Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Beli kriminal
"Turski pacijenti": Zašto država Srbija svoje
pacijente šalje privatnicima u Istanbul
Ništa nije prljavo
kad se dobro opere
Kada se radi o trpanju para u džep Tomice
Milosavljevića i njegove porodično-kolegijalne kriminalne manufakture, ni izbacivanje bolesnika da bi se napravila mesta za putujuće pacijente
iz privatnog aranžmana nije neka neobična pojava,
kao što se vidi iz slučaja Instituta
za rehabilitaciju u Beogradu
Igor Milanović
Od Tomice
Milosavljevića, sadašnjeg naizgled nesmenjivog
ministra zdravlja, sve možemo da
očekujemo. Ako je već svoju svastiku, takođe
nesmenjivu Svetlanu
Vukajlović, postavio na mesto direktora
Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, zašto neki od njegovih
rođaka ne bi mogao da bude suvlasnik
klinike u Turskoj u kojoj se operišu naši pacijenti?
Tomica je, očigledno, na sve spreman
kada je dobra zarada u pitanju.
Možda nam
nikada ne bi palo na pamet da
istražujemo skrivene interese srpskih zdravstvenih drmatora u poslu sa Turskom,
da nedavno na Institut za
rehabilitaciju u Sokobanjskoj
u Beogradu nisu stigle dve čudne
gošće.
Problem
bez problema
Ujutro 6. jula 2010. direktorka Instituta dr Milica Lazović izdala je naređenje da se u toku dana pripremi jedan od četvrokrevetnih
apartmana za hitan prijem novih pacijenata. Uveče istog dana,
ambulantnim kolima su sa beogradskog aerodroma Nikola Tesla u Institut
dovezene Fikrije A. iz Velikog Trnovca i Fatima R. iz Novog
Pazara. Sa njima dvema
je bio i muški pratilac, Fatimin sin. Sve troje su dobili smeštaj u Institutu.
Odmah po prijemu, obe žene
je pregledao jedan od dežurnih lekara.
Fikrije je pregledala dr Slavica Stevović i utvrdila
da se pacijentkinja dobro
oseća, kao i da postoperativni
tok normalno napreduje. Fatimu je pregledao dr Dejan Spiroski i postavio identičnu dijagnozu.
Obe pacijentkinje su nedelju dana pre
prijema u Institut bile operisane
u Klinici za kardiohirurgiju Acibadem bolnice u Istanbulu i odatle otpuštene
kao sposobne za put. Kao što se ispostavilo,
obe su bez problema podnele putovanje.
Problem je bio u tome što je avion
iz Istanbula u večernjim satima
sleteo u Beograd, pa pacijentkinje nisu istog dana mogle
da otputuju do svog odredišta. Zbog toga im je o trošku RZZO-a obezbeđen hotelski smeštaj u Beogradu,
i to u Institutu za rehabilitaciju, gde su po pravilu
uvek popunjeni svi smeštajni kapaciteti.
A jedan dan u Institutu košta
2.560 dinara po osobi!
Sledećeg dana su obe pacijentkinje, zajedno sa pratiocem, nastavile put. I iz toga se vidi
da nije bilo nikakve potrebe za njihovim smeštajem u Institut ili bilo koju drugu
bolnicu.
Po ugovoru između srpskog RZZO-a i istanbulske klinike, cena jedne
operacije je utvrđena na nešto
više od 3.000 evra. Uz to treba dodati i troškove avionske
karte, a u slučaju dve
pacijentkinje tu su i troškovi prevoza
od aerodroma, i to kolima hitne pomoći, kao i tri puna pansiona u Institutu koji ima status banje.
Bilo bi lepo
kada bi svi naši pacijenti imali istu negu kao
i Fatima i Fikrije. Nažalost,
to nije tako.
Do ugovora između srpskih medicinskih vlasti i privatne klinike u Istanbulu došlo je jer
se broj pacijenata u Srbiji koji čekaju operaciju
na srcu udvostrućio. Razlog za
to bi moglo da bude i odobrenje koje je Ministarstvo zdravlja, znači Tomica Milosavljević, dalo direktoru Instituta za kardiovaskularna
oboljenja na Dedinju Bošku Đukanoviću (još jednom
od nesmenjivih kadrova u našem zdravstvu) da izvan radnog vremena lekari ovog instituta
mogu da operišu strane državljane.
Dakle, mi u našim bolnicama operišemo strane državljane od
kojih naplaćujemo te usluge,
a naše državljane šaljemo u inostranstvo,
i to u "visokorazvijenu" Tursku, i tamošnjim klinikama plaćamo u devizama?!
Čisto pranje
para.
Mogli i u hostel
Pošto su Tomica i njegova porodično-kolegijalna
banda osmislili ovakav metod rada i naplate, valjalo je samo još naći dovoljno onih koji će za preko 3.000 evra, plus troškovi prevoza,
a sve to o trošku običnih građana,
pristati da odu do Istanbula na operaciju. U tu svrhu pokrenuta je neviđena marketinška akcija po svim domaćim medijima,
a da bi sve bilo sigurno lekari su dobili i naređenje da svoje
pacijente ubeđuju da treba
da pristanu na operaciju u maloazijskoj bolnici.
Slučaj sedamdesetogodišnje Fikrije i nešto mlađe Fatime bio je samo zgodni reklamni potez kojim bi se pacijentima pokazalo koliko država brine
o pacijentima koje šalje u Istanbul. Zbog toga su četiri pacijenta
Instituta u Sokobanjskoj navrat-nanos izbačena da bi se napravilo mesta za tri osobe koje
su po svim lekarskim rezonima bez problema
mogle da odsednu i u nekom od beogradskih
hostela. Primera radi, najjeftiniji hostel u Beogradu noćenje naplaćuje upola jeftinije od sume koja
je plaćena Institutu za rehabilitaciju. Samo, onda ne bi bilo onog reklamnog efekta bez koga
bi bila umanjena zarada istanbulskih doktora i sa njima povezanih lica iz okruženja Tomice
Milosavljevića.
Stručnjaci inače procenjuju
da bi preko maloazijske klinike moglo da bude operisano i celih hiljadu srpskih
pacijenata, pa sve to puta 3.000 i nešto evra, plus troškovi puta
i smeštaja. To je sasvim pristojna
para, zbog čega ne treba da vas čudi ako direktorka Lazović naprasno odluči i prekine vaš boravak u Institutu, kako bi oslobodila apartmane za putnike
namernike.