Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Može li Srbija, zbog sebe, a ne zbog Evropske unije, da očisti svoje deponije smeća- ili će se udaviti u njima?

Budućnost od đubreta

Uprkos dugogodišnjim pokušajima da Srbija reši goruće ekološke probleme, novca za te potrebe nema. Pokradena su i sredstva koja je Evropska unija odobrila za izgradnju modernih deponija. Lokalne samouprave bi htele da ovaj problem preuzmu na sebe, ali, postoji težnja vlasti da zaradi velike pare na odlaganju otpada. Samo još ne znaju kako. Neverovatno zvuči i podatak da je u celoj Srbiji izgrađeno samo četiri privatne deponije (Leskovac, Jagodina, Kikinda i Lapovo), koje nisu bile rezultat unapred postignutog dogovora, ali pružaju usluge i okolnim opštinama. Postoje dve sanitarne deponije koje nisu regionalne (Gornji Milanovac i Vranje), dok svi ostali i dalje smeće odvoze na ekološki nebezbedna lokalna smetlišta koja su potencijalni (a negde i stvarni) izvori velikih zaraza.

Vuk Stanić

Put Srbije ka Evropskoj uniji (EU) vodi preko čišćenje čak 2.378 divljih deponija, od kojih se samo u beogradskoj opštini Zemun nalazi četrdeset. Naime, nadležne institucije u Briselu, tražile su nedavno da Srbija "položi račune", jer je pre nekoliko godina unija dala je novac da se 36 regionalnih deponija dovede pod civilizovane standarde, a i da ih inspektori iz EU ocene na kraju projekta. Potom je trebalo ugasiti sve ostale divlje deponije, rešiti problem nuklearne deponije u Vinči i još nekoliko gorućih problema u vezi sa otpadom. U nadi da će Srbija to rešiti i da će tako "umivena" biti spremna da nastavi svoj "evropski put", inspektori EU su čekali. Naravno, uzalud, jer od toga nije bilo ništa...

Novac koji je EU poslala je potrošen, a samo deponija kod Užica koja radi pod imenom "Duboka", ocenjena je kao deponija koja ispunjava standarde. Drugih 35 deponija nije po mišljenju službenika EU uradilo ništa, jer osim što se sa njih otrovne materije šire u podzemne vode, svaka od njih ima još oko dvadeset standarda koje nisu ispunile...

"Pare su u đubretu, Oliver Dulić se tako obogatio", rekli su Vučićevi savetnici ministarki Zorani Mihajlović kada je ministarstvu energetike pripojeno i pitanje životne sredine.

Mihajlovićeva se tokom mandata ministarke energetike i zaštite životne sredine nije okoristila od novca evropskih fondova za oblast životne sredine, niti je stigla da napravi poslove u vezi sa odlaganjem otpada i reciklažom, mada su joj to savetovali. Mada ona lično nije učestvovala u malverzacije sa novcem određenim za rešavanje pitanja deponija, ipak je kriva za nečinjenje po pitanju pada standarda zaštite životne sredine.

Ima para za Dinkića, nema za deponije

Prvi udara na životnu sredinu i propise koje nam je nametnula EU i koje moramo poštovati ako želimo u tu hibridnu zajednicu izveo je evropejac Mlađan Dinkić. U prethodnoj Vladi, tadašnji prvi potpredsednik, Aleksandar Vučić, tražio je ukidanje stotine različitih nameta, agencija i fondova. Jedan od prvih fondova koji je ukinut je bio Fond za zaštitu životne sredine. Ovakav fond postoji u svim državama članicama EU, ako Srbija postane članica EU i ona će morati opet da takvu instituciju. Glavni razlog zbog koga je fond ukinut bio je da se pare fonda troše ne namenski, što je i bila apsolutna istina. Novac u Fond stizao je od ekološke takse, a Oliver Dulić koji je u Tadićevo vreme vodio ministarstvo imao je zadatak da novac Fonda preusmerava u opštine u kojima vlast ima DS.

Veliki deo novca otišao je u opštinu Inđija, gde je izgrađena fabrika za preradu otpadnih voda i fabrika za proizvodnju pijaće vode kojom se dičio tadašnji gradonačelnik Goran Ješić. I u jednoj i drugoj fabrici, radnici danas uredno dolaze na posao, primaju plate, ali ove fabrike ne rade gotovo ništa. Razlog tome su kapaciteti fabrika koji su deset puta su veći od onoga što je Inđiji potrebno! Tako je završio jedan megalomanski posao, koji je koristio ješiću kao propaganda. Dok su mu trebali glasovi birača...

Inđija je moglo bi se reći i svetao primer onoga kao je Fond funkcionisao, pošto je više od pola sredstava fonda trošeno nenamenski. Ukoliko bi se nekada i raspisao tender za trošenje para iz fonda, tender bi potom bio nameštan, a novac bi bio dodeljivan fantonskim firmama, koje bi potom bile gašene, sredstva potorošena, a većina projekta ili nije realizovana ili je preplaćena.

Fond je u vreme Olivera Dulića potrošio milione za poboljšanje uslova životne sredine, ali rezultati su da u Banatu ima arsena u vodi, da u centralnoj Srbiji u vodi često ima žive, mangana, paladijuma... Osim u Banatu i centralnoj Srbiji, vodovodna voda sadrži teške metale i u nekoliko opština u Bačkoj, Sremu i Zapadnoj Srbiji. Inače vodovodna voda je tvrde neki stručnjaci neispravna čak i u glavnom gradu Srbije, istine ne u svim opštinama, ali u opštini Stari Grad i Savski Venac je definitivno hiperhlorisana u meri da se ne može smatrati pijaćim već samo tehničkom vodom.

Sredinom prethodnog mandata ministarke Zorane Mihajlović, ispostavilo se da državni sekretarka Vladana Zdravković pokušava da reketira ljude kao bi im dodelila dozvole za rad u ovoj oblasti! Mihajlovićeva je odmah smenila, a na njeno mesto je imenovala svoju drugaricu Stanu Božović. Božovićeva je ispunjavala sve uslove da od jutra do večeri zasmejava svoje podređene i nadređene. U svom zvaničnom CV ona je čak napisala anegdotu o svom rođenju na Durmitoru. Kako je rođena kada je padao sneg, da su je potom izneli napolje na zimu i potom vratili u kolevku.

Kada je shvatila da je Stana dobra za druženje, ali da nije možda najbolji izbor za državnog sekretara, Mihajlovićeva diže ruke od ekologije, i počinje da izbegava sve koji joj se obrate po tom pitanju.

Činjenica da su ona i Dinkić po Vučićevim instrukcijama ugasili Fond za zaštitu životne sredine, a zamereno im je iz Brisela, jer su tokom celog njenog mandata svi projekti iz oblasti ekologije bili bez sredstava.

Ovde treba reći i da su iz centrale Srpske napredne stranke, u više navrata, stigle dobre ideje šta bi se sa takvim sredstvima moglo raditi. Jedan od predloga bio je da bi oni mogli novac da usmere ka opštinama u kojima su na vlasti naprednjaci. Ispostavilo se da Mihajlovićeva ima sluha za ovakve projekte, ali ne i vremena, pa ih je sve ignorisala. Kada su je na kraju pred Vučićem optužili za katastrofalno stanje u oblasti ekologije, ona se spretno odbranila, da je sada problem Kosova na žalost preči od ekoloških problema.

Gradovi Zaječar, Bor, Majdanpek i Kruševac, nemaju nijedno postrojenje za preradu otpadnih voda. U celoj Srbiji nijedna fabrika nema kolektor. Firme za preradu mesa, poput "Matijevića" i "Zlatiborca", izlivaju svoje otpadne vode direktno u reke, a građani potom piju otrovnu vodu. Stizale su i pritužbe na ministarku Mihajović, ali je sve to završilo kod Vučića, koji je problem rešio tako što je u novoj Vladi ekologiju utrapio koalicionim partnerima.

Danas su ekologija i zaštita životne sredine deo ministarstva poljoprivrede koje vodi SPS-ov kadar Snežana Bogosavljević Bošković.

Na ovaj način njoj je stavljeno u zadatak da u istom ministarstvu istovremeno bude nadležna za najveće zagađivače kao što su Viktorija Grupa, MK Komerc, Matijević i za otklanjanje posledice svih zagađivača. Bogosavljevićeva će u ovoj oblasti morati da se suoči i sa činjenicom da ne postoji održiv način finasiranja ekoloških projekata, kao i da ne postoji institucija gde bi donacije EU za ovu oblast mogle da budu uplaćene, jer je Fond za zaštitu životne Sredine ugašen.

Sav otpad krenuo niz vodu

Jedan od najvećih problema zaštite životne sredine u Srbiji su deponije. Prema oceni Evropske unije, situacija u sferi zaštite životne sredine u Srbiji je ravna katastrofi, mada je zaštita životne sredine jedna od ključnih oblasti u svim civilizovanim zemljama. Probleme divljih deponija ima skoro svaka opština u Srbiji, a razlozi nastanka takvih smetilišta, najčešće u parkovima prirode i uz vodne slivove, su nepostojanje zaokruženog sistema upravljanja otpadom, nedovoljan broj sanitarnih deponija, izbegavanje nesavesnih kompanija i građana da svoj otpad, građevinski materijal i šut odlažu na regularne deponije kako bi izbegli plaćanje naknada, kao i izostanak svesti građana o značaju zaštite životne sredine.

Problemi upravljanja otpadom nisu jednako i ravnomerno izraženi u svim lokalnim samoupravama, a sprovođenje aktivnosti na uvođenju integralnog sistema zavisi prvenstveno od ekonomske strukture pojedine opštine. Prema Strategiji za upravljanje otpadom za period 2010-2019. planirano je formiranje 26 regionalnih centara za upravljanje otpadom, gde je planirano da se vrši separacija reciklabilnog otpada, a otpad koji nema upotrebnu vrednost da se odlaže na sanitarne deponije. Ovakvi regionalni centri će implementirati principe integralnog sistema upravljanja otpadom i pružiti mogućnost uvođenja novih tehnologija u preradi otpada.

Industrija otpada u EU ostvaruje 24 milijarde evra godišnje i zapošljava pola miliona ljudi. U Srbiji je odlaganje na lokalne deponije praktično jedini način upravljanja otpadom. Lokalne deponije, sa veoma malo izuzetaka, ne zadovoljavaju ni osnovne higijenske i tehničko-tehnološke uslove. Većina deponija nije locirana prema standardima, a neka od postojećih odlagališta odavno su popunjena. Kod nas je identifikovano 164 opštinskih deponija koje koriste opštinska javno komunalna preduzeća i oko 4500 divljih deponija. Razlozi nastanka takvih smetlišta su nepostojanje zaokruženog sistema upravljanja otpadom, nedovoljan broj sanitarnih deponija, izbegavanje nesavesnih kompanija i građana da svoj otpad, građevinski materijal i šut odlažu na regularne deponije kako bi izbegli plaćanje naknada, kao i izostanak svesti građana o značaju zaštite životne sredine. EU ne podržava stvaranje deponija na duži rok, a najbolji rezultati su se pokazali u onim zemljama koje imaju visok procenat termičkog tretmana otpada u kombinaciji sa dobro organizovanom reciklažnom industrijom.

Radmila Šerović, načelnik Odeljenja za upravljanje otpadom u Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine, govorila je nedavno o postojećem stanju u lokalnim samoupravama u vezi sa otpadom: "...U proseku, svaki stanovnik Republike Srbije generiše 0,99 kg komunalnog otpada na dan. Kapacitet postojećih deponija - smetlišta je u većini opština već popunjen, dok većina deponija ne zadovoljava ni minimum tehničkih zahteva. Na divlje deponije, van kontrole javnih komunalnih preduzeća, odlaže se oko 40% generisanog komunalnog otpada...".

Istina je, postojeća Strategija upravljanja otpadom (SIDA), više liči na svoju skraćenicu nego na zdrav odnos prema ovom problemu. Nove deponije, po odgovarajućim standardima, još uvek ne postoje u gradovima poput Zrenjanina, Kruševca, Kraljeva, Sombora, Novog Sada, Vranja i Beograda...

Branislav Blažić, predsednik Odbora za zaštitu životne sredine Narodne skupštine Republike Srbije, među prvima je upozorio da ćemo najviše poteškoća za ulazak u EU imati upravo u oblasti životne sredine, Blažić, naime, tvrdi, da će Srbiji ekologija biti veći problem od Kosova: "...Država u jednom momentu mora preseći i za četiri godine rešiti sve probleme deponija...Za to nam je neophodan Fond, jer imamo novac koji se odvaja za životnu sredinu, ali Fond ne postoji. U toj situaciji, potrošićemo novac bez postojanja Fonda. Ne možemo na primer, očekivati od EU 80% sredstava za jedan projekat, a da mi nemamo ostalih 20%, ili bar 10%", rekao je Blažić.

Prosečna srpska porodica godišnje za tretman otpada izdvaja 25 evra, dok je u Sloveniji ta cifra 90 evra, a u Austriji 350 evra. Više puta su iz Brisela stigla upozorenja da će Srbiju skupo koštati problem nerešenih deponija, nepostojanje adekvatne reciklaže i svi prateći problemi u vezi sa tim. Ali, umesto da vlastodršci za ozbiljno shvate o čemu je reč, trošli su i novac i vreme (izgrađene su samo tri regionalne deponije u Užicu, Pirotu i Sremskoj Mitrovici, a uskoro treba da počne izgradnja još dve u Ubu i Subotici, dok ona u Pančevu treba da bude regionalna.

Izgrađene su u celoj Srbiji četiri privatne deponije (Leskovac, Jagodina, Kikinda i Lapovo), koje nisu bile rezultat unapred postignutog dogovora, ali pružaju usluge i okolnim opštinama. Postoje dve sanitarne deponije koje nisu regionalne (Gornji Milanovac i Vranje), dok svi ostali i dalje smeće odvoze na ekološki nebezbedna lokalna smetlišta koja su potencijalni (a negde i stvarni) izvori velikih zaraza.

Direktorka Regionalne deponije Subotica, Andrea Kikić, kaže da je zbog stalnog povraćanja i nepravilnog odlaganja otpada, nedostatka sanitarnih deponija, velikog broja divljih deponija nepohodna izgradnja sanitarnih deponija...Tamo je još 2007. godine potpisan međuopštinski sporazum o saradnji između Subotice, Sente, Kanjiže, Bačke Topole, Malog Iđoša i Čoke, kojima se 2012. godine priključila i opština Novi Kneževac. Sve je lepo zamišljeno, ali para nema!

Direktor JKP "Duboko" iz Užica, Nedeljko Milosavljević, dao je predlog da treba ići na izgradnja regionalnih centara, zatvoriti stare deponije i divlja smetilišta i podstaći primarnu selekciju i reciklažu otpada, a direktor Regionalnog centra za upravljanje otpadom Eko-Tamnava, Radomir Stevanović, podsetio je nedavno na skupu u Privrednoj komori Srbije, da su katastrofalne majske poplave zahvatile 10 od ukupno 11 lokalnih samouprava sa područja Kolubarskog regiona, da su na području Kolubarskog regiona evidentirane dve lokalne deponije, 8 kontrolisanih (opštinskih) smetlišta i oko 208 nekontrolisanih smetlišta sa ukupnom zapreminom od preko 100.000 metara kubnih, krenule prema vodotokovima. Naime, procene su da je više od polovine otpada sa smetlišta završilo u slivu Kolubare. Preciznije više od 50.000 metara kubnih „starog smeća" otišlo je "niz vodu". Zbog svega ovoga, došla je u pitanje i donacija IPA fonda EU od oko 17. miliona evra, koja je bila namenjena za izgradnju objekata Regionalnog sistema sa deponijom „Kalenić".

Srđan Kličković, direktor JKP Regionalna deponije "Srem Mačva", govoreći o regionalnom sistemu za upravljanje čvrstim komunalnim otpadom u Sremskoj Mitrovici, čija je izgradnja finansirana iz IPA fonda 2012. godine, takođe se požalio da novca nema, a savetnik predsednika Privredne komore Srbije, Siniša Mitrović u vezi sa ovim kaže: "...Neverovatno je da Srbija ima kapacitet od 33 hiljade tona za ambalažu, a prerađujemo samo 11-12 hiljada tona!".

Vetar nosi smrad i bolest

Od ukupnog broja deponija u Srbiji, skoro deset odsto njih se nalazi na udaljenostima manjim od 100 metara od naselja. Ovi podaci jasno govore o kakvoj je ugroženosti stanovništva reč. Zagađenja koje se u vazduhu, vodi i zemljištu stvara sa deponija, ali i bolesti koje prenose miševi, pacovi i druge životinje koje su stalni stanovnici deponija, na nivou su najsiromašnijih afričkih zemalja.

Prikupljeni podaci o udaljenostima deponija od vodenih površina pokazuju da se 15,2% deponija nalazi na udaljenostima manjim od 50 metara od obale reke, potoka, jezera ili akumulacije. Od tog broja, 14 deponija se praktično nalazi na samoj obali vodotoka ili u njegovom trupu. Na udaljenostima manjim od 500 metara od zone vodosnabdevanja nalazi se 11 (6,7%) deponija, a još 20 (12,2%) na udaljenostima manjim od 1.000 metara. Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da se na deponijama, osim komunalnog otpada, nalaze i mnoge druge vrste otpada čije je deponovanje strogo zabranjeno u zemljama EU. Prisustvo otrovnog dima zabeleženo je na preko stotinu deponija. Ne treba ni naglašavati kakve sve bolesti odatle vrebaju

Materije koje u najvećoj meri zagađuju vazduh, a emituju se sa deponija jesu azotni i sumporni oksidi, PAU, dioksini, furani, prašina i teški metali. Sa komunalnih deponija se emituje i deponijski gas kao nusprodukt procesa razgradnje deponovanog otpada, koji sadrži oko 50% metana. Pored toga, emituju se i snažni neprijatni mirisi, koji imaju značajan uticaj na kvalitet života u okolini deponija. Neadekvatno deponovanje otpada na nehigijenskim deponijama dovodi do zagađivanja zemljišta i podzemnih voda.

Padavine koje se filtriraju kroz masu deponovanog otpada rastvaraju štetne materije, čime se zagađuju i zemljište i podzemne vode. Dodatni problem je taj što zagađivanje tla nema isključivo lokalni karakter, nego dolazi do zagađivanja tla i podzemnih i površinskih voda na širem prostoru, a posredno i do ugrožavanja flore i faune u i na tlu. Kao dodatni problem javlja se zagađivanje zemljišta u okolini, otpadom nošenim vetrom.

Predviđena je izgradnja 26 regionalnih centara za upravljanje komunalnim otpadom (regionalne deponije, postrojenja za separaciju reciklabilnog otpada, postrojenja za biološki tretman otpada i transfer stanice u svakom regionu). Deponije su neophodne u svakoj izabranoj opciji tretmana, jer uvek postoji jedan deo otpada koji se mora odložiti. Za sada postoji sedam sanitarnih deponija koje su u funkciji i dve koje su izgrađene, ali još ne rade.

Kuda ide smeće EU?

Održivo upravljanje otpadom često ima ključnu ulogu u održivom ekonomskom razvoju društvenih zajednica, imajući u vidu da u značajnoj meri povećava efikasnost korišćenja raspoloživih resursa.

Donošenjem Zakona o upravljanju otpadom i Zakona o ambalaži i ambalažnom otpadu, kao i odgovarajućih podzakonskih akata uspostavljen je zaokružen sistem upravljanja otpadom usklađen sa zakonskom regulativom i praksom u EU. Monitoring životne sredine u našoj zemlji nije zastupljen u značajnoj meri. Ne treba zaboraviti da monitoring spada u osnovne principe upravljanja otpadom koji su zastupljeni u Evropskoj uniji.

EU ne podržava stvaranje deponija na duži rok, a najbolji rezultati su se pokazali u onim zemljama koje imaju visok procenat termičkog tretmana otpada u kombinaciji sa dobro organizovanom reciklažnom industrijom. Tako, na primer, samo u Nemačkoj, postoji oko 6.000 postrojenja za termički preradu otpada. Izgradnja adekvatnih regionalnih deponija u skladu sa EU je potrebna da bi se maksimalno umanjile negativne posledice po životnu sredinu nastale odlaganjem otpada. Evropski standardi nalažu da se količina biorazgradivog otpada na deponijama mora smanjiti za četvrtinu (do 2016.) odnosno da se prepolovi do 2019. Krajnji cilj je u naredenom periodu smanjiti količinu takvog otpada za 65 odsto do 2026.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane