Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga strana

Druga strana

Predizborna kampanja, materijalni troškovi i pravo na pljačku

 

A koliki je moj deo

 

Srbija ima pravo da se nada da će budući pobednici odustati od tradicionalnog prava na pljačku prilikom ulaska u institucije i da neće surovo naplaćivati svoja "prvoboračka potraživanja", kao što su to učinili pobednici 5. oktobra.

 

Nikola Vlahović

 

Dok se pripremaju za izbore u Demokratskoj stranci, a u Demokratskaoj stranci Srbije za veliku kampanju protiv prodaje Telekoma, Tadićevi ministri i koalicija, pripremajući tu rasprodaju unapred najavljuju "poseban račun" na kome će novac od prodaje biti deponovan (što bi trebalo da znači da po njima regularni budžet Srbije nije dovoljan garant da novac neće biti uludo potrošen).

Nepregledni i najneprijatniji mogući spisak pitanja (koji uključuje i pitanje o tajnim računima u stranim bankama), koji će Srbiji uskoro postaviti Evropska unija u vezi sa "potencijalom za članstvom u ovom društvu naroda", biće uskoro svečano uručen, a podzemna diplomatija koja ovih dana radi prekovremeno, kao i obično, upozorava da će bitka za vlast u već započetoj predizbornoj kampanji biti takva da nisu isključeni ni "najradikalniji obračuni s političkim protivnicima".

Ti su "politički protivnici" u Srbiji u poslednje dve decenije (mada i ranije u bližoj i daljoj prošlost) bili, u stvari, čuvari državne blagajne i pretendenti na nju. To je bitka bez milosti kao nekada davno između ikonoboraca i ikonoklasta.

Prodaja Telekoma Srbije, ta panična potraga za ozbiljnim novcem, koja poprima forme potrage za eliksirom života ili barem nekakvim serumom protiv društvenog, državnog, socijalnog i političkog raka, novcem kojim bi ovdašnji maratonci mogli da optrče još par krugova, istovremeno je i specifično pitanje političkog opstanka ili smrti ovakve Demokratske stranke kakvu je javnost do sada poznavala.

S druge strane, odbrana Telekoma od rasprodaje bio bi veliki uspeh brojne ali anemične opozicije koja, u stvari, sve manje liči na opoziciju a sve više na postiđene pokajnike koji bi da operu biografiju (oni smatraju hagiografiju) nekim novim državnim projektom, ali ako je moguće bez prevelike galame i eventualnih žrtava u sukobu s protivnikom za koga bi radije da im je "partner".

Kako god bilo, ovde je reč o čvrstom dokazu da je Srbija sa svojim lopovima i politikantima dodirnula dno i da je obračun u vezi sa poslednjom velikom državnom kravom muzarom najava biblijske bitke za podelu poslednjeg plena.

Ako je prodaja najprofitabilnije državne firme (za koju se svako normalan pita zašto se uopšte prodaje, ako već donosi prihod maltene samim svojim postojanjem, kao kakav polovični perpetuum mobile) do te mere važna u predvečerje velikih parlamentarnih izbora, onda je ovde reč o gestu očajnika koji je odlučio da ukrade od svoje dece i unuka kako bi tajno, na kocki, pokušao da obrne taj novac i tako povratio odavno izgubljeni autoritet.

I zaista, Demokratska stranka, kao sinonim istorijskih promena koje se nisu desile, došla je pred vrata sopstvenog (do)ukinuća zahvaljujući, pre svega, politici koju je vodio i još vodi Boris Tadić kako u stranci, tako i posredstvom stranke u državi.

I dok traju panične pripreme za događaje koji bi mogli da uslede nakon raspisivanja parlamentarnih izbora upravo Tadić povlači još jedan potez kojim pokušava da predupredi i priguši neizvesnost koja ga čeka. Izbori za predsednika i potpredsednike u njegovoj stranci od presudne su važnosti za preživljavanje ostatka njegovog vlastodržačkog projekta. Stranka, to poslednje ali sigurno pribežište za kakve-takve komandne pozicije, očito je slamka za koju se budući davljenik već uhvatio.

U međuvremenu, vrlo tiho i diskretno, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, očito duboko svestan "brzog voza bez kočnica" u kome se nalazi cela stranka zahvaljujući mašinovođi koji se najeo pogrešnih gljiva, pokušava da napravi sebi što bolji ugled i u glavnom gradu i u unutrašnjosti, koju pomaže finansirajući neke projekte iz najvećeg gradskog budžeta u Srbiji. Po par miliona dinara odvaja za sitne ali narodu značajne objekte, poput mosta između Bele Palanke i jedne njene mesne zajednice ali i slične investicije drugde van Beograda, što mu daje na značaju kod naroda koji više ne veruje ničemu osim onome što može da vidi i dodirne.

Bude li Đilas pokazao malo više ambicija tokom započete predizborne kampanje umanjiće sebi šanse da bude prvi potpredsednik Demokratske stranke koji će naslediti Borisa Tadića nakon njegove smene, svrgavanja, odlaska na lečenje ili bilo čega sličnog. Bude li mudar, mogao bi da dobije još jedan mandat kao gradonačelnik Beograda, jer je iskustvo pokazalo da nije loše biti računopolagač budžeta državne metropole (bez obzira na to što i ona deli sudbinu, tj. dubinu finansijske krize u zemlji). Uostalom, slično je i kod braće Grka: važnije je biti gradonačelnik Atine nego predsednik države. (Jednom je običan građanin tešio grčkog kralja: bićete i vi nekada gradonačelnik Atine!)

Nažalost, u Tadićevom sistemu vrednosti, ovakvi "dublji mentalni dometi" nisu od važnosti, jer on, očito, ne razlikuje prosvećeni od ogoljenog apsolutizma, te je samo "globalna komandna pozicija" nešto što što on može da razume i prihvati. A i vreme je pokazalo: sve je teže zamisliti njegov džentlmenski odlazak s vlasti, i to bilo koje od one tri ključne koje su trenutno u njegovim rukama. Ili, kako je to svojevremeno publicista Slavoljub Đukić govorio za Slobodana Miloševića: "...Ne mogu da ga zamislim kako sutra kao običan građanin ide u prodavnicu s ostalim narodom. I tu počinju svi naši problemi..."

Najzad, treba i to pitanje postaviti: u koju to buduću vlast i njeno poštenje ne veruju Tadić, Cvetković, Dinkić, Jasna Matić i ostali "mletački trgovci", pa im je onaj "posebni račun" za novac od prodaje Telekoma tako potreban. Još bolje, s kakvim moralnim pravom ne veruju budućoj srpskoj vladi u kojoj njih neće biti? Ako su potrošili sve kredite, počev od moralnih do onih uzetih od MMF, u redu je da ovaj narod vidi i nešto drugo. Niko se toga ne plaši, ovde je najgore već viđeno. Promena bi bila lekovita ma koliko trajala. Strahuju samo nabrojani šibicari koji su ovladali tehnologijom sakrivanja kuglice, zaradili su od te tehnologije i zadržali se zahvaljujući njoj deset godina na vlasti. Sada bi nekako da sačuvaju plen od onih koji će doći posle njih.

Srbija ima pravo da se nada da će neki drugi pobednici odustati od tradicionalnog prava na pljačku prilikom ulaska u institucije i da neće surovo naplaćivati svoja "prvoboračka potraživanja", kao što su to učinili pobednici 5. oktobra. Jer, nada poslednja umire, čak i kad je ishod izvestan.

 

 

 

 

(Ras)prodaja Telekoma podseća na gest očajnika koji je odlučio da ukrade od svoje dece i unuka kako bi tajno, na kocki, pokušao da obrne taj novac.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane