Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

DAN DEMOKRATIJE

Kao što je 8. Mart Dan žena, tako je 5. Oktobar postao Dan demokratije, dakle jedan dan posvećen demokratiji u zemlji u kojoj se inače demokratija svakodnevno zanemaruje i gazi. I baš kao što osmog Marta više slave muškarci nego žene, tako su i peti Oktobar ove godine više slavili tad poraženi nego pobednici. Vučić je namerno odabrao baš taj dan da proglasi novog-starog premijera svoje vlade, koja je sušta suprotnost svemu što 5. Oktobar simbolizuje. Tako je već sutradan zaboravljena demokratija, kao što se u odnosu prema ženama u društvu ništa ne menja posle cveća i poklona za 8. Mart, već naprotiv, nastavlja se sa njihovom marginalizacijom, omalovažavanjem, pa i šikaniranje. Čak je i imenovanje Ane Brnabić za premijerku tome dokaz, jer to mesto nije nikakvo priznanje, nego samo perfidniji način zlostavljanja. A uz to, ona baš i nije tipičan predstavnik lepšeg pola, tvrdi kolumnista Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Sve novine toga dana pisale su o tome, sve radio stanice i televitije, tog 5. oktobra, po ceo dan su vrtele prigodne programe u kojima se sa naknandnom pameću razmatralo šta se dogodilo na taj dan pre dvadeset godina, da li je to istorijski događaj ili nije, da li je to bila revolucija ili puč, da li nam je toga dana stigla demokratija ili nije. A već sutra sve po starom, niko se ne osvrće na peti oktobar, čak ni oni koji su juče kukali što 6.oktobar nikad nije došao.

Kad ovaj magazin izađe iz štampe, peti oktobar će već biti zaboravljen, pa nije na odmet podsetiti se njegovih efekata. Ako je i posle dvadeset godina bio aktuelan toga dana, ne bi trebalo da, samo deset dana kasnije, bude sasvim pase. Naprotiv, dobro bi bilo da sabirajući utiske izvučemo i neke pouke, jer ma koliko obeležavanje tog datuma bilo namenjeno za jednokratnu upotrebu, teme koje su tim povodom otvorene to nisu.

Naslušali smo se raznih uspomena, hvalisanja i pravdanja, ali između redova moglo se pročitati da svi učesnici protesta petog oktobra, ma koliko bili ponosni zbog rušenja diktature, nisu zadovoljni. Da oni koji su ih predvodili imaju nečistu savest, pa imaju problem da to sakriju, dok kod onih koji su čista srca i sa velikom nadom doprineli masovnosti i odlučnosti, što je bilo presudno za uspeh, dominira razočarenje.

Dakle, peti oktobar je uspeo da nas oslobodi autoritarnog vladara, ali nije doneo demokratiju. Time su samo bili stvoreni preduslovi za demokratizaciju, ali da bi demokratija zavladala bilo je neophodno da se demontira njegov režim, da se promeni sistem, što nije učinjeno na pravi način i do kraja. Naprotiv, novi vlastodršci su se vrlo brzo uklopili u postojeći, povezali sa tajkunima, tajnim službama i kriminalcima i nastavili tamo gde je prethodna vlast stala, još "jače, brže i bolje".

Tako je cela stvar kompromitovana do te mere da je omogućila povratak otpisanih i nije ni malo slučajno što Vučić u kampanji koristi upravo takav slogan.

Naravno, dogodile su se neke promene na bolje, što i nije bilo naročito teško imajući u vidu zatečeno stanje. Država i privreda su bili potpuno rastureni, ratovima, sankcijama i izolacijom od sveta, a građani u potpunom bedaku sa prosečnom platom od pedeset eura.

Prazan budžet je popunjen najvećim delom novcem od pomoći Evropske unije i brojnih pojedinačnih priloga razvijenih država sveta, a otpisan nam je veliki deo dugova, tako da su i građani odmah osetili boljitak i kroz uvećana mesečna primanja.

Oslobođeni su mediji i brojne institucije, tako da je opšti utisak bio "Lakše se diše", kako je običan svet to jezgrovito izražavao u raznim anketama. Taj finansijski oporavak države i građana i otvaranje Srbije prema svetu, odmah je primljena u Ujedinjene nacije a po ubrzanom postupku i u Savet Evrope i OEBS, najznačajnija su dostignuća nove vlasti .

Postali smo ponovo građani sveta, opljačkanim i poniženim ljudima je vraćeno dostojanstvo. A onda je počela unutrašnja borba u podeli plena. Od sveukupne demokratizacije u zemlji, najuspešnija je bila demokratizacija korupcije i pljačke na svim nivoima.

Odavno, još 2004, u svojoj knjizi "ParaDOS" tako nekako sam i definisao te istorijske događaje u tranziciji i ni danas ne bih tu ništa menjao: "Peti oktobar je bio veličanstvena pobeda volje za dostojanstvom ogromne većine građana, koju je DOS prisvojio i upropastio voljom za moć pojedinaca".

Nije to bio puč, kao što Vučić i kompanija pokušavaju da diskvalifikuju taj revolucionarni događaj. Ne može biti reči o tome, jer puč je državni udar koji uglavnom izvodi vojska, kada se silom smenjuju vladari, a naš vladar Milošević je smenjen na izborima, pa se narod pobunio kad nije hteo da prizna poraz i preda vlast.

Peti oktobar je bio bitka za odbranu volje građana izražene na demokratski način na izborima. Bez planiranog i organizovanog nasilja i bez žrtava. Sasvim je drugo pitanje zašto nikada nije stigao 6. Oktobar, odnosno zašto ono što su građani želeli i očekivali nije ostvareno, iako su za to petim oktobrom stvoreni svi uslovi i za šta je postojala gotovo plebiscitarna podrška.

Umesto da svi budu posvećeni jasnim ciljevima, zapisanim i pod zakletvom javno potpisanim u "Ugovoru sa narodom", započeta je nova prvobitna akumulacija kapitala. Prva je sprovedena u Miloševićevo vreme, kada su se pojedinci, uključujući i njegovu familiju, obogatili na propasti države i građana.

Došlo je novo vreme ulaska u kapitalizam, pa su svi koji o tome odlučuju poželeli da postanu kapitalisti. Počela je prava otimačina, a za to su imali i dobar izgovor, da moraju da obezbede svoju partiju.

I zaista, u nedostatku zakona o legalnom finansiranju stranaka, partije su bile prinuđene da se čitavu deceniju snalaze na razne načine u sivoj zoni, ali te su navike ostale i kad je takav zakon donet, a apetiti rasli.

Sećam se jednog poluprivatnog razgovora premijera Zorana Đinđića sa nekim funkcionerima Demokratske stranke, kojem sam slučajno prisustvovao. Upozoravajući ih na sve veće nezadovoljstvo građana, izneo im je svoje pesimistično ali sasvim realno viđenje situacije i daljeg razvoja događaja na sledeći način.

Narod je nezadovoljan zato što nisu ispunjena njihova prevelika očekivanja , za koja smo i mi odgovorni jer smo previše obećavali, tako da ćemo mi svakako pasti, bez obzira kako radimo. Makar radili i najbolje i najpoštenije, pašćemo, jer je nemoguće brzo ostvariti sve što bi ljudi želeli odmah.

To ne znači da treba da se predamo, naprotiv, treba i dalje da radimo pošteno, najbolje što se može, ali treba i da gledamo da se obezbedimo za to vreme kada ćemo nekoliko godina morati provesti u opoziciji, da bismo imali za normalno funkcionisanje i za kampanju za povratak. Njegovi nedorasli saradnici, najbolje su razumeli i zapamtili ono na kraju, da treba da se obezbede i krenula je pljačka na svim nivoima, od vrha vlasti do poslednje mesne zajednice.

Sasvim sam siguran da Đinđić to nije baš tako zamišljao, ali je i tom neopreznom izjavom doprineo da korupcija postane sastavni deo sistema. To je vremenom postao prioritet i lokalnim vlastima zbog čega je trpeo i posao.

Kako riba smrdi od glave, jasno je da je korupciju afirmisalo i ponašanje vrha vlasti, na koje su se svi ugledali i čiju su nedoslednost u sprovođenju reformi shvatali kao uputstvo, kao model ponašanja. A nedoslednosti u realizaciji dogovorenog i obećanog biračima, je bilo na pretek. Zapravo, ništa od onoga što je DOS utvrdio kao prioritete, nije urađeno.

Prva stvar na listi prioriteta bio je novi Ustav, a posle njegovog usvajanja prvi pravi demokratski izbori, na kojima bi građani odlučili kako dalje, birajući iz šarolikog DOS-a, one čiji im se program učini najboljim i najrealnijim, jer bili su poprilično različiti. Pa ipak, uprkos razlika u DOS-u je postignuta saglasnost da se odmah po preuzimanju vlasti moraju doneti dva ključna zakona za suzbijanje korupcije i eliminisanje njenih posledica, koje su izrodile ogromne socijalne razlike zbog nepravednog, neopravdanog i nezakonitog bogaćenja malog broja ljudi iz vlasti i onih povezanih sa njima.

Jedan je Zakon o lustraciji, kojim je trebalo da iz političkog i javnog života budu isključeni svi oni koji su zloupotrebljavali položaj zarad ličnih interesa, kršeći zakone i ljudska prava i slobode, donet je ali nikad nije primenjen, što bi takođe trebalo biti na udaru tog zakona. Zbog toga je verovatno i stavljen adakta do zastarevanja, jer bi se jednom mogao primeniti i na one koji su ga doneli.

Drugi prioritetni zakon, Zakon o poreklu imovine, kojim bi trebalo da se državi i građanima vrati sve oteto i pokradeno devedesetih, ali i posle toga, nikad nije ni donet, a obećavali su ga svi u izbornim kampanjama.

Obećava ga sad i Vučić, ali sasvim sigurno ga neće doneti, jer bi time sekao granu na kojoj i sam sedi. Ako i donese nešto pod tim naslovom, to će biti slično onome što je uradila prva demokratska vlada sa Zakonom o ekstraprofitu, koji takođe nikad nije sproveden. Počelo se sa primenom i po tom osnovu je naplaćeno nekih 50 miliona eura od Karića, ali mu je brzo i vraćeno, pošto ni od koga drugog ništa nije uzeto, pa se i od tog Zakona odustalo.

A bilo je i većih suma koje su trebale da se sliju u budžet, naprimer Delta i Komercijalna banka, trebalo je da plate po sto miliona eura. Sve zajedno, da je Zakon sproveden, državni budžet bi bio bogatiji za dve milijarde u tom trenutku preko potrebnih eura. Ali, nije, što ne znači da nešto od tih tajkuna nije uzetu, ali reketiranjem na nek tajne račune nekih stranaka i njihovih lidera.

A što se otezanja sa novim Ustavom tiče, do odlaganja njegovog donošenja došlo je iz dva ključna razloga. Najpre, zbog toga što je to podrazumevalo i nove izbore, a to se nije dopalo onima koji su se dokopali najvećeg kolača vlasti zahvaljujući podelama u DOS-u, a ne svojom popularnošću.

S razlogom, jer na tim izborima ne bi dobili ni pola od toga, što se pokazalo na vanrednim izborima 2004.

Drugi je razlog pravni vakum koji je nastao donošenjem novih, proevropskih, zakona, koji su bili u suprotnosti sa Miloševićevim Ustavom, što je ostavljalo veliki manevarski prostor vlasti da radi bukvalno šta hoće, jer ako nije po zakonu, onda je po Ustavu, ili obrnuto. I radilo se tako, zato smo tu gde jesmo.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane