Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

NESTAJANJE

Knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države'' (64)

Zaraza čekanjem i lagano ubijanje

Branislav Gulan, je član Naučnog društva ekonomista Srbije, Nacionalnog tima za preporod sela Srbije, KONVENTA EU - Mreže za ruralni razvoj EU u Srbiji, novinar, publicista i književnik, koji se više od pola veka bavi selom i seljacima, odnosno čekanjem boljeg života na selu. Evo njegovih najnovijih istraživanja. Autor je i trostruki dobitnik nagrada za životno delo. Dve međunarodne i jedne domaće - Društva novinara Vojvodine u 2019.godini. U izdanju novosadskog ,,Prometeja'', nedavno je objavljena i nova knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države''. Knjiga je proglašena i nagrađena za najbolje autorsko delo i projekat u 2019.godini VELIKOM I MALOM DARODAVNICOM od strane ,,Svetionika'' iz Kragujevca. U 2020. godini autoru je za projekat istraživanja, nestajanja i obnove sela Srbije dodeljena i uručena MEDALJA ČASTI Novog Sada. Uz dozvolu autora objavljujemo najinteresantnije delove ovog istraživanja čije se i novo izdanje upravo priprema.

Branislav GULAN

Srbija će posle tri decenije moći da izvozi pileće meso na tržitše EU. Ako je verovati vestima iz Vlade Srbije, to će se dogoditi i sa svinjskim mesom. To je kako se navodi dogovoreno na sastanku Branislava Nedimovića, ministra agrara sa predstavnicima Evropske komisije. Kako za javnost kažu u Ministarstvu poljoprivrede, poslednja inspekcija EU u Srbiju će, što se tiče svinjskog mesa, stići februara 2022. godine, a potom sledi odobrenje Evropske komisije. Analitičari ističu da to neće ići baš tako lako. Jer, poslednje ukidanje vakcinacije protiv bolesti svinjske kuge, bilo je 15. decembra 2019. godine. Vlasti su bile odmah najavile izvoz svinjskog mesa u EU i transport preko zemalja EU. To se nije dogodilo do danas. Bilo je ili neznanje ili svesna obmana stočara? Jer, do sada je bio dozvoljen izvoz i transport preko zemalja EU, samo mesa prerađenog na temperaturi iznad 72 stepena celzijusa. Od 1992. godine nema izvoza svinjskog mesa u zemlje EU ni transporta preko njihove teritorije. To je i jedan od razloga zašto nemački TENIS nije došao u Srbiju da gradi farme i izvozi četiri miliona svinja po povlašćenom statusu u Rusiju.

Jer, pravila su nalagala, da posle ukidanja vakcinacije, mora da prođe najmanje četiri pa možda i sedam godina da se obnovi stočni fond. Taj rok nam se još nije približio. Po pravilima EU to je najranije, posle 15. decembra 2023. godine. Dakle, poznavaoci prilika ističu da će se sve to odugovlačiti sve dok se ne postignu ti rokovi. Jer, sad ponegde imamo i Afričku kugu svinja za koju nema leka, ni vakcine. Pa eto, im razloga da opet prolongiraju, navodno obećanje dato našem ministru agrara. Kada je reč o pilećem mesu, kako navode iz Ministarstva, ono će i pre svinjskog krenuti put EU, jer će procedura odobrenja početi već tokom ove godine. Kreatori agroekonomske politike i političari koji je odobravaju moraju da znaju, kada su svinje u pitanju da su u Srbiji na nivou iz 1955. godine.

Veći izvoz meda, nego mesa!

Sad ih imamo u oborima oko 2,5 do najviše 2,7 miliona. A, daleke 1984. godine bilo ih je 5,4 miliona. Ovaj trenutak kao da ni sami nismo očekivali pa smo ga nespremni dočekali sa praznim oborima! Dokaz je uvoz mesa i ove godiune, o čemu se govori tekstu kao i nedavni pokolj 46.000 krmača. Pored toga godišnje iz uvoza stigne oko 400.000 živih svinja godišnje koje kupujemo u EU! Sada nam treba da napunimo obore, a država treba da se opredeli i ako hoće da poljoprivreda bude strateška grana da tako i uradi, ne samo da to bude pred izbore, kao što je i sad. Zato je i bitno da se više nikada ne dogodi kao što je bilo od 2016. do 2018. godine da se ne zna gde su pare namenjene za subvencije u stočarstvu i da nema za odgovornih!? Zašto? Bitno je i da se više nikada ne ponovi da se iz Srbije u svet više izvozi meda, nego mesa. Takav je bio slučaj svih ovih proteklih godina. Primer je 2103. godina kada je izvoz meda bio vredan 4.750 tona za 14 miliona dolara. Slično je bilo svih ovih godina.

U Srbiji se godišnje proizvede od 270.000 do 330.000 tona svinjskog, oko 80.000 tona živinskog i oko 72.000 tona junećeg mesa. Stočarstvo bi trebalo podići na nivo da ne čini samo 30 odsto poljoprivrednom bruto domaćem proizvodu agrara, jer karakteristika razvijenih zemalja, kojima težimo je da to ne sme da bude ispod 60 odsto. Dokaz da smo uništili stočarstvo je činjenica da smo 1990. godine izvozili svinjskog mesa u vrednosti za 726 miliona dolara. Milan Prostran agroekonomski analitičar ističe da je nama tržište EU najveći partner u trgovini, a da smo mi to tržište, kada se radi o izvozu svinjskog mesa izgubili još 1992. godine kada su bile uvedene sankcije. Za to vreme padao je stočni fond, pojavile su se bolesti životinja, a glavni razlog zbog kog nismo izvozili jeste vakcinacija protiv bolesti svinjske kuge, što je u EU zabranjeno. Vakcinacija je ukinuta 15. decembra 2019. godine, ali da nam sad i dozvole nisu stigle. Teško je poverovati da će i sad, odmah kako kažu nadležni. Jer, u EU teško odsutaju od svojih propisa. Pored toga, mi nemamo ni šta da izvezemo! Sad bi trebalo dobro marketinški da nastupimo, pa ako nemamo po tonama šta da im izvezemo, onda bismo mogli da kvalitetom odgovorimo, da brendiramo meso, i kada dođe vreme, da na taj način nastupimo u EU. To znači da nam adut bude kvalitetno meso, da izvezemo ono što mi jedemo sada iz naše proizvodnje. To su životinje koje se hrane kvalitetnom hranom, ne genetski modifikovanom.

Obećanje za skori povratak na tržište EU je došlo od nadležnih u našem ministarstvu, pa koliko im je za verovanje na osnovu dosadašnjeg iskustva? Ili je to samo vest za naše stočare da krenu u tov, u vremenu čekanja boljih dana u agraru, posebno u stočarstvu. Jer, mi sad mesa za izvoz ni nemamo. Pa su agrarni poslenici stavljeni na čekanje. Kada je reč o čekanju i očekivanju (što je danas u našem slučaju, čekanje boljeg života na selu i u bavljenju poljoprivredom), pozivam se na Ivu Andrića koji je pisao: ,,Zaraziti nekog čekanjem predstavlja i najsigurniji način vladanja nad njim, što znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek. To je posebno značajno sad pred izbore. I ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagaija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se čovek može osloboditi, ali te obmane čekanja, nikad ni doveka. I tako, prihvativši prećutno uslove života koji vam se nude i predstavljaju u čekanju, živite kako vladalac hoće, upravo i ne živite, nego strpljivo čekate, sve dok se vaš život, zajedno sa ovim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili taj rajinski način života, koji vam nude vlasti. A, to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo. Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija''.

Ljudi na selu ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje. Dakle, zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim! Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu tog čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Tako jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi bez malo čekanja dobiju sve što žele i čemu se nadaju. Nadam se da je konačno došao kraj čekanju svim tim ljudima na selu? A, u njima živi čak 40 odsto žitelja Srbije. To je proces za koji će biti potrebno dosta vremena, vremena da se stanje popravi. Za deceniju - dve, tri pa i kasnije, tekstovi koje prikazujemo, moći će nekome da posluže kao dobra polazna osnova za analizu, pa će se moći lakše sagledati dokle je Srbija stigla u rešavanju ovog problema, i da li je više ili manje u tome uspela.

Ključna uloga u smanjenju siromaštva

Povećanje poljoprivredne produktivnosti doprinosi industrijskom rastu obezbeđivanjem jeftine radne snage, kapitalnih investicija, deviza i tržišta za proizvedene proizvode široke potrošnje. Poljoprivreda ima ključnu ulogu u smanjenju siromaštva, jer većina siromašnih na svetu živi u ruralnim oblastima i u velikoj meri zavisi od poljoprivrede, dok cene hrane određuju životne troškove urbano siromašnih. Poljoprivreda i turizam u Srbiji zvanično nisu strateške privredne grane, osim u predizbornim aktivnostima. Dokaz tome je da poljoprivreda u Srbiji u Strategiji ima stopu rasta od 9,1 odsto ili u lošim godinama oko 6,1 odsto. To piše u Strategiji o razvoju poljoprivrede, od 2014. do 2024. godine, koju je usvojila Vlada i koja je prezentovana javnosti 21. jula 2014. godine. Iako je validna, Strategija nikada nije upućena na razmatranje i usvajanje Skupštini Srbije. Zašto, odgovora nema, a znaju ga samo prvi ljudi ove zemlje! Međutim, u poslednje tri decenije prosečna godišnja stopa rasta u agraru Srbije je samo 0,45 odsto!

Otprilike polovina ukupnog broja siromašnih u svetu živi u južnoj Aziji, a polovina ostatka u subsaharskoj Africi, sa manjim brojem u ostatku zemalja u razvoju. Globalni cilj, prepolovljenje nivoa siromaštva, a teško da će biti postignut na trenutnim nivoima pomoći poljoprivredi. Stoka daje više od polovine vrednosti globalne poljoprivredne proizvodnje i jednu trećinu u zemljama u razvoju. Nagli rast tražnje za stočarskim proizvodima u zemljama u razvoju smatra se „revolucijom u ishrani". Proizvodi stočarstva su skupi u odnosu na osnovnu hranu, tako da su nivoi potrošnje u zemljama u razvoju i dalje niski, ali se povećavaju sa rastom prihoda. Najbrže raste potrošnja svinjskog i posebno živinskog mesa. Rast potrošnje ide na račun povećanja neto uvoza svih stočarskih proizvoda. Povećana proizvodnja i veća samodovoljnost posebno u zemljama u razvoju štede strana sredstva plaćanja. Stočarska proizvodnja takođe doprinosi preživljavanju na selu, zapošljavanju i rešavanju siromaštva. Ona se integriše sa biljnom proizvodnjom i dopunjuje je, predstavlja otelotvorenje i obezbeđuje rezerve od rizika.

Stoka je kapitalna imovina, proizvedena u prošlosti i doprinosi budućoj proizvodnji proizvoda. Ulaganje u stoku ili njeno sticanje uključuje štednju ili pozajmljivanje, opravdano očekivanim budućim prinosom na kapital. Pored trajnog kapitala oličenog u životinjama, i kapital u opticaju je potreban za podmirivanje tekućih troškova proizvodnje.

Ulaganje u stoku podiže poljoprivrednu proizvodnju kroz proširenje zemljišnih površina koja se mogu koristiti, diversifikaciju proizvodne aktivnosti na poljoprivrednom gazdinstvu i intenziviranje. Povećanjem vrednosti proizvodnje stoke, a time i ukupno povećava se proizvodnja po hektaru poljoprivrednog zemljišta. Međutim, ona danas u Srbiji iznosi samo oko 1.000 dolara. Cilj je da bude najmanje pet, pa uskoro 10.000 dolara po hektaru. Neki veliki proizvođači, koji se mogu na prste izbrojati to i ostvaruju, ali navjeći deo od 570.000 gazdinstava je na nivou tog siromašnog proseka. Takvi planovi stvarani su u Privrednim komorama Jugoslavije i Srbije, ali nikad nisu ostvareni, zbog loše agroekonomske politike samo verbalne političke podrške agraru. Ovo poslednje uključuje povećane inpute rada i / ili kapitala i može se postići povećanjem stope popunjenosti, povećanjem prinosa po grlu stoke ili prelaskom na intenzivniji sistem proizvodnje. Opseg proširenja proizvodnje na neiskorišćeno, netaknuto zemljište je ograničen, jer je malo preostalog što je korisno. Takođe postoji ograničen prostor za povećanje stope nagomilavanja u pastirskim sistemima, jer stočari već efikasno koriste raspoloživu ispašu.

Sistemi stočarstva široko su kategorizovani u pastirstvo i stočarstvo zasnovano na travnim površinama, mešovito gajenje, i bezemljaško, uglavnom sisteme za proizvodnju svinja i živine. Sistemi stočarske proizvodnje bez zemlje su u velikoj meri odgovorni za brzi rast prosečne ponude mesa po osobi u zemljama u razvoju, a proizvodnja živine se udvostručila tokom poslednjih 10 godina. Stope razmnožavanja i rasta brže su kod svinja i živine nego kod stočnih vrsta preživara. Međutim, stanovanje i ručno hranjenje povećavaju kapitalne potrebe i troškove rada. Prinosi po grlu ove vrste i goveda u zemljama u razvoju znatno su ispod onih u razvijenim zemljama. Povećanja zavise od poboljšanja zdravlja životinja, ishrane, uzgoja i upravljanja. Stočarski sistemi stoke bez zemlje predstavljaju tehnologiju koja koristi rad, jer su potrebe za hektarom radne snage (posvećene proizvodnji stočne hrane) veće nego za druge sisteme.

Integralni sistemi ratarske i stočarske proizvodnje važni su kao izvor većine stočarske proizvodnje preživara i dom većine siromašnih u svetu. Komplementarni odnosi postoje sa stokom koja se hrani nusproizvodima useva i drugim biljnim materijalom, doprinoseći stajnjaku, dodatnim izvorima hrane i prihoda, uštedi i zaštiti od rizika. Kako intenzitet i broj stoke rastu, interakcije useva i stoke postaju sve konkurentnije za korišćenje zemlje i drugih resursa. Postoji malo interakcije ili nikakva interakcija između useva i dopunskih stočnih sistema bez zemlje, piše u analizama agroekonomskih analitičara.

Stočni sistemi bez zemlje pružaju većinu svetske proizvodnje svinjskog i živinskog mesa. Većina se proizvodi u razvijenim zemljama i od velikih komercijalnih preduzeća, koja se sada šire u zemljama u razvoju. Ovi proizvodi čine dve trećine svetske proizvodnje mesa širom sveta, dok u zemljama u razvoju meso živine sada čini više od polovine svega proizvedenog mesa. Tov preživara je manje važan. Pojavljuju se zabrinutosti u pogledu ograničenih koristi za siromašne u ruralnim područjima, rizika od zagađenja životne sredine i upotrebe žitarica za ishranu životinja. Siromašni proizvođači mogu učestvovati, moguće saradnjom ili vertikalnom integracijom. Upotreba krmnih žitarica se ne nadmeće direktno sa ljudskim potrošačima, dok proizvodnja svinja i živine efikasno pretvara hranu i pruža jeftin izvor životinjskih proteina.

Međuregionalne razlike u sistemima stočarske proizvodnje zavise od agroekoloških karakteristika, gustine ljudske populacije i kulturnih normi. Poređenje glavnih kontinenata zemalja u razvoju pokazuje da podsaharska Afrika, Latinska Amerika i Bliski Istok, sa relativno velikim površinama zemljišta po osobi koja se bavi poljoprivredom, imaju veći udeo u zavisnosti od stočarskih sistema preživljavanja zasnovanih na travnjacima. Gušće naseljeni, siromašni, regioni Južne i Istočne Azije. Bez obzira na to, na svim navedenim kontinentima, većina poljoprivrednog stanovništva bavi se mešovitim poljoprivrednim sistemima. Uglavnom se njima daje kiša u Africi i Latinskoj Americi, ali u Južnoj i Istočnoj Aziji i Bliskom Istoku navodnjava se oko polovine.

Proizvodnja živine je ključno preduzeće u Latinskoj Americi, posebno u Brazilu, te u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, uglavnom u Kini, koja je takođe velika zemlja za proizvodnju svinja. Južna Azija je najveći region za proizvodnju mleka. Analitičari su sugerisali da se proizvodni sistemi intenziviraju i razvijaju, od pastirskog držanja stoke do specijalizovane biljne proizvodnje, zatim do mešovite poljoprivrede i na kraju do nezavisnih sistema za stoku i useve bez zemlje. Prelazak sa pastirskog na useve posmatra se kao tehnologija koja štedi zemlju ili kao zamena rada na zemlji. Prelazak na mešovitu poljoprivredu koristi kapital i štedi zemlju; kapital je zamenjen zemljom. Industrijski razvoj takođe utiče na tehnološke promene u poljoprivredi, na različite načine. U SAD i Okeaniji industrijalizacija se dogodila dok je stanovništvo bilo retko; izazvana je promena tehnologije mehanizacije koja štedi rad. U Japanu su se dogodile industrijske inovacije sa gustim seoskim stanovništvom, pa je stoga podstaknuta ušteda zemljišta, sa poboljšanim semenjem agrohemikalija.

Ishrana stanovništva i proizvodnja hrane na održivi način u svetu su najvažniji i najveći izazovi u narednim decenijama. Meso u tome igra ključnu ulogu. Meso je važan izvor ishrane za mnoge stanovnike širom sveta. Globalna tražnja za mesom raste: tokom poslednjih 50 godina proizvodnja mesa se više nego utrostručila. Svet sada proizvodi više od 340 miliona tona svake godine. Ali proizvodnja mesa ima velike uticaje na životnu sredinu - povećanje emisije gasova staklene bašte, poljoprivredno zemljište i korišćenje slatke vode. Jedan od najvažnijih izazova na globalu je proizvodnja i konzumiranje mesa, mlečnih proizvoda i drugih proteinskih proizvoda na način koji smanjuje njegove uticaje na životnu sredinu.

Na globalnom nivou se sada proizvodi više od tri puta veće količine mesa nego pre pedeset godina. Poslednjih godina proizvodnja se procenjije na oko 340 miliona tona;

Najveća je potrošnja svinjskog mesa, dok proizvodnja živinskog mesa ima najveću dinamiku rasta;

Procene ukazuju da se svake godine zakolje oko 80 milijardi životinja radi direktnog konzuma mesa. Ovo je prikazano kod različitih vrsta stoke. Podaci predstavljaju ukupan broj zaklanih žiovitnja za proizvodnju mesa (što ne uključuje one koje se prvenstveno koriste za proizvodnju mleka ili jaja, a koje se na kraju ne koriste za meso). Procenjeno je da je, pre dve godine, zaklano 69 milijardi pilića; 1,5 milijardi svinja; 656 miliona ćuraka; 574 miliona ovaca; 479 miliona koza; a za proizvodnju goveđeg mesa 302 miliona goveda;

Posmatrano na globalnom nivou svaki stanovnik u proseku potroši oko 43 kilograma mesa. Najveća je potrošnja od preko 100 kilograma u SAD-u i Australiji do samo pet kilograma u Indiji;

Potrošnja mesa raste povećanjem životnog standarda stanovništva;

Trenutno na globalnom nivou se proizvode oko 800 miliona tona mleka svake godine, što je 2,5 puta više nego pre pedeset godina. Bogatije zemlje imaju tendenciju da konzumiraju više mleka po osobi;

Stočarska proizvodnja ima velike uticaje na životnu sredinu na emisije gasova staklene bašte, korišćenje zemljišta i vode. Proizvodnja goveđeg i jagnjećeg mesa ima mnogo veći uticaj na životnu sredinu od svinjskog mesa i živine;

Globalna dinamika rasta stanovništva, posebno u dvadesetom veku doprinosi i bržem rastu ukupne proizvodnje mesa, koji će svakako biti veći od zvanično prikazanog. Međutim, potrebno je ukazati na promene potrošnje mesa posmatrane po glavi stanovnika, a ovi trendovi se mogu gledati kao vremenske. Kao globalni prosek, potrošnja mesa po glavi stanovnika porasla je za približno 20 kilograma od 1961; prosečno osoba je potrošila preko 43 kilograma mesa poslednjih godina. Ovaj porast u trendovima mesa po stanovniku znači da ukupna proizvodnja mesa raste mnogo brže od stope rasta stanovništva. Pravac i brzina promena među zemljama su veoma promenljivi. Rast potrošnje mesa po glavi stanovnika najizraženiji je u zemljama koje su prošle snažnu ekonomsku tranziciju - potrošnja po glavi stanovnika u Kini porasla je približno 15 puta od 1961; stope u Brazilu su se gotovo učetvorostručile. Glavni izuzetak od ovog obrasca je Indija: dominantna laktovegetarijanska preferencija znači da je potrošnja mesa po glavi stanovnika trenutno gotovo potpuno ista kao 1961. godine sa manje od po četiri kilograma po osobi. Potrošnja mesa je najveća u zemljama sa visokim dohotkom (najveća u Australiji, koji troše oko 116 kilograma po osobi). Prosečni Evropljanin i Severnoamerikanac troše skoro 80 kilograma, odnosno više od 110 kilograma. Međutim, promene u potrošnji u zemljama sa visokim dohotkom bile su mnogo sporije - većina je stagnirala ili čak opadala tokom poslednjih 50 godina. Trendovi potrošnje širom Afrike su različiti; neke zemlje troše samo 10 kilograma po osobi, oko polovine kontinentalnog proseka. Zemlje sa višim prihodima, poput Južne Afrike, troše između 60-70 kilograma po osobi.

Koje vrste mesa stanovnici konzumiraju i kakve su preferencije u pogledu koje konzumiramo? Kao globalni prosek, potrošnja svinjskog mesa po glavi stanovnika najveća je među mesnim proizvodima; poslednjih godina stanovnik naše planete je je potrošio oko 16 kilograma svinjskog mesa; zatim 15 kilograma živine; devet kilograma goveđeg / bivoljeg mesa; dva kilograma ovčetine i kozijeg; i samo delić ostalih vrsta mesa. Trendovi potrošnje značajno se razlikuju u svetu. U Kini svinjsko meso čini oko dve trećine potrošnje mesa po glavi stanovnika. U Argentini dominira meso govedine i bivola, koje čine više od polovine potrošnje. Novozelanđani imaju mnogo jaču preferenciju od ovčjeg i kozjeg mesa u odnosu na globalni prosek, konzumirajucii skoro 20 kilograma po osobi. Dok druge vrste mesa (poput divljači, konja i zečjeg mesa) čine vrlo mali deo. Potrošnja mesa na globalnom nivou, otprilike jedna četvrtina mesa u Gabonu dolazi iz takvih izvora (ovo je opalo sa oko 70 procenata 1961. godine), piše u analizama agroekonosmke politike.

Kako se izračunava ponuda ili potrošnja hrane po glavi stanovnika? UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) priprema „Bilans stanja hrane" (FBS) za sve prehrambene proizvode na globalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. Prehrambeni bilansi stanja mapiraju količinu prehrambenih proizvoda (mereno kao njihovi primarni ekvivalenti, na primer, „pšenica i proizvodi" predstavljaju zbir svih proizvoda dobijenih od pšenice) od nivoa proizvodnje do preostale količine za ljudsku hranu. To se meri u količinama - poput tona ili kilograma. Ovi listovi obračunavaju gubitke i izdvajanja u prehrambenom sistemu, uključujući uvoz, izvoz, promene zaliha, seme, hranu za životinje, ostalo (industrijska upotreba) i gubitke hrane. Preostala roba nakon korekcije za ove diverzije definisana je kao „snabdevanje hranom". Da bi se izvukla prosečna ponuda hrane po glavi stanovnika, ova ukupna cifra se deli veličinom populacije. Ova cifra se može smatrati prosečnim nivoom unosa hrane, ali ne uzima u obzir rasipanje hrane na nivou potrošača (tj. U domaćinstvima ili restoranima).

Koji su odnosi konverzije hrane, proteina i energije? Koeficijenti konverzije ili efikasnost konverzije koriste se za merenje odnosa unosa hrane (bilo u obliku prehrambenih useva ili pašnjaka / pašnjaka) u odnosu na izlaz u obliku prehrambenih proizvoda.2 Odnos konverzije hrane (FCR) koristi se za merenje unesene količine hrane koja je potrebna za proizvodnju jednog kilograma životinjskog proizvoda (npr. mesa). Na primer, u proseku moramo da hranimo stoku sa 25 kilograma hrane da bismo proizveli jedan kilogram govedine ili mesa bivola - to bi nam dalo FCR vrednost 0,04 (izračunato kao izlaz (1 kilogram) / ulaz (25 kilograma). Protein i energetska efikasnost izračunavaju se kao količina proteina / energije u stočnoj hrani koja se efektivno pretvara u protein / energiju u nastalim životinjskim proizvodima. Na primer, ako hranimo piletinu 500 grama proteina, a u pilećem mesu izvadimo samo 100 grama, definišemo ovu efikasnost konverzije proteina kao 20 procenata (izračunato kao izlaz (100 grama) / ulaz (500 grama). Isti postupak izračunavanja primenjuje se i na efikasnost konverzije energije koristeći ulaze i izlaze kalorija.

Osvrt na aktuelne rezultate u stočarskoj proizvodnji Srbije

Kao što je više puta ukazivano stočarstvo u strukturi poljoprivrede Srbije i njene politike ima višestruko naglašenu ulogu koja se ogleda: u procesu valorizacije radnih i proizvodnih potencijala; realizaciji veće dobiti; u održavanju i poboljšanju plodnosti zemljišta, u ukupnoj intenzifikaciji i jačanju izvozne orijentacije agroindustrijske proizvodnje. Stočarstvo je u Srbiji na najnižim granama posle Prvog svetskog rata, a dokaz tome je da u BDP agrara učestvuje samo sa najviše 31 odsto!

Uslovi za stočarsku proizvodnju, sa stanovišta obezbeđenja obima i kvaliteta stočne hrane su povoljni. Razvojem stočarske proizvodnje na bazi raspoloživih agroekoloških potencijala, može se pozitivno uticati na strukturne promene u poljoprivredi, a posebno u biljnoj proizvodnji, odnosno na prilagođavanje strukture odgovarajuće agroindustrije proizvodnje (prerade mesa, mleka i kože). Razvoj ove grane u visokom stepenu uslovljen je mogućnostima plasmana na domaćem i stranom tržištu.

Eliminisanje bilansnog deficita većine stočarskih proizvoda, povećanje potrošnje po stanovniku i rast izvoza stočarskih proizvoda, zahteva bezbedan sistem zdravlja životinja, ispravnost i kvalitet namirnica životinjskog porekla, adekvatnu veterinarsku kontrolu životinja namenjenih dobijanju mleka, mesa i drugih proizvoda, od ishrane i indentifikacije životinja i na toj osnovi sistematsko podsticanje proizvodnje u stočarstvu, čime se može izmeniti struktura ukupne stočarske proizvodnje. Sve grane stočarstva imaju značajne potencijalne mogućnosti za izvoz, navodi analičar Vojislav Stanković.

Raspoloživa statistička evidencija o brojnom stanju stoke, strukture po delatnostima, proizvodnji i potrošnje mesa, mleka i prerađevina, ukazuje da ova, za poljoprivredu, najznačajnija delatnost, još nije na putu oporavka. Inicijalni pad poljoprivredne proizvodnje u prvoj polovini tranzicionog perioda, posebno je pogodio stočarsku proizvodnju u Srbiji. Stočni fond u Republici je manji za 50 odsto u odnosu na osamdesete godine prošlog veka i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju. Bez dugoročnog i bez sveobuhvatnog definisanog programa razvoja stočarstva, sa skromnim sredstvima u agrarnom budžetu i bez većih investicija namenjenih razvoju stočarstvu neizvodljiv je proces oživljavanja proizvodnje. Istovremeno, visok nivo protekcionizma u svetskoj stočarskoj proizvodnji, posebno u govedarstvu, otežava i postizanje veće konkurentnosti ove proizvodnje u tržišnim uslovima poslovanja.

Raspoloživa statistička evidencija o brojnom stanju stoke, strukture po delatnostima, proizvodnji i potrošnje mesa, mleka i prerađevina, ukazuje da ova, za poljoprivredu, najznačajnija delatnost, još nije na putu oporavka. Inicijalni pad poljoprivredne proizvodnje u prvoj polovini tranzicionog perioda, posebno je pogodio stočarsku proizvodnju u Srbiji. Stočni fond u Republici je manji za 50 odsto u odnosu na osamdesete godine XX veka i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju.

Neoliberalna ekonomska agenda doprinosi brojnim privrednim problemima, teškim socijalnim slučajevima i ogromnim, nerešivim negativnim demografskim kretanjima u Srbiji. Posebno su u takvim okolnostima ugrožene privredne delatnosti sa kapitalnim i radno intenzivnim potrebama. Kreatori agrarne politike sa svojim ambijentalističkim pristupom očekuju neku vrstu spontanog oporavka koji je za sada izostaje i nema perspektive. Bez dugoročno definisanog programa razvoja stočarstva, sa skromnim sredstvima u agrarnom budžetu i većih investicija namenjenih razvoju stočarstva neizvodljiv je proces oživljavanja proizvodnje. Istovremeno, visok nivo protekcionizma u svetskoj stočarskoj proizvodnji, posebno u govedarstvu, subvencije dostižu i 50 odsto vrednosti proizvodnje, otežavaju i postizanje veće konkurentnosti ove proizvodnje u tržišnim uslovima poslovanja.

Govedarska proizvodnja u Srbiji, koja predstavlja osnovu savremene stočarske proizvodnje, a u ostvarenoj bruto vrednosti sočarske proizvodnje učestvuje sa 41 odsto dok u ukupnoj proizvodnji mesa ima udeo 14 odsto. U tranzicionom periodu od 2000. godine broj goveda ima tendenciju pada i u 2020. godini bo je registrovan broj grla od 886.000 i bio je manji je u odnosu na prosek 1988-90. godine za 24,6 odsto, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine za 2,6 odsto, dok je u odnosu na 2019. godinu manji za jedan odsto Posmatrano u međunarodnim okvirima, broj grla goveda u Srbiji ima u svetskim okvirima udeo od oko 0,1 odsto, odnosno udeo od 0,7 odsto u evropskom broju, što ukazuje na marginalan međunarodni značaj koji ima govedarska proizvodnja u Srbiji.

U Srbiji je prema podacima RZS na početku 2020. godine evidentirano u rasnom sastavu dominantan je simentalac, visoko je učešće meleza, dok rasa holštajn učestvuje, prema procenama iznad 20 odsto.

Prirast stoke predstavlja proizvodnju žive mere stoke tokom godine kao rezultat priploda, porasta i tova stoke. Čine ga:

razlika mase žive stoke na kraju i na početku godine;

razlika mase izvezene i uvezene žive stoke;

ukupna bruto masa zaklane stoke na teritoriji Republike Srbije;

U tranzicionom periodu od 2000. godine prirast goveda ima tendenciju stagnacije i u 2020. godini registrovan prirast od 155 hiljade tona, što je u odnosu na prosek 1988-90. godine niži za 38 odsto, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine niži je za 0,7 odsto, dok je u odnosu na 2019. godinu veći je za 1,01 odsto.

Proizvodnja goveđeg, junećeg i telećeg mesa u 2020. godini (procena) u Srbiji, je realizovana u količini od 72.000 tona, što je na nivou ostvarene proizvodnje u 2019. godini, odnosno za 7,3 odsto je veća u odnosu na prosečno ostvarenu u periodu 2010-20. godine, a za pet odsto je niža u odnosu na period 1988-90. godine. Proizvodnja goveđeg, junećeg i telećeg mesa u ukupnoj proizvodnji mesa ima udeo od 20,3 odsto. Posmatrano u međunarodnim okvirima, ova proizvodnja ima u svetskim okvirima udeo od oko 0,2 odsto, odnosno udeo od 0,8 odsto u evropskoj proizvodnji, što ukazuje na relativno marginalan međunarodni značaj koji ima proizvodnja ove vrste mesa u Srbiji.

Proizvodnja kravljeg mleka, po muznom grlu, je nezadovoljavajuća i veoma je niska, prosečno iznosi oko 3.500 litara, što je manje u odnosu na svetski prosek za oko 20 odsto, a u odnosu na evropski prosek manje je za čak 40 odsto. U 2020. godini proizvodnja kravljeg mleka iznosila je 1.495 miliona litara i ona ostvaruje višegodišnju stagnaciju i pored toga što je ostvarena veća produktivnost (mlečnost po kravi) u uslovima smanjenog broja grla mlečnih krava. Preračunato po stanovniku u 2020. godini ostvarena je proizvodnja od 214 litara, odnosno po hektaru obrađenih oraničnih površina 450 litara. Realizovana proizvodnja kravljeg mleka u 2020. godini manja je za jedan odsto, u odnosu na prethodnu godinu, a veća je u odnosu na proseke (1988-90. i 2011-2020.) za 0,5 osto, odnosno za jedan odsto. Ceo period dvehiljaditih godina karakteriše manji broj grla krava i steonih junica i stagnacija u proizvodnji kravljeg mleka.

U osamdesetim godinama prošlog veka Srbija je izvozila oko 20.000 do 30.000 tona visoko-kvalitetne junetine, ,,baby beef''. Poslednjih godina izvozi se samo oko četiri do pet odsto od realizovanih količina iz osamdesetih godina. Srbija realizuje preferencijalnu kvotu EU od 8.875 tona samo sa 10-15 odsto. Odnosno izvoz ,,bebi bifa'' od 2015. do 2020. godine godišnje kreće se od 300 to 400 tona. Dakle, to je 100 puta manje nego pre tri decenije iz Srbije, kada se raspadala Jugoslavija!

Posmatrano u vrednosnim pokazateljima izvoz je smanjen sa, oko 35 miliona dolara, na 8-100 miliona dolara. Pored plasmana na tradicionalnim tržištima Grčke i Italije, u izvozu su prisutna tržišta Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. U tom pravcu, radi stimulisanja "izvoznog mentaliteta" domaće poljoprivrede i prehrambene industrije i realizacije preferencijalne kvote na tržištu EU za juneće meso, potrebno je pokrenuti program za organizovane proizvodnje junećeg meso, koji će se temeljiti na analizi položaja govedarstva - najvažnije stočarske delatnosti u Srbiji, prepoznavanju i temeljitoj pripremi potencijalnih sudeonika u programu i razvoju infrastrukturne podrške (marketing, informisanje, kvalitet). Potencijalna tržišta za plasman junećeg mesa iz Srbije su pored EU i tržišta Ruske Federacije i pojedina tržišta sa Bliskog Istoka. Srbija trenutno ne ispunjava potrebne norme za dugoročni plasman goveđeg, junećeg i telećeg mesa poznate kao 3K-količine kvalitet i kontinuitet u plasmanu na strana tržišta.

Organizovanom proizvodnjom junećeg mesa, pored pomenutih razvojnih ciljeva u poljoprivredi i stočarstvu, mogla bi se realizovati i četiri cilja regionalne politike:

Postizanje održivog razvoja na lokalnom i regionalnom nivou;

Razvoj ljudskih resursa kako bi se stanovništvo zadržalo otvaranjem perspektive rada i zapošljavanja;

Očuvanje ruralnog prostora, njegovo vrednovanje i optimalno korišćenje;

Razvoj konkurentnih i restruktuiranih delatnosti s posebnim naglaskom na razvoj malih i srednjih preduzeća.;

U ukupnoj stočarskoj proizvodnji, proizvodnja svinja dostigla je učešće u 2010. godini od 34 odsto, dok u ukupnoj proizvodnji mesa prelazi udeo od 57 odsto, zavisno od godine. Prema procenama RZS na početku 2020. godine ukupan broj svinja bio je dostigao broj od 2.983 miliona, što je za 35,7 odsto manje u odnosu na period 1988-1990. godine, odnosno posmatrano u odnosu 2010-2020. godina je manji za četiri odsto, a u 2020. godini u poređenju sa 2019. godinom bio je veći za za 2,8 odsto. Istovremeno, smanjen je i broj krmača i suprasnih nazimica. Broj svinja u Srbiji, od 2.983 miliona grla (u vreme poređenja), imala je udeo od oko 0,34 odsto u svetskom, odnosno 1,3 odsto u evropskom broju. Proizvodnja svinjskog mesa je druga po vrednosti u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije i tradicionalno, dominira na porodičnim gazdinstvima i ima u visokom stepenu izražen naturalni karakter (prosečna tržišnost je veoma niska i iznosi u pojedinim godinama samo 30 odsto);

Istraživanja pokazuju da je daleke 1866. godine Srbija na 1.000 stanovnika imala 1.300 svinja! U to vreme SAD su na 1.000 stanovnika imale između 800 i 900 svinja. Dakle, bili smo razvijeniji od SAD!

Situacija u mlekarstvu neodrživa

Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Srbije Branislav Nedimović najavio je da će država povećati premiju za mleko za tri dinara, sa sedam na deset i da je to jedna od mera koje će biti donete u cilju podrške proizvođačima mleka. To se i ostvarilo. Međutim, proizvođači mleka ocenili su da najava o povećanju premije za mleko za tri dinara po litru, (sa sedam na deset dinara) neće zaustaviti rasprodaju krava. Najteža situacija je u govedarstvu, odnosno sad u proizvodnji mleka. Zahvaljujući poboljašnju rasnog sastava proizvodnja se zadržava na na nivou od oko 1,4 do 1,5 milijardi litara u Srbiji godišnje. Međutim, u legalnim tokovima je samo 800 miliona litara mleka. Ostalo je u sivim tokovima, oko 100 litara popije sve manji broj prasića. Jer, stočari u nedostatku sve skuplje stočne hrane, sa jeftinim mlekom hrane prasiće! Farme prvo gase oni koji nemaju sopstvenu proizvodnju hrane za stoku. Mleko se, kažu, prodaje za oko 37-38 dinara po litru, a prosečni troškovi proizvodnje su oko 56 dinara. Predsednik Udruženja proizvođača mleka Srbije, Vasa Džigurski, ocenjuje situaciju u mlekarstvu kao „neodrživu" i upozorava da će veliki broj profesionalnih farmera prestati sa proizvodnjom. Rešenje je da vlasnici mlekara plate mleko po ceni bar 54 dinara po litru zajedno sa premijom, kaže Džigurski.

Proizvođači mleka: Ne treba nam veća premija nego realna cena

Povećanje premije za mleko od tri dinara po litri koje je država odobrila je dobrodošlo, ali proizvođačima ne znači mnogo jer, kako kažu, nisu tražili tu vrstu pomoći, već mogućnost da mogu da žive od svoje zarade! Stočarstvo je u Srbiji u ogromnom padu, a 20.000 porodičnih gazdinstava koja imaju krave muzare i redovno predaju mleko otkupljivačima sada su u nikad goroj situaciji - šest godina otkupna cena mleka nije se menjala, a kad god su pokušavali da u razgovoru sa mlekarama i trgovinskim lancima naprave dogovor to nije uspelo. Otkupna cena mleka, u vreme razgovora, bila je od 30 do 36 dinara po litru u zavisnosti od kvaliteta mleka, a proizvođači bez 55 do 60 dinara nemaju nikakvu računicu da ga proizvode!

Pad proizvodnje i izvoza

Spoljnotrgovinska razmena stočarskih proizvoda beleži negativan bilans od 51 milion evra u prvoj polovini 2021. godine. Pandemija virusa korona negativno je uticala na sektor stočarstva, koji od početka godine beleži pad proizvodnje, prodaje i izvoza, zbog čega su potrebne hitne mere, saopštila je danas Privredna komora Srbije. Određivanje minimalne otkupne cene sirovog mleka, poreske olakšice, kao i pravo prečeg zakupa zemljišta, neke su od hitnih mera koje traže proizvođači, kako bi se očuvala isplativost proizvodnje i zaštitila ova strateška grana poljoprivrede. Kako je istaknuto na sednici odbora Udruženja za stočarstvo i preradu stočarskih proizvoda Privredne komore Srbije (PKS), potrebno je da nadležna ministarstva usvoje nove, ali i ranije inicijative komore i njenih članica, sa ciljem da se očuvaju sektori mlekarstva, svinjarstva, govedarstva, živinarstva, ribarstva... Pandemija je uticala na proizvodnju u stočarskom sektoru, poskupela je hrana za životinje i znatno su povećani drugi troškovi, što je dovelo u pitanje rentabilnost domaće proizvodnje, kaže sekretar Udruženja za stočarstvo i preradu stočarskih proizvoda PKS Nenad Budimović.

Dakle, spoljnotrgovinska razmena stočarskih proizvoda beleži negativan bilans od 51 milion evra u prvoj polovini 2021. godine. Aktuelni ministar u to vreme je tvrdio da mi u toj oblasti nemamo uvoza!? Međutim, to nije tačno i to je prevara. Jer, za uvoz mleka i mlečnih proizvoda za šest meseci 2021. godine iznosio je 51,9 miliona evra, a izvoz 39,3 miliona evra. Vrednost uvoza svinjskog mesa od januara do juna ove godine bila je 20,6 miliona, dok je izvoz iznosio 1,2 miliona evra, rečeno je na sastanku proizvođača stočarskih proizvoda i predstavnika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede! I za to je nadležni minstiar tvrdio da ne postoji! Predsednik Udruženja proizvođača mleka Srbije, Vasa Džigurski, ocenjuje situaciju u mlekarstvu kao "neodrživu" i upozorava da će veliki broj profesionalnih farmera prestati sa proizvodnjom. Rešenje je da vlasnici mlekara plate mleko po najnižoj ceni od 54 dinara po litru zajedno sa premijom, kaže Džigurski. Kako je navedeno, predstavnici Ministarstva poljoprivrede su najavili da će vlada uskoro usvojiti uredbu o povećanju premije za mleko (što se i ostvatrlo, pa je cena povećana za tri dinara). Vlasti su rekle da će to biti značajno za oko 18.000 poljoprivrednih proizvođača, kao i da se radi na uvođenju sektorskog standarda za obeležavanje porekla domaćeg mesa. Na sednici je predloženo i da se nadležnima upute inicijative, da se razlika u ceni žitarica koje su proizvedene u Srbiji izjednači sa cenama na svetskoj berzi, ribarima dozvoli izvoz šaranske ribe u EU, omogući jednak tretman na tržištu svih proizvođača meda i pristup fondovima.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane