Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Razaranje

Koji muzej ima počasno mesto na listi ozloglašenih muzeja?

 

Otkud im ideja da je muzeologija kad muzeš

 

Kada je osnovan sadašnji Muzej savremene likovne umetnosti u Novom sadu. - Kako je nekadašnja galerija naprasno prerasla u muzej. - Kako je zbog rešavanja problema smeštaja ovog muzeja Muzeju Vojvodine oduzeta zgrada Muzeja Revolucije. - Kako je v.d. direktora Muzeja Vojvodine bez saglasnosti upravnog odbora podržao otimanje zgrade ustanovi kojom direktoruje. - Ko je stalnu postavku savremene istorije bacio na đubre. - Ko je podneo ostavku jer nije dobio novu zgradu. - Kako je nastavljeno nezakonito imenovanje nestručnih direktora po stranačkoj liniji

 

Stanislav Živkov

 

Na listi brojnih ozloglašenih institucija zaštite kulturnih dobara u Srbiji već dugi niz godina jedno od počasnih mesta sigurno pripada sadašnjem Muzeju savremene likovne umetnosti u Novom Sadu, u vezi s kojim nikome normalnom nije jasno čemu uopšte služi. Ova "eminentna" ustanova osnovana je 1. februara 1966. godine kao Galerija savremene umetnosti, a 30 godina kasnije, sasvim u skladu sa poslovicom "Videla žaba da konje potkivaju pa hoće i ona", ova institucija dobija status muzeja i nastavlja da deluje kao Muzej savremene likovne umetnosti, da bi 2006. godine odlukom upravnog odbora o izmeni statuta, naziv ustanove bio promenjen u Muzej savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu.

Najvažnije posledice ove izmene su da se sada aktivnost projektuje na više oblasti savremene umetnosti (ne samo likovnu) i da muzej počinje da figurira kao regionalna matična institucija, važno mesto savremene umetnosti u regiji, međunarodnoj saradnji i razmeni umetnosti, što zapravo ne znači ama baš ništa, pošto ova ustanova u najmanju ruku podseća na nekakvu nedorečenu bastardnu tvorevinu nastalu kao rezultat protivprirodnog bluda između muzeologije, kiča i pomodarstva. O tome koliko je zapravo javnosti uopšte stalo do ovakve svaštarske institucije najbolje svedoči činjenica da za sve vreme njenog postojanja nikome nije palo na pamet da joj obezbedi neki trajan prostor za priređivanje povremenih izložbi kao ni za izlaganje stalne postavke umetnosti XX i XXI veka u Vojvodini. Doduše, u periodu od 1984. do 1999. za izložbenu delatnost muzej je koristio iznajmljen prostor u Sportskom i poslovnom centru Vojvodina, iz kojeg je nasilno iseljen septembra 1999. godine, pošto je uprava Spensa konačno shvatila da se taj prostor može i pametnije upotrebiti. Od juna 2001. godine kao privremeno rešenje muzeju je omogućeno da realizuje izložbe u novoj zgradi Muzeja Vojvodine, kada za to ima slobodnih termina, dok su kancelarije, depo za smeštaj umetničkog fonda, biblioteka i dokumentacija i dalje smešteni u zgradi Opštinskog suda i Geoplana (Jevrejska 21). Štaviše, svojevremeno je doneta odluka o gradnji nove zgrade za MSLU Novi Sad, od čega naravno nije bilo ništa, ali je zato u međuvremenu nekome palo na pamet da sve svoje probleme reši tako što će se ova zgrada oduzeti Muzeju Vojvodine, čime je započet višegodišnji birokratotriler, koji je na mahove prerastao u urnebesnu tragediju.

 

Da li je revolucija, ili nije!

 

Naime, da je realizovan projekat izgradnje nove zgrade za Muzej savremene umetnosti Vojvodine iz 2007. godine, ova institucija bi 44. godinu postojanja dočekala mirnije. Međutim, ubrzo se odustalo od projekta izgradnje novog objekta. Umesto toga, Izvršno veće Vojvodine je odlučilo, a Skupština Vojvodine potvrdila, da Muzej savremene umetnosti ima pravo na korišćenje prostorija u bivšem Muzeju revolucije, zgradi u Dunavskoj 37, koja pripada Muzeju Vojvodine, čime je nepotrebno otvorena čitava serija novih problema. Upravni odbor Muzeja Vojvodine sa potpunim pravom nije prihvatio odluku o prenosu prava korišćenja jedne njegove zgrade na Muzej savremene umetnosti Vojvodine. Za je bio samo jedan član UO, protiv su glasala dva, a uzdržana su bila tri člana. Ovoj sednici prisustvovao je i v.d. direktora Muzeja Vojvodine Vladimir Mitrović, kao i predstavnici Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, koji su u suštini sasvim nepotrebno zakuvali čitavu ovu papazjaniju. Na kraju se ispostavilo da se prenos vlasništva zgrade zapravo radi samo pro forme, kako bi se MSLU Vojvodine omogućilo da se javi na raznorazne konkurse za sredstva, a paradoksalno u čitavoj situaciji izgledalo je zalaganje tadašnjeg direktora Muzeja Vojvodine Vladimira Mitrovića da se sve ovo izvede kako to ne bi činio Muzej Vojvodine, što bi dovelo do niza problema. Naravno, ovome se sa punim pravom suprotstavila Vera Petrov, predsednica njegovog upravnog odbora, koja je naglasila da Muzej savremene umetnosti i nadalje može koristiti ustupljene prostore u zgradi u Dunavskoj 37, ali bez prava prenošenja vlasništva na njega i da pravo vlasništva i nadalje mora ostati Muzeju Vojvodine, dok je Mitrović pojasnio da, ukoliko se ne prenese pravo korišćenja, onda Muzej savremene umetnosti Vojvodine ne može da konkuriše za sredstva, jer nije korisnik zgrade, već bi to morao da radi Muzej Vojvodine.

Inače, slučaj u vezi sa zaključkom pokrajinske vlade, da se MSUV uknjiži kao korisnik zgrade u Dunavskoj 37 izazvao je višemesečna prepucavanja u javnosti. Štaviše, Vojvođanski klub uputio je otvoreno pismo predsedniku pokrajinske vlade Bojanu Pajtiću, predsedniku Skupštine Vojvodine Šandoru Egerešiju i svim poslanicima, u kojem je ocenio da je predloženi zaključak "izraz sramnog necivilizacijskog odnosa prema antifašističkoj tradiciji i Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Vojvodine". Naime, Muzej Vojvodine nastao je fuzionisanjem Istorijskog muzeja Vojvodine i Vojvođanskog muzeja, pri čemu su objedinjene njihove istorijske zbirke, a u nekadašnjoj zgradi Muzeja revolucije, odnosno Istorijskog muzeja, bila je smeštena postavka novije istorije. Na ovaj način, tj. oduzimanjem zgrade, degradira se čitava jedna oblast istorijskog razvoja vojvođanskog društva, koje je u apsolutnoj korelaciji sa savremenim evropskim tendencijama i vrednostima. Otimanjem zgrade nekadašnjem Muzeju revolucije, odnosno muzeju antifašizma, kojem se nameće da bude podstanar u "vlastitom" namenskom prostoru, i sam antifašizam u Vojvodini stavlja se u podstanarski status, što je nedopustivo. Očito je da se na ovaj način pokušalo ućutkati pojedince u MSLU kako ne bi protestvovali zbog odustajanja od izgradnje namenske zgrade za MSUV prema rezultatima ranije raspisanog konkursa.

 

Otišli a ostali

 

Ipak, i pored svega ovoga, Skupština Vojvodine donela je odluku po kojoj je izmenjena odluka o osnivanju Muzeja Vojvodine, na osnovu čega je pravo korišćenja nepokretnosti pojedinih prostorija preneto sa ovog muzeja na Muzej savremene umetnosti Vojvodine. Upravni odbor Muzeja Vojvodine nikada nije podržao ovu odluku Skupštine Vojvodine, a tadašnji v.d. direktor ove ustanove, istoričar umetnosti Vladimir Mitrović, sprovodio je odluku Skupštine Vojvodine i to bez saglasnosti upravnog odbora.

Sama zgrada nekadašnjeg Muzeja revolucije je u vrlo lošem stanju. Stradala je i 1999. godine i bila je potrebna rekonstrukcija instalacija, a umesto toga u nju su useljavani raznorazni podstanari: VANU, Televizija Novi Sad pa sada i MSLU a sve njih uopšte nije bila briga čija je zgrada i ko treba da plati njeno preuređenje! Pokazalo se da Vladimir Mitrović u najmanju ruku podseća na neurohirurga koji sam sebi operiše mozak, pošto je tokom svog direktorovanja naneo štetu samoj ustanovi kojom je rukovodio! Mitrović je tako doneo skandaloznu odluku o skidanju stalne postavke u zgradi u Dunavskoj 37 u vezi sa revolucijom, za šta je Mitrović izjavio da je tu odluku doneo na osnovu Uputstava o postupku realizacije zaključaka Izvršnog veća u vezi sa preseljenjem Muzeja savremene umetnosti Vojvodine. O tome koliko je odluka o useljenju MSLU bila imbecilna najbolje govori činjenica da je zgrada u Dunavskoj 37 temeljno ispandlovana, tako da u suterenu Muzej Vojvodine zadržava 95 odsto depoa, dok u prizemlju zadržava između 30-40 odsto postojećeg prostora, s tim da svi zaposleni koji tu rade imaju svoje kancelarije. Na spratu Muzej Vojvodine zadržava takođe 30-40 odsto prostora. Što se tiče smeštaja skinutih eksponata sa stalne postavke iz zgrade u Dunavskoj 37, trebalo je da budu smešteni u koridorima u zgradi Muzeja Vojvodine, Dunavska 35. Međutim, prilikom sklanjanja eksponata sa stalne postavke, došlo je do uništenja pojedinih predmeta i mnogi iz Muzeja Vojvodine tvrde da je Živko Grozdanić Gera, direktor Muzeja savremene umetnosti, počeo da se ponaša bahato.

Skidanje i demontaža stalne postavke Muzeja Vojvodine u Dunavskoj 37, koja je usledila nakon uzurpiranja zgrade od strane Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, predstavlja pravi kulturni genocid, pošto prethodno nisu obezbeđeni adekvatan prostor i sredstva za njeno preseljenje na novu lokaciju. Reč je o istorijskom delu stalne postavke koji je od izuzetnog značaja za područje Vojvodine, a koji obuhvata period od Blagoveštenskog sabora 1861. godine do Drugog svetskog rata - Politički život Srba u Habzburškoj monarhiji u drugoj polovini 19. veka, Prvi svetski rat i deo međuratnog perioda 1918-1940). Ovaj deo stalne postavke bio je hronološki i logičan nastavak kompleksne muzejske postavke iz Dunavske 35. Za razliku od tadašnjeg v.d. direktora Vladimira Mitrovića, koji je igrao na muziku MSLU, upravni odbor Muzeja Vojvodine javno je rekao da je ovakvim ustupanjem zgrade na korišćenje MSUV, Muzeju Vojvodine onemogućeno normalno obavljanje njegove redovne delatnosti, a razvoj Muzeja Vojvodine zaustavljen u narednim decenijama. Skupština Vojvodine, kao osnivač oba muzeja, naložila je da se muzeji dogovore o tome gde će ubuduće biti izloženi predmeti i dokumenti koji svedoče o Drugom svetskom ratu. Muzeju revolucije posle 9. jula u zgradi od devet sala i suterena u Dunavskoj 37 ostala je samo jedna soba da izloži sve što ima o borbi protiv fašizma. Ovakvoj odluci se na skupštinskom zasedanju suprotstavio LSV, tokom čijeg mandata je i raspisan konkurs za novu zgradu Muzeja savremene umetnosti.

 

Pitanje fazona

 

Pokrajinska vlast je pre dve godine raspisala međunarodni konkurs za izradu idejnog projekta za Muzej savremene umetnosti, a određena je i lokacija za gradnju na Limanu kod studentskih domova. Na konkursu su tri najbolja rada nagrađena sa ukupno 1.600.000 dinara, dok su četiri otkupljena. Nameće se zaključak da je Pokrajina odustala da sagradi zgradu za Muzej savremene umetnosti, na osnovu konkursa od pre dve godine.

Straćene su višemilionske svote, podeljene nagrade, a sad prostorni smeštaj Muzeja savremene umetnosti rešavaju otimanjem zgrade Muzeja revolucije. Naravno, uopšte se ne poteže pitanje odgovornosti onih koji su organizovali konkurs i finansirali izradu idejnog rešenja za Muzej savremene umetnosti. Koliko treba sve to da košta Vojvodinu, kada se tome doda i 20 miliona dinara iz Fonda za kapitalna ulaganja, što je javno obećano Muzeju savremene umetnosti?!

Potpredsednica Izvršnog veća Vojvodine Ana Tomanov-Makanov (DS) ističe da niko ne otima zgradu Muzeju revolucije, već da Muzej savremene umetnosti mora da se smesti negde, jer je večiti podstanar, a izgradnja nove zgrade tog muzeja zbog ekonomske krize moraće da sačeka bolja vremena. Pokrajinski sekretar za kulturu, pančevački zet Milorad Đurić, "proslavio" se izjavljujući da bi kolege trebalo da pokažu više tolerancije i da ne ometaju jedni druge u radu. Naravno, pošto novosadsko siroče, tj. Muzej savremene umetnosti, nema svoje sedište, tako da iz tog razloga ne može da učestvuje na projektima i konkursima samo zato jer fizički nema adresu, Đuriću je normalno da taj problem rešava katastarskim prevođenjem spornog prostora na Muzej savremene umetnosti!

Otrovne strelice su poletele i iz muzeja koji se uselio. Doskorašnji direktor muzeja savremene umetnosti Vojvodine Živko Grozdanić čak je izjavio da je njegov muzej jedan od retkih koji privlače mlade ljude, kao i da će malo ko doći u muzej da bi gledao mitraljeze i uniforme, što je, po njemu, verovatno bio dovoljan razlog za otimanje tuđe zgrade. Postavlja se samo pitanje šta uopšte MSLU može da prikaže javnosti ako se zna da se u takvim ustanovama najčešće skuplja svakojaki krš i lom samo zato jer likovna kritika uvek traži nešto novo, pošto sve ranije nije više - u "fazonu"! O patologiji ponašanja Živka Grozdanića Gera najbolje govori njegova izjava da "nijedan moj rad nije umetnost, već igra unutar umetnosti". Grozdanić je, štaviše, izjavio da je "situacija oko MSUV i dalje jednostavna - država se ne zanima za savremenu umetnost niti vidi neku vajdu od takve umetnosti i iz tih razloga nije želela da gradi novu zgradu koja je bila ambiciozno zamišljena, što se da videti iz konkursa, ali i rešenja koje je usvojeno. Lokacija za takav Muzej savremene umetnosti bila je idealna, ali su političari procenili da je bitno da se ta lokacija sačuva za nešto drugo. Novac koji je utrošen za konkurs je bačen, a stručna javnost je izigrana. Ali to je sad gurnuto pod tepih i data nam je na upotrebu/korišćenje zgrada Muzeja Vojvodine, za koju se oni bore da ostane u njihovom vlasništvu, dakle, da se i dalje koristi kao Muzej revolucije! U ovom trenutku Muzej savremene umetnosti nema zgradu niti bilo šta što se vodi po knjigama na njemu, ne postoji ništa osim korišćenja prostora u Dunavskoj 37. Taj prostor nije adekvatan za rad, nema čak ni ulazna vrata normalnih dimenzija niti liftove i slično!"

 

"Proizvodnja događaja"

 

Ipak, medalja uvek ima dve strane. Pada li nekome u Beogradu na pamet da oduzme npr. Etnografskom muzeju jedan sprat, izbaci sve što imaju izloženo i u tako dobijen prostor smesti MUZEJ VATROMETA, kakav je po svojoj suštini monumentalna Grozdanićeva ustanova. Žvaka o nekakvom preživelom Muzeju revolucije, koji neće da se samoukine, teška je glupost za svakoga u Novom Sadu osim za one koji bi po svaku cenu da se dokopaju zgrade u centru grada...

Muzeja revolucije nema u ovom gradu od 1990. godine, ali lepo zvuči ono o "bandi crvenoj" koja stoji na putu vrhunskoj umetnosti. U inkriminisanoj zgradi je decenijama smešteno odeljenje Muzeja Vojvodine za novu istoriju i njegova izložba, tj. trebalo bi da bude, a tu postavku koja je pokazivala "trivijalnosti" otkud Vojvodina u Srbiji u 20. veku - plaćenu 1996. godine milion nemačkih maraka narodnih para - 2009. godine je Grozdanić sa svojim patronima i pulenima izbacio i bukvalno na smetlište. Javnost Srbije će o svemu ovome još čuti, a ima šta da se čuje, pa i vidi! Pošto njegovo kukumavčenje nije naišlo na očekivanu reakciju, Grozdanić je najavio ostavku nakon završetka organizovanja Paviljona Srbije u Veneciji u junu navodeći da je to, nakon teškog rada u proteklih pet godina, jedino rešenje. Grozdanić je pritom napao Vladu Vojvodine da je birokratizovala svaki segment funkcionisanja svih procedura oko realizacija programa, posebno u delu transfera novca koji daje na kašiku i za koji je potrebno proizvesti 100 kg papira, zahteva i sličnih dokumenata birokratije da bi se isplatio neki honorar ili odobrio novac za večeru jednog umetnika koji je gost u muzeju. Pošto je Grozdanić svoje nepostojeće kvalitete uzdigao do neslućenih visina, usledila je njegova prognoza da će nakon njegovog odlaska sigurno doći do zastoja i ugrožavanja rada MSUV. Ipak Grozdanićev "biser decenije" je izjava da će "Muzej koji je zbog dinamičnosti postavljen pod sloganom Muzej je mašina koja proizvodi događaje biti postavljen kao institucija koja liči na puža! Dakle, pusti puže rogove polako, nemoj raditi jer to političarima jako smeta!". Naravno, ovde se mora dodati da je Grozdanić dužnost direktora obavljao nezakonito, bez položenog stručnog ispita i bez dana staža u muzeologiji, pošto je na to mesto zalutao nakon puča koji su pojedini zaposleni organizovali protiv prethodne direktorke Radmile Savčić, koja je od njih začudo tražila da nešto i rade. Ipak, crna serija nastavljena je imenovanjem književnika (sic!) Vladimira Kopicla za novog direktora Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, koji je na tu funkciju došao umesto Živka Grozdanića Gere, koji je podneo ostavku, nezadovoljan, između ostalog, odnosom države i pokrajine prema savremenoj umetnosti i što, kako je rekao, "stranke i dalje žele da imaju uticaj postavljanjem svojih ljudi na rukovodeće funkcije". Iako ni Kopicl nema položen stručni ispit niti staž u muzeologiji, to ni najmanje nije smetalo pokrajinskom sekretara za kulturu i informisanje i pančevačkom zetu Miloradu Đuriću da za Radio 021 izjavi da će Kopicl obavljati funkciju v.d. direktora sve dok se ne raspiše konkurs za izbor prvog čoveka te ustanove kulture. Inače, Kopicl je prethodno bio pomoćnik gradonačelnika za kulturu. Sa te funkcije je smenjen na inicijativu Ujedinjenih regiona Srbije, pošto je napustio stranku G17 plus, kojoj po koalicionom dogovoru pripada pomenuto mesto u Gradskoj kući. Član je Udruženja građana NS blok, koje je proletos formirao sa nekadašnjim zamenikom gradonačelnika Sašom Igićem, odbornicom u Skupštini grada Verom Kopicl i još nekoliko lokalnih funkcionera, bivših kadrova G17 plus.

 

 

 

Čovek za megaašov

 

O tome kakvom se "umetnošću" zapravo bavi akademski slikar Živko Grozdanić Gera, ex direktor MSLU, najbolje govori njegova svojevremena instalacija u Studentskom kulturnom centru u Beogradu sa tri mega ašova, sečivom, drškama namazanim medom i deset košnica s pčelama. Prva verzija ovog rada izvedena je na Hvaru, 80-tih godina, neposredno posle smrti oca konceptualizma Jozefa Bojsa. "Kad pčele skinu med sa sečiva i vrate ga u košnicu, ja skidam tautologiju i alegoriju Bojsovog rada", kaže Gera. "Naime pčele ne zanima ni skulptura, ni umetnost, ni Bojs. Veliki ašov je banalna asocijacija na smrt velikog Bojsa". Jer, Bojs je hteo: "bezuslovno oslobađanje procesa osvešćenja koje vodi svesnom političkom stavu, ne kroz umetnost koja stvara slike arhiva, već pokazujući svet kao slike arhiva". Kad bi ljudi radili kao pčele, tj. kada bi čovekov govor i praksa bili poput meda, ne bismo imali društvo puno entropije.

 

 

 

Alal vera!

 

Među brojnim "slučajevima" u cirkusu oko zgrade Muzeja Vojvodine u Dunavskoj 37 svojom bizarnošću sigurno se ističe svojevremeni "slučaj klozet", odnosno zatvaranje čitavog dela te zgrade po nalogu sanitarnih inspektora, te zabrana korišćenja zaposlenima i posetiocima kino-sale i klozeta zbog opasnosti od zaraze. Posetioci koji ipak žele da pogledaju postavke u zapuštenoj zgradi pismeno su upućivani da koriste toalete u drugoj zgradi ove ustanove, udaljenoj dvadesetak metara. Sanitarni inspektori su, pozivajući se na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, rešenjem naložili upravi Muzeja Vojvodine da u roku od 60 dana u kino-sali "omogući prirodnu ventilaciju, popravi i očisti prozore i drvene maske na njima, okreči, otkloni dotrajali itison...". Ujedno, ne rade ni toaleti, a vode nema u celoj zgradi. Zbog katastrofalnih uslova, zaposleni u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, koji je odnedavno "podstanar" u zgradi, duže vreme uopšte nisu dolazili na posao. Činjenica je da je zgrada bila zapuštena i da je stradala 1999. godine, ali je činjenica i to da su u njoj "privremeno" smešteni i VANU, RTV Vojvodine te MSLU... Svima njima je zajednički imenitelj da sede u zgradi Muzeja Vojvodine, a jedino se taj muzej starao o zgradi koja ima više korisnika! Ipak našao se Grozdanić da izjavi da je "sve ovo rezultat nemara koji traje već decenijama. Mi smo ovde nepunih šest meseci i radimo sve što je u našoj moći da vratimo ugled zgradi". Kao prioritet Grozdanić je u međuvremenu od pokrajinske vlade tražio i dobio novac za renoviranje jednog od klozeta, dok sredstava za obnovu sale i ostalih prostorija nema. Pokrajinski sekretarijat za kulturu, kao osnivač ove ustanove, po pravilu godišnje izdvaja za program Muzeja Vojvodine nedovoljna sredstva, iako kustosi svake godine imaju problema i sa poplavama u suterenu, namenjenom za muzejski depo. I pored zabrane sanitarne inspekcije, u kino-sali Muzeja Vojvodine, na čijim vratima stoji nalog o zatvaranju, stalno su dolazili srednjoškolci verovatno bežeći sa časova. U sali je postojao jedan "zakucan" prozor, dok se na podu tada nalazio itison neprepoznatljive boje, za koji su inspektori napisali nalog da se izbaci zbog opasnosti od zaraze.

I vrapcima na grani jasno je da je zgrada godinama neuslovna, i to svi znaju, i direktori i sekretarijati za kulturu, obrazovanje, informisanje, i niko se time nije ozbiljno bavio jer je to težak problem, a vlast ne voli probleme... osim klozeta koji ne radi. Čini se da će ova besplatna "reklama" sa sanitarnom inspekcijom pomoći da se problem reši. Alal vera!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane