno kao da ispituju krivce a ne članove porodice. Nikada nisu dobijali kopije izjava koje su davali istražnim organima a u jednom od procesa koji je vođen pred UNMIK-ovim sudom, navedeno je da je njen otac ubijen "pucnjem u glavu" iako im je patolog prilikom predaje ostataka rekao da je glava "bukvalno bila izmasakrirana".

Ne može se očekivati od onih koji su omogućili vršenje brutalnih zločina nad Srbima da pravedno sude i navode nepristarsne podatke ali kada se to dešava od domaćih organa, vlasti ili ustanova, onda predstavlja ozbiljan problem i svaki put iznova nanosi bol.

Svakako, ona pa ni ljudi iz udruženja, nisu jedine osobe koje su postale emotivne i duševne žrtve nakon zločina ili kidnapovanja najbližih. Neki od njih posmatrali su kako im odvode brata ili roditelje ali su morali da ćute kako ne bi ugrozili svoju ženu i decu u skloništu... Politizovati njihovu bol i traume, od bilo koga, jeste akt vrste ljudi kakvu Šekspir verno opisuje u Ričardu III "Nema zveri tako okrutne da za milost ne zna. Ali u meni milosti nema ni trun, te stoga ja zver nisam".

Prikrivanje stradanja, naročito srpskih žrtava, u nekom obliku je oduvek bilo, jer žrtve ako ukazuju na nemoć režima da ih zaštiti onda njihovo pominjanje nije poželjno a nije ni onda kada je pretnja ostanku na vlasti.

Snežana navodi da su ona i njena porodica "žive sahranjene kada su odlukama tadašnjih vlasti oslobođeni iz srpskih zatvora albanski teroristi i zločinci... Bez obzira koliko da smo se tada i lično i udruženi borili za istinu, ostali smo nečujni i ignorisani... Kada sam bila svesna da tadašnju vlast ne interesuju naše, srpske i kosmetske žrtve, delovalo je poražavajuće, ne za mene, već za kosti i krv i mog oca i mog brata i sve naše žrtve".

Sporadično je spominjano oslobađanje oko 2100 albanskih zatvorenika iz zatvora u Srbiji tokom 2001 godine za vreme DOS-a, odnosno vladavine Vojislava Koštunice. Svi su oslobođeni na osnovu "tvrdnji" da su politički zatvorenici pa čak i braća Mazreku koji su tokom istrage priznali da su u selu Klečka silovali, kasapili i ubijali Srbe koji su nakon masakriranja najčešće završavali u krečanama koje su služile kao improvizovani krematorijumi. Bio je to prvi put da se na tlu Evrope koristi ovakav metod ubijanja posle nemačkih nacističkih koncentracionih logora tokom Drugog svetskog rata. Počinioci su pušteni na slobodu a komandant tog stratišta, Fatmir Ljimaj, manje od dvadeset godina posle toga biće u političkom savezu sa Aleksandrom Vučićem.

Akciju oslobađanja albanskih zatvorenika sproveo je Fond za humanitarno pravo na čijem se čelu nalazi Nataša Kandić koja je u više navrata insistriala na "nezavisnosti" Kosova i Metohije. Za svoje zalaganje ona je primila i javno priznanje od, ni manje ni više već Ramuša Haradinaja, kreatora prve masovne grobnice na tlu Srbije posle Drugog svetskog rata - Radonjićkog jezera. Ni drugi koji su aktivno učestvovali u tom procesu nisu prošli mnogo gore poput, na primer, Roksande Ninčić koja je danas politički direktor Ministarstva spoljnih poslova i šefica stalne misije pri OEBS-u koja je tada kao novinar veoma vešto izvrtala činjenice. No ona je tek jedan od primera.

Ali svojevrsna priznanja išla su i sa srpske na drugu stranu a jedno od najvažnijih jeste politička koalicija Vučićeve "Srpske liste" sa strankom Ramuša Haradinaja koja ga je vratila na mesto separatističkog premijera.

Ta koalicija biće glavni razlog da se ne traga za istinom o srpskim žrtvama jer, je li, valja izaći u susret dželatima i krvnicima. Ne samo albanskim, doduše. Jedan od drastičnijih primera jeste prestanak obeležavanja početka NATO agresiju od strane "Srpske liste" i privremenih organa na KiM koje vode upravo Vučićevi ljudi. Početak agresije poslednji put je na KiM obeležen 2015. godine a to su učinili predstavnici ranijih vlasti koje je predvodio dr Marko Jakšić, vatreni protivnik izdaje KiM. Zaposleni navode da je u firmama bila zadužena jedna osoba koja je nonšalantno išla od kancelarije do kancelarije sa preporukom da "na ovaj protest ne idemo". I tako je ugašeno sećanje na stradanje a prihvaćeno lice zlikovaca kao vlasti i novog sistema što je krunisano političkim savezom Ramuša Haradinaja i Vučićeve "Srpske liste".

Onda i ne treba da čudi što većina članova porodica žrtava ne želi da govori ili ponekad pristane pa se ipak predomisli jer, kako odreda kažu - čemu više sve to? Odgovor nemate, tačnije, nemate snage da kažete - ničemu. Njihovo sećanje i svedočenje, neće promeniti ništa osim što će njih još jednom da provede kroz patnju i oživeti je a njih verovatno ugroziti.

Tako je usledilo i ovo frapantno, slobodno se može reći monstruozno saopštenje, koje na najogavniji način zloupotrebljava svoj profil u pokušaju da donese političke poene aktuelnom srpskom diktatoru. I kao takvo je prošlo ne samo bez smene ljudi na čelu ovog Udruženja već uopšte bez ikakve osude!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane