Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dežurna

 

Pravda je spora, ali i dostižna, kažu. Ali je u Srbiji put do pravde isuviše spor. U ovom broju, naš urednik Milan Glamočanin, bivši načelnik Uprave za strance i pogrenične poslove savezne policije, priredio je nekoliko tekstova koji govore  o poteškoćama u građana da do pravde dođu.

 

Ko pljačka ratne vojne invalide u Beogradu

Dom za uživanje

 

M. G.

   Organizacije ratnih vojnih invalida sa teritorije Beograda osnovale su 1993. godine Dom ratnih vojnih invalida Beograda, kao udruženje građana čiji je cilj delovanja određen Statutom ovog udruženja. Dom je osnovan sa ciljem da ratnim vojnim invalidima sa teritorije grada Beograda omogući humanitarnu, kulturno-sportske i pomoć u rekreaciji.
   DOM RVI je upisan u registar udruženja građana tadašnjeg SUP-a, a današnje Policijske uprave za grad Beograd.
   Te, već daleke 1993. godine za upravnika je postavljena pravnica Branka Stojić, a za predsednika Saveta Doma RVI postavljen je Slobodan Vukašinović.
   Ovaj dvojac bez kormilara započeo je svoju besomučnu pljačku. Upravnica Doma, uz podršku predsednika Saveta, kreće da otme imovinu koja je uknjižena na ime SUBNOR-a Beograda, kao korisnika desetak hiljada kvadratnih metara, koja se nalazi na lokaciji ulica Savski trg broj 9. i Nemanjine ulice, pored Železničke stanice.
   Dok se na prostorima bivše Jugoslavije još vodio rat, a uvećavao broj onih koji su u njemu ranjeni i stradali, dvojac Branka Stojić - Slobodan Vukašinović, bez ikakve odluke, počinju da izdaju u zakup poslovni prostor. Podnose i tužbu Drugom opštinskom sudu u Beogradu, kojim traže da se Dom RVI uknjiži kao korisnik 3.880 kvadratnih metara preostalog poslovnog prostora na ovoj lokaciji. Dvostruko više kvadrata se izgubilo! Gde su, najbolje bi mogao da odgovori ovaj dvojac.
    Krajem 2000. godine ovaj dvojac dobija i saučesnika. U pljački im se pridružuje general Stevan Dokmanović, koji je kooptiran za potpredsednika saveta Doma. Pljačka je sada mogla da se nastavi pod zaštitom. General Stevan Dokmanović je otac sadašnje dogradonačelnice Radmile Hrustanović, bivše gradonačelnice Beograda.
   Gospodin Dokmanović je čuveni Titov general, koji je okrvavio ruke do lakata. Danas mu je 86 leta, ali se dobro drži. Predsednik Saveta ima 83 godine. I ne odustaju. Više od osam godina Savet Doma nije biran. Gospoda Vukašinović i Dokmanović imaju svoje kabinete, dovoze ih kolima i celodnevno uživaju u čarima Doma, koja im priređuje upravnica Branka Stojić.
   Preko Udruženja ratnih vojnih invalida i Doma, gospođa Rada Hrustanović pere pare i stanove da olakša život svom nezajažljivom ocu.
   Hiljade ratnih vojnih invalida u Beogradu očekuju od svojih udruženja pomoć. I od Doma, naravno, kao organizacije koja tu pomoć treba da im pruži i osmisli. Većina njih bude izmarširana sa ulaza Doma RVI, jer je ovaj dom postao kuća za uživanje dvojice staraca - Slobodana Vukašinovića i Stevana Dokamnovića.
U okviru kompleksa ovog zdanja je i porno-bioskop Partizan, ispred kojeg ordiniraju mlade devojke, prodavačice ljubavi i njihovi makroi. Upravnica Doma Branka Stojić (55) podvodi dvojici staraca ove devojke, koje plaća opljačkanim novcem, da ih  malo ''golicaju i razonode'', kako ona voli da kaže!
   Iz budžeta Skupštine grada Beograda i njegovih sekretarijata Dom RVI je potpomognut velikim novčanim iznosima, koje Radmila Hrustanović omogućava da svom ocu, generalu-dželatu, omogući celodnevno uživanje i pljačkanje.
   Gradski odbor SUBNOR-a podneo je Drugom opštinskom javnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv Branke Stojić i Slobodana Vukašinovića.
Na čelu ovog tužilaštva je v.d. tužioca Tomislav Kilibarda, čiji otac je bio ratnik i UDBAŠ, i nije teško pretpostaviti da je ovaj nestatusni tužilac odbacio krivičnu prijavu učenika oslobodilačkih ratova.
   Gospođa Branka Stojić poslovni prostor, čiji vlasnik je Republika Srbija a korisnik SUBNOR Beograda, izdaje po deset evra, po kvadratu. Plus PDV, plus što zakupac mora da plaća grejanje, struju, gradsko građevinsko zemljište.
Umesto da prostor izdaje objavljivanjem oglasa, gospođa ga izdaje inkognito, tako što svakodnevno izlazi njena ponuda u malim oglasima Večernjih novosti. Naravno, ovo je suprotno zakonu.
    Ratni vojni invalidi Beograda i njihova udruženja postavili su ovih dana pitanje poslovanja Doma ratnih vojnih invalida.
Gospođa Branka Stojić je, imajući u vidu da osam godina nije vršen reizbor upravnika, objavila oglas u Službenom glasniku. Sama se prijavila i izabrala, jer je Savetu Doma ratnih vojnih invalida istekao mandat još 2000. godine! Ona namerava i javno se hvali da će je na mestu upravnice zameniti njena ćerka koja sada student prava.
   Na videlo izlaze stravični podaci o beskrupuloznosti gospođe Stojić i gospode Dokmanovića i Vukašinovića.
Ovaj trojac je na besprizoran način pljačkao vojne invalide. Čak i kada je organizovala kulturne i sportske manifestacije za vojne invalide, gospođa je od državnih organa, recimo, naplaćivala troškove za učešće 35 invalida, mada ih je učestvovalo samo 12! Razliku u parama ovaj trojac je delio na provode i šenlučenje!
   O njihovoj besprizornosti govori i podatak da trojicu portira, koji rade mesečno po 240 sati, gospođa Stojić plaća mesečno po 12.000  dinara, preko omladinske zadruge, mada oni imaju po preko 50 godina života. Zakupci poslovnog prostora plaćaju za obezbeđenje zgrade gospođi Stojić trostuko veću cenu!
Tabloid je zatražio od gradonačelnika Dragana Đilasa da se objasni i utvrdi uloga dogradonačelnice Radmile Hrustanović u pljačkanju Doma ratnih vojnih invalida Beograda. Očekujemo od njega, kao odgovornog čoveka, da nas o tome pismom obavesti.

 

Pismo iz Knjaževca

Osveta zbog Bapsija

Poštovani gospodine Brkiću,

Ja sam Vladimir Radivojević, sudija Opštinskog suda u Knjaževcu. Pre tri godine sudio sam i predmet pesnika Bobana Miletića Bapsija  protiv Republike Srbije, za nadoknadu štete, i bar delimično ispravio nepravdu prema njemu i članovima njegove porodice .
 Danas, meni se dešavaju ovakve stvari, možda i kao osveta za  pomenutu presudu.
Rešenjem predsednika Vrhovnog suda Srbije II Su br.300/08 od 14.7.2008.godine, udaljen sam sa dužnosti sudije Opštinskog suda u Knjaževcu do okončanja krivičnog postupka koji se vodi pred Okružnim sudom u Nišu u predmetu K-130/07. U izvršenju označenog rešenja v.d. predsednika Opštinskog suda u Knjaževcu, sudija Miodrag Radosavljević, dana 14.12.2008.godine,  doneo je naredbu kojom je regulisao postupanje sa predmetima koji su bili u radu i sa kojima sam bio zadužen.
Od tada, pa sve do 8. juna 2009. godine, redovno sam dolazio na službu u sudu, i koristio svoju kancelariju, iako nisam obavljao poslove koji se smatraju vršenjem sudijske dužnosti.
 Međutim, 8. juna zamenik šefa pisarnice Boban Milanović rekao mi je da mu je v.d. predsednika suda usmeno naredio, znači ništa pisano, da ja više ne koristim kancelariju i da predam ključeve od iste. Nakon toga od v.d. predsednika suda zatražio sam pisanu odluku da ne mogu da koristim kabinet, ali mi je on odgovorio da važi usmena naredba da više ne koristim kancelariju, te da napustim i njegovu kancelariju.
Na to sam verbalno reagovao, rekavši mu da je dužan da o tome donese pisanu odluku kako bih ja mogao da na nju izjavim pravni lek. Odgovorio je da to neće da uradi i došlo je do prepirke i svađe, ušlo je i sudsko obezbeđenje, i pri tome mi je v.d. predsednika suda Miodrag Radosavljević rekao da će me izbaciti kroz prozor i pošao ka meni. Ja sam onda otvorio prozor i rekao mu da me izbaci, ali pošto on to nije uradio, napustio sam njegovu kancelariju. Napominjem da u sudu ima praznih kancelarija, i da kancelarija koju sam koristio nije bila nužna da bi je neko drugi koristio.
Smatram da je na ovaj način v.d. predsednika Opštinskog suda u Knjaževcu grubo prekršio zakon i zloupotrebio položaj.
Ovom nesvakidašnjem i nemilom događaju obavestio sam v.d. predsednika Okružnog suda u Zaječaru, predsednika Republike, ministra pravde, v.d. predsednika Vrhovnog suda Srbije, nadzorni odbor Vrhovnog suda Srbije, Veliko personalno veće i zaštitnika građana Republike Srbije.
U prilogu Vam dostavljam fotokopiju presude Vrhovnog suda Srbije K-l-762/09 od 15.5. 2009. godine kojom je ukinuta presuda Okružnog suda u NiŠu K.br.130/07 od 27.10. 2008.g. kojom sam bio osuđen. Sada više nisam.
Od 27. juna 1974.godine sam sudija Opštinskog suda u Knjaževcu. Od 1992. do 2001. godine bio sam uspešni predsednik Opštinskog suda u Knjaževcu. A 16. septembra 2002. magistrirao sam na Pravnom fakultetu u Beogradu na temi "Uloga suda Evropskih zajednica u ostvarivanju ekonomskih ciljeva EEZ".
Maja 2007. godine objavio sam monografiju "Sudstvo u Knjaževcu 1808-2000". Za 2-3 meseca treba na Pravnom fakultetu u Beogradu da branim doktorsku disertaciju "Pridruživanje evropskih država EU".
S poštovanjem
Mr Vladimir Radivojević

Napomena Redakcije: Iz presude Okružnog suda u Nišu, koji sudi i sudiji Radivojeviću, vidi se da je on 2007. godine optužen zbog sumnje da je 1999. godine prekršio zakon u jednom ostavinskom predmetu! Neko se setio da sudiji zagorča život. Za dva meseca Okružni sud u Nišu, koji je u međuvremenu osudio sudiju Radivojevića na tri meseca zatvora, a presudu ukinuo Vrhovni sud Srbije 15. maja ove godine, moraće da obustavi postupak, usled zastarelosti krivičnog gonjenja. Zna to i v.d. predsednika Opštinskog suda u Knjaževcu, ali je važno da svom kolegi zagorča život. Kada Republika Srbija iz budžeta bude morala da isplati sudiji odštetu, onda će nekoliko miliona dinara naših para biti isplaćeno, kao posledica hira jednog malog provincijskog moljca.

 

 

Da li je novinar u civilu Željko Cvijanović okončao svoju misiju u Srbiji?

Novinar koji je gasio novine

Željko Cvijanović, zvani Cvija, o čijoj skandaloznoj biografiji je čak napisana i knjiga pod naslovom "Željko Cvijanović, novinar u civilu", prošle nedelje je prestao sa izdavanjem nedeljnika  Standard. Više od 30 novinara ostalo je bez posla. A platu, radeći u ovom nedeljniku, nisu primili poslednjih pola godine.

M.G.

Gospodin Željko Cvijanović došao je u Srbiju u svojstvu novinara, nakon što je prestao da savetuje Radovana Karadžića. Njegovim povlačenjem iz javnog života, povukao se i Cvijanović u Beograd.
Kao čoveku koji je bio blizak tajnim službama, g. Cvijanoviću su i u Beogradu bila širom otvorena vrata.
Ovaj polupismeni novinar uređivao je nedeljnik Blic News, čiji tiraž je doveo na najniže grane, i potom je ugašen. Ali, Cvijanović ide dalje. Pokreće nedeljnik Evropa. Novinarima ne isplaćuje zarade mesecima. Onda nedeljnik prodaje Filipu Cepteru, koji u razvoj lista ulaže pola miliona evra!
Cvija većinu para prebacuje na svoje novo preduzeće, i pokreće nedeljnik Standard. Kupuje sebi kuću u Zemunu, automobil. Lagodno živi, ali ne i njegovi novinari koji besplatno, mesecima, rade bez prebijene pare. "Pare stižu u petak", uzrečica je koju je uvek koristio Cvija, kada bi ga pitali zaposleni kada će dobiti zaradu.
U septembru 2007. Cvija pokreće i dnevni list Sutra. Okuplja novu redakciju, obećava velike plate, zaposlenja. nakon tri meseca, nakon što je prevario štampariju, kojoj nije platio štampanje, Cvija gasi dnevnik Sutra. Oko 50 novinara ostaje bez posla, bez radnog staža.
Konačno, prošlog meseca Cvija gasi i Standard!
U oproštajnoj kolumni gospodin Cvijanović nagoveštava da će ''vrlo brzo pokrenuti  novi nedeljnik - Novi Standard"! Da li ima još budala koji bi svoje novce dali u Cvijanovićeve ruke! Da li ima još novinara koji bi, mesecima, besplatno radili za Željka Cvijanovića, dok velike pare troši po kafanama i ''poslovnim ručkovima"?
Gašenjem preduzeća, gospodin Cvijanović je mnoge poverioce ostavio bez mogućnosti da naplate štetu koja im je sudski dosuđena.
Vlasnik TV Jesenjin iz Novog Sada Zoran Ćirić tužio je Željka Cijanovića zbog serije tekstova kojim je Ćirića označavao kao opakim narkodilerom. Veće Drugog opštinskog suda u Beogradu, kojim je predsedavala sudija Maja Živković, donelo je  27. aprila ove godine presudu kojom je preduzeće Standard press i Željka Cvijanovića osudilo da solidarno plate Zoranu Ćirić, zbog povrede časti i ugleda, iznos od 1.500.000 dinara i 248 hiljada dinara na ime sudskih troškova.
   Nekoliko desetina presuda doneli su sudovi u beograda, kojima je Cvijanović obavezan da plati milionske odštete ljudima koje je klevetao, jer predhodno nisu prihvatili njegovu ponudu da budu "sponzori'' njegovih novina.
- Po pravosnažnosti presude - kaže Zoran Ćirić - podneću zahtev da se zapleni Cvijanovićeva imovina.
Novinar - provokator, nakon obavljene misije, pakuje se da svoje prevare nastavi u Banja Luci. Tamo će, kažu upućeni, pokrenuti novi list. A tamo ga baš željno očekuju...

 

Presuda protiv ''bosanske veze''

Delimičnim usvajanjem tužbenog zahteva inspektora novosadske policije Milana Dodiga, novosadska sudija Aleksandra Lukić  udarila je šamar policijskim funkcionerima koji su nekažnjeno maltretirali savesne inspektore.

M. G.

   Inspektor odeljenja za privredni kriminal Policijske uprave Novog Sada Milan Dodig tužio je prošle godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije,  zahtevajući naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, jer je bio izložen maltretiranju od strane pretpostavljenih rukovodilaca, i zbog pretrpljenog straha, zbog opasnosti kojima je bio izložen u vršenju službe, a zbog sprege  čelnih ljudi Policijske uprave Novog Sada i kriminalaca, čije je radnje istraživao.
   Tabloid je prošle godine objavio  u nekoliko nastavaka navode iz tužbe inspektora Milana Dodiga, u kojoj je, poimenično, opisao nedela svojih pretpostavljenih rukovodilaca.
   Inspektor Dodig je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i prijavljenom i odobrenom doktorskom disertacijom. I ako najobrazovaniji, inspektor Dodig je tokom službe bio izložen šikaniranju od takozvane bosanske veze u novosadskoj policiji, a i od rukovodilaca u odseku za privredni kriminal, koji su ga onemogućavali da dosledno i zakonito istraži krivične prijave, koje su mu, inače, pretpostavljeni  davali, službenim zaduženjem, u rad.
 Veće Opštinskog suda u Novom Sadu, kojim je predsedavala sudija Aleksandra Lukić, nakon sprovedene rasprave i dokaznog postupka, donela je 5. marta ove godine presudu kojom je delimično usvojila tužbeni zahtev inspektora Milana Dodiga. MUP Srbije je, ovom presudom, obavezan da inspektoru na ime naknade nematerijalne štete isplati 300.000 dinara, i to - 100.000 dinara zbog povrede časti i ugleda, i 200.000 dinara zbog pretrpljenog straha!
Ova presedentna presuda sudije Aleksandre Lukić, doneta nakon sudskog veštačenja, pokazuje da časni službenici policije mogu da traže sudsku zaštitu zbog maltretiranja pretpostavljenih rukovodilaca.
MUP Srbije je na ovu presudu uloižio žalbu Okružnom sudu u Novom Sadu. Presuda daje veliku nadu i požrtvovanom inspektoru Milanu Dodigu, da njegova borba za poštovanje zakonitosti u radu policije, nije bila uzaludna.

 

Kako je porodica Labus prisvojila imovinu naše poznate slikarke Ljiljane Drezge

 

Veži Drezgu gde ti Labus kaže

 

U imovinsko pravnom razbojništvu koje je počinila porodica Labus nad slikarkom Ljiljanom Drezgom, nije ukradena samo imovina nego je uzapćeno jedno zakonsko pravo i ponižena legalna naslednica imovine svoga roditelja. Ko je i kakav je bio otac Olivere Labus, tast Miroljuba Labusa, u kom svojstvu se on pojavljuje u životu Ljiljane Drezge, ali i druge misterije ovog porodičnog zamešateljstva, istraživala je Tabloidova novinarka.

Ana Lešo

 

Majka naše poznate slikarke Ljiljane Drezge, Lenče Sekuloski, bila je u svom životu zaslužan i uzoran građanin. Od rane mladosti, kad je kao prvoborac učestvovala u borbi protiv fašizma, pa kasnije kao direktorka Instituta za društvene nauke, dopisnica lista Politika iz Latinske Amerike, službenica Sekretarijata za inostrane poslove, opunomoćeni ministar u Buenos Ajresu, član predsedništva Makedonije, i na kraju briljantne karijere, kao načelnik odeljenja za Latinsku Ameriku u tadašnjem Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije, isticala se svojom ključnom vrlinom: skromnošću.
Ondašnje društvo i država odužili su se ovoj časnoj ženi, takođe skromno. Dodelili su joj stan u beogradskom bulevaru AVNOJ-a, i to neposredno pred njen odlazak u penziju. Nažalost, 28. februara 1988. godine, Lenče Sekuloski izvršila je samoubistvo, a mogući uzroci takvog čina biće jasniji nakon priče koja sledi...
Porodična drama Ljiljane Drezge počinje onog dana kad se njena majka Lenče Sekuloski udala za Dušana Grbića, oca Olivere Labus (javnosti poznate kao supruge Miroljuba Labusa). Grbić se prilikom ženidbe uselio u stan svoje nove porodice, dakle, u onaj skromni stan koji je Lenče Sekuloski dobila od države za koju je decenijama obavljala najdelikatnije poslove.
Tokom 1985. godine, Lenče Sekuloski je odlučila da napusti brak sa Dušanom Grbićem, i preselila se kod kćeri Ljiljane i njene dece. Tražila je od nje pomoć prilikom razvoda. Ljiljana je odmah pozvala advokata Branislava Tapuškovića kako bi pokrenuo brakorazvodnu parnicu, ali nije sve išlo kako treba...
Lenče Sekuloski se vraća u svoj stan, i nakon jednog dužeg razgovora sa Grbićem, odlučila je da sebi prekrati život. Od njenog samoubistva u februaru 1988. godine, počinje jedna druga epizoda u životu njene kćeri, Ljiljane Drezge.
Naime, Dušan Grbić, otac Olivere Labus a očuh Ljiljane Drezge, postaje naslednik velike penzije (oko 3.000 ondašnjih nemačkih maraka) koju je primala Lenče Sekuloski; nasleđuje takođe i stan i automobil.
Tokom 1990. godine izglasan je Zakon o otkupu stanova, a 1998. godine umire i Dušan Grbić. U to vreme, Ljiljana Drezga je živela i radila u Španiji.
Olivera Labus, naslednica svoga oca Dušana Grbića, nije smatrala za potrebno da pozove Ljiljanu Drezgu, kako bi se eventualno dogovorila oko toga šta i kako dalje sa stanom njene pokojne majke.
U ostavinskom postupku, grob Lenče Sekuloski, Drezgine majke, pripao je Oliveri Labus! Tek nakon mnogo muka i uz pomoć službenika koji rade u preduzeću "Novo groblje", grobnica je vraćena Ljiljani Drezgi.
Drezga je povodom stana pozvala Oliveru Labus, a ova joj je odgovorila da će se konsultovati sa porodicom. Nakon desetak dana, Olivera Labus se javila Ljiljani Drezgi i saopštila joj da su stan uzele njene ćerke Milica i Tijana, te da su tu osnovale firmu i da nemaju nameru da ga vrate ili, eventualno, podele sa legalnom naslednicom kao "nužni nasledni deo" koji joj po zakonu pripada.
Otkako je stan "uzapćen" od porodice Labus, nema ni testamenta koji je napisala Ljiljanina majka, u kome je pisalo da svoju imovinu ostavlja svojoj kćeri jedinici. Nema ni nakita ni umetničkih slika, nema ni odlikovanja koje je Lenče Sekuloski za života dobila. Ima samo blindiranih vrata na adresi Bulevar AVNOJ-a 117.
Ovih dana Ljiljana Drezga, poznata slikarka srednje generacije, priprema dva značajna koraka u svojoj karijeri. Jedno je retrospektivna izložba ili četrdeseta samostalna izložba od 1969. godine kada je prvi put izlagala u svom Beogradu u galeriji Doma omladine.
Samo desetak godina kasnije, Ljiljana Drezga je uspela da uzdrma beogradsku čaršiju kao najmlađi izlagač u prestižnoj galeriji Paviljona Cvijeta Zuzorić.
Drugo je Monografija Drezga koja je u pripremi u IK Prometej u Novom Sadu i za koju je recenziju napisao likovni kritičar, pisac i erudita dr Draško Ređep. (Kažu, ako te nije spomenuo Ređep. to je kao da nisi ni postojao.)
Drezgu, ne samo da je spomenuo i briljantno i znalački opisao već će se na njegovoj novoj knjizi koja je u pripremi na naslovnoj strani pojaviti Drezgina intelektualna erotika, koja je samo za jake i u zlu oprobane stomake.
 Međutim, ovu umetnicu već duže vreme razdire velika nepravda  koja ju je zadesila. Prvi put posle dvadeset godina, odlučila je da progovori.
Ljiljana Drezga i dalje živi u iznajmljenom stanu u beogradskom naselju Dorćol. Ako do sada nije bilo jasno zašto nema svoj stan i svoj atelje, sad je, nakon ispričane priče o jednoj skandaloznoj otimačini, to savršeno jasno...

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane