Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nikad robom
     
      Ni ustanka ni uranka
     
      Slavna radnička klasa doživljava svoje neslavne trenutke. U Srbiji 2009. godine upravo traje sahrana poslednje nade da će potlačena, ponižena i opljačkana masa zaposlenih, ali i bezvoljnih i uplašenih, krenuti u proteste, masovne štrajkove, ili u građansku neposlušnost. Ove godine neće biti ni prvomajskog uranka ni hajdučkog sastanka
     
      Žika Rakonjac
      Nikola Vlahović

     
      Kad je pokojni srpski premijer Zoran Đinđić pozvao Srbiju u jesen 2000. godine da stane, da obustavi rad, da prekine sa građanskim obavezama, da ukine kompletan život u državi dok jedan odnarođeni režim ne padne, narod ovdašnji ga je rado poslušao. Voda je bila do grla, neki su plivali, a mnogi su i potonuli u strašnoj deceniji koja će promeniti naredni vek.
      Danas, u trenutku kad stanje života u Srbiji zvanično promenjeno, mada međunarodna izolacija putem viznog režima i dalje traje, mada je ekonomski ambijent na korak od potpunog raspada, a političko blato u kome se odnarođene stranke nalaze sve dublje, nema ni poziva na promene, niti ima potrošene radničko-seljačke kičme preko koje su nastajale stogodišnje revolucije, ustanci, pobune, pučevi, ali i nove zablude, lažne vođe i nacionalni programi. Ničega više nema.
      Uvek buntovno srpsko radništvo, od vremena Tucovićevih socijalista do danas, nikad ovako nisko palo nije. Njime upravljaju podle i potkupljene sindikalne vođe čija su usta puna priče o radničkim pravima, a džepovi puni prljavog tajkunskog novca. Njima takođe upravlja čitava elektronska imperija, mreža kontrolisanih televizija putem kojih svaki lažljivi ministar može da beskonačno izgovara svoje hipnotičke rečenice o stabilnosti dinara, stabilnoj ekonomiji uprkos krizi, sigurnim investicijama i svetloj budućnosti u svakom pogledu.
      U susret prvomajskim praznicima radništvo Srbije ide bez ideje kako da preživi, bez snage da pruži otpor i bez pravog sindikalnog vođstva koje bi organizovalo pobunu i dovelo lopovsko gnezdo srpske tajkunsko-političke mafije do konačne predaje.
      Ovaj Prvi maj neće biti uranak, nego teški mamurluk i sumrak svega što su prethodni naraštaji imali kao legitimno nasleđe radničkih prava izvojevanih još krajem devetnaestog veka.
      Dok je vođama ustanka protiv režima Slobodana Miloševića bilo lako da izgovore kako je građanski ispravno i pravedno otkazati poslušnost režimu koji ne poštuje svoj narod, ista ta klika danas sramno i licemerno govori: ne dirajte tajkune, ostaćete bez radnih mesta.
     
      SOS dućani bez šerpi
     
      Na otvaranju tržno-poslovnog centra sagrađenog na kriminalan način u sred gradskog parka na Novom Beogradu, od strane izvesnog Petera Matića, čoveka koji gradi odvratne betonske sarkofage na najboljim lokacijama u glavnom gradu, pojavio se i vođa penzionerske stranke sa čašom šampanjca u ruci. Taj samonametnuti penzionerski vođa, Jovan Krkobabić, gledajući u kameru državne televizije, toplo je savetovao radničku klasu da ne ulazi u ovakve tržne centre:
      "...Nije ovo za one koji primaju platu od dvadesetak hiljada dinara, nego za bolje stojeće građane".
      Umesto da u znak protesta zbog gradnje i otvaranja još jednog pljačkaškog centra i njegovog vlasnika čije su namere takođe pljačkaške ostane ispred ružnog zdanja i uništenog gradskog parka, umesto da podigne svoj starački glas protiv bahatosti jednog tajkuna i truleži političkog društva u kome živimo, Krkobabić je samo sarkastično konstatovao klasno stanje u državi.
      Neće ovog Prvog maja biti ni uranka ni ustanka, niti će u skorije vreme ikoga zanimati kako se svakodnevno krše i ljudska i radnička prava. U Srbiji je uobičajena vest da je neko preduzeće otpustilo desetine radnika, ali bi sasvim neobično bilo da novine objave kako je neki radnik, zbog kršenja njegovih prava doveo inspekciju rada, i da je ta inspekcija novčano kaznila njegovog poslodavca. Ali, u skorije doba, ni takvih vesti neće biti.
      Sindikati su odmah nakon najave restriktivnih mera Vlade Republike Srbije, u prvoj nedelji aprila, najavili velike proteste za 29. april, ali je buntovni poklič ubrzo utišan, jer se postavilo pitanje kolika je "kritična masa" nezadovoljnih, a proteste nema ko da vodi jer radnici odavno ne veruju sindikalnim vođama.
      Tri najjače sindikalne organizacije i njihove vođe bave se sasvim sporednim stvarima: Ranka Savić, pod okriljem ASNS, otvara SOS prodavnice za sirotinju, u koje pomenuti Krkobabić ne zalazi, lider "Nezavisnosti" Branislav Čanak odavno je zavistan od vlasti, a Ljubisav Orbović uživa sve privilegije predsednika Samostalnog sindikata Srbije.
      Na državnim jaslama je i čitava armija sindikalista kojih je ukupno 22.000. Problem je i u tome što dućani za sirotinju Ranke Savić uopšte nemaju šerpe u rafu. Nije to puka slučajnost.
      Profesor FPN-a i potpredsednik Sindikata "Nezavisnost" Zoran Stojiljković veruje da je socijalni bunt faktički počeo, ali "unutar uskih grupa". Ipak, on smatra da do masovnog izlaska na ulice neće doći iz najmanje dva razloga.
      Prvo, kriza disciplinuje. Građani Srbije su na trećem mestu u Evropi po strahu od gubitka posla. Drugo, kada uporedite sadašnje stanje sa protestima iz 1996, 1997. i 2000. godine, velika je razlika što ne postoji neki vođa oko koga bi se nezadovoljni okupili.
      Upravo ovakvi lideri, kakvi danas vladaju u sindikatima, služe vlasti, prodali su radnike za svoje privilegije. Postoji oko dve hiljade OOSS, isto toliko predsednika, sekretara i ostalih plaćenih aktivista koji razbijaju radnički pokret i uništavaju radnička prava. Ko može njih da organizuje i ujedini? Niko!
      Prošli put kada su organizovali generalni štrajk nisu uspeli da zaustave ni tramvajski saobraćaj ispred vlade. Ima mišljenja da kod nas jedino, već tradicionalno, uspešno organizuju masovne demonstracije strane obaveštajne službe, 27. mart, 9. mart, 5. oktobar su samo neke. Da li su i ovoga puta zainteresovane, kad imaju ovoliko svojih ljudi u vlasti, nije teško pitanje.
      Najveće sindikalne organizacije pretile su da će se vlasti suočiti sa „velikim nezadovoljstvom zaposlenih" ukoliko vlada ne bude usaglašavala mere sa sindikalnim centralama. Tačan broj onih kojima je država poslodavac, a na koje bi se mogle odnositi najavljene mere, teško je utvrditi. Prema procenama sindikata u javnom sektoru radi oko 560.000 osoba uključujući i zaposlene u javnim preduzećima. Iako se stalno govori o tome da svuda ima viša zaposlenih ne postoje zvanično podaci o tome koliko je tačno "prekobrojnih" i u kojim delatnostima. Nezvanične procene ukazuju na to da je prekobrojnih najmanje deset odsto.
      Danas svaki oblik protesta vlast smatra kao udar na državnu, rušenje sistema. Demokratska stranka je već jednom rušena s vlasti. Protesti na ulici naterali su Živkovića da raspiše izbore. Na izborima je DS "pukao", a Koštunica obezbedio većinu. Živković je mirno predao vlast. Čemu uvrede, pretnje, pozivanje na motku... Dovoljno je da organizujete jak, organizovan i relativno trajan protest, i eto novih izbora. Sindikalne aktivnosti su usmerene na sistemu "rušiti" vladu da što duže ostane na vlasti.
      Jedino što je potrebno je neki okidač ili mala varnica i nema povratka. U Francuskoj ili Grčkoj malo povećanje poreza dovodi do masovnih protesta koji traju danima, dok je ovde potrebno da ljudi umiru od gladi da bi potkupljeni predsednici sindikata uradili nešto.
      U normalnim državama se inače u rukovodstva lokalnih sindikata biraju najobrazovaniji ljudi koji će braniti prava radnika dok su u Srbiji to potkupljeni lokalisti koji gledaju kako da se dva puta mesečno najedu prasetine i napiju špricera na račun sindikata. U državi u kojoj više od pola građana živi na ivici siromaštva, partijski smutljivci prvo gledaju kako da još više očerupaju osiromašene ljude. Zato su jedino ekstremnim protestima može doći do osnovnih ljudskih prava. Protesta nema jer su kadrovi u sindikatima nalik onima u političkim strankama. U privatizovanim firmama skoro d ai ne postoje sindikati, već sindikalne ekspoziture vlasnika. Problem je i taj što su ovde svi sindikalni protesti deo političke priče, kao devedesetih. Teško je za sindikate da to sprovedu samostalno.
     
      Rogovi u vreći
     
      Već duže vreme lebdi pitanje: koliki je zapravo potencijal naših sindikata da mobilizuju radnike za generalni štrajk, ako je poznato da su u organizacije ovakve vrste i sami radnici odavno izgubili poverenje. Ono što je izazvalo novi kamen spoticanja između sindikata i vlasti, jeste i nedostatak dijaloga i pregovora, pa zbog toga mnogi ne isključuju mogućnost da nagomilano nezadovoljstvo kulminira u vidu neorganizovanih protesta.
      Kod nas veću pregovaračku i mobilizacionu moć imaju sindikati iz javnog sektora, kao što su zdravstvo i prosveta, za razliku od metalskog, drvnog ili tekstilnog sektora. U Srbiji su sindikati u poslednje vreme jako oslabljeni, pada članstvo i kredibilitet, pa samim tim i pregovaračka moć.
      I pored ogromnog nezadovoljstva radnika novim nametima države, smanjenjem plata i sve većim brojem otpuštanja, najveći sindikati u Srbiji još ne mogu da se dogovore da zajedno nastupe oko istog cilja - zaštite interesa zaposlenih.
      Od masovnih protesta koje sindikalni lideri gotovo svakodnevno najavljuju neće biti ništa ukoliko se uskoro ne postigne dogovor najvećih sindikata o zajedničkom delovanju. Na tome se doduše radi, ali nesloga i razjedinjenost sindikalnih lidera ni ovaj put ne izostaje.
      Najveće sindikalno udruženje Savez samostalnih sindikata Srbije, Unija granskih sindikata "Nezavisnost" i Asocijacija samostalnih nezavisnih sindikata (ASNS), pokušali su da pregovaraju o mogućnostima zajedničkog delovanja u vreme ekonomske krize. U jeku priče da je Vlada uplašena socijalnim nemirima i najavljenim štrajkovima, predstavnici radnika još jednom pokazuju koliko je teško u Srbiji složiti se oko zajedničkog interesa.
      Ranka Savić, predsednica ASNS, ubeđena je da sindikati imaju potencijal i snagu da sprovedu najavljene proteste u delo, ali da još nema jedinstva i sloge među liderima.
      ASNS je bio inicijator formiranja konfederacije, kako bi radnicima pokazali da stoje iza njih. Međutim, predstavnik UGS "Nezavisnost" se nije pojavio na dogovorenom sastanku. To jasno govori o jedinstvu sindikata.
      Ranka Savić je tom prilikom izjavila da se predstavnici sindikata samo bore da zadrže svoje pozicije u socijalno ekonomskom savetu i upravnim odborima.
      Najveći sindikati dobijaju mesečno novac iz budžeta za "unapređenje socijalnog dijaloga". Kako da se borite protiv Vlade, ako vas ona finansira.
      U čemu se sindikati slažu? Svi sindikati traže mere vlade bez otpuštanja radnika, bez novih poreza na plate, ali se razilaze oko zajedničkog delovanja zbog čega i nema zajedničkog dogovora.
      Smatra se da najveću moć da radnike mobilišu za proteste imaju sindikati zaposlenih u javnom sektoru, oni koji su na državnim jaslama. Među njima prednjače sindikat prosvete, sindikat zdravstva i sindikat pravosuđa.
     
      Strah od intelektualaca
     
      Vlada ima strah od intelektualno jakih esnafskih sindikata i zato ih nikako ne želi kao sagovornike, jer sa njima ne bi mogla da promoviše svoje političke i finansijske apetite. Zato vlast često cepa sindikate i njihova rukovodstva, kao u slučaju SLFS.
      Sindikat lekara i farmaceuta Srbije poslužio je, verovatno kao primer, kao pilot projekat za manipulacije. Niz postupaka sprovedenih u kratkom vremenskom periodu i uz podršku veoma važnih struktura spolja i iznutra imao je za cilj da se SLFS otmu finansijska sredstva a da mu se paralelno sa tim oduzme i legitimitet. Pošto u slučaju SLFS ovaj pilot-projekat još uvek nije doveden do kraja, ne može se sa sigurnošću dati obrazac koji bi se u budućnosti pouzdano mogao koristiti.
      Početak se zna. SLFS je osnovan 1992. godine, a od 2000. godine njegovo sedište se nalazi u Ulici Masarikovoj 5. Danas jedna grupa ljudi, bliskih saradnika ministru zdravlja, Tomici Milosavljeviću, tvrdi da taj sindikat više ne postoji, već da je preseljen u Brankovu ulicu broj 8, u privatan stan u koji su se smestili bivši članovi sindikata, izbačeni iz SLFS zbog antipropagandnog delovanja, kao direktna ispostava ministarstva zdravlja.
      Dakle, plan oko krađe identiteta započeo je sa falsifikovanjem pečata SLFS od strane grupe ljudi koji su zbog svoje izdajničke aktivnosti u vreme štrajka lekara 2003/04. godine, odlukom Glavnog odbora izbačeni iz ove organizacije. Njihov zadatak bio je da razbiju sindikat koji je tada već brojao oko 14.000 članova. Stekli su dakle reputaciju reprezentativnosti.
      Kada su čuli da je prelazno predsedništvo SLFS, nakon zamrznutog štrajka lekara, u junu 2004. godine, zakazalo Statutarnu skupštinu za 23. decembar, sačekali su da se taj datum što više približi, a zatim, na brzinu organizovali sastanak lekara koje su skupili sa raznih strana i taj sastanak nazvali "vanrednom skupštinom", na kojoj su doneli odluku da upadnu u posed računa SLFS, imenujući za tu misiju dve osobe: Đorđija Delibašića i Ljiljanu Tomašić. Oni su uredno otišli u Komercijalnu banku, filijala u Kneza Miloša 4 i na potpuno nelegalan način izbacili potpis prethodnog deponenta, Milisava Živkovića koji je u međuvremenu promenio stranu. Četvrti opštinski sud je odbio predlog poverioca da uvede privremene mere protiv novih potpisnika, kao neosnovan.Tako su u opticaju ostala dva računa, jedan sa novcem, čija je dalja sudbina nepoznata i jedan potpuno prazan koji i danas služi za potrebe sindikalne ispostave ministarstva zdravlja, broj 205-24360-49.
      Ovo je samo deo podataka kako četvorostruki ministar Tomica Milosavljević pravi svoje sindikate čije usluge su za čoveka na takvom položaju dragocene.
     
     
      Dva kila mesa
     
      U vreme svetske ekonomske krize reprezentativni sindikati Srbije ulivaju novu nadu. Ovoga puta nude rekreativni odmor na ulicama.
      Šta znači pojam reprezentativnog sindikata? To je onaj sindikat, koji ispunjava zakonske uslove za reprezentativnost po brojnosti članstva što ne znači i po delima. Setimo se samo kako je Ranka Savić morala da dovodi 15.000 radnika da zvižde ispred prozora zgrade Vlade Srbije kako bi dokazali brojnost, neophodnu po zakonu.
      Podizanje poreza od šest odsto na zarade veće od 12.000 dinara neprihvatljivo je za građane Srbije, od kojih većina jedva spaja kraj s krajem, zvaničan je stav svih sindikata.
      U Savezu samostalnih sindikata svi su protiv toga i tim povodom su bile najavljene pripreme masovnih protesta. Predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisav Orbović je, iznenađen ovakvim potezom Vlade, rekao da od obećanja da će najugroženiji biti zaštićeni, došli su do toga da oporezivanjem sirotinje pune budžet.
      Zašto se nisu setili da oporezuju one koji su se obogatili devedesetih godina, koji su profitirali od privatizacije i postali vlasnici firmi, pita se Orbović?!
      Mnogo ljudi će izaći na ulice da zaustavi ovakvo "divljanje" vlasti. Vlada ne planira da štedi i na svojim rashodima.
      To što administracija neće imati besplatnu kafu je, naravno, smešno! Država treba da smanji najveću vladu u regionu, ako ne i u Evropi, po broju ministarstava, savetnika i pomoćnika! To što su kao više zakinuli na strani rashoda, govori da su se dosad rasipnički ponašali.
      Orbović je bio ogorčen kad je čuo vladin program racionalizacije: Radniku koji ima platu 20.000 dinara mnogo je 600 dinara da da za porez. To su dva kilograma mesa!
      Dovoljno da se potpali roštilj. Za početak, svejedno da li će to da bude za radnički uranak ili hajdučki sastanak.
     
      Jedna zemlja, jedan vođa, jedan sindikat
     
      Tokom boravka u SAD 1995. godine, pre nego što je primio nagradu "Džordž Mini", najveće sindikalno priznanje te vrste na američkom kontinentu, sindikalni vođa iz Beograda Branislav Čanak slagao je predsednika ove sindikalne fondacije da on tu nagradu prima u ime 300.000 radnika, članova sindikata "Nezavisnost". Istina je bila drukčija, pa je i sam Čanak po povratku iz Amerike revidirao (ali tek nakon obavljene prevare) rekavši kako se nalazi na čelu organizacije koja broji 157.000 članova.
      U isto vreme, na četvrtom Kongresu Ujedinjenih gradskih sindikata "Nezavisnost", Branislav Čanak biva nanovo izabran za vođu ove sindikalne organizacije. Ali, od samog osnivanja sindikata "Nezavisnost" pa sve do današnjih dana, Čanak je neprekidni predsednik sa perspektivom doživotne funkcije, pa su svi njegovi dosadašnji mandati bili unapred režirani.
      Nije li onda u pitanju čovek od zadatka, ličnost kojoj su više zemaljske sile ponudile ozbiljnu ulogu kontrolora radničkih talasanja, kočničara opravdanih pobuna i velikog meštra dobro kontrolisanih štrajkova? Da je drukčije, do danas bi se radništvo u Srbiji već obračunalo makar sa par tajkuna, i srušilo makar par odnarođenih vlada i razjurilo par isto takvih skupštinskih cirkusa.
      U životu Branislava Čanka bilo je svega, pa čak i epizoda u kojima je bio slobodni umetnik, ali je tek ulaskom u novinarsku profesiju shvatio svoju klasnu suštinu, pa je iskoristio prvu priliku koja mu se pružila da izađe iz života jednog lumpenproletera i pođe u susret boljem životu. A kao vođu sindikata "Nezavisnost" čekala su ga mnoga bogougodna zadovoljstva, višestruko članstvo u raznim upravnim odborima i novac u neograničenim količinama, putovanja, priznanja i neopisiva medijska promocija.
      U svojim rukama držao je celokupan rad u granskim sindikatima - članicama UGS "Nezavisnost", a o svakoj njihovoj akciji njegova reč je bila poslednja i imala težinu strašnog suda.
      Svedoci njegovog siledžijstva govore i o tome da su ga i najmanje samostalne aktivnosti mimo njegovog znanja činile nekontrolisano besnim i osvetoljubivim.
      Od samog početka svoje vladavine važi za čoveka koji je najviše putovao po svetu u kome je viđen kao "beskompromisan borac protiv režima Slobodana Miloševića i veliki zagovornik borbe za demokratiju, ljudska, građanska i sindikalna prava i slobode."
      Sa druge strane, Iz Veća republičkog samostalnog sindikata, koji je najčešće bio predmet njegovih kritika i najžešćih napada, stizale su optužbe da u inostranstvo putuje samo "da bi ružio ovaj narod, državu i sindikate, kao i da je inostrani plaćenik".
      Ko se još seća devedesetih, setiće se i da je Branislav Čanak imao idealnog čoveka na suprotnoj strani, tadašnjeg "režimskog sindikalca" Tomislava Banovića, predsednika tadašnjeg Veća Saveza sindikata Srbije. Kritikujući Banovića, Čanak je gradio priču o svojoj važnosti i veličini, ali ga je Banović optuživao da je u inostranstvu "gradio prijateljstva, dok smo mi ovde gubili vreme na zaštiti materijalnog i socijalnog položaja zaposlenih, borili se sa problemima pokretanja proizvodnje".
      Zanimljivo je da su i Banović i Čanak u većini tadašnjih zahteva za obustave rada govorili o tome da se njihovi sindikati bore za pokretanje proizvodnje, a sva njihova javna istupanja išla su u smeru daljeg zaluđivanja radnika. Pažljivijem posmatraču nije moglo da promakne da su i Banović i Čanak bili ljudi na istom zadatku samo su im fondovi bili različiti.
      Mada je devedesetih godina tvrdio da je "Nezavisnost" izolovana odijumom režima i samostalnih sindikata i da radnici strahuju da se učlane u nju, upravo u to vreme u ovu sindikalnu organizaciju ulazi najveća masa radnika, a u džepove Branislava Čanka sliva se ogroman novac od stranih donacija.
      Konačno, nakon dugih sedamnaest godina, a prema podacima Tabloidovih izvora, i neki strani finansijeri ovog majstora masovnih prevara, pogledali su istini u oči i shvatili da je reč o čoveku koji je spreman čak i na to, da za štrajkove koje povedu samostalni sindikati optuži organizatore kako rade na zamazivanju očiju radnicima.
      Isti izvori govore o Čankovoj psihologiji potpukpljenog prevaranta i pominju njegov nevešti pokušaj da odgovori na pitanje zašto radnički buntovi u Srbiji ne uspevaju i zašto ih je tako teško organizovati. Naime, u jednoj takvoj izjavi, nesmenjivi prvi sindikalac kaže kako je: "...Radnička energija istrošena u nacionalizmu, pa su radnici na ovim prostorima već dugo godina bez identiteta koji su izgubili, pa su se u ovo vreme krize našli na ulici i buvljacima."
      Bivši slobodni umetnik, lumpenproleter a kasnije novinar, sindikalac i privredni mešetar Branislav Čanak, nije se ustezao ni od napada na medije. Na jednom od proteklih kongresa UGS "Nezavisnost" osuo je paljbu na sve medije koji su mu se zamerili smatrajući da su UGS "Nezavisnost" napadali bez osnova. Ali, Čankovo shvatanje slobode medija ne ide dalje od shvatanja srednjovekovnih despota, pa je višegodišnje pokazivanje netrpeljivosti prema pravu javnosti da zna čime se on zapravo bavi, dostiglo svoj vrhunac.
      O Čankovim shvatanjima drugih prava i sloboda ponajbolje piše i jedno sindikalno glasilo: "...Zabrinjavajuća je činjenica da većina članova Glavnog odbora UGS „Nezavisnost" ne samo što prihvata, već i učestvuje u glupostima, koje im Branislav Čanak lansira, a još više brine što na otvoreno ponižavanje i omalovažavanje većina članova Glavnog odbora UGS „Nezavisnost" ćuti - poslušno i molećivo.
      Pojedincima je važno da se ne nađu na „nišanu" Branislava Čanka (inače suvlasnik lista „Danas"), da izbegnu spisak za „odstrel" koji Čanka drži u krilu, a možda će i oni da uhvate neku „mrvicu" sa stola prilikom podele raznih mandata i funkcija".
     
      Mesečno 3.000 otpuštenih radnika
     
      Jedan od retkih zvaničnika, ali i merodavnih koji se usudio da o ekonomskoj katastrofi javno progovori, ministar rada Rasim Ljajić, upozorio je krajem marta da bi građani zbog gubitka posla i nezadovoljstva merama Vlade Srbije protiv krize mogli uskoro masovno da izađu na ulice! Ljajić dodaje da bi u Srbiji mogao da izbije socijalni bunt ukoliko vlast hitno ne počne da se bavi problemima običnog čoveka, te da kod građana vlada veliko nezadovoljstvo, da su ljudi sve ogorčeniji i da ne vide nikakvu perspektivu:
      "...Ljudi se pre svega plaše gubitka posla i da takvo stanje u narodu opozicija može da iskoristi i izazove socijalne nemire na ulicama gradova. Pravo da vam kažem, ne pamtim da je odavno bilo ovakvog nezadovoljstva. I kako kriza bude odmicala, verujem da će biti još gore. Ljudi su u strahu, i to prevashodno od gubitka posla. Zasad je otpuštanje radnika manje od predviđenog i svakog meseca u proseku bez posla ostane oko 3.000 ljudi ".
     
      Sa pozicija sile
     
      Sprovodeći progon prema članovima Granskog sindikata metalaca „Nezavisnost" Branislav Čanak je direktorima preduzeća u kojima radi i deluje GSM „Nezavisnost" poslao naredbu na koji način da se obračunaju sa predsednicima sindikata! Tako je direktoru HK Kablovi ad Jagodina, stigao je telegram kojim mu se nalaže da sprovede volju Branislava Čanka. U telegramu je doslovno pisalo da je on isključio članove organa GSM "Nezavisnost" i da oni više "ne važe"!
     
     
     
      Kraj jedne diktature
     
      Ako smo mogli da stvaramo "Nezavisnost" možemo i da je čuvamo, zbog naših članova, budućih članova i onih koji su već davnih devedesetih osnovali UGS "Nezavisnost"! Ove reči je izgovorio Dragan Matić, predsednik Granskog sindikata metalaca "Nezavisnost" i time najavio obračun sa Branislavom Čankom, korumpiranim i poludelim od novca i vlasti.
      Da li je trebalo čekati punih 17 godina da mu neko konačno kaže da je autokrata ogrezao u kriminalnim radnjama, a ne sindikalni vođa koji verno tumači radničke zahteve?
      Javnost u Srbiji treba podsetiti da su Nebojša Savić i Branko Miladinović, srpskoj javnosti malo poznati upravo zahvaljujući izgrađenom kultu ličnosti Branislava Čanka, bili u grupi od dvanaest hrabrih i dalekovidih ljudi koji su osmislili znak i dali ime UGS "Nezavisnost". Prepoznatljiva slova imena Nezavisnost je osmislio Viktor Gadomski, a zahtev za upis u registar sindikata potpisao je Miodrag Zupanc. Branislav Čanak je, uprkos ovim činjenicama od jedne masovne sindikalne organizacije napravio vlastito preduzeće uz odobrenje svih javnih i tajnih službi, političkih koalicija, lopova i novooverenih milionera sa kojima je i danas u vezi.
     

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane