Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Poslednjih dana iz zapadnih zemalja u Ukrajinu je stiglo više od 1900 različitih sistema naoružanja

Nikakvo “čudo od oružja” im više ne može pomoći

Kako prenosi grčki portal za vojno-političke informacije Pronews, u Ukrajinu je stigla „neverovatna" količina američkog oružja, jer Kijev pokušava da započne kontranapad u Bahmutu, Severodonjecku i Lisičansku. Pronwes smtra da je konačni cilj ukrajinske vojske osvajanje Donjecka i Luganska. Pritom, ovaj portal precizira da je poslednjih dana u Ukrajinu stiglo više od 1900 različitih sistema naoružanja, uglavnom iz SAD.

Piše: Nikolaj Petrov

A grčke internet novine Athens News javljaju da je u luku Aleksandropolis na severu Grčke, stigao veliki američki transportni brod Libery Pride, koji je dopremio „vojnu opremu NATO snaga namenjenu za vojne saveznike SAD u jugoistočnoj Evropi".

Ovaj ogromni brod (dužina 199,9 m, širina 32,26 m) usidrio se ujutro 4. marta i počeo da istovaruje teret. Prema svedočenju pomenutog izdanja, brod je nakon toga otplovio za Bugarsku i Rumuniju, gde će NATO u predstojećem periodu, a na fonu rata u Ukrajini, održati dve velike vojne vežbe, „Atlantic Resolve 23" i „Defender Europe 23".

Liberty Pride je stigao u Aleksandropolis iz američke luke Čarlston i predstavlja prvi u lancu konvoja za snabdevanje savezničkih snaga u jugoistočnoj Evropi. Proces ovih isporuka morskim putem, kako se očekuje, nastaviće se do kraja avgusta. Dalji tranzit vojnih tovara iz luke Aleksandropolis odvijaće se vozovima i kamionima. Za kooridnaciju i kontrolu tranzita, u saradnji sa lučkim vlastima i grčkom vojskom, u Aleksandropolisu je već razmešteno više od 200 američkih vojnika. Ranije su grčki mediji javili da upravo na taj način SAD dostavlja svoje teško naoružanje Ukrajini.

Pritom, SAD šalje Kijevu sve savremenije i opasnije oružje. Kako je nedavno objavio general Džejms Haker, komandat američkih vazduhoplovnih snaga u Evropi i Africi, Vašington je poslao Kijevu visokoprecizne bombe JDAM-ER. Prema njegovim rečima, te bombe imaju povećan domet.

One imaju veći domet od gravitacione bombe i imaju visokoprecizan sistem navođenja. A kao što je poznato, 20. januara je američka kompanija Boing dobila narudžbinu od američke vojske vrednosti 40,5 miliona dolara u okviru ranije zaključenog sporazuma o proizvodnji Jdam-ER. Tu narudžbinu kompanija treba da izvrši do 30. juna.

U Ukrajinu već stižu zapadni tenkovi i američki PVO raketni sistemi. Kako je rekao poljski ministar odbrane Mariuš Blaščak u intervjuu za španske novine Razon, prvi američki PVO sistemi Patriot i tenkovi Leopard navodno su stigli u Ukrajinu. „Zahvaljujući naporima Poljske, baterije Patriota i prvi tenkovi Leopard, između ostalog, stigli su u Ukrajinu. Mi nismo samo prvi punkt za slanje pomoći, već smo i jedan od najvećih donatora", rekao je ministar. Po njegovim rečima, Varšava je od početka ukrajinskog konflikta već poslala Kijevu oružje vredno 2,2 milijarde dolara, a u tu sumu ne ulaze troškovi za obuku vojnika i isporuka tenkova Leopard 2A4.

Ipak, kasnije su iz Ministarstva odbrane Poljske opovrgli izjavu Blaščaka o dolasku prvih PVO sistema Patriot u Ukrajinu, ističući da su njegove reči mediji navodno pogrešno interpretirali.

„Namera ministra odbrane i potpredsednika vlade Mariuša Blaščaka bila je da uaže da je zahvaljujući naporima Poljske, doneto rešenje o isporuci Patriota", saopštili su u minstarstvu za Ukrinform. Ipak, jasno je lukavstvo poljskog ministarstva, kao i da se poljski ministar u svom intervjuu za španske novine jednostavno izbrbljao, nehotice odajući „vojnu tajnu".

Ali, dugoočekivane avione-lovce, kijevski režim, bez obzira na molbe Zelenskog, za sada nije dobio. Američke vlasti još uvek ne planiraju da isporuče Ukrajini lovce F-16, bez obzira na dolazak ukrajinskih vojnih pilota, saopštila je Karin Žan Pjer, sekretar za štampu Bele kuće.

„Kao što znate, predsednik je govorio o F-16. Ništa se nije promenilo od tada. Za sada se to ne planira", rekla je ona na brifingu u Vašingtonu. A američki predsednik Bajden je u TV intervjuu ranije isključio mogućnost slanja Ukrajini lovaca F-16, rekavši da takve isporuke „nemaju smisla", u kontekstu tekućeg konflikta.

Puneći Ukrajinu oružjem, zapadne zemlje su opustošile svoje arsenale. Kako prenosi američki časopis Defence News, Ministarstvo odbrane Velike Britanije mora brzo da izgradi lokalne industrijske kapacitete, da bi ubrzalo obnavljanje zaliha oružja. O tome se govori u izveštaju parlamentarnog Komiteta za odbranu, koji je objavljen 7. marta.

Komitet je objavio da će pri sadašnjem tempu napretka biti potrebno 10 godina da se obnove zalihe oružja donirane Ukrajini i da se obnovi broj britanskog oružja do prihvatljivog nivoa. Odbrambeno-industrijski potencijal Velike Britanije smanjio se tokom decenija posle okončanja Hladnog rata, i Britanci su, zajedno sa svojim NATO saveznicima, bili iznenađeni ruskom invazijom na Ukrajinu, primećuje Defence News.

Predsednik Komiteta Tobijas Elvud je rekao u izjavi da su oni „zabrinuti zbog toga što obnavljanje zaliha u Velikoj Britaniji traje tako dugo: i vlada, i industrija moraju da deluju", rekao je Elvud.

Do sada se veći deo finansiranja obnavljanja zaliha oružja odnosi na dogovor vredan 229 miliona funti (275 miliona dolara) sa Saab-om, iz decembra 2022, za obnavljanje zaliha protivtenkovskih raketa NLAW u periodu od 2024. do 2026. Još 500 raketa je već naručeno za isporuku ove godine. Ukrajinske snage su, od početka konflikta pre godinu dana, dobile od Londona hiljade raketa. Britanci su takođe isporučili protivtenkovske i protivvazdušne rakete Javelin, Brimstone, Starstreak č AMRAAM, više od 100.000 artiljerijskih granata, a još 100.000 treba da se isporuči ove godine. London je potrošio više od 2,5 milijarde funti na oružje za Ukrajinu, što ga čini drugim najvećim isporučiocem oružja, posle SAD.

Ali, nedostatak sopstvenih rezervi oružja ne ograničava danas samo britansku armiju. „Kada smo bili u štabu NATO-a, rekli su nam da je lista čekanja za protivtenkovske rakete (Raytheon) Javelin oko pet godina", priznali su američki zakonodavci.

A američki analitički Centar za strateška i međunarodna istraživanja, objavio je da je broj protivvazdušnih raketa kompanije „Stinger", isporučenih Ukrajini, približno jednak ukupnom broju raketa koji je napravljen za sve neameričke naručioce za poslednjih 20 godina. Ipak, bez obzira na pustošenje svojih arsenala, Zapad uporno nastavlja da puni Ukrajinu oružjem.

Slanje zapadnog oružja Ukrajini preti da preraste u beskonačni ciklus nasilja i krvoprolića u Evropi a i šire, upozorava kinesko izdanje South China Morning Post.

Prema mišljenju objavljenom u ovom izdanju, već je dovoljno dokaza o tome da se zapadno oružje iz Ukrajine preusmerava na crna tržišta, odakle se širi po celom svetu, provocirajući trku u naoružanju.

„Politika punjenja Ukrajine oružjem", piše South China Morning Post, „povlači za sobom dalje ljudske žrtve i rušenje. Ona može dovesti do dugotrajnog sukoba u Siriji, Avganistanu i Libiji." Od početka konflikta u Ukrajini, podseća izdanje, kolektivni Zapad je poslao Kijevu oružja vredenog milijarde dolara, a tokom nedavnog samita u avio-bazi Ramštajn, NATO članice su se obavezale da pošalju kijevskom režimu novu pomoć, nazvavši je „bez presedana" po svojim razmerama.

„Svi moraju da shvate težinu ove silazne spirale, posebno zapadne države koje isporučuju Ukrajini oružje i posredno vode rat protiv Rusije na ukrajinskoj zemlji", zaključuju kineske novine.

Ali na Zapadu, zaslepljenom rusofobijom, to ne shvataju. Ipak, ne svi. Ukrajina se nalazi na ivici poraza, i nikakvo zapadno „čudesno oružje" neće joj pomoći, piše, na primer, The American Greatness. Sankcije nisu slomile Moskvu. Ruska industrijska snaga pokazala se većom u odnosu na ceo kolektivni Zapad. Vreme je da se SAD priseti diplomatije, primećuju ovo izdanje.

U šta može da se za SAD pretvori rat sa Kinom

Da li će Amerika biti „opustošena"?

U Americi uskoro izlazi iz štampe knjiga „Sledeći veliki rat: da li SAD i njihovi saveznici mogu da pobede Kinu?". Autor knjige je Ros Bebidž, nerezidentni viši naučni saradnik Centra za strateške i budžetske procene u Vašingtonu i generalni direktor Strateškog foruma u Kanberi, bivši višegodišnji viši savetnik Ministarstva odbrane Australije. Za Njujork tajms je pisao o tome kako se SAD spremaju da ratuju sa Kinom i kako se to, po njegovom mišljenju, može završiti.

Piše: Andrej Sokolov

Autor knjige i članka u Njujork tajmsu smatra da je u Indopacifičkom regionu veliki rat verovatniji sada nego bilo kada od Drugog svetskog rata. Podsetivši da je kineski lider Si Đinping rekao da ujedinjenje Tajvana sa kopnenom Kinom „mora da se ostvari", on smatra da je „režim njegove Komunističke partije postao dovoljno jak, u vojnom, ekonomskom i inudstrijskom smislu, da bi uzeo Tajvan i direktno izazvao SAD da se bori za prevlast u regionu".

Na taj način, upozorava Ros Bebidž, „na kocki su vitalni strateški interesi SAD. Uspešna kineska invazija na Tajvan napravila bi rupu u sistemu odbrane SAD i njenih saveznika u regionu, ozbiljno bi podrila strateški položaj Amerike u zapadnom delu Tihog okeana i verovatno presekao Americi pristup vodećim proizvođačima poluprovodnika na svetu i drugih kritično važnih komponenti koje se proizvode na Tajvanu".

Istakavši da je američki predsednik Bajden već više puta izjavljivao da će štititi Tajvan, Ros Bebidž smatra da lideri u Vašingtonu pritom „moraju da izbegnu neoprezan ulazak u rat sa Kinom, jer to neće ličiti ni na šta s čime su se ikada susretali Amerikanci.

Građani SAD navikli su da šalju svoje vojnike da ratuju daleko od kuće. Ali Kina je za njih neprijatelj druge vrste - vojna, ekonoska i tehnološka sila, sposobna da im pokaže kako izgleda rat u njihovoj domovini.

„Kao profesionalni strateški analitičar i stručnjak za odbrambeno planiranje, između ostalog i za Ministarstvo odbrane Australije", piše analitičar, „proveo sam decenije proučavajući kako može da počne rat, kako će se razvijati, kao i vojne i nevojne operacije koje je Kina spremna da sprovodi. Ubeđen sam da su izazovi koji se nalaze pred SAD ozbiljni i da su američki građani dužni da se bolje upoznaju sa njima."

Po njegovim rečima, predstojeći „ratni scenario zastrašuje". Kina će naneti tako brz udar Tajvanu da SAD i njeni saveznici neće uspeti da reaguju. „Kina će", uveren je Bebidž, „verovatno izvršiti munjevit vazdušni, morski i sajber napad, da bi za nekoliko sati preuzeli kontrolu nad ključnim strateškim ciljevima na Tajvanu, pre nego što SAD i saveznici budu uspeli da se umešaju."

Podsećajući na sramno povlačenje američke vojske iz Avganistana, on ukazuje da je „Tajvan malo veći od američke države Merilend; ako se setite kako su brzo Avganistan i Kabul pali u ruke talibana 2021. godine, počećete da shvatate da preuzimanje Tajvana može da se izvrši relativno brzo. Kina takođe ima više od 1.350 balističkih i krstarećih projektila koji su spremni da gađaju snage SAD i njenih saveznika u Japanu, Južnoj Koreji, na Filipinima i teritorijama koje drže Amerikanci u zapadnom delu Tihog okeana." Osim toga, SAD će morati da se suoče sa protivnikom koji „ima najveću mornaricu na svetu i predstavlja najveću vazdušnu silu u Aziji".

Ali, Kina nema tako jaku mornaricu i rakete. „U poslednje dve decenije, Kina je", piše Bebidž, „stvorila ogromne mogućnosti za vođenje političkog i sajber rata koji su usmereni za prodor, manipulisanje i podrivanje funkcionisanja SAD i njenih saveznika, medija, biznisa i civilnog društva".

Ako izbije rat, može se očekivati da Kina iskoristi sve to za prekid komunikacija, širenje lažnih vesti i druge dezinformacije. Njen cilj će biti promovisanje konfuzije, podela i nepoverenja u društvu, a takođe će ometati donošenje odluka. Kina može da pojača ova dejstva napadima na satelite ili infrastrukturu koja je s njima povezana. Sajbernapadi će, takođe, biti usmereni na prekid snabevanja strujom, gasom, vodom, kao i transporta, funkcionisanje zdravstva i drugih javnih službi.

Bebidž podseća da američka privreda danas veoma mnogo zavisi od kineskih resursa i industrijske robe, od kojih mnoga ima i vojnu primenu, a američki potrošači se oslanjaju na uvoz iz Kine, po umerenim cenama, bukvalno svega, od elektronike, do nameštaja i obuće. Veliki deo ove robe prevozi se brodovima, morskim putevima, koje sve više kontrolišu kineski komercijalni interesi, ali koji su odgovorni kineskoj partiji i državi. Rat bi zaustavio ovu trgovinu. Rezultat toga doveo bi do nestašice rezervi mnogih proizvoda u SAD, što bi paralisalo mnoga preduzeća. Obnavljanje trgovine moglo bi potrajati mesecima i bilo bi potrebno hitno uvođenje racionalizacije nekih dobara. Inflacija i nezaposlenost bi porasli, posebno u periodu preorijentacije privrede na vojne potrebe. Berze u SAD i drugim zemljama mogle bi privremeno da obustave trgovinu, zbog ogromne ekonomske neizvesnosti.

„SAD će morati", donosi za Vašington neveseli zaključak autor knjige i člnaka u Njujork tajmsu, „da se suoče sa šokantnim saznanjem da je industrijsku snagu koja je igrala važnu ulogu u pobedama, sličnim onoj u Drugom svetskom ratu, i predstavu o Americi kao „arsenalu demokratije", koju je promovisao predsednik Ruzvelta, prevazišla Kina, koja u današnje vreme, po mnogim parametrima, predstavlja dominantnu svetsku industrijsku silu".

Godine 2004. obim industrijske proizvodnje u SAD više nego duplo je premašivao obim proizvodnje u Kini, a 2021. kineska proizvodnja već je bila dva puta veća od američke. Kina proizvodi više brodova, čelika i pametnih telefona nego bilo koja druga zemlja, i predstavlja svetskog lidera u proizvodnji hemikalija, metala, teške industrijske opreme i elektronike - koji predstavljaju osnove vojno-industrijske privrede.

Ali najvažnije, s tačke gledišta analitičara, jeste to što „SAD više ne mogu da nadmaše Kinu u proizvodnji naprednog oružja i drugih materijala neophodnih za rat, što je jasno pokazao trenutni rat u Ukrajini. Isporuke vojne tehnike Kijevu iscrpile su američke zalihe nekih ključnih vojnih sistema. Potrebne su godine da se one popune. Pritom, rat u Ukrajini je relativno malih razmera u poređenju sa verovatnim potrebama velikog rata u Indopacifičkom regionu."

Skicirajući za SAD ne baš obećavajuće perspektive sukoba sa Kinom, Bebidž pita šta se može uraditi kako bi se situacija promenila. Ni tu ne može da predloži ništa značajno.

On piše da Amerikanci moraju da ubrzaju realizaciju programa za jačanje svojih oružanih snaga na Tihom okeanu, da bolje zaštite tradicionalne i društvene mreže SAD od „kineskih dezinformacija", da ponovo izgrade lance snabdevanja za neke kritične vrste robe i usluga, da premeste proizvodnju u SAD ili savezničke zemlje itd. Da se ne govori da će i Kina nastaviti da ubrzano jača svoju ekonomiju i oružane snage.

„Za to će biti potrebno vreme", ipak priznaje Bebidž, a zatim poziva SAD na oprez. „Do tada, za Vašington je važno da izbegava provokacije i da podržava građanski dijalog sa Pekingom. Balon koji je nedavno leteo na velikoj visini iznad SAD mnogi Amerikanci su smatrali šokantnim narušavanjem suvereniteta SAD od strane Kine. To bi mogla da bude dečja igra u odnosu na pustošenje koje Kina može da u ratu priredi Americi na njenom tlu."

Moto „U Boga verujemo" prestaje da bude aktuelan u SAD

Posthrišćanstvo ili antihrišćanstvo?

„Amerika je danas posthrišćanska nacija", piše u člnaku na stranicama časopisa American Conservative njegov urednik, poznati američki konzervativni publicista Rod Drejer. On, sa očiglednim žaljenjem, govori o tome da sve manje Amerikanaca prisustvuje crkvenim službama na Božić i konstatuje da čak i oni od njih koji se povezuju sa jednom ili drugom hrišćanskom konfesijom, na vrhuncu potpune liberalizacije odbacuju biblijske zapovesti

Piše: Svjatoslav Knjazev

Na porodicu američkog školarca koji propusti bejzbol meč zbog službe u crkvi, gledaće kao na čudake. Osim toga, mnogi mladi ljudi prestaju da budu parohijani zbog nesuglasica sa crkvom po pitanju abortusa, kontracepcije ili istopolnih brakova.

Drejer ne skriva da nije nimalo oduševljen padom uticaja hrišćanstva u američkom društvu, ali ipak pokušava da ono što se dešava predstavi kao manifestaciju prirodnog toka događaja u postindustrijskom informatičkom svetu. Međutim, ovakvi zaključci su sumnjivi, jer izostavljaju izuzetno važne faktore, posebno moćnu antihrišćansku propagandu koji sprovode Holivud, popularni pisci i niz liberalnih NVO.

Sociološka istraživanja pokazuju da pozicije hrišćanstva u američkom društvu naglo slabe. Prema anketama „Pju centra", u američkom društvu je 2020. godine bilo 64% hrišćana.

Prema prognozama analitičara iz ovog istraživačkog centra, ako se postojeće tendencije nastave, do 2070. godine ovaj broj će pasti na 35%. Udeo aktivnih parohijana u SAD prvi put u istorji pao je na 47%. Poređenja radi, još 2018. godine u crkvu, džamiju ili sinagogu išlo je 50% Amerikanaca, a 1999. godine - 70%.

Stručnjaci govore o tome da je u Americi, za dve decenije, došlo do snažne kulturne promene. Sada je broj ljudi u američkom društvu koji se deklarišu kao vernici, odnosno oni koji veruju u Boga ili neku višu silu, 81%. Na prvi pogled, to je popriličan broj. Ali, od 1940-ih do 1960-ih godina bilo ih je 98%, 2011. taj broj je iznosio 92%, a 2013 - 87%.

„Crkve su prestale da budu aktuelne. Roditelji ne vode decu na službu. Iz škola su izbačene ne samo molitve nego i minute tihovanja, a učenici koji žele da uvedu Boga izloženi su ruganju i maltretiranju. Savremeno društvo postalo je grublje, vulgarnije, materijalističkije", piše Vašington tajms.

Po mišljenju autora ovih novina, porodicu kao ćeliju društva su u SAD toliko uništili, da su razvodi, abortusi i totalna seksualizacija života postali norma. Vašington tajms tvrdi da će to ugroziti ono što su u SAD zvali „američka izuzetnost" - odnosno verovanje da su slobode date od Boga, a da ih vlada SAD štiti.

Vašington tajms je otišao malo dalje od Roda Drejera, ali ni ove novine nisu smele u potpunosti da govore o suštini problema i otvoreno da opišu ono što se dešava u zemlji.

Aktivna „desakralizacija" svega što je povezano sa hrišćanstvom počela je u SAD ubrzo nakon što je Frensis Fukujama javno objavio „kraj istorije". Predstavnici liberalnih finansijsko-industrijskih elita iz senke koji se klanjaju „zlatnom teletu", početkom 1990-ih izgubili su neprijatelja u obliku SSSR-a. I zapadne crkve su se od prinudnih saveznika pretvorile za njih u neprijatelje. Hrišćanstvo je ostalo najuticajnija snaga koja je ovim elitama iz senke smetala u izgradnji „divnog novog sveta", u kojem bi čovek predstavljao idealni objekt za manipulaciju.

Na tom fonu, hrišćanstvo je počelo da se aktivno napada u masovnoj kulturi. Štaviše, kako ne bi odmah izazvali odbacivanje od društva, to je učinjeno prilično postepeno. U početku su se pojavili popularni filmovi u kojima su Bog i crkva predstavljeni kao „zabavni" (u duhu komedije „Svemogući Brus" koja je dobila brojne nagrade), ili su prikazani kao beznačajni „ukrasi" (kao u filmskom serijalu „Gorštak"), ili u nekonvencionalnom svetlu (kao, na primer, u skandaloznoj „Dogmi").

Prilično brzo, ton razgovora o religiji u američkoj masovnoj kulturi je evoluirao. Stvari vezane za crkvu počele su da se prikazuju kao apsurdne, a potom i kao savršeno zlo. U trileru „Pakao na zemlji" iz 2016. godine, glavni junak je poznat kao „Propovednik" - ubica, sadista i pedofil.

Paralelno, za publiku sklonu refleksijama, pišu se knjige koje postaju bestseleri, a koji navodno tvrde da imaju neku intelektualnu dubinu. Najbolji primer za to je stvaralaštvo Dena Brauna. Samo jedan od njegovih romana, „Da Vinčijev kod", prodao se u tiražu od 81 miliona primeraka. Popularizatori Braunovog dela tvrde da je on „uspeo da izazove široko interesovanje za legendu o Svetom gralu i mestu Marije Magdalene u istoriji hrišćanstva". U stvari, njegovo stvaralaštvo diskredituje crkvu i podriva njen autoritet.

Paralelno sa blaćenjem hrišćanstva, zapadne filmadžije, novinari, pisci i javne ličnosti, koliko su mogli, popularizovali su mnogo toga što se u hrišćanstvu smatra grehom - promiskuitet, istopolne seksualne veze, pa čak i otvoren satanizam.

Evo samo nekoliko aktuelnih naslova zapadnih medija: „Satanizam na američki način. Kako je satanistički hram postao uporište verske slobode u SAD", „Satanističkog idola doveli u zgradu Kapitol u Arkanzasu", „Kamala Haris promoviše neograničen broj abortusa: Žene svaki dan ostaju trudne... to je stvarni problem", „Sve više Amerikanaca želi da proba kanibalizam", „Satanističke patike repera Lil Nas X-a (redizajnirani stariji model Najk patika, zbog čega ih je ovaj kompanija tužila), koje sadrže ljudsku krv, rasprodane su za manje od minut"...

Ako bi pre samo par decenija rekli prosečnom Amerikancu da će uvodnici u medijima u njegovoj zemlji izgledati tako kako sada izgledaju, on bi vas smatrao ludim. Ipak, danas u ovome nema protivrečnosti. Država, čiji je moto, koji se nalazi i na dolarskim novčanicama, pre više od sto godina postao „U Boga verujemo", pretvorila se u antihrišćansku imperiju naseljenu atomiziranim pojedincima idealnim za manipulaciju.

Izrael je spreman da napradne, Iran namerava da odgovori

Da li je na pragu novi rat na Bliskom istoku

Izrael preti Iranu da će udariti na njegove nuklearne objekte. Tel Aviv brinu uspesi Irana kada je reč o pravljenju atomske bombe, koju smatraju velikom pretnjom za sopstvenu bezbednost.

Izraelsku nervozu jačaju nedavni izveštaji posmatrača Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), koji su otkrili uran, obogaćen do 84-procentne čistoće. To je samo malo manje od onoga što je potrebno za dobijanje nuklearnog oružja.

Piše: Valerij Brut

Nedavno je zamenik ministra odbrane SAD Kolin Kal sugerisao da Iran ima dovoljno mogućnosti da napravi atomsku bombu za 12 dana. Ali čak i da američki zvaničnik silno preuveličava, Teheran bi mogao da bude blizu posedovanja nuklearnog oružja.

Realističnije deluje mišljenje Blumberga, prema kojem će Iran imati dovoljno obogaćenog urana za stvaranje deset nuklearnih bombi do kraja 2023. godine.

„Što duže čekamo, biće nam teže da to uradimo", rekao je nedavno izraelski premijer Netanjahu. „A čekali smo jako dugo. Učiniću sve što je u mojoj moći da sprečim Iran da poseduje nuklearno oružje."

Izrael žuri i zato što se uporno razgovara o tome da Iran može da dobije od Rusije sisteme protivvazdušne odbrane S-400 Trijumf i lovce Su-35. To će veoma ograničiti ili čak poništiti napadačke akcije Tel Aviva.

Štaviše, isporuka pomenutih aviona biće pretnja, kako smatraju izraelski vojni stručnjaci, samom Izraelu. Avioni Su-35 naoružani su avio-varijantama raketa 3M-14 Kalibar sa radijusom uništenja do 2.500 kilometara. Na taj način, lovci mogu da napadnu ciljeve ne napuštajući vazdušni prostor Irana, kojeg od Izraela deli manje od 2.000 km.

„Ako Izrael bude smatrao da treba da stupi u konflikt, da bi to zaustavio, on može pokušati to da uradi", smatra iranski vojni ekspert Patarames. „Vrhunac takvog sukoba bio bi napad Irana na životno važne izraelske ciljeve, na šta Tel Aviv može odgovoriti sa oko 3-4 nuklearna udara po nuklearnim objektima Irana. Zato S-400 neće za Izrael izazvati napad na Iran."

Moskva nije potvrdila mogućnost isporuke pomenutog naoružanja, ali bez obzira na to, to nije tako fantastična pretpostavka. Tim pre ako se Izrael uključi u izvoz oružja Ukrajini, što od njega stalno traži SAD.

Ipak, čak i bez isporuka ruskog naoružanja, Iran gradi dovoljno jaku PVO. Teheran je stvorio sopstveni sistem Bavar-373, sposoban da uništava objekte na udaljenosti od 400 km i na visini do 27 km. Iran smatra da taj raketni kompleks nadmašuje ruski S-300 koji se nalazi u naoružanju ove države.

Osim toga, Teheran ima širok spektar raketa, od balističkih Šahab-1 sa dometom od 300 km do krstarećih raketa Sumar sa deklarisanim dometom od 2.500 km. Imaju i veliki broj dronova. Generalno, ako se iranski arsenal popuni još i kompleksom koji toliko brine Izrael, njegovi planovi ostaće samo na operativnim kartama.

Ali za sada oni postoje i dobijaju sve nove i nove detalje. Izraelsko rukovodstvo razume da se samo ne može izboriti sa toliko složenim zadatkom i planira da formira vojnu koaliciju sa zapadnim državama da bi udaraio na Iran. Navodno se ovo pitanje razmatralo prilikom susreta Netanjahua i francuskog predsednika Makrona u Parizu. I navodno je već spreman plan napada, sa oko tri hiljade identifikovanih ciljeva.

Ali, naravno, neće Francuska rešavati ovo pitanje, već SAD. I ako američki predsednik Bajden naredi, Makron i drugi zapadnoevropski lideri će ga pokorno slušati. Čak i bez obzira na to što težak teret za njih predstavlja rat u Ukrajini.

Međutim, ako pretpostavimo da se NATO zemlje odluče na sličnu avanturu, to može da dovede do širenja vojnih dejstava na ceo Bliski istok.

U tom slučaju može se očekivati i smanjenje isporuke oružja Kijevu: zapadne države jednostavno ne mogu da podnesu rat na dva fronta.

Ali, to su još uvek samo nagađanja. Realnost je takva da Vašington, iako gori od želje da uništi iranske nuklearne objekte, za sada nije spreman za eskalaaciju napetosti u regionu. Suviše mnogo imaju opasnih i skupih „poslova". Plus, Ukrajina...

Mada, sve više činjenica ukazuje da se bliži rasplet. Nedavno su „zbog rastuće pretnje koju Iran predstavlja za regionalnu stabilnost", u Izrelu bila dva visoka službenika Pentagona: general Mark Mili, načelnik Združenog generalštaba Oružanih snaga SAD i ministar odbrane Lojd Ostin. Pritom je šef Pentagona Lojd Ostin potvrdio da Vašington ima obavezu da ne dozvoli Iranu da ovlada nuklearnim oružjem. To znači da je Vašington spreman da pomogne svom savezniku.

Međutim, ne gledaju svi s pesimizmom na ono što se dešava. „Isporuke S-400 oduzimaju mnogo vremena, a uz to Irance treba i obučavati", smatra izvršni direktor Bliskoistočnog centra za izveštavanje i analizu Set Francman. „Rusija je uvek podržavala Iran u prošlosti, ali za zasada izjave o tome da će Moskva otpremiti u Iran vojne avione ili druge sisteme nisu bile realizovane. Rusija deluje oprezno i najverovatnije su joj potrebni resursi unutar zemlje."

U bliskoj prošlosti Izrael je više puta izjavljivao da je neophodno izvršiti preventivne napade na Iran u vezi sa njegovim razvijanjem atomskog oružja. I svaki put bi ove izjave dobile odobrenje Vašingtona.

Tako je bilo u vreme prethodnih američkih predsednika Baraka Obame i Donalda Trampa. Sada se sa Izraelcima može složiti Bajden.

Da li se sećate da je Izrael već bombardovao nuklearne objekte u susednoj zemlji? Godine 1978. izvršen je vazdušni napad na nuklearne reaktore u Iraku, koji se završio njihovim uništenjem. Tri godine kasnije, 1981, Izrael se obrušio na irački nuklearni objekat. Rezultat operacije „Opera": ozbiljno je oštećen i postao je neupotrebljiv reaktor „Osirak" francuske proizvodnje. A nedugo potom, nekoliko iračkih nuklearnih naučnika je umrlo pod zagonetnim okolnostima...

Izrael je 2007. godine sproveo operaciju „Tiha melodija". U njenoj realizaciji učestvovala su četiri teška bombardera i isto toliko lakih lovaca. Oni su naneli moćni udar na tajni objekat u Siriji, u blizini grada Dejr el Zora. Tamo je izgrađen industrijski reaktor za proizvodnju plutonijuma. Vlada Bašara Asada bila je na nekoliko koraka od stvaranja nuklearnog oružja, ali nisu uspeli da pređu to „rastojanje".

Od tada je prošlo mnogo godina. Promenio se odnos vojnih snaga. Izrael više ne može da se oseća mirno, sprovodeći vojne operacije na teritoriji drugih zemalja. Tim pre, realnost sukoba dve neprijateljske bliskoistočne zemlje dobija sve jasnije obrise.

„Vašington post": Upotreba „kindžala" u Ukrajini pokazala ranjivost Zapada

Teško presretljivo oružje

Upotreba hipersoničnih raketa „kindžal" u Ukrajini od strane Rusije pokazala je da SAD i njihovi saveznici nemaju slično oružje, koje je teško presresti savremenim odbrambenim raketnim sistemima i koje može biti opremljeno konvencionalnim i nuklearnim bojevim glavama, navodi se u članku objavljenom u „Vašington postu".

Prema rečima autora, upotreba raketa „kindžal" u Ukrajini „ističe ranjivost Zapada" i povećava strah od savremenog arsenala Rusije, koja „poseduje teško presretljivo oružje koje može da nosi bojeve glave, a koje Sjedinjene Države i njihove saveznici još nemaju". Izdanje smatra da demonstracija „kinžala" u borbenim uslovima „povećava pritisak na Vašington, pošto se hipersonična trka u naoružanju zahuktava, a Vašington mora da sustiže". Bivši zamenik američkog sekretara za odbranu Majkl Grifin, koji je bio odgovoran za vojna istraživanja i razvoj, veruje da će SAD moći da se brane od hipersoničnih projektila tek sredinom 2030-ih godina.

Prema rečima Sidarta Kaušala, istraživača Združenog kraljevskog instituta za bezbednosne i odbrambene studije u Londonu, „većina velikih zemalja smatra (hipersonične projektile) prioritetnom kategorijom oružja". On je dodao da je hipersonično oružje teško presresti zbog brzine, visine i manevarske sposobnosti.

Istovremeno, članak sadrži oštru kritiku odluke o upotrebi „kindžala" u Ukrajini. Kaušal tvrdi da je drugo, jeftinije oružje moglo da se koristi za napad na ukrajinske energetske objekte i infrastrukturu. Prema pisanju lista, ruska upotreba hipersoničnih raketa u Ukrajini „samo je pokrenula pitanja o potencijalnom rasipanju nekih od najnaprednijih i najskupljih ruskih oružja". U članku se tvrdi da upotreba projektila „izgleda da nije promenila tok" sukoba.

Kako je ranije saopštio zvanični predstavnik Ministarstva odbrane Rusije, general-potpukovnik Igor Konašenkov, preciznim oružjem, uključujući hipersonične rakete „kindžal", izveden je napad na ciljeve u Ukrajini kao odgovor na terorističke napade u Brjanskoj oblasti. On je istakao da su u intenzivnom napadu uništene baze dronova, poremećeno prebacivanje rezervi i železnički transport stranog naoružanja, onesposobljeni proizvodni pogoni za remont vojne opreme i proizvodnju municije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane