Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
U Srbiji je neophodno overiti princip promenljivosti vlasti
Na popravni
Mada su rezultati poznati, još se ne zna ko je pobedio na izborima, ali
se zna ko je poražen. Sa samo 23 procenata podrške među građanima,
najveći gubitnici su Boris Tadić i
vladajuća DS. Pobednici će biti
poznati tek nakon druge runde predsedničkih
izbora. Dakle, drugi krug je šansa za popravni i Tadiću, ali i
nezadovoljnim glasačima kojih je očigledno
najviše. O tome piše Miodrag Mile Isakov, potpredsednik prve
vlade DOS-a i bivši ambasador Srbije u Izraelu
Piše Mile Isakov
Kada vladajuća partija, sa sve
predsednikom države na čelu, ne dobije potvrdu svoga rada ni od jedne četvrtine građana, to
je neoboriv dokaz da je izgubila poverenje i izbore. Mogu oni sad da prave
razne trgovine i koalicione gimnastike, pa i da proglase pobedu i ostanu na
vlasti, ali to ništa ne menja na stvari. Ne mogu promeniti fakat da im je
istekao rok trajanja i da kao svaka pokvarena roba, mogu samo dalje da truju
organizam društva kojem su već sasvim oslabili imunitet.
Politika ipak nije sport i ne mogu se porediti,
kao što to često čini
bivši predsednik u želji da se dopadne naciji koja u sportskim uspesima nalazi
jedinu utehu. U sportu se nikad ne može desiti to što se dogodilo na ovim izborima,
da nema pobednika, a da ipak neko izgubi utakmicu. Još manje je u sportskom
nadmetanju moguće da onaj ko postigne manje golova, posle utakmice postane pobednik, a i
to se može dogoditi u našoj politici, da vlast formiraju oni koji su faktički izgubili
na ovim izborima.
Dakle, mada nema pobednika, a nema ga jer niko
nije osvojio dovoljno glasova da bi mogao da formira svoju vladu, ima
gubitnika, i to više. Najveći su svakako Demokratska stranka i njen predsednik
Boris Tadić, koji ju je poveo u ovu utakmicu sa mesta predsednika države,
najavljujući pobedu i nastavak svoje politike. I upravo ta politika je doživela
poraz, jer se ubedljiva većina birača izjasnila protiv nje, bilo da je glasala za
nekog drugog ili bojkotovala izbore. O tome ko će ipak formirati vlast
odlučivaće se u
nadoknadnom vremenu između dva kruga predsedničkih izbora, a pitaće se,
kao što sam
najavio u prošlom broju, treći čovek,
Ivica Dačić. Biće to
vezana trgovina sa Tadićem i DS-om ili Nikolićem i SNS-om, za
predsednika i za vladu, odnosno ko njemu i njegovoj koaliciji više ponudi
u vladi biće predsednik države. Zato je predsednička trka neizvesna, mada
ju je Tadić već
izgubio.
Ako je neko odgovoran za politiku koja na ovim
izborima očigledno nije dobila potvrdu, onda je to Boris Tadić, kao
alfa i omega dosadašnje vlasti. Ako je ta politika izgubila, izgubio je i on kao apsolutni i
neprikosnoveni vođa. Kad neko potroši dva mandata na samo jedan cilj, članstvo
u EU, a ne ostvari ga i na kraju i sam prizna da nema šanse da ga ostvari ni u
narednih pet godina, nema opravdanja ni da traži, a kamoli da dobije još jedan.
Kad neko ima apsolutnu vlast osam godina i za to vreme se sve lošije živi, a
traži još jednu šansu da bi "završio započeto", samo mazohisti mogu da mu je i pruže.
Predsednički izbori, koji ulaze u drugi krug, biće pokušaj
Borisa Tadića da spase što se spasti može, mada su mu šanse realno male.
Ako njegova partija nije dobila prolaznu ocenu, kojom bi logikom onda on mogao
da je dobije? Ako su kažnjeni njegovi poslušnici i izvršioci, koji nisu nevini
ali ni približno krivi, ni odgovorni kao on, koji im je bio i mama i tata, kako
on misli da se provuče? Da je poštenja i pravde, predao bi drugu rundu bez borbe, ali pošto toga
nema u politici, sve je na biračima.
Gledajući rezultate opštih izbora jasno je da većina građana želi
promene, najviše zbog loših rezultata dosadašnje vlasti, a onda i zbog straha od onoga šta nas
sve može snaći ako ta
i takva vlast nastavi da upravlja ovom zemljom i našim sudbinama. Lično sam
ubeđen da ako
ovi isti nastave da vladaju, ulazimo u dugoročnu krizu neslućenih
razmera. Poverovaće da su dobro radili, a arogantni i osioni kakvi su, pomisliće da su
nezamenljivi i biće još bezobrazniji i bezobzirniji. A za vreme još jednog mandata pustili bi
tako duboke korene koje bi posle bilo teško iščupati. O
trenutnim i kratkoričnim posledicima možemo diskutovati i ako vlast preuzme opozicija, hoće li
biti malo bolje ili malo gore. Ali na dugi rok, nema dileme da bi opstanak ove
korumpirane i otuđene vlastele bio opasan po društvo i državu, već i zbog toga što bi principi
odgovornosti i smenljivosti vlasti bili potpuno dezavuisani. A naročito zbog
toga što bi još jedan
mandat, umesto na razvoj, potrošila na novu pljačku kojom bi se nastojali
obezbediti za vreme bez vlasti koje za njih neumitno dolazi.
Sreća u nesreći je što ovo kod nas nije demokratska vlast, nego režim
zasnovan na svemoći jednog čoveka, pa će se sve nedorečeno na opštim izborima moći dovršiti u
drugom krugu predsedničkih. Ako bude srušen Boris Tadić, kao
nosilac režima, pašće i ceo sistem. To smo već jednom uradili sa Miloševićem, pa
dakle znamo da može i znamo kako. I on je tada požurio na prevremene izbore znajući da mu
ističe rok
trajanja, baš kao i Tadić, a posle njega i njegov režim se urušio. Prema tome nema razloga da i
sada građani to
ne prepoznaju i ne potvrde.
Prosto je zdravo, i za politiku i za društvo,
pomoći da ode
onome ko ne zna kad je vreme, kad je dosta. Naročito kad mu ne ide. Džaba
su svi izgovori i opravdanja (onda sankcije, sada svetska kriza), kad ne ide,
ne ide, i treba pustiti druge da probaju nešto drugačije.
Tadić baš voli da
pravi paralele politike sa sportom, a ne vidi da bi tu mogao i sam nešto da
nauči. I
najbolji treneri ponekad ne mogu da postignu željene rezultate pa se
povlače ili
bivaju smenjeni, a ekipa se preporodi čak i kad je preuzme slabiji stručnjak.
Eto mu primer onog Di Matea, koji je upravo osvojio engleski kup i uveo Čelsi u
finale Lige šampiona, pošto je samo privremeno preuzeo kormilo od izvikanog i skupo
plaćenog
Boaoša, kao što je to
svojevremeno učinio i Grant kad je zamenio slavnog Murinja.
Ali, ako sport i nije pravi reper za poređenje,
osvrnimo se oko sebe, pa ćemo adekvatnije primere pronaći upravo
u politici i na izborima. U isto vreme kada smo mi glasali o tome da li da
našem neuspešnom predsedniku poverimo i treći mandat ili ne, Francuzi
su bez mnogo dilema uskratili poverenje svom predsedniku Sarkoziju i nisu mu
dali šansu ni
za drugi mandat, i to zbog mnogo manjih poteškoća koje
su snašle Francusku,
nego Srbiju. I što je još zanimljivije, pobedio ga je rezervni kandidat
socijalista Olan, pošto je negativnom kampanjom koju mu je smestio upravo
Sarkozi, još pre izbora eliminisan Dominik Stros-Kan. Nije mu, dakle, pomogla
ni kampanja kontrasta, kako svoju kampanju protiv Tome Nikolića
eufemistički
naziva naš bivši
predsednik.
Kad su građani nezadovoljni i kad reše, nema
tu pomoći. I
nema neke velike drame, prosto onaj ko ne ispuni obećanja i očekivanja,
mora da ide. Dolazi neko drugi, da nešto promeni, pa opet tako ako bude
trebalo. Važno je da se zna da onaj ko dobije vlast dobija i odgovornost, da to
nije nikakva nagrada nego obaveza i da za sve greške i propuste postoje
sankcije. Da postoji princip smenljivosti. Zato je važno da u Srbiji, koja se
zaglibila, dođe do promena. Ako bude potrebe menjaćemo posle opet, ali mnogo
lakše nego što bi to
bilo moguće sa
ovima, ako ostanu i ukopaju se još dublje u rovove vlasti. Naročito je
važno da
bude promenjen dosadašnji predsednik Tadić zato što je uzurpirao
svu vlast i tako kršio Ustav, zato što se u sve mešao i tako poništio principe
podele vlasti i odgovornosti, zato što je bio više predsednik stranke nego svih
građana
Srbije, i najvažnije - zato što uprkos svemu tome nije uspeo da obezbedi bolji
život koji nam sada, posle svega, obećava.
Kako krivica, tako i zasluge za sve uspehe
poslednjih godina pripadaju Borisu Tadiću. To su, kako je sam
isticao u kampanji, pre svega status kandidata za Evropsku uniju,
"Fijat" u Kragujevcu, auto-putevi i mostovi, mada ništa od
toga nije urađeno u roku koji je obećao i ništa do kraja. Naime, kada je prethodni put
išao na
izbore tvrdio je da je kandidatura pitanje dana i da će do kraja tog njegovog
mandata Srbija već biti punopravna članica EU, a mi smo tek sada dobili status
kandidata, sa neizvesnim datumom za početak pregovora i još neizvesnijim šansama
za članstvo.
Koliko onda vredi taj "uspeh"?
"Fijat" je, po tvrdnjama Tadića od pre četiri
godine, već trebalo da proizvodi 300.000 automobila godišnje, a sa njegovih traka u
Italiji je tek ovih dana sišao prvi automobil koji bi trebalo da se sklapa u
Srbiji. I niko ne zna kada će početi serijska proizvodnja i koliko će
"fića"
godišnje zaista biti pravljeno, a koliko prodavano. Od svega čime se
bivši
predsednik hvali, jedino su završena dva velika mosta, ali niko ne sme da kaže po
kojoj ceni, pa ne možemo znati da li je skuplja dara nego mera. A izgradnja
auto-puteva kroz Srbiju, već je legendarna priča bez kraja i konca, kao
turske sapunice, što neodljivo priziva sećanja na narodnu pesmu o oranju drumova kraljevića Marka.
Dok oni obnove staru traku puta, ona nova već mora na reparaciju, i
tako ukrug, sve gde si tu si. Uglavnom, ni Koridor 10, koji je kao Milošević i Tadić već
nekoliko puta svečano otvarao, još nije završen. Sve u svemu ništa
posebno za hvalu i ništa što bi ga preporučilo za još jedan mandat.
Ako mu je najveći uspeh to što je
Srbija postala kandidat za EU, onda i on sam treba da ostane kandidat. Ako je
to mera Srbije pod njegovom vlašću, onda je i njegova.