Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa

Evropski politički zemljotres: ultra-desnica umarširala i u Evropski parlament

Početak bitke za opstanak

Svake pete godine građani Evropske unije biraju svoje predstavnike za Evropski parlament. Evropljani iz 28 zemalja članica Unije su od 22. do 25. maja izabrali 751 parlamentarca, ali je izlaznost i ovog puta bila niska, što se događa još od 1979. godine, da bi se od 1999. na biralištima pojavljivalo manje od 50 odsto, od preko 400 miliona potencijalnih glasača. Bilo kako bilo, dobar deo onih koji su zaokružili svoj glas, glasali su za ekstremne partije. Mnogi za krajnje desničare, dosta njih za njihove suparnike sa levice. Ekstremisti nisu pobedili, ali će zauzeti četvrtinu mesta u Parlamentu. Neko je to nazvao „zemljotresom", a mnogi su se zabrinuli zbog, doduše očekivanog, jačanja fašističkih stranaka. Ipak, a sudeći i po reakcijama svetskih berzi, niko se nije preterano uzbudio, niti iko predviđa rađanje desnih ili levih diktatura na novom Starom Kontinentu, konstatuje Milan Balinda, urednik Tabloida i dugogodišnji novinar američkog "Majami Heralda", sa čijim se pogledima o navodnmim esktremističkim partijama redakcija ne slaže

Milan Balinda

Populističke i ekstremističke evropske partije, koje su osvojile četvrtinu mesta u Parlamentu, nisu pobedile ali će naterati klasične levičarske i desničarske partije da praktično stvore „veliku koaliciju". Ekstremni desničari su istovremeno anti-evropski, anti-imigracioni, anti-islamistički i anti-jevrejski nastrojeni. Za razliku od njih, ekstremni levičari su nešto manje protiv Evropske unije i, uopšte, dosta umereniji, osim kada se radi o socijalnoj raspodeli novca i dobara kao i „stezanju kaiša".

Ekonomska depresija u Evropi još traje, šest godina nakon finansijskog kraha iz 2007.-2008. godine, i uspeh krajnje desnice na izborima niti je iznenađenje, niti se to događa po prvi put. Sasvim očekivan rezultat nakon što su vlade s desnog centra i levog centra sprovodile politike „stezanja kaiša" i favorizovale interese banaka, na uštrb običnih građana. Pre par decenija, kada je stvaran Ustav Evropske unije, građani su stavljani na prvo mesto. Evropa, pre svega Severna Evropa, bili su uzor kvalitetnom standardu, a potom su se stvari polako, ili brže, menjali u korist krupnog kapitala. U Evropi nije prevladao fašizam, ali preduslovi su slični onima koji su svojevremeno doveli na vlast naciste u Nemačkoj i fašiste u Italiji.

U jasno liberalnim evropskim državama kao što su Finska, Francuska, Norveška ili Holandija, proto-fašističke partije sada se nalaze na drugom ili trećem mestu na nacionalnim izborima. Stvorena je jedna čudna koalicija između plutokrata i puka, a bogata elita sija od zadovoljstva „celim putem do banke".

Radikalno u svim pravcima

Koje su te radikalne stranke što su pokupile kajmak na izborima za Evropski parlament? Na ekstremnoj desnici ističe se francuski Nacionalni front na čelu sa Marin Le Pen. Uzeli su trećinu glasova i dobiće trećinu mesta određenog za Francusku, 74 stolice u Evropskom parlamentu. Oni zahtevaju da Francuska odmah izađe iz Evropske Unije i da se ukine evro. Veoma su protiv bilo kojih imigranata i poprilično rasistički nastrojeni. Vladajuća stranka predsednika Olanda osvojila je treće mesto, sa ponižavajućih 13,8 odsto glasova. Politički analitičari smatraju da gospođa Le Pen ne može da postane predsednik Francuske, ali podvlače da će u toj zemlji ravnopravno dominirati tri-partijski sistem. U Velikoj Britaniji Partija za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) svojim izbornim rezultatima razbila je dvopartijsku dominaciju laburista i konzervativaca. Po svojim političkim stavovima ova partija u mnogome podseća na francuski Nacionalni Front.

Grčka neonacistička stranka Zlatna zora postigla je treće mesto, i osvojila pet poslaničkih mesta u Parlamentu. Da bi se kontrolisala imigracija, ova partija predlaže električne žičane ograde i personalne mine duž grčkih granica. Zahtevaju da se svi imigranti izbace iz zemlje. U Nemačkoj partija ekstremne desnice, Alternativa za Nemačku, osvojila je sedam poslaničkih mesta. Oni zahtevaju napuštanje evra i vraćanje na marku. Istina, tako nešto podržava i značajan broj nemačkih građana koji nisu glasali za njih. U Holandiji sa 13 odsto glasova i četiri poslaničke stolice na treće mesto uspela se Partija za slobodu. Oni propagiraju napuštanje evra i vraćanje na florin, zahtevaju zabranu Kurana, deportaciju islamskih fundamentalista, kao i zabranu nošenja burke.

U Danskoj je ultra-desničarska stranka Popularna partija pobedila na izborima sa 26,7 odsto glasova, i tako dobila tri poslanička mesta, isto koliko i vladajuća socijaldemokratska stranka sa 20,5 odsto. Ova partija se, između ostalog, protivi ulasku Turske u Evropsku uniju. U Italiji Pokret Pet Zvezdi, sa ekstremne levice, osvojila je 25 odsto glasova i tako je ta stranka postala druga politička snaga Italije. Dobili su 18 poslaničkih mesta u Evropskom Parlamentu. Radikalna levica Grčke, Siriza, osvojila je 26,9 odsto glasova, a to je šest puta više nego na izborima od 2009. godine. Dobili su osam poslaničkih mesta. I u mnogim drugim državama Evropske unije partije ekstremne desnice postigle su različite rezultate, ali je takođe važno da sve ove ultra-desne stranke nisu kopija jedna drugoj. Neke od njih tokom izbora pojačaju svoje desničarske parole, ali u suštini nisu fašističke.

Za neke od njih teško je dokučiti zašta se zalažu. Takav je slučaj sa bugarskom strankom Bugarska bez cenzure, kao i sa poljskom - Poljski kongres nove desnice. Sve skupa, partije krajnje desnice osvojile su dodatna mesta u Parlamentu u šest zemalja, ali su izgubile u drugih sedam. Ideja da krajnja desnica profitira u vreme ekonomske krize takođe ne mora da bude tačna, ukoliko se analiziraju empirijski rezultati. Naime, desnica je najviše glasova osvojila u zemljama koje su najmanje pogođene ekonomskom krizom. To bi bilo u Austriji, Danskoj, Francuskoj, Holandiji i Švedskoj.

Jedino je u Mađarskoj, zemlji poprilično pogođenoj krizom, pobedila ekstremna desnica slično kao što se to dogodilo u bolje stojećim državama. U suštini, ekstremna desnica i nema mnogo šta da ponudi građanstvu koje uglavnom glasa za partije koje istaknu neka ekonomska rešenja. Ultra-desnica najviše profitira kada je niska izlaznost, a to je bio slučaj kod ovih izbora. Naravno, isto tako se i ultra-levica domogla većeg broja glasova u Grčkoj.

Jedan od razloga, tvrde neki politički analitičari, što krajnja desnica nije postigla značajne rezultate u zemljama na istoku Evrope je taj što su tamo „normalne" partije sa desnice pokupile najviše glasova. Naime, ostalo je malo prostora za ultra-desnicu jer su svojim autorativnim nastupima stranke sa desnice „zadovoljile" građane čija „psihologija" još ispoljava čežnju za „čvrstom rukom" koja će da povede brigu o njima. Ovome bi moglo da se doda i procena da ultra-desnica u tom delu Evrope nije imala naročito harizmatične vođe. Inače, o ultra-levici niko nije ni razmišljao u zemljama bivšeg komunističkog bloka. U svakom slučaju, politička slika Evrope je nakon ovih izbora dobila drugi lik, i to možda za stalno. Sve „ultraške" stranke zahtevaju da njihove zemlje donekle, ili u potpunosti, napuste Evropsku uniju. Nisu osvojili dovoljno glasova da bi se sada to dogodilo, ali nema garancije u budućnosti.

U Velikoj Britaniji pokret za istupanje iz Unije je poprilično snažan. Ta ostrvska zemlja stalno „preti" izlaskom. Toliko da je ugledni nemački nedeljnik Špigl u svom izdanju od 3. juna objavio urednički članak u kome zahtevaju da Britanija odluči šta će uraditi. Inače, taj časopis je nakon evropskih parlamentarnih izbora istakao da su po njihovom mišljenju isplivale dve važne teme: koliko je Evropska unija ozbiljna u svojim naporima da izgradi još demokratskije društvo i, druga, da li Britanija može da ostane u Uniji.

Magazin je uporedio Veliku Britaniju i Evropsku uniju kao par koji jedan drugog prave nesrećnim, ali izbegavaju da urade bilo šta povodom toga. Podvlačeći da bi bila „tragedija", politička, ekonomska i kulturološka, ako bi Britanija napustila Uniju, Špigl podseća da Britanija nikada nije imala „apetit" za evropske integracije.

Stavovi Londona mogli bi da se svedu na opisu Unije kao zone slobodne trgovine, ali se u tim stavovima nikada ne pominje politički savez. Za Britance, tvrdi Špigl, koje je oduvek mrzelo da napišu svoj Ustav, pa umesto njega koriste zbirku dokumenata da bi sproveli vladavinu zakona, evropski propisi izgledaju čudno. Velika Britanija takođe želi da zadrži specijalne odnose sa Sjedinjenim Državama, i to u cilju protivteže Evropskoj uniji.

Evropa je, dodaje nemački magazin, uvek popuštala Britaniji i trpela njihove ucene. Špigl navodi da je došlo vreme za „razjašnjavanje", šta je važnije - više demokratije u Uniji, ili da Britanija ostane član. Naime, baš zbog Velike Britanije Evropska unija ne može da izabere predsednika Evropske komisije, jer se njihov izbor ne bi dopao Britancima. Premijer britanske vlade najavio je referendum za 2017. godinu na kome bi ostrvljani odlučili da li hoće da ostanu u Uniji. Špigl tvrdi da Unija ne može da čeka još tri godine i da Britanija mora da odluči odmah, i to pre svega zato što je važnije za Evropu da sprovede više demokratije, od toga da li će London ostati u njihovom društvu.

Ima li socijalizma u kapitalizmu?

To što su ekstremne partije postigle veliki uspeh na izborima prošlog maja nije uzbudilo, čini se, evropski biznis svet. Što će reći, ne očekuju da će se dogoditi nekakve promene u evropskim ekonomijama. Bilo na bolje, bilo na gore. Očekuje se da će euroskeptične stranke pokušati da destabilizuju evrozonu, ali se ističe da dvotrećinska većina u Parlamentu je ipak pripala „regularnim" partijama. Svet biznisa ne može da ne primeti da rezultati izbora takođe pokazuju duboko nepoverenje građana u institucije Evropske unije. Na kraju krajeva, izlaznost je bila veoma niska. Problem je u tome što, da bi evro opstao u opticaju, potrebne su političke reforme u smislu daljih integracija, a to je ono što Evropljani još ne mogu da svare. Na kratke i srednje staze evro će opstati jak, ali pokazalo se da ima dosta onih građana koji zahtevaju da se u njihovim zemljama vrate domaće valute.

Poslovni svet priželjkuje da će u budućnosti biti manje birokratije i više slobode poslovanja, ali to su za sada samo puste želje, jer je ipak većina Evropljana shvatila da su obećanja ultra-desničarskih partija više predizborne floskule, nego temeljne ekonomske platforme. Uostalom, Evropska unija se u mnogim ustrojstvima razlikuje od Sjedinjenih Država, i malo je verovatno da će se propisi poslovanja olabaviti.

Međunarodni monetarni fond očekuje da će globalna (svetska) ekonomija tokom ove godine porasti za 3,6 odsto. U samoj Evropi počelo je vraćanje kapitala, povećane su investicije, ali se ne zna da li će tržište ponovo izgubiti poverenje, jer Evropska unija još nije u potpunosti izašla iz ekonomske močvare.

Problem je i u tome što sa predviđenom stopom rasta Evropa neće moći da reši problem nezaposlenosti koji na opštem nivou stoji na 12 odsto, a u Španiji, na primer, na 26. Evropskoj budućnosti preti i nezaposlenost mladih koja u nekim zemljama dostiže stopu od 35 odsto. Predviđa se da će najbrži rast privrede imati zemlje Severne Evrope, nešto manji države na zapadu, a najslabiji rast postići će zemlje na jugu kontinenta. Dominaciju Nemačke ekonomije niko ne dovodi u sumnju, ali pitanje je da li Nemačka zaista vodi ostatak Evrope.

Opšte je mišljenje da Nemačka ne insistira da, uz Ameriku, povede Zapad. To nije sasvim tačno. Nije tačno zato što su Nemci prikrivali svoje ambicije da bi prvo uzdigli sebe, i to u vremenima kada nisu bili na vrhu liste popularnosti. Možda je dovoljna samo jedna činjenica da bi to ilustrovala: plan za proširenje NATO-a nije skovan u Vašingtonu već u Bonu i možda zato nije ni čudo što je Nemačka po prodaji oružja treća na svetu.

Takođe je aktuelan stav Nemačke po pitanju Ukrajine. Naime, Nemci su izgradili svoj svet u kojem im nije potreban bilo kakav sukob sa Rusijom, i američki pristup ukrajinskoj krizi nervira Nemačku. Kriza je prvobitno započela zbog evropske, a ne američke politike, i mada nemačko građanstvo nije naklonjeno Rusima, kasnije ponašanje Vašingtona prema Putinu onespokojava Nemačku zbog stanja opšteg mira i, možda više, zbog njihove ekonomije. Na kraju se svodi na jednu stvar koju Nemačka ne može da isporuči - da odraste i da preuzme svoje odgovornosti ukoliko hoće da vodi evropski čopor zemalja. Evropske zemlje, iako male po broju stanovnika, kojima ide najbolje, nemaju nikakve namere da se takmiče za liderstvo. To su zemlje Skandinavije - Švedska, Norveška, Finska i Danska.

Možda bi najtačniji i najkraći opis tih država bio da su to zemlje gde se kvalitet života smatra jednim od osnovnih ljudskih prava. Veći deo uspeha severnih zemalja može se pripisati činjenici da su to male i skromne zemlje koje su svoje socijalne obaveze počele da gaje pre dosta vremena. Švedska je zacrtala socijalnu državu još tridesetih godina prošlog veka. A jedan ukaz, samo za primer, danske crkve je još 1539. godine zahtevao da „deca bi trebalo da budu učena u dobrim školama i siromašni bi trebalo da imaju hranu".

Grčki scenario i "sazrevanje obveznica"

Pragmatičan pristup životu takođe je dinamo razvijenosti tih zemalja. Porezi su visoki u skandinavskim zemljama. U Švedskoj za četvoročlanu familiju, gde jedan član zarađuje, porez iznosi 38 odsto od primanja. U Finskoj su takođe 38 odsto, u Norveškoj 31 i 28 u Danskoj. Poređenja radi, u Sjedinjenim Državama porezi za istu takvu porodicu iznose 20,3 odsto. Skandinavci za uzvrat dobijaju neke stvari besplatno, stvari koje se u većini zemalja plaćaju. To bi pre svega bilo besplatno visoko školstvo i materijalno učešće države u celodnevnom predškolskom boravku. Obdaništa i osnovno obrazovanje odnose 1,4 odsto bruto nacionalnog dohotka, dok je, za poređenje, ta cifra u Sjedinjenim Državama tek 0,4 odsto. U tim skandinavskim, socijalnim državama, stvorena je veoma jaka i otporna srednja klasa. Severnjačke zemlje Evrope uvek se nalaze u prvih 10 zemalja sveta po socijalnoj jednakosti. Opet, poređenja radi, SAD se nalazi na 31. mestu, što ih kotira odmah iznad Turske i Meksika. Interesantan je i obrazovni sistem tih zemalja. U Švedskoj, na primer, đaci se ne ocenjuju ciframa sve do šestog razreda osnovne škole, a bilo je do osmog razreda sve do 2012. godine. Takvim načinom tretiranja mladih učenika postignut je psihološki efekat koji bi ovako mogao da se izrazi: „nemoj da misliš da si bolji od bilo koga drugoga".

Na drugom ekstremu Evrope, na dubokom jugu, priča o prosperitetu je sasvim drugačija. Iako se nalaze u istoj Uniji, Grčka i Švedska nisu ni približno slične. Međutim, najnoviji događaju na ekonomskom planu pokazuju da je „grčki scenario" većim delom već prošlost. Po prvi put nakon što se pre četiri godine grčka ekonomija srušila, ta država je prodala obveznice međunarodnim investitorima i tako je u vrlo kratkom roku dobavila tri milijarde evra. Analitičari tvrde da su investitori bili spremni da kupe grčke obveznice čak u vrednosti i do 20 milijardi dolara. One sazrevaju za pet godina i doneće kupcima profit od 4,95 odsto. Inače, tokom krize grčka se ekonomija stisla za više od jedne petine. Bio je to dugi i bolni put do ovih početaka oporavka tokom kojeg je vlada drastično smanjila izdatke i gde je nezaposlenost porasla do 27 odsto, a skoro 60 odsto mlađih do 24 godine života bili su bez zaposlenja. Stopa nezaposlenosti neće se brzo spuštati, te će mnogi Grci živeti u nemaštini još poduže vreme. Pa čak i oni koji se zaposle neće moći brzo da se oporave od finansijskih pritisaka. Inače, Irska je bila prva zemlja koja je još prošlog decembra uspela da izađe iz evropsko programa finansijskih injekcija i prodala jednu milijardu evra u obveznicama na 10 godina a sa veoma niskom kamatom od 2,9 odsto.

Modeli skandinavskih zemalja ne bi funkcionisali u mnogim zemljama Evropske unije, a ni u Sjedinjenim Državama. Francuzi, na primer, za razliku od Šveđana, vole da svoje političko nezadovoljstvo ispoljavaju protestima na ulicama i da o politici vatreno diskutuju za vreme porodičnog ručka. Ni Amerikanci ne bi bili ono što jesu kada se ne bi izražavali u superlativima. Skandinavska praktičnost, koja možda proizilazi iz protestantske tradicije, u neku ruku odskače od načina života u katoličkoj Italiju, ili pravoslavnoj Grčkoj. Na kraju bi ekonomisti možda ipak morali da u svoje formule ubace i faktor mentaliteta. Sve zemlje Evropske unije imaju svoje specifičnosti i svoje prioritete. To naravno važi i za Španiju, čiji je kralj upravo abdicirao u korist svog sina Felipea. Španski parlament (Kongres) velikom većinom je podržao odluku španskog kralja, i samim tim monarhiju, ali u narodu stvari nisu baš toliko jasne.

Svih 62 odsto Španaca bi hteli da se raspiše referendum o tome da li će njihova zemlja nastaviti kao monarhija ili kao republika. Ova cifra ne znači da je većina protiv monarhije, ali ukazuje na želju Španaca da se oni pitaju šta će biti. Ovoga puta španski građani su se generacijski podelili, mlađi hoće referendum a starijima to nije neophodno. Mlađi Španci su čitav svoj život živeli u sistemu demokratske monarhije i, za razliku od starijih, ne pridaju veliku važnost ulozi kralja Huana Karlosa u periodu tranzicije sa diktature generalisima Franka, ka demokratskom uređenju. U svakom slučaju, budući kralj Španije, Felipe VI, u ovom trenutku uživa veću podršku od svoga oca. Inače, Španija je zemlja koja se najviše promenila u Evropi, na bolje, tokom poslednjih decenija, ali akutni problem su visoka nezaposlenost i moguće otcepljenje Katalonije. Interesantno je da u Španiji neo-fašisti nemaju uspeha, to verovatno zato što je zemlji bilo dovoljno diktature Frankovog fašizma.

A 1.

Muslimani u evropskim crkvama

Jedan od glavnih razloga za dobar uspeh krajnje desnice u nekoliko evropskih država je sve veći broj muslimana u tim zemljama. Naime, ultra desničarske partije kao srž svojih predizbornih kampanja isticale su da se protive imigraciji, a naročito islamizaciji Evrope. Islam je religija koja najbrže raste u takozvanoj post-hrišćanskoj Evropi. Muslimani su sve prisutniji ne samo u gradovima Starog Kontinenta već i u ruralnim sredinama. U skladu sa tim trendom, svakim danom sve više hrišćanskih crkava postaju džamije. U jednom nemačkom gradu, Duisburgu, nedavno je šest crkava, zbog nedostatka vernika, zatvoreno i biće pretvorene u islamske bogomolje.

Najveći broj crkava koje otkupljuju muslimani su rimokatoličke, ali slična sudbina dešava se i protestantskim hramovima. U Nemačkoj je od 2000. godine zatvoreno 400 rimokatoličkih i 100 protestantskih crkava. Procenjuje se da će dodatnih 700 crkava biti zatvoreno tokom sledećih nekoliko godina. U susednoj Francuskoj gradi se više džamija nego crkava. To je logično jer sada u Francuskoj ima više muslimana od aktivnih hrišćana.

Iako 64 odsto Francuza sebe identifikuju kao rimokatolici, samo 4,5 odsto odlazi na mise. Poređenja radi, 75 odsto od šest miliona osoba, uglavnom poreklom iz Afrike, sebe smatraju vernicima i 41 odsto od tog broja kažu da su aktivni muslimani. Mnogim Francuzima nije drago što muslimani, u nedostatku dovoljnog broja džamija, svoje molitve sprovode na sred ulica. Kažu da im takvo delovanje liči na „okupaciju".

Procenjuje se da u Francuskoj ima nekih 4.000 džamija. U Velikoj Britaniji zvanično postoje 1.700 džamija, ali takođe je aktivno nekih 2.000 muslimanskih „verskih zdanja". Po nekim ispitivanjima oko 960.000 muslimana odlaze na molitve najmanje jednom nedeljno, a anglikanaca koji nedeljno odlaze na mise ima 916.000.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane