Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak

 

Putevima islamizma i droge

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

Domagoj Margetić

 

 

Budućnost Kosova ovisi o odnosu četiri muslimanske grupacije. Prije bilo kakve ozbiljnije analize okolnosti oko proglašenja tzv. „neovisnog Kosova", kao i analize posljedice ovakvog razvoja događaja na Balkanu, moramo izdvojiti bitne cinjenice iz povijesne kronologije tog prostora. Godine 1824. Sultan Kalifa je zabranio Šijitski sufijski red Bektašija, pa je u tom dijelu današnje Europe započeo vjerski rat Sunita i Šijita koji je kao rat niskog intenziteta trajao do 1912 g., tj. dok  "Srbi nisu ujedinili Muslimane".

 (Najveći intenzitet sukoba je bio u Makedoniji, izmedu Gostivara i Debra, tj. na dominantno Šijitskom području). Sukobi Šijita i Sunita obnovljeni su 1936 g. tj. kad je Amedi-bey Zogu, kao sunitski kralj, uz podršku kršćana (rimokatolika i pravoslavnih, s kojima je do tada bio u lošim odnosima) zaratio sa Šijitima. Sukob se stišao 1939. kad je Musolini "smirio strasti".

Loši odnosi Šijita i Sunita ponovno su izbili na površinu 1942. g., i to tako da se tajnim dogovorom Hitlera i Musolinija, Italija počela dezangažirati u dijelu svojih okupacionih zona, i to u korist Njemačke, i to prvenstveno SS trupa, koje je iz Zagreba vodio bliski suradnik Himmlera, Siegfried von Kasche.

Tada se transformira ranije formirana "Borbena grupa Skenderbeg" u prvenstveno Šijitsku formaciju, (pleme Lekaji..), iz koje nedugo nakon toga nastaje "Šijitski SS", tj. 21. SS divizija Skenderbeg, koja je kasnije uključena u vojsku NDH, (Luburić), i koja je razbijena 11.-13.5. 1945. kod Zidanog Mosta u Sloveniji.

Po "legendi" je od 12. 000 boraca Šijitskog SS-a, preživjelo njih 12, odnosno "jedan na tisucu". Nakon pada Rankovića "Zagrebacki centar" jugoslavenskih tajnih službi organizira novu islamsko-komunisticku kvazi-državu "SAP Kosovo", i u njoj postavlja Šijitskog poglavicu Fadilla Xoxu (Fadilja Hodžu) za marionetskog šefa klijentske kvazi-države. On potiče iz obavještajnih krugova koji su surađivali sa Krajačićem 1930-tih. Tko je on točno bio do 1945. nije poznato. Čini se da je bio povezan sa: a) Nijemcima i 21. SS divizijom, b) predratnom trgovinom opijumom, i c) - ovo je nesumnjivo - Stevom Krajačićem i dr. Pavlom Gregurićem u Zagrebu.

 

 

Fahimovi autobusi

 

 

Valja naglasiti da su neki Albanci suradivali sa jugoslavenskim komunistima i borili se u partizanskoj vojsci. To je povijesna činjenica. Ali ti su Albanci bili Suniti (pleme Shalla i Rugovske klisure, Peći i Dečana, Albanci sa Šar-Planine, tj. Dragaša i okolnih sela, te "slavenofono" pleme Goranaca). To je mali postotak Albanaca, sigurno ispod 10%, ali medu njima gotovo svi Suniti. Međutim, nakon rata, odnosno dvadeset i dvije godine nakon rata, dolazi Albansko rukovodstvo u Pokrajinu, i to regrutirano od Šijita, i to Šijita sa potpuno nejasnom biografijom, koji su plemenski povezani i sa 21. SS divizijom, i sa predratnim trgovanjem opijumom. Nakon rata, neki Albanci - Šijiti - "kuće koje su dale borce u 21. SS diviziju" - odlaze u Tursku.

Neki od njih odmah nakon toga u Siriju, gdje se naseljavaju u selo Arnaut. Ime sela na Turskom jeziku znači: "Albanac", a selo su osnovali Šijiti iz Makedonije koji su u 19. stoljeću pobjegli pred progonom Sunita. Selo Arnaut razvija se postepeno u predgrađe grada Damaska.., i to kao dvojezično predgrađe gdje se govori albanski i arapski.

Čini se da je baš u tom selu roden Fahim Sejari, i da je on po porijeklu iz klana Pojari (Požari), koji je Šijitski, i potiče iz okolice Đakovice. 1970-tih, Krajačić dovodi Sejarija kao "studenta kemije" u Zagreb, gdje on (na Plesu i u Markuševačkoj cesti) biva obučavan od KOS-a i SDB-a. Kasnije upravo Sejari postaje jedna od najvažnijih ličnosti u "zelenoj transferzali" na liniji Damask Zagreb-Munchen/Pullach, gdje se (u Munchenu) smješta Fahim Sejari kao "trgovac autobusima". Godine 1990. general Martin Špegelj "prelazi na hrvatsku stranu" i dovodi Fahima Sejarija u Zagreb. Tko je htio raditi u cestovnom prometu, (putnički promet..) morao je raditi sa Fahimom Sejarijem.

 

 

„Operacija Durres"

 

 

Kosovo je danas albansko i muslimansko. Srbi su iseljeni, s izuzetkom krajnjeg sjevera (Kosovska Mitrovica, Zubin Potok, Leposavić), isto tako su iseljeni i Romi. Etnički Turci su se iselili u Tursku, isto tako i "slavenofoni", s izuzetkom plemena Goranaca, koje živi u najizoliranijem dijelu Kosova  (Šar-Planina). Rimokatolici - Albanci su uglavnom raseljeni (Zagreb, Istra, Njemačka, Austija, čak i SAD), a isto tako i Hrvati (Janjevci u Zagreb, Letničani u Slavoniju). Ostali su samo Albanci - muslimani.

No oni su podijeljeni na Šijite (oko 20 posto) i Sunite (oko 80 posto). Točan omjer nitko ne zna. Osim toga, Suniti su podjeljeni na a) obične Sunite, b) Sunite Sufije, od kojih su najvažniji Hadije (pogledajte ratno ime šefa Al-Kaide u Iraku: "Abdul Hadi Al-Iraki"), tj. Hadije su vrlo radikalni Suniti, a srodni su Senusitima koji vladaju Libijom i Mahditima koji vladaju Sudanom, te Čečenskim Muridijama. I najzad, tu su Vehabije, naročito u siromašnim predgrađima - npr. u notornom Vranjevcu u Prištini.

Medutim, glavnina položaja u administraciji pripada Šijitima. Suština budućnosti Kosova ovisi upravo o odnosima ovih cetiriju grupa muslimana (Šijiti, Suniti, Haditi, Vahabiti ...).  Simptomatično je da su u vrhu paravojnih struktura OVK, ključni bili kadrovi iz redova međunarodnih terorista, o čemu postoje merodavni podaci međunarodnih agencija i organizacija.

Popis pripadnika OVK za koje se sumnja da su surađivali sa terorističkim organizacijama i sudjelovali u teroristickim aktivnostima broji oko 170 stranica, visoko pozicioniranih pripadnika OVK, među kojima je i sadašnji premijer Kosova, kao i mnogi njegovi politički suradnici.

 

 

Međunarodne posljedice priznanja Kosova

 

 

Međunarodno priznanje Kosova moglo bi imati ozbiljne posljedice u međunarodnom poretku. Cijeli niz teritorija mogao bi slijediti kosovski primjer i proglasiti neovisnost, te potom zatražiti međunarodno priznanje svojeg novog statusa. Prema nekim procjenama čak je dvjestotinjak takvih teritorija u svijetu. U Danskoj bi tzv. „Ovčji otoci" mogli tražiti otcijepljenje, a to bi mogli učiniti i sljedeći teritoriji: u Velikoj Britaniji, prije svega Škotska, a onda eventualno i Wells. Ovo će također zaoštriti stanje u Sjevernoj Irskoj, gdje većina stanovništva još uvijek ne želi otcjepljenje. U Španjolskoj, i to simultano u Baskiji i Kataloniji. No još četiri pokrajine bi mogle tražiti promjenu svojeg statusa, i to: Baleari, Valencija i Galicija. (na Balearima i u Valenciji se u suštini govori Katalonskim jezikom).

U Italiji, prije svega kroz zahtijev za otcjepljenjem Sjevera, ili, kroz zahtjev za federalizacijom. Taj zahtjev bi ozbiljno ugrozio sigurnost Europe, jer bi Jug, inače potpuno disfunkcionalan, odvojio od efektivne vlasti Rima. To bi značilo stvaranje potpuno mafijaške države, koja bi bila - poput npr. današnje Hrvatske, Srbije, prostor slobodnog krijumčarenja i slobodni prostor za mudžahedine.

Međutim, tu će biti i zahtjeva za otcjepljenjem Južnog Tirola i pripojenjem Austriji, te zahtjevi za promjenom statusa Sardinije, Val d'Aoste, te možda i Furlanije. Na Cipru (uz vrlo moguce priznanje Sjevernog Cipra od strane islamskih zemalja). U Francuskoj (nakon presedana npr. Škotske ili Baskije), i to kroz zahtjeve Alzasa, Bretanje i  Korzike, a nakon otcjepljenja Baskije i tzv. "Francuske ili Sjeverne Baskije").

U Belgiji kroz zahtjev za otcjepljenjem Flandrije, a potom i razdruživanja germanofonih distrikta od Valonije i pripojenja Njemackoj i Luksemburgu. U Češkoj, kroz zahtjeve Moravske i Južne Šleske. U Bosni, kroz zahtjeve sva tri naroda. Medutim, zahtjevi Banja Luke i Širokog Brijega sad su legitimizirani od strane NATO pakta. U Makedoniji, kroz zahtjeve (Sunitskog dijela) albanskog stanovništva. U Crnoj Gori (Raška ili Sandžak). U Srbiji (isto kao i u Crnoj Gori). U Bugarskoj (pogranična područja sa muslimanskim, pretežito Turkofonim stanovništvom, te područje Rodopa sa slavofonim Muslimanima - Torbešima). U Moldaviji - otcjepljenje autonomne Gagauzije, te izvjesno rusko priznanje Transinistrije. U Gruziji (izvjesno Rusko priznanje Adžarije, Abhazije i Južne Osetije). U Azerbajdžanu (mogćce priznanje Karabaha i njegovog prava na pripojenje Armeniji) (ovaj  zahtjev - s obzirom na genocid nad Armencima 1915.-1920. bi bio od svih tih zahtjeva moralno  izrazito opravdan, ali je i taj zahtjev suprotan međunarodnom pravu).

U Ukrajini gdje se zemlja od 54 milijuna stanovnika može raspasti. Od ta 54 milijuna, 12  milijuna su Rusi, a nepunih 6 milijuna grkokatolici. Oni imaju jasan identitet. No to je svega 18 milijuna. Preostalih 36 milijuna tek ce tražiti svoj identitet, i kaos dezintegracije Ukrajine može stvoriti neizmjerne probleme, te ga, uz mogući raspad Italije smatram najvećom prijetnjom međunarodnom poretku. U Ruskoj Federaciji (uz pretenzije islamističkih pokrajina: Adigistan, Čerkezistan, Karačajistan, Kabardinistan, Balkaristan, Ingušistan, notorna Čecenija (Čecenistan) i najzad: Dagestan.

Najviše problema vidim u Dagestanu, i to zbog terena (planine preko 5 km visoke, i jedan od najegzotičnijih i najtežih terena na kugli zemaljskoj, a u klancima između tih planina živi dvadesetak narodica, svaki sa svojim jezikom, svi od reda u ranom srednjem vijeku, obogaćenom kalašnjikovima, i velika većina pripadnici vrlo ratoborne sufijske sljedbe Muridija (zajedno sa Čecenima i Ingušima). U Kazahstanu (dok je sadašnji diktator na vlasti nece se ništa dogoditi, ali bi promjena vlasti, a diktator je star čovjek, mogla dovesti do krvavog sukoba Sjevera i Juga, tj Rusa i Muslimana i borbe za naftna i plinska polja). U Kini, kroz slučaj Srednje Azije ("Istočni Turkmenistan, ili Sinkjang, ili Ujguristan"), te Tibet.

Zatim problem Taiwana, premda je isti momentalno u fazi sve veće integracije s Kinom, no ovo sigurno ne pomaže stabilizaciji. U Indiji (počevši od Kašmira, pa nadalje ...). U Šri Lanki - otcjepljenje Tamilskog područja ("Elama").

 

 

Redefiniranje Balkana

 

Balkanski poluotok, odnosno njegovo tranzicijsko područje, je područje vrlo slabe, ili gotovo nikakve ekonomske aktivnosti, područje neuspjeha, siromaštva i gospodarskog iseljavanja. No, ipak, na tom području postoji jedna oaza razvoja, oaza brzog protoka novca, oaza luksuznih automobila, užurbane građevinske aktivnosti, razvoja, uspjeha. Ta oaza uspjeha nastala je na mjestu malenog  gradića (koji je prije petnaestak godina bio veličine primjerice kao Siska u Hrvatskoj), a u kojem tada nije bilo ekonomije, gdje su ljudi gladovali i iseljavali se. To je albanski grad Durres (u izvorima na hrvatskom poznat i pod imenom Drač), danas grad hotela, apartmana, razmjerno luksuznih kuća; grad u koji se useljavaju doseljenici (gotovo isključivo muslimani) iz cijele Albanije, ali i Kosova i zapadne Makedonije.

 

 

Durres - balkanska enigma

 

U užurbanoj, kaoticnoj, kulturološki bliskoistocnoj atmosferi Durresa teško je naci koja to

gospodarska grana stoji iza ovog razvoja. Albanija je prakticki bez funkcionirajuce ekonomije, Durres kao lučki grad, iz tog razloga praktički i nema neki značaj, transparentnih stranih investicija tamo nema, industrije nema, a u okolici Durresa su sela koja su po stupnju razvoja znatno bliža srednjem vijeku nego modernom dobu. Osim toga u Durresu nema nikakve ozbiljne financijske infrastrukture, nema razvijenog sektora usluga, stranih banaka i slično. Albanska dijaspora, koja se ranije iseljavala, nije se vratila; osim toga, današnji Durres je izrazito muslimanski, sa malo gostoljubivosti prema albanskim katolicima sa sjevera, ili albanskim pravoslavcima sa juga (premda su povijesno u tom gradu postojali centri obje grane kršćanstva).

Povratnici iz "dijaspore" su uglavnom ljudi koji su nekoliko godina radili vrlo slabo plaćene poslove o Europi, da bi se nakon toga vratili u Albaniju i u Durresu uložili novac kojeg očito nisu zaradili.

 

 

 Durres - novi grad heroina 

 

 

Premda ekonomisti nemaju odgovora na ovu enigmu, medunarodni krugovi kriminalisti i

promatrači medunarodnog organiziranog kriminala smatraju da je Durres "novi grad heroina", odnosno "novi centar međunarodne trgovine drogom", i da "uspon Durresa označava strateško redefiniranje međunarodne trgovine drogama". U ovome "usponu Durresa" treba vidjeti i ključ za novu preraspodjelu odnosa na Balkanu, odnosno u ovome je naznaka kraja jedne ere na Balkanu i početak neke druge ere.

Balkan, odnosno zapadni dio tog poluotoka, je do sada bio obilježen naslijedem nekadašnje države Jugoslavije, te se do sada uglavnom govorilo o zemljama bivše Jugoslavije kao o jednoj grupi zemalja. Medutim, nekadašnje Jugoslavije nema vec 17 godina, a ona se i prije toga raspadala skoro cijelo jedno desetljeće, a i dok je postojala imala je enormne regionalne različitosti. Stoga je potrebno zemlje zapadnog dijela Balkana, odnosno zemlje bivše Jugoslavije, promatrati svaku posebno, te uočiti naznake bitnog geostrateškog redefiniranja snaga i odnosa na tom području.

 

Glavna trasa međunarodnog krijumčarenja droge

 

Jedno od glavnih obilježja Jugoslavije, od sredine hladnog rata, pa do njenog kolapsa, bilo je to da je preko Jugoslavije išao glavni dio međunarodnog krijumčarenja droge. Naime, Jugoslavija je bila komunistička država koja je 1948. ispala iz sfere ruske dominacije, ali je zadržala komunistički režim. Pri tome je taj režim bio izuzetno nestabilan sa stalnim unutrašnjim obračunima (1948., 1953., 1966., 1971/72.), pri čemu je svaka serija unutrašnjih obračuna prijetila padom režima i "ulaskom Rusa". Stoga je zapadni svijet Jugoslaviju obilato darivao kreditima, te je komunistički režim, financiran iz Europe i Amerike, u kratkom vremenu stvorio relativno obilnu infrastrukturu, te je omogućio većini stanovništva da prijeđe sa ruralnog na urbani stupanj razvoja. Pri tome nije stvoreno stabilno društvo niti stabilna ekonomija, vec se sustav održavao isključivo stranim kreditiranjem. Problem tog režima je bio i taj da je kao komunistički režim u svađi sa Moskvom, bio istovremeno paranoično sumnjičav i prema Zapadu i prema tadašnjem Sovjetskom bloku, te se okretao prvenstveno tzv. nesvrstanim zemljama, a naročito ako su te nesvrstane zemlje pri tome bile večinom radikalno islamističke.

 

Krajačićev Centar u Zagrebu

 

 

Ovakva ekonomska, politička i geostrateška definicija tog režima, dovela je postepeno do toga da je lokalna komunisticka elita shvatila da joj je najunosniji, najlakši i najisplativiji način za bogaćenjem i stjecanjem moći u međunarodnom krijumčarenju. Jugoslaviju je Zapad priznavao i prema njoj bio izuzetno benevolentan. Pri tome je zemlja imala potpuno nezapadni režim, kojeg su mnogi nazivali "našminkanim", odnosno "malo uljepšanim" komunizmom. Taj "blaži komunizam" bio je pri tome dobro povezan sa otprilike 70 do 80 zemalja u razvoju, od kojih je u to vrijeme ogromna većina bila pod diktaturom, a većinom su to bile ili pseudokomunističke ili muslimanske zemlje trećeg svijeta.

Na taj način su kriminalne organizacije i režimi koji su se bavili međunarodnim krijumčarenjem otkrili da je najjednostavniji način da se droga ili bilo što drugo prokrijumčari na Zapad upravo taj da se to odradi preko Jugoslavije. Tako su se klanovi jugoslavenskih komunista tijekom desetljeća hladnog rata specijalizirali za krijumčarenje. Centar ovoga je bio u Zagrebu, i to iz vrlo jednostavnog razloga što je osnivač komunističkih jugoslavenskih obavještajnih službi Stevo Krajačić (koji je te službe vodio kroz punih pola stoljeća, tj. od 1936. do 1986.) bio Zagrepčanin.

 

 

(Nastaviće se)