Intervju

Istinitiji od istine: Domagoj Margetić, novinar koji je uzburkao hrvatsku javnost

 

Balkanska pravila, što su nas udavila

 

Zagrebački publicista i novinar Domagoj Margetić jedan je od najozbiljnijih istraživača korupcije i kriminala u Hrvatskoj, ali i u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Autor je više knjiga sa tom tematikom i tvorac web sajta necenzurirano.com gde objavljuje sve ono što mediji u Hrvatskoj "službeno ne znaju" ili ne smeju da objave. Njegova politička i novinarska biografija zaslužuje dugometražni film i nekoliko debelih knjiga, uprkos opstrukciji kojoj je stalno izložen u hrvatskoj javnosti, kao i u nekim zemljama regiona. U odgovoru na Tabloidova pitanja, Margetić opisuje spregu hrvatske i srpske mafije u kojoj ističe vodeću ulogu bivšeg ministra hrvatske policije i sadašnjeg direktora srpske policije

 

Nikola Vlahović

 

- Već godinama istražujete kriminalno bratstvo i jedinstvo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ko vas je sve napadao i osporavao a ko podržavao, i kako ste dolazili do kvalitetnih informacija koje čine temelj dobrog istraživačkog novinarstva?

 

- Ove će se godine navršiti petnaest godina mojeg istraživačkog novinarskog rada. U tih petnaest godina razotkrio sam neke od najvećih korupcijskih afera i u Hrvatskoj i na Balkanu. Prije svega aferu Hypo, zatim sam istraživao sve okolnosti oko ubojstva premijera Zorana Đinđića, puteve i organizaciju duhanske mafije, narkotrafikantsko kriminalno podzemlje na Balkanu, a posebno sam istraživao i aktivnosti terorističkih organizacija na Balkanu.

O tim sam temama napisao do sada trinaest knjiga. Kada istražujete takve teme, kao što i sami znate, uglavnom ste sami protiv svih.

 S jedne strane sam ja kao novinar, s druge strane su ne samo moćni pripadnici kriminalnih klanova nego i njihovi zaštitnici u vrhovima političkih elita na Balkanu, ali i obavještajnim, sigurnosnim službama i policijama, koje su kroz svoje korupcijske veze u većoj ili manjoj mjeri povezane s kriminalom koji istražujem i o kojem pišem. Lakše mi je zato nabrojati one koji su me podržavali. Njih je doista malo. Prije svega tu je moj kolega i prijatelj Denis Latin, koji je na kraju jednim dijelom i zbog našeg prijateljstva ostao bez kultne emisije na HTV-u, Latinice. Denis mi je bio velika podrška u radu i danas kad gledam unatrag, bez njegove podrške i njegove volje da u bilo kojem trenutku javno digne glas za mene, mislim da bi me oni veliki i moćni davno eliminirali. Tu je i moja kolegica i prijateljica Ana Jelinić, novinarka HTV-a, koja mi je kao prijatelj uvijek bila veliki oslonac.

U isto vrijeme napadali su me i osporavali cijeli državni aparati u nekoliko država u regiji, kojih sam se na ovaj ili onaj način dotaknuo u mojim istraživanjima. Samo da podsjetim, u osam godina sam priveden na više od petsto obavijesnih razgovora na policiji, osam puta sam zatvaran, desetak puta su mi pretraživali stan i oduzimali osnovna sredstva za rad, kompjutere i slično. Bila mi je oduzeta i putovnica, osobna iskaznica i ukinuto prebivalište u Republici Hrvatskoj, po nalogu Tomislava Karamarka, dakle bila su mi uskraćena osnovna građanska prava.

U Hrvatskoj sam i danas, kako to često ponavljam - zabranjeni čovjek. Jednostavno, i danas postoje crne liste novinara i autora koji su na neki način zabranjeni i ja se godinama nalazim na tim listama. Ne mogu nigdje dobiti posao, niti bilo kakav novinarski angažman. To dovoljno govori o tome koliko me i podzemlje i nadzemlje žele ušutkati. Što se tiče mojih izvora informacija, u ovih petnaest godina izgradio sam doista zavidnu mrežu izvora, kako u državnim institucijama i službama, tako i izvan njih. Moji izvori prije svega znaju da ću ih ja uvijek zaštititi pod svaku cijenu, pa i primjerice pod cijenu odlaska u zatvor, kao što sam to i do sada činio. Nikada i nikom nisam otkrio niti jedan svoj izvor i ljudi zbog toga imaju u mene povjerenja.

Drugo, moji izvori znaju da nikada nisam trgovao informacijama koje su mi povjerili, nego sam ih uvijek istražio i objavio ukoliko su se pokazale vjerodostojnima i istinitima. Dakle, nisam kao mnogi kolege danas s informacijama mojih izvora otišao pa nekoga ucjenjivao ili tražio novac da eventualno ne objavim te informacije. Mnogi izvori do mene su i došli tako što su im drugi rekli: "Idite njemu, on je dovoljno lud da objavi vaše informacije". Ljudi jednostavno znaju da sam ja prava adresa ukoliko žele dati neku informaciju za koju žele da ju se istraži i objavi. Kada sam jednom prilikom preko mojeg izvora dobio uvid u dio dosjea kojeg o meni vodi hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija, tamo je pod zanimanjem pisalo "novinar", a pod karakteristikama je bilo upisano "sklon objavljivanju".

 

- Bili ste, ranih devedesetih, kao vrlo mlad čovek, najpre vođa udruge "Hrvatska mladež", a nakon gubitka na lokalnim izborima, prešli ste u HDZ i u toj stranci postali predsednik omladine. Zbog čega ste se vi 1996. godine, politički i na svaki drugi način, ipak razišli sa pok. Franjom Tuđmanom? 

 

Hrvatska mladež je zapravo bila krovna organizacija omladine u Hrvatskoj u to vrijeme i ja sam u ime nekoliko organizacija bio izabran za predsjednika. Nakon nekog vremena prešao sam na sličnu dužnost u HDZ-u. U HDZ sam zapravo bio pozvan od tzv. lijeve struje kao unuk uglednog i odlikovanog antifašističkog prvoborca, sudionika NOB-a, te kao dijete iz mješovitog braka, obzirom da je moja obitelj s majčine strane židovskog porijekla.

Dakle, lijeva struja HDZ-a povukla me u stranku kako bismo zajedno bili neka vrsta balansa desnoj tzv. Šuškovoj struji i kako bismo pokušali spriječiti da HDZ u jednom trenutku ode vrlo ekstremno desno. To se nažalost pokazalo kao nemoguće. Vrlo brzo postalo mi je jasno da je HDZ strukturiran i organiziran kao zločinačka, kriminalna, praktički mafijaška organizacija. Kako sam bio mlad i naivan, pokušao sam institucionalno pokrenuti borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije unutar Tuđmanove vlasti i predložio Tuđmanu kako pokrenuti borbu protiv korupcije u vrhu vlasti.

Bio je to početak mojeg kraja. Inzistirao sam na obračunu s organiziranim kriminalom i na smjeni korumpiranih državnih dužnosnika, te sam bio prvi zviždač o kriminalu i zločinima vladajuće stranke u vrijeme kada je Tuđman bio na vrhuncu svoje političke moći, dakle, neposredno nakon što je prvi put izabran za predsjednika Republike na neposrednim izborima, te nakon Oluje kada je Tuđman uživao apsolutno povjerenje javnosti.

 Kao visoki dužnosnik vladajuće stranke tada sam napisao Tuđmanu nekoliko otvorenih, javnih pisama čija je poruka bila "Gospodine predsjedniče, štitite korumpirane savjetnike i ministre". Bio je to prvi takav napad na Tuđmana iznutra. Raniji sukob Manolića i Mesića s Tuđmanom bio je drugačije prirode. Ja sam bio prvi koji je progovorio o kriminalu, korupciji, paralelnim financijama, zločinima. Postoje jednostavno trenuci u životu kada se nađete pred izborom biti čovjek ili ne. I u tom trenutku jedini moralan izbor je suprotstaviti se i zauzeti se za neka načela do kojih držite. Moj sukob i razlaz s Tuđmanom za mene je bio prije svega moralno i etičko, osobno pitanje.

Znate, moj otac mi je uvijek govorio: "Sine, pazi da u životu možeš svojim gradom hodati uzdignute glave". To mi je jedino bilo stvarno bitno u tim teškim godinama. Da nakon svega mogu normalno prošetati mojim gradom, uzdignute glave, i da mogu svakom pogledati u oči. Vrijeme je pokazalo da sam bio na pravoj strani. A Tuđman na krivoj. Njega i njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje dopustili da nam se dogodi Tuđman.

 

 

- Haški Tribunal vas je čak dva puta osudio zajedno sa Markicom Rebićem, Stjepanom Šešeljem i Ivicom Marijačićem zbog nepoštovanja suda. U kom svojstvu ste se tamo pojavili i čime ste to isprovocirali Tribunal?

 

Zapravo Haaški me tribunal jednom oslobodio, a drugi put osudio, i to zbog objave tajnog Mesićevog svjedočenja pred Haaškim sudom. Smatrao sam da javnost ima pravo znati što je Mesić govorio na sudu i to sam objavio. Zbog toga me Haag osudio na kraju na kaznu od 10 tisuća eura i tri mjeseca zatvora. Pa sam tako bio prvi novinar optužen u Haagu zbog nepoštivanja suda, i prvi novinar zatvorenik pritvorske jedinice UN-a u Sheveningenu, gdje sam i odslužio zatvorsku kaznu u cijelosti, bez jedne jedine minute skraćenja kazne.

 

- Pravili ste svojevremeno i jedan vrlo opširan intervju sa Slobodanom Miloševićem koji je objavljen u jednom kvalitetnom ali ne i dugovečnom časopisu. O čemu je sve govorio i šta ste ga vi pitali?

 

- Točno. Bilo je to možda par tjedana prije njegovog odlaska s vlasti u Srbiji. Već su u Beogradu trajale demonstracije za njegovo rušenje i meni se učinilo kako bi bilo dobro da dobijemo Miloševićev intervju. Preko nekoliko ljudi pokušao sam doći do Miloševića, i na kraju smo uspjeli dobiti njegov pristanak. Vrijeme je pokazalo da je to bio njegov posljednji veliki intervju nekom mediju izvan Srbije. Razgovarali smo o svemu, o njegovom odnosu s Tuđmanom, o ratu, o ratnim vezama Zagreba i Beograda, uzrocima rata, o Kosovu, o tome kako je Milošević razmišljao o Srbiji nakon Miloševića. Bilo je zanimljivo.

Milošević mi je tada zapravo priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale. Zanimljivo, tada je rekao kako će vrijeme pokazati da neke stvari i nisu izgledale onako kako se nama javno činilo, i kako na ovim našim prostorima među političkim rukovodstvima nema nevinih kada je rat u pitanju.

 Bio je to intervju od svojih pedesetak stranica kojeg smo ekskluzivno objavili u cijelosti u jednom zagrebačkom tjedniku. Detaljno je opisivao i vrijeme uoči samog rata na Balkanu, vrijeme pregovora o preustroju Jugoslavije i tko je igrao kakve igre tada. Prvi put sam ga u tom intervjuu čuo da kaže kako je i on smatrao da je Jugoslavije neodrživa.

 Nikada to nije javno rekao. Ali tu je prvi puta i spomenuo naznake zajedničkih poslova Zagreba i Beograda usred rata. Govorio je i o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić sa Miloševićevim ljudima. "Margetiću, vidjet ćete, stvari nisu crno-bijele", rekao mi je. "Nitko nije pobijedio", odgovorio mi je na jedno pitanje.

 

- Tvrdili ste više puta da je Franjo Gregurić, ratni premijer Tuđmanove Hrvatske, jedan od ljudi koji stoje iza političke pozadine ubistva Zorana Đinđića! I ne samo to nego ste rekli da bi bila otkrivena finansijska „ljubav" Miloševićeve i Tuđmanove vlasti da je Đinđić imao prilike da nastavi istragu o tajnim računima Miloševićeve familije i Vlade Srbije u inostranstvu. Tvrdite li i danas ovo isto?

 

- Apsolutno. S vremenom su se potvrdile sve moje informacije. Danas raspolažem priličnom zbirkom dokumenata koja potvrđuje ove moje tvrdnje. Veliki dio tih dokumenata osobno mi je ustupila pokojna Borka Vučić s kojom sam bio u kontaktu nekoliko godina prije njezine smrti. Borka je raspolagala izuzetnim dokazima o tim odnosima Miloševića i Tuđmana i njihovih režima i iz nekog razloga s vremenom je odlučila dio te dokumentacije ustupiti meni za moja istraživanja. Dakle, danas postoje vrlo čvrsti dokazi ovakvih odnosa ratnog Zagreba i Beograda, a uvjeren sam da je Đinđić istragom o tzv. ciparskim parama ugrozio upravo elitu izraslu na tim odnosima.

Dokumentacija koju mi je od 2007. do 2009. godine ustupila pokojna Borka Vučić, poznata kao "Miloševićeva bankarica", tako dokazuje Dinkićevu umiješanost u manipulacije ciparskim, tzv. Miloševićevim novcem.

Nakon pada Miloševića i dolaska na vlast Đinđićeve Vlade, Zoran Đinđić pokušao je ostvariti jedno od predizbornih obećanja, kako će novac kojeg je iz Srbije na tajne račune u inozemstvu iznosio Slobodan Milošević vratiti u srbijanski državni proračun.

Posebnu državnu komisiju koja je trebala utvrditi kako trag novca tako i obaviti tehničke pripreme za povrat tog novca Srbiji, predvodili su upravo Mlađan Dinkić, te ministar kapitalnih investicija u Đinđićevoj Vladi Velimir Ilić, dok je s ovom komisijom povremeno surađivala i sama Borka Vučić. Iako je tijekom i nakon provedene istrage Dinkić tvrdio kako na Cipru nisu pronađeni nikakvi značajniji financijski iznosi na računima kojima je raspolagao Miloševićev režim, svi svjedoci s kojima sam tijekom godina imao priliku upoznati se i razgovarati o tome, od Velimira Ilića do Borke Vučić tvrdili su i tvrde potpuno suprotno.

Borka mi je u našim brojnim razgovorima tvrdila kako je Dinkiću i sama otkrila gdje se nalazio Miloševićev novac, te kako se radilo o stotinama milijuna dolara, a ne tek beznačajnim iznosima kako je to javno tvrdio Dinkić. S druge strane, u vrijeme istrage o tzv. ciparskim parama, Zoran Đinđić nije mogao niti naslutiti do kuda će ta istraga odvesti, odnosno koje će prljave tranzicijske tajne političkih i ekonomskih elita u Zagrebu i Beogradu razotkriti trag ciparskog novca.

Točnije, da je Zoran Đinđić poživio dovoljno dugo da do kraja inzistira na ovoj istrazi, trag Miloševićevih financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca odveo bi istragu ravno u - Zagreb!

Borka Vučić svojevremeno mi je vrlo detaljno opisala tokove  Miloševićevog novca i za to mi ustupila dokumentaciju koja u cijelosti dokazuje njezine tvrdnje.

Novac je po Miloševićevom nalogu fizički prebacivan iz Srbije na tajne račune na Cipru koje je Borka osobno kontrolirala. Potom se novac dijelio na dvije svrhe. Jedna je bilo pranje novca namijenjenog paralelnom srbijanskom državnom proračunu u uvjetima međunarodnih sankcija i blokade. Taj je dio novca dakle služio za tekuće financijske potrebe Srbije i njezinog državnog proračuna. Drugi dio novca, međutim, završavao je na osobnim tajnim računima Slobodana Miloševića.

Novac namijenjen srbijanskom proračunu, zapravo, sa Cipra je korišten za razna plaćanja tekućih srbijanskih proračunskih obveza, te nije odlazio na tajne račune u trećim zemljama. S druge strane, za novac namijenjen Miloševićevim tajnim računima, Cipar je bio samo tranzitno odredište, čija je glavna funkcija bila prikrivanje traga financijskih transakcija kojima je Milošević pljačkao vlastitu zemlju.

Taj je novac po Miloševićevom nalogu Borka Vučić tranzitno opet prebacivala na tajne, povjereničke račune kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, da bi potom novac sa tajnih računa kod Zagrebačke banke po Borkinom nalogu prebacivan na tajne račune kod Banque Franco Yugoslav u Parizu, LHB banke i Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, a povremeno i na tajne račune kod Erste banke u Beču.

Nakon što su međunarodne institucije, a prije svega Haaški tribunal, pokrenule istrage, između ostalog i o tragu Miloševićevog novca, kako bi kao u klasičnoj kriminalističkoj istrazi utvrdili trag krvi i trag novca, Milošević je znao da novac sa tajnih računa kod tih banaka mora prebaciti "na sigurno". Borka mi je ispričala da je i tada po Miloševićevom nalogu kontaktirala svoje partnere u Zagrebu s kojima je često komunicirala u dogovaranju ovih financijskih operacija.

Od hrvatskih partnera Borka Vučić tada je u ime Miloševića tražila da im osiguraju sigurno odredište za Miloševićev novac, odnosno da im preporuče banku od povjerenja kod koje bi Miloševićeva povjerenica Borka otvorila objedinjeni tajni račun za novac sa tajnih računa kod najmanje tri inozemne banke.

Iz Zagreba je vrlo brzo stigla preporuka. Miloševiću je za konačno odredište novca s njegovih tajnih računa u inozemstvu preporučena, ni manje ni više, nego Hypo Grupa, odnosno Hypo Alpe Adria Bank International AG Klagenfurt.

Kako mi je sama svjedočila tijekom 2007, 2008. i 2009. godine, Borka Vučić je na prijedlog njezinih hrvatskih partnera vrlo brzo otputovala u sjedište Hypo Grupe, gdje je dogovorila otvaranje novih Miloševićevih tajnih, povjereničkih računa, na koje je prebačen novac kojeg je bivši srbijanski predsjednik iznosio iz srbijanskog državnog proračuna.

Taj novac kasnije je reinvestiran u Srbiju kroz financijske operacije preko srbijanskih tajkuna. Borka mi je otkrila kako je detalje tih operacija Dinkić sasvim sigurno znao, te je istragu Miloševićevih ciparskih para iskoristio kako bi prikrio trag ovih financijskih operacija, odnosno kako bi sakrio tragove Miloševićevog novca koji je vodio prema Zagrebu i Klagenfurtu. Kako bi prikrio te tragove Dinkić je Zoranu Đinđiću podnosio lažna izvješća o tijeku istrage na Cipru.

Kako je Zoran nastavio inzistirai na ovoj istrazi postao je preopasan za interese ekonomskih elita u Hrvatskoj i Srbiji.

 

- Na temelju kojih informacija ste došli do zaključka da će se "prvi put javiti situacija u kojoj će jedan čovek biti duhovni vođa islamističkih terorista na Balkanu, a to je Mustafa Cerić" (Reis l ulema, veliki muftija, islamske zajednice u BiH, prim. aut.)?

 

Autor sam više knjiga o terorističkim aktivnostima na Balkanu i član sam regionalnog Ekspertnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, sa kolegama iz BiH i Srbije. U tom sam svojstvu imao priliku razgovarati sa brojnim svjedocima koji su mi otkrili tragove koji vode do Cerića. Osim toga, i brojni dokumenti kako međunarodnih policijskih agencija, tako i agencija unutar BiH govore u prilog ovoj tvrdnji. Cerić drži konce u ruci kojima upravlja radikalnim islamističkim organizacijama u BiH. Ne samo organizacijski nego i financijski, ali i duhovno - ideološki.

 

- Tvrdili ste u svojim istraživanjima i to da je bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović bio šef kriminalnog podzemlja u Sarajevu i glavna karika za šverc oružja i upravljanje donacijama?

 

To dokazuje istraga austrijskog i njemačkog Interpola iz sredine 1990-ih godina. Oni su tada vodili veliku istragu o kriminalnom podzemlju pod kontrolom Bakira Izetbegovića. Snimali su njihove razgovore, pratili njihove sastanke, financije, račune, poslovanje, i o svemu tome formirali poprilično debeli policijski spis. Tu dokumentaciju dobio sam iz Interpola prije otprilike tri godine, dakle, ne tvrdim ja ništa, nego Bakira Izetbegovića inkriminira dokumentacija i istraga Interpola. Ako laže Interpol lažem i ja. A dozvolit ćete da između Bakira Izetbegovića i Interpola smatram kako su dokumenti Interpola vjerodostojniji izvor.

 

- Koje ličnosti u Srbiji su saradnici bivšeg ministra policije Hrvatske Tomislava Karamarka, i koji su to njihovi zajednički poslovi povezani u balkansku kriminalnu mrežu koje ste vi istraživali?

 

Prije svega to je srbijanski direktor policije Milorad Veljović, ali postoje i bliski odnosi s premijerom Mirkom Cvetkovićem. Znate, danas u Hrvatskoj postoje firme s kojima su vaši potpisali ugovore, upravo uz Karamarkovo posredovanje, a čiji djelatnici zbog prirode posla raspolažu ulazima u terminale vašeg MUP-a i Carine, primjerice. Dakle, zamislite vi da djelatnici nekih hrvatskih firmi sa svojih laptopa imaju pristup podacima kojima inače kod vas imaju pristup samo ovlaštene osobe u policiji. Takvi ozbiljni sigurnosni propusti plod su suradnje vaših dužnosnika s našim bivšim ministrom. Takvih primjera ima poprilično i mene zapravo čudi da su dužnosnici u Beogradu ušli u neke svoje privatne igre s Karamarkom, inače usko povezanim s albanskim kriminalnim podzemljem.

 

- Koliko se procesa u ovom momentu vodi protiv vas na hrvatskim sudovima, ko vas je sve tužio, koga ste vi sve tužili i kakav će epilog svega toga biti ulaskom Hrvatske u EU, 2013. godine?

 

Ovog trenutka samo jedan proces. Karamarka protiv mene i to zato jer se on ne odaziva na pozive suda u predmetu u kojem je on tužio mene. Dakle, jedinstven slučaj da se novinar tužen za klevetu redovito odaziva sudu i predao je dokaze istinitosti svojih napisa, a privatni tužitelj Tomislav Karamarko se ne pojavljuje. Inače, u zadnjih godinu dana protiv mene je vođeno čak 38 sudskih postupaka što za klevetu što za odaju državne tajne, ali sam u svim tim postupcima oslobođen krivnje.

 

- Kakva su vam iskustva sa pravosuđem u Hrvatskoj i koliko je tačno da su sva ex-jugoslovenska pravosuđa, manje-više nalik jedno drugom, zapravo pod kontrolom političkih oligarhija na vlasti?

 

U našim zemljama ne postoji pravosuđe. Postoji kriminalna struktura korumpiranih sudaca i pravosudnih djelatnika, ali pravosuđe kao sustav ne postoji. To su priče za malu djecu. Mi imamo mobilno pravosuđe. To je ono kad suca netko nazove na mobitel pa mu izdiktira kakvu će presudu ili sudsku odluku donijeti. Na to se svodi cijela priča. Sve drugo je obična propaganda.