Pogledi

 

Američki rat koji je potreban Al-Kaidi

 

Sirija na Istoku, bombe na Zapadu

 

Pune tri godine Sirija je u vrtlogu unutrašnjeg rata. Taj rat je i konfesionalni sukob naizgled vladajućih šiita i hrišćana sa jedne i većinskih  sunitskih muslimana sa druge strane. Tu su i Kurdi na sjeveroistoku zemlje. Ali stvarno, stvari ne stoje tako jednostavno. Niti su svi sumiti bezuslovno protiv Bašira El Asada, niti su svi ostali potpuno na strani Asada zaključuje sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata, suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Sirija je zemlja od 185.000 kvm. sa 21 milijun stanovnika. Većinski sunitski muslimani čine 75% ukupnog stanovništva, šiitski alaviti čine 12%, a arapski kršćani i Kurdi čine ostatak stanovništva. Zemljopisno, Sirija izbija u dužini od 120 km na Sredozemlje, na sjeveru se graniči sa Turskom, na istoku sa Jordanom i Irakom, na zapadu sa Libanom , a na jugu sa Izraelom. Dakle, stožerna zemlja Bliskog istoka. Od šezdesetih godina na vlasti je stranka BAAS, lijevo usmjerenog arapskog nacionalizma, sa istaknutim sekularnim programom. Režim je posredujući između raznih grupacija i shvaćanja, oslonjen je na snažnu vojsku, vladao bez mnogo obzira i kompromisa. Nekoliko nasrtaja islamskog fašizma surovo je suzbijeno. Pa ipak, kroz dugi vremenski period režim je uspostavio relativno postojan suživot među raznim grupacijama i Sirija je slovila kao zemlja relativne tolerancije i stabilnosti, uzorne u odnosu na stanje u regionu. Režim je uživao podršku ne samo tolerantnih Alavita, već i mnogih prosvijećenih Sunita, pa su priče o potpunom sunitskom bojkotu Asada sasvim pretjerane. Uostalom Sirija je jedan od stubova sekularizma u arapskom svijetu.

  Kada je izbilo ,,arapsko proljeće" vlada SAD je naročito podržala islamističke pokrete. Rezultat toga je da je manipulacijom narodima nametnut trend islamističkih pokreta, a to se ubrzo pokazalo u sukcesivnom rušenju svih sekularnih tendencija. Na kraju na vlast su došli manje više islamski fašisti koji su odmah počeli razarati sve druge političke snage proizašle iz nesrećnog proljeća.

Brojni su primjeri isticanja Morsija kao demokratskog političara ispunjenog tolerancijom  koji veoma i odlučno održava zadatu riječ. Naročito su tako bila intonirana saopćenja vlade SAD i njenih glasnogovornika poput Hilari Klinton i Čaka Hejgela. O samom predsjedniku Barak Huseinu Obami I, da i ne govorimo. Demokratska stranka SAD gotovo je u potpunosti korumpirana milijardama dolara iz Saudijske Arabije, ali i drugih emirata. Doduše, ni republikanci nisu zbog sličnih poklona pokvarili stomak, ali su demokrati u odlučnom vođstvu. Razumije se da slična lamentiranja nisu izostala ni u Evropi, ali u nešto manjoj mjeri. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da su u pitanju samo lukrativni motivi...

U pitanju je jedna politička strategija protežiranja islamskog fašizma, ne samo u islamskim zemljama već i mnogo šire i još iz višestruko važnijih razloga u poslu obaranja grčko - rimsko - krišćanske civilizacije svuda gdje ona postoji.

Jednom riječju islamski fašizam je samo sredstvo politike vlade SAD, sa veoma dalekosežnim ciljevima. Zapravo, vladajući bankari iz FED društva kreću u završnu akciju barbarizacije svijeta nakon dvije tisuće godina velikih napora. Novi svijet će biti svijet po obrascu njihovih interesa; svijet  nesmiljenih gospodara i beznadežnih robova.

  U tom projektu činilo se da će posao u Siriji biti završen za koji mjesec. Na iznenađenje kreatora projekta režim u Damasku je pokazao da nije tikva bez korijena i da uživa podršku u stanovništvu mnogo veću nego što se pretpostavljalo. Uz izvjesnu pomoć Rusije i nejasnu politiku Izraela, Asad je izdržao prvi udar i rat je nepredviđeno krenuo neizvjesnim putem.

Sekularna Sirija je potčinjena, a decenija unutarnje stabilnosti nisu bile prazna priča.

Vlada SAD je podržavala finansijski i u pogledu ljudstva, pretežno islamističke pobunjenike  sa snažnom vahabističkom aromom, a Rusija je jačala sve više Asada, znatnom pomoći u oružju, hrani i ljekovima. I tako je prošlo tri godine.

  U proljeće ove godine, izbili su sukobi u Turskoj. Potcijenjene sekularne snage u naizgled beznačajnom povodu pokazale su da Kemalove Turska nije nestala.

Umišljeni kalif Erdogan, ključni američki čovjek u politici prosperiteta islamskog fašizma, naišao je na neočekivani  otpor svojoj politici postepene islamizacije društva. Sekularna Turska nepogrješivo je prepoznala udar na sve građanske vrijednosti i pokazala da tačno zna gdje i kako bi se program puzeće islamizacije završio. Tamo u dvanaestom stoljeću.

 Bijela kuća je bila konsternirana. Erdogan se, naravno, održao, ali je ozbiljno uzdrman.  Program islamizacije je opasno doveden u pitanje. Represija je povećana, ali ona samo ukazuje na pogoršanje Erdoganovog položaja. Taman se situacija u Turskoj malo smirila kada je došao novi  veliki udarac u Egiptu.

Sljedbenik  Al Bane i puta u dvanaesto stoljeće, ,,demokratski" predsjednik Mursi, upravo se spremao da uputi  egipatsku  vojsku u Siriju i da završi sa sekularnim snagama. Bila je to sjajna ideja islamističkih pokretača u SAD, kada je sve jednim potezom doživjelo krah.

Prvo je u Kairu izbila antifašistička revolucija i iz dana u dan je jačala i širila se. Egipat je pokazao drugo lice, ono koje je Mursi mislio da je pred  uništenjem. Odmah je na ulicu poslao  svoje srednjovjekovne ubojice i njihovu subraću iz Sudana, isprobane u Darfuru, kada je naočigled cijelog svijeta  ubijeno 400 tisuća animista i kršćana, a da se vlada SAD nije ni malo našla  pogođenom. Jer kada ginu oni koji nisu puleni njene politike, nema nikakvih  povreda ljudskih prava. Srednjovjekovni ,,demokratski" Mursi se međutim  preračunao i na scenu je stupila  egipatska vojska...

  Sada na scenu stupa ojađena SAD da na najgrublji način ospori pravo egipatskog naroda na slobodu. Prijetnje su i financijske i vojne.  Islamski fašisti su to shvatili kao poziv i blagoslov Vašingtona, da organiziraju bartolomejsku noć egipatskog sekularizma.  Poraženi su. Vojska je odlučno odbila ovaj napad. Narod Egipta izborio se za svoju slobodu.       Konačno, sekularne snage su ohrabrene događajima u Egiptu. Položaj fašista u Siriji se naglo pogoršava. Umjesto da im Mursi  pošalje egipatsku vojsku u pomoć, ta vojska je preko noći postala nada slobodne Sirije!  Bankari znaju da bi kraj rata u Siriji i opstanak Asadove vlasti značio ozbiljmo prekomponiranje snaga na Bliskom istoku  uključujući pad Erdogana i moguće rastuće  sekularno raspoloženje  u dotadanjim  utvrdama srednjovjekovlja u Saudijskoj Arabiji i Emiratima.

  Obama I , kreće se novim ,,Markalama". Opet viđamo istu priču.  Asad je bezobzirno bacio bojni otrov. Žrtve su civili. Podaničke televizije pokazuju mrtve i uplakanu djecu. Siže je taj, da barbarski režim odmah valja bombardirati  i otpočeti ,,humanitarni" vojni pohod.  Karla del Ponte kaže u ime OUN  da su bojni otrov  bacili pobunjenici.  Evo užasa.  Oni kojima su puna usta  ljudskih prava nimalo nisu oklijevali  da liše života stotine civila.  Oni su tvorci Haga. Zašto nisu u njemu jer su egzemplarni  zločinci? Možemo odmah uperiti prstom u te nitkove. To su cjelokupna vlada SAD i razumije se londonsko - njujorški bankari tvorci projekta  barbariziranog svijeta i novog robovlasništva.

  Uprkos zdravom razumu koji govori da Asad ima najmanje razloga da počini taj užas i uprkos tvrdnjama Karle Del Ponte, glasnogovornik bankara Obama i objavljuje da će odmah povesti rat protiv Sirije. Uprkos razumu i uprkos činjenicama.

  Nastupa trežnjenje saveznika u NATO. Situacija je previše rizična, tvrdnja bankarskog ološa nikada nisu bile neuvjerljivije, a poslednje avanture su potpune nepredvidive. Rusija je nastupala oprezno. Ona je znala da je projekat islamskog fašizma uperen direktno protiv nje i njenog opstanka kod države. Jedna od bankarskih portparola Olbrajtova, otvoreno je nedavno rekla da bogatstva Sibira ne mogu biti samo svojina Ruske države i njenih građana, već da moraju biti baština cijelog svijeta!  ,,Cijelog svijeta" treba razumjeti kao nešto što je u posjedu banaka.

  Rusija dobro zna da bi pad Asada u nasilnoj intervenciji pokrenuo lanac agresije islamskih fašista na bivše sovjetske islamske republike. Time bi bio ugrožen trbuh Rusije, a terorizam bi bio višestruko uvećan- do gole agresije. Cilj bi bio destabilizacija i  marginalizacija Rusije. Zbog toga je Rusija riješila da se angažira na strani Asada i to ,,tvrdo" i svijesno atakujući sukob sa SAD. Njena retorika znatno je mirnija i umijerenija i nesumnjivo da veoma vodi računa da djeluje umirujuće na Europu, za razliku od raspomamljenog vrištanja Čaka Hejgela i samog Baraka Huseina I Obame. Pred očima Europe odvija se film u kome sa javno vidi gdje se može nastradati pred uspaljenim bankarima.

Ponašanje SAD ne djeluje ozbiljno i odgovorno. To je toliko upadljivo i zabrinjavajuće da je britanski parlament zatražio da britanska država ostane uzdržana u budućem mogućno sukobu. Francuski uplašeni petokolonaš Oland kaže da će učestvovati ako iza američke intervencije stane odluka SB OUN. Obzirom na kineski i ruski vjerojatni veto to znači da je uloga francuske u cijeloj priči završena. Obama I je, obećavajući rat uslijed antiratnih demonstracija u  SAD, ipak najavio da će se obratiti Kongresu.

Nikada jedan rat nije imao manju podršku nego ovaj bankarski u samim SAD. Sa druge strane sekularna Sirija je prinuđena na borbu na život i smrt. Njihova sudbina pod vehabijama je zvana-samo smrt. Svijet čeka na epilog ove drame. Snage su spremne. Svi su sve svjesniji avanturističkog profila američke politike, najčešće nerazumljive neupućenima. Autor ovog teksta je uvijeren da će doći do nekog bombardiranja i nekih pregovora. Sirija neće biti slomljena. Uzlet islamskog fašizma suočava se sa rastućim otporom. Američka avantura također.