Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kontranapad

Ima li sadašnja srpska društvena elita, regrutovana sa društvenog dna, pravo da se kiti uspesima naših sportista?

Vreme smrti i zaborava

Srbija više ne može da se prepozna. Niti zna da isprati svoje sportske velikane kad je zauvek napuste, niti su njeni rukovodioci sposobni da budu dostojni neverovatnih uspeha koje svaka nova generacija sportista postiže, uprkos najlošijim uslovima života i rada u savremenoj Evropi. Tabloidov urednik sportske rubrike, Miroslav Vislavski, piše o ovom fenomenu kroz aktuelne događaje i svojevrsnu retrospektivu.

Piše: Miroslav Vislavski

Neverovatno! Srbija je druga na svetu, u jednom od najrasprostranjenijih sportova u kome se valja ogroman kapital, ali i u kome je kao deo šire i uže jugoslovenske zajednice, bivala olimpijskim pobednikom (1980), evropskim (1973, 1975, 1977, 1989 i 1991) i svetskim šampionom (1970, 1978 i 1990) klupskim prvakom Evrope Bosna, Jugoplastika, Cibona, Partizan)! Zašto je onda vicešampionski status koji su izborili srpski mladići na minulom Svetskom prvenstvu u Španiji, euforično slavljen? Odgovori su višerazložni, a neke od njih prepoznajemo u činjenicama da smo kao narod samoljubivi, poneti uverenjem da smo vredniji od drugih - barem u okruženju! Volimo da likujemo, da se ističemo, da se inatimo, da prkosimo...

Nismo racionalni, pretemperamentni smo, zaboravljamo bacajući pod noge dobre i loše trenutke iz bliže i dalje prošlosti, relativiziramo velika ostvarenja, ljude koji su prethodili, a svojim radom su se ugradili u sjajan rezultat...Šta je tu loše? Pa pre svega karakter koji pokazuje nedostatak poštovanja, trezvenosti, skromnosti i objektivnosti.

Poslednji put smo likovali 2002 godine kada je naša selekcija osvojila zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu na Američkom kontinentu u Indijanapolisu kada smo u finalu savladali Argentinu. Bio je to sastav koji je predvodio Svetislav Pešić, a činili su ga velikani: Dejan Bodiroga, Vlade Divac, Predrag Stojaković, Marko Jarić, Predrag Drobnjak, Dejan Koturović, Igor Rakočević, Vladimir Radmanović, Žarko Čabarkapa, Miloš Vujanić, Dejan Tomašević, Milan Gurović.

Senku na veličanstven podvig bacio je Vladimir Radmanović, koga je Svetislav Pešić odstranio iz tima zbog nediscipline i nekorektnog ponašanja pa je mesto njega na pobedničkom postolju njegovu medalju primio trinaesti igrač sastava Aleksandar Smiljanić. Pokazalo se u kasnijem periodu da su pojedinci umeli da izbegavaju poziv selektora ili da su bojkotovali reprezentativni dres. Takvih pojava nismo bili lišeni ni uoči fantastičnog uspeha u Madridu.

Od nepoverenja do ushićenja

Ispraćeni su dosta rezervisano. Provere uoči šampionata nisu nagoveštavale veliki rezultat. Poraz od Novog Zelanda u poslednjem pripremnom meču pred Beograđanima je bio dodatno opterećenje. Selektor Aleksandar Đorđević je po završetku te utakmice odstranio iz tima Micova, što je uz otkaz koji je po objavljivanju spiska igrača koji će nastupiti na košarkaškom mundijalu dao Novica Veličković zbog koga su izostali Duško Savanović i Milan Mačvan, te povreda Nemanje Nedovića, doprinosili još naglašenijoj zebnji za nastup naše selekcije.

Rezultati u prvom krugu prvenstva u kome smo dobili Iran i Egipat, a poraženi od favorita prvenstva domaćina Španije, Francuske i Brazila su dodatno obeshrabrivali. A zatim je usledio zaokret i dalje je sve poznato i ispričano. Predvođeni Aleksandrom Đorđevićem, u samo nekoliko dana od igrača sumnjivih mogućnosti, vinuli su se u veličanstvene šampione ostatka sveta: Teodosić, Marković, Kalinić, Bjelica, Raduljica, Simonović, Jović, Birčanin, Krstić, Katić, Štimac...

Posle šampionata javnost je obaveštena da je put u Španiju finansiran bez pomoći države i to sredstvima koja su obezbeđena u košarkaškoj strukturi. Valjda je to mera i ceh koji je Vučić ispostavio košarkašima nakon odluke da zabrani javnom sektoru ulaganje u košarku zbog ljutnje koju su u njemu izazvali Čović I Vujošević prilikom čuvenog tv duela. Čarter let kojim su vraćeni sa srebrnom medaljom (namenjen onima koji su retko ili nikad pogledali košarku), ne može da ublaži gorčinu koju su izazvali sportske birokrate i državni vrh svojom nebrigom i omalovažavanjem nastupa košarkaša na prvenstvu u Španiji.

Nikogovići u prvim redovima

Ali po dobro uvežbanoj klavijaturi po kojoj orkestrira svaka vlast, tako su i "narodnjaci" ovom prilikom svi pojedinačno pohrlili da čestitaju veliki uspeh. Takmičili su se ko će uputiti snažniju poruku. Mediji su revnosno obavestili javnost da su jahači apokalipse: Toma Nikolić, Aleksandar Vučić, Maja Gojković, Zorana Mihajlović i monarhistički reslov Aleksandar Karađorđević, uputili čestitke osvajačima srebrne medalje. Ko je tu predstavnik države i kakve države koja se obraća uspešnima?

Po činjenju za vrhunski sport, svi zajedno su - NIKO! Oni isti nisu ni mrdnuli na inicijativu Košarkaškog saveza Srbije da naša zemlja bude domaćin predstojećeg Evropskog prvenstva 2015. koje je bilo planirano u Ukrajini.

Nisu se ni osvrnuli na Bodirogine izjave da bi mogli da dobijemo organizaciju prvenstva i da bi taj događaj bio od izuzetne važnosti za afirmaciju selekcije i popularizaciju košarke na putu nekadašnjih staza. Nisu i ne pokazuju umeće niti imaju viziju kako sačuvati i unaprediti vrednosti, razviti i sačuvati talente koje ovo podneblje izbacuje i koji poput talasa nadolaze u ciklusima.

Uz briljantne tenisere koji nam već godinama čuvaju obraz, danas su tu novi junaci Stjepanović, Španovićeva, Štefanek, Bekrić, Mandićeva, Jelača... koji daju mandat vlastodršcima, prihvatanjem njihovih - čestitki i protokolarnih prijema.

Zato najnoviji uspesi sportista, sa poslednjim košarkaškim podvigom neće doprineti promenama u položaju vrhunskog sporta. U prilog tome evo još nekih ilustracija koje govore o apsurdima značajnih rezultata u košarci:

U sastavu vicešampiona sveta u košarci su Jović, Kalinić i Birčević koji su članovi KK Radničkog iz Kragujevca koji istupa iz takmičenja ABA lige i nestaje postepeno zahvaljujući slabljenju pozicije gradonačelnika Veroljuba Stevanovića i počasnog predsednika Mlađana Dinkića, načinom kako je dospeo 2009. u Kragujevac...

Iz ove zemlje je gotovo nečujno otišla Marina Maljković, koja je imala veoma zapaženu ulogu u preporodu ženske košarke - Partizana u kome je bila trener i reprezentacije čiji je bila selektor...

Đilas kao spas

Ono što ovih dana košarkaške euforije nije ispričano niti naznačeno jeste osvrt na vreme koje je prethodilo velikom podvigu. Košarkaška organizacija nakon osamostaljenja Srbije je bila trusno područje sukobljenih interesa i državne nebrige. To je bila karakteristika celokupnog srpskog sporta. Košarka kao nacionalni i trofejni sport kako na reprezentativnom tako i na klupskom planu u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, a kasnije i u saveznoj koju su činile Srbija i Crna Gora je po mnogima došla do svoje najniže tačke. Takav utisak nije mogao da popravi jedini ozbiljan klub kakav je Partizan, ali ni po neki rezultat selekcija (prvenstveno mlađih kategorija), koji su predstavljali svetlost sve mračnije košarkaške zbilje u Srbiji.

Nakon Dragoslava Ražnatovića sa mandatom do 1999 kao poslednjeg čelnika u Kući košarke iz reda nekadašnjih istaknutih reprezentativaca, bili su referentni kadrovi iz privrede ili političari. Podsetimo da je reč o Želimiru Ceroviću (1999 - 2003), Miodragu Babiću (2003 - 2005), Goranu Kneževiću (2005 - 2007). Vreme od 2007 - 2011 je povereno mandatu nekadašnjeg košarkaškog asa Crvene Zvezde i Jugoslovenskog reprezentativca Draganu Kapičiću. Bio je to težak period u kome država nije pružala potrebnu podršku, a sponzori nisu poštovali preuzete obaveze.

Onda se sa svim balastom umirućeg procesa, otporima, osporavanjima, na čelo Košarkaškog saveza Srbije pojavio Dragan Đilas, tada gradonačelnik Beograda. I lično sam imao kritički stav prema njemu, principijelno se protiveći političkim moćnicima. Od njih sam uvek očekivao i tražio uspostavljanje organizacije i sistema, a ne njihovu pamet da odlučuje o našim parama.

Dosta je nama sportistima, a rekao bih i građanima - njihove pameti.

Đilas je već prilikom svog ustoličenja obezbedio pretpostavke za efikasno funkcionisanje sistema tako što je sproveo statutarne i druge organizacione promene. Uspostavljen je polumandatarski sistem upravljanja po kome polovinu članova izvršnog tela imenuje predsednik, a drugu polovinu Skupština. Oslonio se na nekoliko istaknutih velikana. Potpredsednici KSS iz Đilasovog izbora su Dejan Bodiroga zadužen za mušku košarku, Dejan Tomašević zadužen za takmičarski deo, Ana Joković je zadužena za razvoj ženske košarke...

Skepticizam dela javnosti u Đilasove mogućnosti da našu košarku dovede do velikog rezultata i kamo li doprinese košarkaškom boljitku, pothranjivan je njegovom političkom bojom koja se u vreme izbora za predsednika KSS već nadaleko kompromitovala i pozicionirala kao opcija koja je doprinela propadanju države, uništenju privrede i industrijskom pogrebu, daljem rasturanju zemlje, razvila i ojačala korupciju, kriminal, bahatost, osionost, socijalno raslojavanje kakvo ne pamti istorija ovog podneblja.

Međutim, uprkos otporima i unutrašnjim trzavicama postepeno je gradio vaskrslu piramidu. Njemu zahvaljujući nakon otkaza koji je dao, vratio se Dušan Ivković da iz pepela oblikuje košarkaškog Feniksa. Đilas to ne zaboravlja da naglasi i po ko zna koji put zahvali legendarnom Dudi u retkim nastupima u danima slavlja.

Kada je Aleksandra Đorđevića doveo kao Ivkovićevog naslednika, zajedno sa Bodirogom, Tarlaćem i Tomaševićem bio je odlučan i siguran u Saletove potencijale. Tvrdio je da će novi selektor biti možda i uspešniji nego što je bio igrač. Svaki potez Đorđevića je snažno podržavao.

Gde je predsednik?

Javnosti gotovo nije bilo poznato gde se nalazi Dragan Đilas za vreme održavanja šampionata. Videli smo Tomu Nikolića u vip loži, ali i u svlačionici među igračima nakon osvojene srebrne medalje. Čuli smo i njegovu "mudru" poruku igračima: "Ajte deco idite i popijte nešto, zaslužili ste"!? Začudo, bio je bez pratnje vodeće ličnosti organizacije, koja se u takvim prilikama primenjuje. Istina kraj njega su bili telohranitelji. Ko zna šta može da se desi ako bi se među ovakvim gorostasima pojavio neki Miladin Kovačević...

Na balkonu Gradske kuće, istom onom koji je bio deo Đilasovog službenog prostora tokom obavljanja dužnosti gradonačelnika Beograda, građanima su odmahivali svi koji su deo reprezentativne strukture, uključujući ekonoma i piar-a reprezentacije. Od funkcionera - opravdano Dejan Bodiroga, potpredsednik KSS. Nije bilo samo predsednika!

To smo mi i to liči na nas! Samo neka je neko druge političke vere od vlasti, ima da ga nema! Nema veze što se loš političar dokazao kao uspešan sportski funkcioner. Njemu nema mesta da uživa sa onima sa kojima je došao do podviga, da ne bi smetao onima koji nisu doprineli ni po čemu sjajnom rezultatu.

A 1.

Umesto na balkonu, trener u gepeku

U nedelji velikog uspeha košarkaša, rvač grčko rimskim stilom, Davor Štefanek je izborio zlatnu medalju u kategoriji do 66 kilograma na Svetskom prvenstvu u Taškentu. Nakon decenijskog nastojanja da kruniše svoje potencijale na zvaničnom međunarodnom takmičenju, ovaj rođeni Subotičanin se domogao najvišeg svetskog trona. Velike nade su u njega polagane na minulim nadmetanjima, od kojih je na Evropskim prvenstvima osvojio jednu srebrnu i dve bronzane medalje. Još u juniorskom uzrastu pre deset godina (2004) srebrnu je osvojio u seniorskoj konkurenciji! U to vreme je osvojio i zlatnu medalju na juniorskom prvenstvu sveta! Od Štefaneka se očekivala olimpijska medalja. Na žalost u Atini 2004 je bio osamnaesti, četiri godine kasnije u Pekingu zauzeo je 15 mesto, a u Londonu zbog povrede nije ni nastupao. Po povratku iz Uzbekistana, na balkonu Gradske Skupštine u prisustvu srebrnih košarkaša i zlatnih strelkinja, najavio je medalju sa predstojećih igara u Brazilu. Štefanek je još jedan rvač u istoriji ovog sporta koji je osvojio zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu.

Pre njega naši zlatni su bili Bora Vukov, Stevan Horvat, Sreten Damjanović (Štefanekov dugogodišnji trener) i Refik Memišević. Od poslednjeg zlata koje nam je doneo pokojni Memišević, proteklo je 33 godina (Oslo 1981)! Zanimljivo je da na Balkon Gradske Skupštine nije pozvan Štefanekov trener Damjanović koji je bio učitelj i Refiku Memiševiću.

Uprkos izjavama čelnika Rvačkog saveza Srbije da država čini sve i obezbeđuje im uslove za program takmičenja, nedavno je jedna grupa takmičara putovala privatnim kolima na takmičenje u Temišvar među kojima je bio i Sreten Damjanović. Prilikom povratka u prebukiranom automobilu, Damjanović je zbog tiskanja na zadnjem sedištu, zatražio da mu vozač namesti da se smesti u gepeku u kome se vozio do granice! Nije bila dovoljna opomena iz jula 2011. kada je privatna vožnja na zvanično takmičenje rvača u Kečkemetu (Mađarska) pretrpela saobraćajnu nesreću u kojoj je sa značajnim posledicama po bavljenje vrhunskim sportom ostao takmičar novosadske Vojvodine Miloš Amidžić.

A 2.

Bronzani pucanj u prazno

Španija je bila srećna našim sportistima. Pored košarkaša koji su napravili podvig ulaskom u finale Svetskog prvenstva, u Granadi su naši strelci ostvarili nove pobede. Po malo tiho, kako je javnost oduvek pratila njihove nastupe, vratili su se okićeni medaljama. Ženski sastav Jasna Šekarić, Bobana Veličković i Zorana Arunović okitile su se ekipnim zlatom u gađanju vazdušnim pištoljem, a muški koji su činili Stevan Pletikosić, Milenko Sebić i Nemanja Mirosavljev u gađanju malokalibarskom puškom na 60 metara u ležećem stavu osvojili su bronzano odličje sa 1.868,4 kruga. Ovaj rezultat ujedno je i novi državni rekord. Bronzanu medalju na šampionatu u Granadi osvojila je i ženska reprezentacija Srbije u gađanju vazdušnom puškom na 10 metara. Ekipa Srbije nastupila je u sastavu Ivana Maksimović, Andrea Arsović i Katarina Biserčić. Na balkon su pozvane samo zlatne devojke. Teško je objasniti zašto im društvo nisu pravili osvajači bronzanih medalja.

A 3.

Rekorderka u istoriji olimpizma

Ono što impresionira u streljaštvu jeste i činjenica da će prva dama našeg sporta, velika šampionka Jasna Šekarić, učestvovati i na Olimpijadi u Riju 2016. To su osme uzastopne igre (Prvi nastup u Seulu 1988) na kojima će ova DIVA biti među najuspešnijim srpskim sportistima na najvećoj smotri vrhunskih sportista sveta. Sa ovim brojem nastupa, ona se u istoriji olimpizma izjednačila sa rekorderkom u ženskoj konkurenciji, kajakašicom Hosefe Idem koja je nastupala za Nemačku i Italiju.

A 4.

Šta još treba do Balkona?

Ivana Španović, naša najtrofejnija atletičarka, ove godine bronzana na Svetskom prvenstvu u dvorani, srebrna na Evropskom prvenstvu, dijamantska bez igle u prestižnoj Dijamantskoj ligi sa istim brojem bodova kao i nosilac igle, sa preskočenim daljinama koje je do ove godine držala, na svom poslednjem takmičenju nastupajući za selekciju Evrope na Svetskom kupu u Marakešu (Maroko) osvojila je srebrnu medalju. Ivana nije pozvana da bude u društvu košarkaša, strelkinja i Štefaneka!

A 5.

Odlazak velikana nepoznatog lika

Minulih dana SD Partizan je ostao bez nekoliko velikana. Žive legende sporta su otišli u bajkovite legende. Umrli su Mile Kos, znameniti novinar i nekadašnji tehnički rukovodilac FK Partizan u vreme Evropske slave. Za njim su otišli Joakim Vislavski, standardni igrač i reprezentativac u periodu 1959 - 1967, pa legendarni i jedan od najboljih igrača u istoriji jugoslovenskog fudbala Milan Galić i konačno Predrag Manojlović, jedan od najboljih svetskih vaterpolista sa zlatnom olimpijskom medaljom i pregrštom drugih, dugogodišnji generalni sekretar Olimpijskog komiteta Srbije. I dok su vaterpolisti na primeren način se oprostili od Manojlovića na komemoraciji u Gradskoj Skupštini, ljudi iz FK Partizan su rastrzani unutrašnjim sukobima, podelama, nezadovoljstvom veterana, štrajkom zaposlenih formalizovali odlazak velikana. Nisu upriličili ni skromnu komemoraciju koju su u nekim prethodnim prilikama održali u povodu odlaska ličnosti takvog ranga i istorijskog značenja.

Svedoci kažu da na sahrani Milete Kosa niko nije bio iz kluba, te da Milica Stojadinović nije organizovala udruženje reprezentativaca, ne bi bilo poštovanja koje zaslužuje veliki novinar i sportski radnik u vremešnoj dobi odlaska sa životne scene.

Joakima Kimeta Vislavskog sa njegovih 318 utakmica i 115 postignutih golova i četiri naslova šampiona Jugoslavije, u zadnjem trenutku su ispratili saigrač Mustafa Hasanagić i sledbenik Momčilo Vukotić. Partizan je objavio posmrtni oglas u Politici u kome je umesto pokojnikove fotografije postavljena fotografija Velimira Sombolca! I pored opomene koju je porodica uputila predstavniku raštimovanog rukovodstva Partizana, kabadahije nisu povukle fotografiju iz Politikinog oglasnog. Sedam dana kasnije, ista fotografija je osvanula u oglasu, Kimetovog i Galetovog saigrača i saborca Fahrudina Jusufija koji je ostavio samo tekst oglasa. Fotografija je postavljena po inerciji...Zahvaljujući Partizanovoj birokratiji.

Nije stiglo izvinjenje porodici Vislavski, kao što nije usledilo ni izvinjenje Velimiru Sombolcu. Da li su nemarni ljudi koji su učinili ovakav skandal odgovarali, nije poznato.

Ako je za utehu, minutom ćutanja pred početak utakmice Partizan - Voždovac, odali su poštu Galiću i Vislavskom. Porodici nije za utehu!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane