Feljton

Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (5)

 

Ne vlada poglavnik, nego faraonka Mara

 

Decenijama pre knjige Pere Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički emigranti.

Tabloid prenosi obimne izvode iz knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve dešavalo

 

….

 

Naučna istraživanja kazuju da pažnja slušalaca padne posle trinaest minuta i zato govornike savetuju neka ne pričaju preko toga roka. A kako ovde imam gomilu dokumenata o Paveliću, a vi ste iskazali ludu, mazohističku želju da što više saznate o njemu, onda vas, drugovi, moram upozoriti kako ćemo tu dopuštenu granicu vaše strpljivosti večeras obilno premašiti. I zato vas pozivam da se herojski oduprete dosadi i od kritične četrnaeste minute ne zevate i ne hrčete! - rekao je Stevo Krajačić. A pre nego što su Šiljo, Šimurina i Grabovac stigli da se nasmeju njegovoj dosetljivosti, Stevo ih pretekne dobacivši: "Po scenariju, na ovom mestu dolazi smeh".

Nakon što je ispratio njihov lakrdijaški iznuđeni kikot, poslaže papire pred sebe i izravna ih dlanom: "Iz emigrantskog lista Hrvatska pročitaću odlomke iz govora dotičnog ustaše Antuna Riseka na rođendanskoj svečanoj akademiji. Najvećim delom to je sažet, ulepšan i pozlaćen Pavelićev životopis, s ustaške tačke gledišta. Bolje je reći, poglavnikova hagiografija.

 

 

Na ljutu ranu, ljutu travu

 

Na početku Risek je rekao: Stjepan Radić na čelu hrvatskog seljaštva pokušava čovjekoljubivim demokratskim sredstvima, uz najveće žrtve zaustaviti prodor tamnih sila iz balkanskih gudura. No u tom nastojanju pada u beogradskom parlamentu kao politički borac svoga hrvatskog naroda za slobodu i državnu samostalnost. Zastava koju je nosio Stjepan Radić ne pada. U političku arenu ulazi nova, providnošču određena ličnost, koja prihvaća tu zastavu iz ruku smrtno ranjenog narodnog vođe, te uz geslo: Na ljutu ranu, ljutu travu - otvara novo, do sada kod nas neviđeno, poglavlje otpora i narodne borbe... Na hercegovačkim visovima ugleda svietlo svieta soko koji vuče svoje tvrdo korienje iz velebitskog stanca kamena. Ante je rastao, a čim je mogao mahati sa čekićem i krampom, počeo je raditi, a uzput i učiti, da poslie školskih praznika radi i zaštedi toliko da se može dalje školovati, dok je otcu Mili uviek lebdila pred očima kućica i njivica sa kravicom i ostalim malim gospodarstvom. To je i postigao, te se opet smirio u težačkome radu, u seljačkim brigama i radostima gledajući sa suzom radostnicom munjeviti razvoj svoga mlađeg sina Ante...

Pet mjeseci poslie smrti Stjepana Radića, a nekoliko dana iza kako je proglašena srbijanska kraljevska diktatura, velikosrbski imperijalizam dobiva kod Hrvata svog odlučnog i bezkompromisnog protivnika. Dr Ante Pavelić osniva Ustašu, hrvatski revolucionarni oslobodilački pokret. Ovim činom dr Ante Pavelić, kao legitimni predstavnik hrvatskoga naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, upotrebom sile, a to će reći oružjem u ruci...

U članku 1. Ustaških načela objavljuje državnik i rodoljub dr Ante Pavelić:

- Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodnostnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda...

Uviek miran, strpljiv, vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona, niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika. Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja, Poglavnik je izkusan i verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Simpatičan i duhovit, te naročito dosjetljiv.

Kao političar znade uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu ipak je milosrdan, pravedan, pun moralnog i narodnog osjećaja. Bezkrajno je pošten, pa to i od svojih podčinjenih traži...

Njegovo političko djelovanje ima tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH 1941-1945, i treća sada ponovno u tuđini od 1945. Sve tri su veoma važne, ali i veoma oprečne. Na tome se ništa nije promienilo ni poslie katastrofe u svibnju 1945. Poglavnik neviđenom energijom obnavlja oslobodilačko djelo u svojoj drugoj emigraciji, a pod vrlo težkim prilikama...

Poglavnik je ispit zrelosti položio u Zagrebu 1910. godine. Bio je mladi odvjetnik u Zagrebu, koje mu je glavni grad Hrvatske, kao da je predvidio njegovu epohalnu ulogu u budućem hrvatskom političkom životu, dao svoje povjerenje, izabravši ga hrvatskim narodnim zastupnikom. Osniva Hrvatski radnički savez 1920. godine, postaje 1922. glavni tajnik Hrvatske stranke prava i predsjednikom iste stranke 1923. Predstavlja Zagreb na Konferenciji europskih gradova u Parizu 1927. Izabran je 27. srpnja za narodnog zastupnika grada Zagreba, i već 28. listopada iste godine otvoreno kaže u svojem velikom govoru u beogradskoj skupštini da se bori za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Time je rekao sve. Drži veliki obrambeni govor na procesu protiv makedonskih revolucionaraca u Skoplju 7. prosinca 1927. Osniva organizaciju i list Hrvatski domobran - 3. rujna 1928. Utemeljuje Ustašu, hrvatski oslobodilački pokret, 10. siečnja 1929. Polazi u prvu emigraciju 19. siečnja 1929. Drži veliki govor na željezničkoj postaji u Sofiji 19. travnja 1929. Podpisuje Sofijsku deklaraciju o suradnji Makedonaca i Hrvata 22. travnja 1929. Osuđen prvi put na smrt od Beograda 17. srpnja 1929.

Beogradski plaćenik Gruber pokušava izvršiti atentat u Munchenu 15. listopada 1930. Započinje Lički ustanak 27. kolovoza 1932. Hrvatski Domobran, glasilo iste organizacije u Buenos Airesu, od 15. rujna 1934. donosi: Poglavnikov otac zatočen u Zagrebu. Ovih dana odveden je pod redarstvenom pratnjom stari otac vrhovnog starješine i Poglavnika doktora Ante Pavelića u Gacko, gdje ostaje u zatočenju."... Ubijen srbski kralj Aleksandar u Marselju 9. listopada 1934.

- Dr Ante Pavelić uhićen u Torinu, 15. listopada 1934. Osuđen po drugi puta na smrt po Beogradu 2. veljače 1936. izlazi iz zatvora u Torinu 20. travnja 1936. Pod pritiskom talijanskih vlasti primoran obustaviti rad Ustaše u Italiji, 1. travnja 1937. Izdaje knjigu Strahote zabluda 1938. Naređuje postrojenje ustaša u emigraciji 1. travnja 1941. Šalje poviestni poziv za ustanak protiv Jugoslavije preko krugovala 5. travnja 1941. U njegovo ime proglašava se uzpostava Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. travnja 1941. Vraća se u Domovinu 14. travnja 1941. Sastavlja prvu hrvatsku državnu vladu i polaže prisegu narodu, 17. travnja 1941.

Obnavlja Hrvatski sabor 24. siečnja 1942. i otvara zasjedanje istoga 23. veljače. Proglašuje ništetnost rimskih ugovora i oslobođenje Dalmacije 9. rujna 1943. Odlazi u drugu emigraciju 6. svibnja 1945. Upodpunjuje hrvatsku državnu vladu 10. travnja 1951. Po treći put osuđen na smrt od Beograda u listopadu 1951... Kroz više od trinaest stoljeća hrvatske poviesti imao je hrvatski narod velikih sinova, zaslužnih i slavnih, a među prvima nalazi se i suveren države hrvatske krvi, dr Ante Pavelić.

 

Taje i jedni i drugi

 

- Tako je pretprošle godine, dragi moji drugovi, govorio ustaša Risek. Krajačić je časak zastao i izvadio nove zapise:

- Kad raspravljamo o važnijim poglavljima iz Pavelićevog života iskače politički bizarni detalj koji ne spominje naša, ali ni ustaška strana. Vidim, začuđeni ste i samo što me ne pitate: zašto ga taje i jedni i drugi. Kako to da smo se u bilo čemu složili s ustašama? Taj bizaran detalj, kako bih ga nazvao, pronašao sam u dokumentaciji koju smo zaplenili dok smo pretresali arhivu na Kaptolu, uoči hapšenja nadbiskupa Stepinca, u septembru 1946.

Reći ću vam pre toga da je Maria Lovrenčević, šesta, najmlađa kćerka Ivane i Martina Lovrenčević, rođena u Zagrebu 8. marta 1897, svoga budućeg muža, advokata - početnika Antu Pavelića, nepunih osam godina starijeg, upoznala 1915, kad je bila u osamnaestoj. Oboje su se iste godine zaposlili u advokatskoj kancelariji doktora Aleksandra Horvata. Ona kao stenografkinja i daktilografkinja, a potom sekretarica; a on, kako sam već kazao, kao delovođa.

Marija Pavelić je za NDH skratila ime i narodskije ga uobličila u Mara. Oslovljavali su je s gospođa Mara, a godilo joj je kad bi je zvali hrvatska majka. U Mari je, po majčinoj lozi, tekla jevrejska krv, što je nesporno utvrđeno. Tašta Ante Pavelića, dakle majka Mare Pavelić, bila je Ivana Hercfeld, Jevrejka rođena 1859. u Beču, od oca Mavra i majke Nanete, devojački Votic. No to nije ona bizarnost koju sam vam natuknuo. O njoj ću malo kasnije...

Marijin otac Martin Lovrenčević, cenjeno novinarsko ime, bio je glavni urednik zagrebačkih pravaških listova Hrvatsko pravo i Hrvatska. Zato je po toj vezi lako uhlebio svoju ljubimicu Mariju - tek diplomiranu učenicu dvogodišnje Trgovačke škole - kod doktora Horvata, predsednika Hrvatske stranke prava... Marija Lovrenčević i Ante Pavelić venčali su se posle sedmogodišnje veze u Zagrebu u Markovoj crkvi na Gornjem gradu 12. avgusta 1922. Kumovi su im bili Frane Zaplatić, vlasnik gostionice na Maksimirskoj cesti, okupljalištu pravaša, i njegova žena. I tek sada stiže bombica...

Stevo uspori i nastavi gotovo sričući slogove:

- Mariju i Antu venčao je župnik crkve svetoga Marka... - tu naglo preseče priču.

- A mi, je li, baćo, treba da pogodimo ko je bio taj župnik? Priznaj, jesi li tako namislio? - umetne se Šiljo.

- Logičan zaključak, amigo. Baš tako - potpirivao je neizvesnost Stevo.

- To svakako mora da je vrlo poznato ime. Jer, u suprotnom ne bi nam ga poturao kao pitalicu! - Šiljo nije sagledavao kako će se iskobeljati iz guste mreže.

- Da nisi naglasio kako tog sveštenika ne žele da spominju ni naši, a ni ustaše, onda bih se, braćo, opkladio da je taj svat bio Alojzije Stepinac. No, opet, s druge strane, da je Stepinac venčao Pavelića, naši ne bi ćutali, nego bi, naprotiv, progovorili i na prkno. O toj njihovoj sprezi ne bismo prestali bubnjati i trubiti u sledećih pedeset leta.

- Još jedan vrlo logičan zaključak, druže Šiljo. Ovoga trena prošao si test, nakon kojeg možeš ostati doživotno policajac! Muy bien - likovao je Krajačić.

- Mogu se satima mučiti, nabadati i lupetati i svejedno ne pogoditi. Odgonetka je, očito, dalje nego što mi mašta dopire. Zato je najbolje da pred tobom potpišem bezuslovnu kapitulaciju! - predao se Šiljo. A nakon Stevinog izazovnog pogleda Srećko Šimurina i Predrag Grabovac nemoćnim sleganjem pokazali su da i on ne naslućuje ko je tajanstveni župnik koji je životno sastavio Mariju Lovrenčević i Antu Pavelića.

- Hajde da vas sada vidim, drugovi! Prvi put... Drugi put... Treći put...

Stevo usklikne poput voditelja na aukciji koji je zaustavio licitaciju:

- Prodato! Triput meri, jednom seci - preterano izražajno podigne glas do svečanih, ciceronskih visina: "A sada, poštovano društvo, evo nam tačnog odgovora. I on glasi: sveštenik koji je venčao Antu Pavelića bio je, bio je... monsinjor Svetozar Ritig! Kao po dogovoru, ostala trojica zaprepašćeno ponoviše monsinjorovo ime: Svetozar Ritig? - Neverovatno - potom snebivljivo uzvikne Srećko Šimurina.

- Verovatno, verovatno, da verovatnije ne može biti, amigachor - govorio je na pola usta Stevo Krajačić:

- Moj ministarski kolega u vladi Hrvatske, monsinjor Ritig, ako nisi znao, bio je dugogodišnji župnik Markove crkve, bez prekida od 1917. do jula 1941, sve dok se nije, tri meseca posle uspostavljanja NDH, morao povući odatle zato što ga je Pavelić popreko gledao...

- Zar ga je popreko gledao zato što ga je venčao? - našao se pred spuštenom brkljom Srećko, a Stevo mu manihejski odgovori i na to pitanje:

- Ne zato što ga je venčao - mada bi i zbog toga imao punu torbu razloga.

- Daj, druže Stevo, ne obilazi kao mačak oko slanine. Sada te, zaista, ali baš ne razumem! - ustane Srećko.

 

Pod Marinom papučom

 

- Ustaše koje su se motale u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati se da Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako ju je ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik. Napisao je, štaviše, da je Mara, koja je vukla konce iz njihove rezidencije u Severovoj vili na Gvozdu, bila daleko inteligentnija, prodornija i veštija od poglavnika. I ako, druže Srećko, nisi znao, kazaću ti da je nemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, austrijski aristokrat Edmund Glajse fon Horštenau - koji je boravio u Zagrebu od samoga početka NDH i ovde ostao gotovo do kraja, do jeseni 1944, kad ga je Hitler povukao u Berlin - u svojim beleškama pogrdno naveo kako je Pavelić bio pod Marinom papučom. O njoj je pak rekao da je bila mračna snaga NDH, koja je sebe doživljavala kao svetu kravu.

- Ali zašto je onda puklo između Pavelića i Ritiga? - požurivao ga je Srećko. Monsinjor Svetozar Ritig davno pre Ante Pavelića - a od njega je stariji devet godina - postao je vatreni sledbenik Starčevićeve Hrvatske stranke prava. Obojica su bili stekliški saborski zastupnici i istomišljenici u tome da je Jugoslavija veštačka tvorevina koju valja srušiti, a da se Hrvatska otcepi i postane samostalna. Koliko su bili prisni govori nam i to da je Ritig, osim što ga je venčao, trinaest dana nakon što je kralj Aleksandar proglasio šestojanuarsku diktaturu, zajedno s Milom Budakom, 19. januara 1929, ispratio Pavelića kad je krišom krenuo u izbeglištvo.

- Pa to je, čoveče, jak dokaz da je vrlo nepoverljivi Pavelić nedvosmisleno verovao Ritigu...

- Šimurina samo što nije iskočio iz kože od zaprepašćenja.

Stevo nije kidao pobedničku nit:

- Vratiću se razgovoru Mile Pavelića s novinarom Hrvatskog naroda dok je 15. aprila 1941. čekao da se posle dvanaest godina susretne sa sinom po njegovom povratku iz Italije u Zagreb. Priznao mu je kako je tek trećeg dana nakon Antina bekstva to saznao od snahe. Izjavio je: On je posve nečujno otišao. Nikome ništa nije rekao. Sigurno mi nije htio reći, jer je mislio da ću mu priječiti. Kad smo ga mati i ja posljednji put vidjeli u našoj kući u Mandrovićevoj 8, samo nam je rekao: Do viđenja. Laku noć. - Sa svojom ženom se kasnije oprostio kazavši joj: Vi svi kojekuda, a ja Bog zna kuda! - Nisam ni slutio da ga sutradan više neću vidjeti. Ante je otišao obavijestiti svijet o prilikama u Hrvatskoj, u nadi da će se brzo vratiti.

Stevo je, prepolovivši pohabani Hrvatski narod, nastavio:

- Nagađam da se Ante Pavelić posle odlaska iz Zagreba devet dana skrivao negde u Sloveniji jer je više puta ponovio da je prešao austrijsku granicu u noći između 28. i 29. januara 1929. Zagrebačka policija potom je šturo izvestila kako je Pavelić emigrirao, a da to niko nije znao. Milu Pavelića su zbog sina stavili pod nadzor. Najpre su ga sa ženom internirali u Bosansku Krupu, a u Zagreb su se vratili posle godinu i po. Kako je stari Mile rekao onome novinaru, gotovo dve godine nije smeo proviriti ni iz dvorišta u Podsusedu.

 

Razlaz Pavelića i Ritiga

 

 - Ali sada nam, Stevo, napokon kaži: zašto su se razišli Pavelić i Ritig? Nije se, valjda, monsinjor još onda zbližio s komunistima... - terao je mak na konac Šimurina.

 - Ma monsinjor Svetozar Ritig nikad pa ni do danas nije postao komunista. Znaš da je on jedini naš ministar koji nije u Partiji... - ušao mu je u reč Krajačić: - Razišli su se zato što je Pavelića strahovito uzrujalo da se, odmah posle njegovog privremenog političkog azila u Beču, Ritig sasvim preobratio.

 U Beogradu se nenadano sreo s kraljem Aleksandrom i potom krenuo da zagovara ideju o federalizmu i pomirenju Hrvata i Srba. U decembru te 1929. godine - kad su, posle protesta Beograda, Austrijanci uskratili dalji boravak Anti Paveliću i on otišao iz Beča u Budimpeštu - Ritig je predvodio hrvatsko takozvano poklonstveno izaslanstvo u Beograd, koje je kralj najsrdačnije dočekao u svom dvorcu. Zato su ga se stekliši s gnušanjem odrekli. Ali čim je monsinjor ubrzo razočarano shvatio da ga je kralj Aca preveslao i izigrao, politički se povukao i priklonio humanitarnom radu. Pomagao je nemačkim i austrijskim Jevrejima koji su od 1936. godine, bežeći pred nacističkim pogromima, potražili utočište u Zagrebu. Drugovao je s najpoznatijim likovnim i dramskim umetnicima i piscima, a u župnom dvoru na Markovom trgu sastajao se s Ivanom Meštrovićem, Jozom Kljakovićem, Krstom Hegedušićem, Vladimirom Nazorom, Ivanom Goranom Kovačićem, Ljubom Babićem, Brankom Gavelom, Dubravkom Dujšinom, Mihovilom Kombolom i ostalim zvučnim imenima.

Pavelićevim dolaskom na vlast svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu nadbiskupa Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je centralna župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u Selcu kod Crikvenice. Proučavao je crkvenu istoriju, na kojoj je s početka veka doktorirao u Beču. Italijanska okupaciona vlast, upoznata s Ritigovom prošlosti, imala ga je na oku. I kad su mu znanci poverljivo dojavili da je stavljen na listu talaca kojima svakoga dana preti opasnost da će ih odvesti na stratište, Svetozar Ritig je u septembru 1943. prebegao na slobodnu teritoriju i utekao grobaru s lopate. Zbunjeni drugovi koji su ga dočekali nisu znali šta će sa starim sedamdesetgodišnjim partizanom u habitusu koji im je pao s neba. Naše najviše rukovodstvo - a tu se poslušalo i moje mišljenje - jednodušno se složilo u proceni da je osoba Ritigovog kalibra i značaja u partizanskim redovima nemerljiva dobit, moralna i nadasve propagandna. I vi, drugovi, znate sve što se od tada zbivalo s monsinjorom Ritigom, koga su u narodu prozvali crvenim biskupom. Najpre je u Topuskom izabran za člana ZAVNOH-a, a od 1946. postao je ministar bez portfelja u vladi Hrvatske, poslanik Ustavotvorne i Narodne skupštine Jugoslavije, a te godine bio je i u sastavu jugoslovenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu.

- Voleo bih čuti - iz lične radoznalosti i, naravno, uz reč da o tome neću pričati - kako se monsinjor Svetozar Ritig postavio prema hapšenju nadbiskupa Alojzija Stepinca? - upita ciljano Predrag Grabovac.

- Zapadni novinari su u jesen 1946. masovno nagrnuli u Zagreb. Najpre da prate šta će se događati nakon što smo 18. septembra pre jutarnje mise uhapsili Stepinca na Kaptolu; a potom su ostali da dočekaju suđenje. Navaljivali su na Ritiga kao stršljeni. Želeli su da čuju šta će on reći o tome. I kao sveštenik, a ujedno i ministar u komunističkoj vladi. A posebno što mu je Stepinac, kao zagrebački metropolit, godinama bio nadređeni.

- I šta im je kazao Ritig?

- Krajnje uzdržljivo, da veruje u pravednost narodnog suda. Posavetovali smo ga, naime, neka osim te fraze ne izusti ni slovo više. Pogotovu ne o akciji Stepinčevog hapšenja. Drugovima koji su došli po njega da ga sprovedu u zatvor nadbiskup je tada mrtvački ukočeno rekao:

- Ako ste žedni moje krvi, eto me!

- Jer, ma šta im bude izgovorio, oni će izvrnuti i zloupotrebiti njegove reči... Intimno smatram da je Ritig duboko nesrećan dočekao presudu, a zatim i odluku kad smo Alojzija Stepinca - umesto da ga oslobodimo posle petogodišnjega robijanja u Lepoglavi, a za šta se on uporno zauzimao - 1951. internirali u župni dvor u Krašiću. Bio sam prisutan kad je, po izricanju kazne, monsinjor Ritig uveravao druga Vladu Bakarića kako je politički veoma loše kredibilna brzopleta odluka da se Stepincu odreže šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Kazao je da su je vernici ne samo u Hrvatskoj nego i u celom katoličkom svetu dočekali krajnje ogorčeno.

A kad je papa Pio XII pre četiri godine dodelio Stepincu kardinalski šešir Ritig mi je u prolazu u saborskom hodniku nezadovoljno odšaptao da je sve što smo mu učinili od dana kad smo ga zatvorili ispalo kontraproduktivno zato što smo time izazvali hrvatski narod:

- Na propovedima u prepunim crkvama o Stepincu govore kao o mučeniku! - dodao mi je monsinjor žalostivo. Kao da ja to nisam znao, caramba..." - raspričao se Stevo.

 - Je li bilo nastojanja da se udesi Ritigov sastanak sa Stepincem dok je ležao u zatvoru i logoru ili potom u Krašiću?" - predusretne ga Grabovac.

  Nastaviće se

 

 

 

 

 

Stjepan Radić na čelu hrvatskog seljaštva pokušava čovjekoljubivim demokratskim sredstvima, uz najveće žrtve, zaustaviti prodor tamnih sila iz balkanskih gudura.

 

 

Maria Lovrenčević, šesta, najmlađa ćerka Ivane i Martina Lovrenčević, rođena u Zagrebu 8. marta 1897, svoga budućeg muža, advokata - početnika Antu Pavelića, nepunih osam godina starijeg, upoznala je 1915, kada je bila u osamnaestoj.

 

 

Ustaše koje su se motale u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati se da Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako ju je ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik.

 

 

Pavelićevim dolaskom na vlast svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu nadbiskupa Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je centralna župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u Selcu, kod Crikvenice.