Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Otimanje

Srpski budžet investira privatni Vučićev projekat "Beograd na vodi''

Deca gladuju, Vučićevi piruju

"Beograd na vodi" je faraonski projekat ove vlasti u koji su upleteni svi iz državnog vrha. Svako ima neki svoj, privatni interes. Novac se na različite načine izvlači iz budžeta i različitim kanalima sliva do glavnog izvođača radova koji kontroliše na taj način sve finansijske tokove. Iza ovog preduzeća, koje se zove „Millennium Team", kao vlasnik u senci stoji jedan od najviših funkcionera SPS-a, Dušan Bajatović. Pošto je sve nabavljeno ukradenim novcem, materijal izvođači razvlače kao Alajbegovu slamu i koriste za sopstvene potrebe. Zarađuju i na radnicima kojima zakidaju dve trećine plate koju obračunavaju i naplaćuju od investitora. Zbog ovoga su radnici odlučili da prestanu da ćute i da pravu istinu iznesu, ne samo medijima i javnosti, već i nadležnom tužilaštvu.

Milan Malenović

„Beograd na vodi" (ili, kako ga skraćeno zovu BGH2O) je za javnost još uvek jedna velika nepoznanica, posebno ko su pravi investitori, odakle dolaze pare, ko su izvođači i tako dalje.

Jedino što je do sada bilo javno jesu posete Aleksandra Vučića i njegovih najbližih saradnika. Kada se kaže "Beograd na vodi" misli se "Milenijum", a kada se kaže „Milenijum" misli se SPS.

„Millennium Team" doo iz Beograda, prijavljen je na adresi Žanke Stokić 39, a matični broj mu je 17511068. Direktor tog preduzeća je Stojan Vujko (jedan od zvaničnih vlasnika), mada između njega i Ivana Bošnjaka (drugog zvaničnog vlasnika) postoji podela posla: Vujko je za kontakte sa ozbiljnim poslovnim partnerima (kao što je „Picaroti") i sa političarima, dok je Bošnjak „na terenu" sa podizvođačima, dobavljačima i radnicima. Njih dvojica su vlasnici i suvlasnici velikog broja preduzeća, od kojih neka imaju u svom imenu „Millennium", a druga nemaju.

Njih dvojica su bili suvlasnici i u „KBV datacomu" (ima skoro ekskluzivno pravo da za „Telekom" postavlja nove optičke kablove), ali su se odatle povukli. Sva ova preduzeća, međutim, imaju i dalje istog pravog vlasnika, koji se u zvaničnoj dokumentaciji ne pominje, ali ga zaposleni na visokom položaju znaju: Dušana Bajatovića. Ovaj funkcioner SPS-a i generalni direktor „Srbijagasa" ništa ne radi bez dozvole Ivice Dačića, a ovaj ništa ne radi protivno volji Aleksandra Vučića.

Da su u pravu radnici „Milenijuma" koji tvrde da Bajatović stoji iza ovog preduzeća, vidi se i iz poslovnog portfolia. Najvažnije poslove je obavljao za „Srbijagas" od koga je najviše para i zarađivao. „Milenijum" je preuzeo gasifikaciju Grocke i za to dobio 30 miliona evra, mada izvedeni radovi jedva da vrede polovinu te sume. Poređenja radi, za 30 miliona evra „Milenijum" je odradio i gasifikaciju daleko većeg Smedereva.

Sada postaje jasnije zašto SPS tako vatreno podržava projekat BGH2O. I njegovi funkcioneri imaju dobru zaradu na njemu. Po dokumentaciji u koju smo imali uvid, ali i svedočenju ljudi sa kojima smo razgovarali, „Milenijum" svojim vlasnicima donosi dodatnih nekoliko miliona evra godišnje, samo iz projekta BGH2O.

Da bismo lakše razumeli ceo ovaj pojekat, moramo prvo da razumemo njegovu unutrašnju podelu nadležnosti. Od početka je „Milenijum" bio glavni izvođač radova i jedini snabdevač materijalom podizvođača. Niko (ko je želeo da ostane da radi na gradilištu) ni šaku cementa, ni jedan betonski blok nije smeo da kupi od drugoga, osim od „Milenijuma" po cenama koje je on određivao.

Ovo je važilo za sve podizvođače, pa je čak i moćni „Strabag" morao da otkupi pravo da koristi svoj materijal i svoju mehanizaciju. Jedan od zaposlenih u „Milenijumu" nam je odao kako je „Strabag" obećao da će zauzvrat „Milenijum" uzeti kao podizvođača u nekom od poslova koje obavlja za račun naše države.

Svoj materijal i svoje mašine koriste i podizvođači angažovani na izgradnji šoping-mola, a pod kojim uslovima im je „Milenijum" to dozvolio nije nam poznato. Slična prava je imao i raniji glavni podizvođač na zidanju Kule, „Brigate" d.o.o, ali je „Milenijum" na toj građevini jedan od dva izvođača radova, pa je zaradu imao na drugoj strani.

Niko na gradilište „Beograda na vodi" ne može da dođe, ako se „Milenijum" sa tim ne saglasi.

Preko „Milenijuma" dobar deo para iz budžeta stiže opran na projekat BGH2O. Javna i preduzeća u državnom vlasništvu, kao i ministarstva i agencije koje angažuju ovu firmu na nekom poslu koji se finansira iz budžeta, radove plaćaju i do 100 odsto skuplje od njihve realne vrednosti (kao što se videlo na primeru gasifkacije Grocke).

Manji deo tog ekstra profita ide na zadovoljenje apetita političara na vlasti, a veći na plaćanje materijala i radne snage za „Beograd na vodi". „Milenijum" je sada jedan od glavnih izvođača radova na izgradnji „Turskog toka" kroz Srbiju.

Oni koji nemaju načina da angažuju „Milenijum" i tako operu pare koje po naređenju sa vrha moraju da daju za BGH2O to rade na različite druge načine. EPS, na primer je desetine miliona evra prebacio na Kipar, a odatle u nizu malih tranši na Bliski Istok, odakle se novac vraća kao „strana investicija" u „Beograd na vodi".

Sa druge strane, ni zaposleni koji su od prvog dana na gradilištu na desnoj obali Save nisu videli ni jednog drugog šeika ili Arapina, osim onih koje je Vučić prošetao kroz ovo svoje „Potemkinovo selo".

Jedan jedini Arapin, daleki rođak iz vladarske dinastije Abu Dabija, al Nahjan, kupio je osmi sprat prve završene zgrade u BGH2O, ali je svoj posed obišao samo jedan jedini put. Pričaju da je otputovao ljut, pre planiranog roka i da je za sobom ostavio poduži spisak zamerki i zahteva da se uočene greške isprave.

Inače, kako nam je potvrdio jedan inženjer koji je upoznat sa situacijom na gradilištu, ta zgrada je utonula već više od pola metra i počela da se naginje na jednu stranu. Nadležnima je ovaj problem poznat, ali za sada nemaju nikakvo rešenje.

Kako nam je rekao pomenuti inženjer, geodetska ispitivanja nisu odrađena kako treba, tako da niko sa sigurnošću ne zna na kojoj je dubini čvrsto tlo, pa se čelični šipovi na koje se stavljaju temelji pobijaju naslepo u zemlju.

U svakom slučaju, Vučićev intimus šeik Muhamed bin Zajed al Nahjan, sa kojim je u spavaćoj sobi ugovarao izgradnju „Beograda na vodi", odavno na gradilištu nije viđen i kako se priča, ni u budućnosti ne namerava da dolazi.

Dok zgrade na gradilištu tonu i krive se, dotle gazde sebi zidaju dvorce i to od materijala i uz pomoć radnika koji su angažovani za rad u „Beogradu na vodi". Ivan Bošnjak je svoju vilu kod Farmaceutskog fakulteta u beogradskom naselju Kumodraž sazidao od materijala donetog sa raznih gradilišta „Milenijuma", a sada je ulepšava mermerom predviđenim za luksuzna zdanja BGH2O.

Radnike ima besplatno, jer su oni plaćeni od strane investitora „Beograda na vodi", tačnije iz budžeta Republike Srbije.

Za njegovim primerom poveli su se i ostali šefovi i gazde podizvođača, pa se sa tog gradilišta razvlači na sve strane. Jedan od šefova (koji samog sebe predstavlja po nadimku „Paprikar") prošle godine je pun kamion materijala sa gradilišta u Beogradu poslao za Leskovac da tamo sazida letnjikovac. Odneo je, između ostalog, i specijalni, poprilično skupi cement za brzostežući beton i to preko 20 džakova.

Po proceni zaposlenih, nedeljno se sa gradilišta odnese više od 10 tona gvožđa Ono se knjiži kao otpad, mada njega ne bi smelo da bude (bar ne u tolikim količinama), jer se sve naručuje po meri. Na gradilištima koja nisu pod nadzorom „Milenijuma", kao što je ono „Strabagovo", takve stvari se ne dešavaju.

Gvozdeni „otpad" nastaje tako što se metalne konstrukcije namerno seku u manje delove, koji se onda prikazuju kao višak. Jednom je, pričaju radnici, stiglo 10 kolutova metalne žice.

Pošto nadzor (koji se retko pojavljuje) kontroliše samo brojno stanje kalemova, a ne dužinu žice u svakom od njih, šefovi su naredili da se iz svakog kalema iseče, otprilike 20 odsto dužine mreže, koja je zatim odneta kao „otpad" i završila kao ograda nečijeg privatnog imanja. A sve je to plaćeno parama ukradenim od građana.

Glavni nadzor i kontrola na gradilištu „Beograda na vodi" (onog dela gde je „Milenijum" izvođač radova) je izvesni engleski državljanin Li (Lee), koga radnici opisuju kao „simpatičnog engleskog džentlmenna koji obožava rakiju, priča nešto srpski i brzo je naučio naše običaje, kao što je muljanje".

Li za svoje usluge od investitora dobija preko 50 hiljada evra mesečno i za te pare bi trebalo da sprečava ne samo pomenute krađe, već i nerad i javašluk na gradilištu. Da bi to postigao, potreban mu je veliki broj saradnika, doušnika, koji bi se izmešali sa radnicima i prijavljivali šta se radi. Ali, oni koštaju, a Li svoje pare ne bi sa drugima da deli. A ni ne ide da prijavljuje gazde i šefove koji su tako ljubazni da mu podvode mlade, ponekad i maloletne devojke.

Zato je našao solomonsko rešenje: kupio je dron kojim snima radnike koji nemaju šlem, puše van za to određenog prostora ili, nedaj Bože, sede izvan pauze.

Svaki radnik na bluzi mora da ima istaknuto ime firme koja ga je angažovala, pa Li zna čiji radnik je napravio prekršaj. Tako on slike sa prestupom radnika pošalje njegovom preduzeću koje mu onda kaznu (od 10.000 dinara pa naviše) odbije od plate i uplati izvođaču, „Milenijumu". I tako su svi zadovoljni, posebno investitor koji kroz naplaćene kazne pokriva Lijevu platu.

Zadovoljni su šefovi, jer mogu i dalje da kradu. Zadovoljan je Li, jer može i dalje da uživa u srpskom gostoprimstvu, a jedino pate radnici uhvaćeni u prekršaju. Ali, radnici su na „Beogradu na vodi" ionako potrošna roba koja se lako zameni.

„Strabag" na svom delu gradilišta ima sopstvenu kontrolu koja obuhvata i kontrolu kvaliteta radova, što „Milenijum" nema. „Strabagova" kontrolorka je veoma stroga i svakodnevno prati dešavanja, a nekoliko puta je tražila da se poruši ono što je smatrala loše urađenim i da se radi ponovo. „Milenijumova" kontrola se ograničava uglavnom na Kulu i na to da povremeno dođu, pogledaju šta je urađeno i iznesu zamerke, pa radnici onda „popravljaju" (zamažu) ono što ne valja.

Posle materijala, počelo se i sa krađom alata. Čelične oplate nisu potrošni materijal, koriste se za izradu betonskih elemenata pod vodom i svaka se koristi više puta. Grad Beograd i Republika Srbija su na sebe preuzeli izgradnju obaloutvrde kako bi se sprečile buduće poplave "Beograda na vodi", a posao je poveren privatnom preduzeći "Milenijum", iako tako nešto mogu da izvode i javna preduzeća.

Donete su i čelične oplate, deset komada, svaka dužine šest metara po kojima bi se izlivali betonski elementi duž obale. Smeštene su u magacin dok pripremni radovi ne budu završeni.

Jedan od šefova u "Milenijumu", apsolvent arhitekture Uroš Nikolić je, kada je došlo vreme za upotrebu oplata, na svoje zaprepašćenje konstatovao da ih je u magacinu ostalo samo pet. Potraga po gradilištu nije urodila plodom, jer su one odavno sklonjene i, verovatno, prodate.

Kako radnici tvrde bile su stavljene u jedan kamion, preko njih je nabacan otpad da bi se one tako sakrile. Kamion je prvo išao u Krnjaču na jedno stovarište metalnog otpada koje redovno otkupljuje gvožđe od kradljivaca iz "Beograda na vodi", ali oplate nisu tu završile već su prebačene u Kumodraž gde im se gubi trag. Možda bi Urošu preciznije informacije mogao da da Srđan Stanković, šef "Čiko gradnje", jednog od podizvođača.

U stvari, kao zvanični podizvođač zaveden je "HGS Inženjering"d.o.o., dok je "Čiko" njegov podizvođač, jer se radi o preduzetniku Ivanu Stamenovu. Klasičan primer kako se zameće trag komplikovanom strukturom.

Da bi se prikrile ovakve krađe fušeri se sa materijalom. Zbog toga je i hidro-izolacija na podzemnim nivoima Kule loše urađena, pa je voda već prodrla u garažu na nivou -2. Stavljena je nova izolacija, ali je i ona otpala veoma brzo. Sada je ponovo stavljena izolacija, ali je ptanje koliko će i ona da drži. Veruje se da su betonski zidovi loše urađeni i da u njima postoje pukotine kroz koje prodire voda.

U noći kada je rušena Sava Mala tamo su bili prisutni bageri „Milenijuma", kao i navijači Crvene Zvezde i to iz navijačke grupe „Brigate". Možda je to razlog zbog koga je „Brigate" d.o.o. sa Novog Beograda dobio mogućnost da izgradi prvu fazu Kule. Vlasnik i direktor ovog preduzeća je Dejan Maksimović koji ne krije da je strastveni navijač Crvene Zvezde.

Angažovanje ovog preduzeća je veoma zanimljivo, jer je ono plaćeno „đuture" za rad na prvoj fazi, ali je, uprkos tome, tu bilo zaposleno i više radnika drugih podizvođača koje je plaćao „Milenijum". Na tom sektoru su radili i radnici iz Turske, iz firme „Agar" koji su se na gradilištu pojavili samo dve nedelje posle Erdoganove posete Beogradu.

Zbog čega je njihov angažman bio neophodan i to isključivo na Kuli, nikome nije jasno, jer je naših radnika bilo sasvim dovoljno, a Turci nisu bili ništa kvalitetniji. Na protiv.

Oni su na sat bili plaćeni osam evra, odnosno 12 evra ko je majstor. Uz to su imali i besplatan smeštaj u hotelu „Srbija" i tri besplatna obroka dnevno.

Naši radnici na istim poslovima sami plaćaju smeštaj i obroke, a satnica im je između 2,5 i 2,8 evra, odnosno 4 evra ako su majstori ili upravljaju nekom mašinom, a samo brigadiri i šefovi dobijaju 5 evra na sat. "Milenijum" i za naše radnike knjiži osam evra za sat, odnosno 12 evra za majstore.

Podizvođačima isplaćuje pet evra po satu za običnog radnika, a osam za majstora, dok ostatak zadržava za sebe. Gazde podizvođača zaposlenima isplaćuju pomenutu milostinju (a ne platu), a razliku stavljaju u svoje ionako prepune džepove. I to je novac ukraden iz budžeta, odnosno od naroda.

Osim radnika, koji su u međuvremenu otišli na neko drugo gradilište, Erdogan je Vučiću utrapio i čelične šipove iz turskih železara, kao da nam je Turska bliža od Smedereva.

Naši vozači koji odlaze po ove šipove imaju rok od šest dana da odu, utovare robu na šlepere i stignu nazad do gradilišta. Posle imaju jedan slobodan dan, pa ponovo na put. Za to maltretiranje dobijaju 1.600 evra mesečno u šta su ukljueni i svi troškovi (osim goriva i putarine) koje imaju na putu.

Da je angažovanje "Brigate" d.o.o. protivusluga za fantome iz Hercegovačke pokazuje i to da je po završetku prve faze Kule ova firma napustila BGH2O. Za drugu fazu od sedam spratova Maksimović je tražio 5,5 miliona, pa je posao dodeljen preduzeću "Manojlović" d.o.o. koje je tražilo samo 3,2 miliona evra.

Ovolika razlika može da se objasni ili tako što je "Brigate" morao pare da zaradi za još nekoga (za huligane sa severne tribine, na primer), ili tako da "Manojlović" planira da izuzetno fušeri, pa je zato jeftiin. Istinu ćemo ubrzo saznati.

A1:

Teško im je ući u trag

Na projektu Beograd na vodi" angažovano je preko 40 firmi. Mehanizaciju skoro isključivo daje „Milenijum", dok „Strabag" svoju koristi samo za sektor koji on zida.

Po trenutnom projektu (sa kojim javnost još nije upoznata) on će se prostirati na desnoj obali Save od Mosta na Adi do iza Starog ili Švapskog mosta kod autobuske stanice. Prostiraće se i na levoj obali i to od Gazele do Spomen kompleksa „Staro sajmište". Ova dva dela spajaće pešački most koji će biti izgrađen u blizini Kule kada bude završena nova obaloutvrda.

Generalni investitor je, navodno, „Eagle Hills" iz Abu Dabija, mada svi znaju da novac potiče iz budžeta Srbije. Za Kulu se smatra da je pravi investitor švajcarska firma "Pizzarotti SA" iz Lugana, koja je ogranak italijanskog konglomerata „Pizzarotti & C.S.p.A." iz Padove. Zvanično je „Picaroti" jedan od dva izvođača radova (drugi je „Milenijum"), ali on na gradilištu ima samo nekoliko ljudi koji su neka vrsta nadzora i nijednu mašinu.

Zbog toga se smatra kako je ovaj gigant odlučio da svoj prihod ne ograniči samo na zaradu koju ima izvođač, već da je uveća za profit iinvestitora. Ovo mu ne bi bilo prvi put.

A2:

Obespravljeni neimari

Položaj radnika na celom gradilištu je sličan onom koji su njihovi preci imali u 19. veku: potpuno su obespravljeni. Većina radi po ugovorima koji se produžavaju na svakih nekoliko meseci, ali mogu da budu jednostrano raskinuti u svakom trenutku. Nemaju pravo na plaćeno odsustvo, niti bolovanje, rade 10 sati dnevno, najmanje 6 dana u nedelji, a prekovremeno im se ne plaća.

Dosta njih je i na crno (pretpostavlja se da takvih ima oko 300 do 400, s tim što se ne zna da li je „Agar" prijavio radnnike iz Turske). Takvi nemaju ni zdravstvenu zaštitu za slučaj da im se nešto desi. Inspekcije na gradilište smeju da dođu samo ako im „Milenijum" to odobri i da kontrolišu samo ono šta je pripremljeno za njihovu kontrolu.

Medijima je odavno zabranjeno da izveštavaju o nesrećama na gradilištu koje su svakodnevne, mada se ne završavaju sve smrtnim ishodom. Poslednja pogibija nekog radnika desila se pre manje od mesec dana, kada je sa građevine koju zida „Strabag" pao jedan radnik i poginuo.

Očevici tvrde kako je taj radnik navodio kranistu gde da spusti teret. Iz nekog razloga teret se zaljuljao i udario radnika gurnuvši ga preko ivice betonske ploče na kojoj je stajao i on je pao nekoliko spratova. Na sebi je imao sigurnosni pojas, ali je on bio defektan i pukao je ne ispunivši svoju funkciju.

U međuvremenu se slučaj tako montira da je radnik kriv za svoju pogibiju (kako „Strabag" ne bi porodici morao da plaća odštetu). Tvrdi se kako on nije dobro pričvrstio pojas, pa se isti otvorio. Isto tako se tvrdi da je, najverovatnije, dobio sunčanicu, pa je zato nehotice prekoračio ivicu i pao u bezdan.

Radnik je još davao znake života kada je stigla Hitna pomoć, ali je preminuo nekoliko dana kasnije u bolnici, ne dolazeći sebi.

Pošto je zemljište podvodno moraju da se prave posebni oslonci (kamene podloge) na koje se oslanjaju pojedini delovi građevine. Kula bi trebalo da ima jednu prostranu terasu u prizemlju koja mora da bude osigurana kamenim naslagama položenim ispod stubova. Radi se o nekoliko tona kamenja pojedinačno teškog i više od 10 kilograma.

Pošto su iskopali rov u koji će kamen biti položen radnici su isti svojeručno morali da donose sa oko 50 metara udaljenog mesta na kome je kamenje istovareno. Šef je odbio da za to angažuje mehanizaciju rečima: „A zašto vas plaćamo, ako nećete da radite?"

Pošto je kamenje ubačeno u pripremljen rov dubok nekoliko metara došao je inženjer i utvrdio da je podloga oko metar iznad planirane visine. Opet su radnici svojeručno iznosili višak dok se nije došlo do željene visine, jer ni za to šef nije hteo da odobri korišćenje mehanizacije. Ono što je izneto je, opet na rukama radnika, vraćeno na mesto odakle je uzeto. Ovakvo maltretiranje (besmisleno nošenje kamenja sa jedne na drugu gomilu) doživeli su jedino još osuđenici na Golom Otoku.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane