Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Podsećanje

Grofovska vremena: kako su naprednjaci, još u XIX veku, krenuli na Zapad i kako je njihov vođa skončao gladan u Londonu (3)

Izdaja i prodaja

Stara je istina da se istorija ponavlja kao farsa. Dok u današnje vreme Evropska unija ucenjuje Srbiju, zanimljivo je malo pogledati u prošlost i videti kako su te ucene izgledale pre skoro vek i po...Naime, po okončanju Berlinskog kongresa 1878. godine, u Srbiju su dolazili zahtevi iz Beča da se Austrougarskoj da status najpovlašćenije nacije, a u suprotnom postojale su pretnje carinskim ratom i zatvaranje srpskog tržišta, zbog čega bi došlo do sloma srpske privrede. Smatrajući da bi time Srbija došla pod punu kontrolu Beča, ondašnji predsednik vlade Jovan Ristić je pokušavao da problem reši sklapanjem trgovinskih ugovora sa Rusijom, ali je na kraju podneo ostavku 1880. godine. Tada na scenu stupa Čedomilj Mijatović, koji osniva Naprednu stranku kojoj je Knez Milan poverio formiranje vlade oktobra 1880. godine. Mijatović je tada izabran za ministra finansija i inostranih dela. Program vlade je bila izgradnja institucija po zapadnom uzoru. Naprednjaci, na čelu sa Mijatovićem, krenuše, kao i danas, u pravcu Zapada... Ko je ustvari bio Čedomilj Mijatović, koji je najpre izdao svoga "političkog oca", liberala Jovana Ristića i krenuo da sa svojim naprednjacima vodi prozapadnu politiku, opisuje književnik i publicista Radovan Kalabić, u svojoj knjizi "Grofovska vremena". Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka donosi feljton iz ovog njegovog dela.

Radovan Kalabić

Pošto su politika i ekonomija blisko povezane, a često i u neraskidivom zagrljaju, Benjamin Kalaj je u Beču, u razgovorima o Tajnoj konvenciji, otvorio i pitanje izgradnje železnice u Srbiji.

Mijatoviću, kao ministru finansija, tada još nije saopšteno koga bi službeni Beč želeo da vidi kao prvog koncesionara, najvećeg zajmodavca i glavnog izvođača radova na pruzi Beograd-Niš-Vranje. Ali mu je Kalaj jasno stavio do znanja ko ni za živu glavu taj posao ne sme da dobije. To se odnosilo na Rusa Poljakova, u ono vreme čuvenog konstruktora železnica, sa zavidnim iskustvom i velikim ugledom. Vlada legaliste Jovana Ristića izdejstvovala je da Skupština usvoji Železničku konvenciju, s koncesionim modelom izgradnje, uz izbor putem nadmetanja, s prethodno propisanim uslovima i rokovima. Kao najozbiljniji ponuđači javili su se Poljakov i Francuz Fremije.

Stručni odbor, koga je imenovala Ristićeva vlada, ocenio je da ponude nisu povoljne i tako je propalo prvo nadmetanje. Nova naprednjačka vlada brzo je započela razgovore sa kreditorima i u kratkom roku je dobila čak osam ponuda. Najviše iz Francuske, tri, iz Velike Britanije dve, jednu iz Belgije, jednu mešovitu rusko-belgijsku i ponudu Poljakova.

Naprednjačka vlada, mimo stručnih odbora, s lakoćom se odlučila za ponudu Generalne unije. Na čelu Unije stajao je Pol Ežen Bontu.

Ko je bio Bontu?

Francuski inženjer, koji je prvobitno radio za Rotšilda u Parizu, pa se od njega odvojio i od sredine sedamdesetih počeo da gradi svoju poslovnu imperiju u Austrougarskoj. Tesno se povezavši sa austrougarskim vlastima, Bontu je uskoro osnovao Lender- banku u Beču, postajući nezvanična ispostava tamošnjih vladajućih krugova.

U godini održavanja Berlinskog kongresa Bontu je osnovao Generalnu uniju, sa sedištem u Parizu i ambicijom da postane najjači rival i takmac grupi Rotšild-Kreditanštalt. Najopipljiviju podršku u tom pogibeljnom naumu Bontu je dobio od Kalajevog kolege Tafea, austrougarskog ministra finansija. Uz podršku s najvišeg mesta u Beču Bontu se probio na tržišta Austrougarske i jugoistočne Evrope, odnosno zapadnog Balkana, gde se nalazi i zemlja Srbija, koju u to vreme vode agilni evroreformatori. Ljudi koji su najavili radikalan raskid sa političkom prošlošću Srbije i nemilosrdan obračun sa njenim zaostalim i patrijarhalnim društvenim nasleđem. I sa Čedomiljom Mijatovićem, na čelu ministarstva finansija.

Na njegov predlog i s njegovim potpisom naprednjačka vlada januara 1881, sklapa sporazum sa Bontuovom Generalnom unijom o zajmu, građenju železnice i uslovima njene eksploatacije.

Od momenta potpisivanja, međutim, rađaju se i umnožavaju brojne sumnje, nedoumice, optužbe za potplaćivanje, pa i kletve. U jednoj brošuri, koja je odmah nakon štampanja razgrabljena, a za koju se sumnjalo da su je naručili radikali, piše, čak: „Naprednjake je narod osudio i proklinjaće ih dok traje srpstva."

Mijatović i njegove stranačke kolege odbacivali su optužbe za korupciju kao neosnovane, navodeći usput, da protiv njih ustaje jedna zatucana i ksenofobična Srbija, koja se u svom anticivilizacijskom mraku plaši evropeizacije i tehnološke modernizacije. Međutim, sam Mijatović je mnogo godina kasnije, kada se slegla prašina dignuta povodom prve velike finansijske afere, vezane za ulazak stranog kapitala u Srbiju, naveo i takve kompromitujuće detalje, koji su po svojoj težini i pikantnosti nadmašili i najbujniju maštu njegovih ondašnjih kritičara.

Tako Mijatović navodi da mu je jedne no- ći u privatan stan, nenajvaljen i u pratnji saradnika, vikonta Darkura, banuo glavom i bradom Bontu i drsko mu zapretio da će tražiti od kneza Milana da ga smeni, ukoliko odmah ne da koncesiju njegovoj Uniji.

Mijatovića je noću posećivao i Knežev ujak i prvi ađutant generala, pukovnik Đorđe Katardži. On je zahtevao od Čedomilja da,kao uslov za sklapanje ugovora , Generalnoj uniji ispostavi račun od tri miliona franaka, potreban za otplatu Milanovog duga. A onda Mijatović optužuje Milanovog ujaka da je on za sebe prigrabio najviše novca.

Bilo je u tom „medenom mesecu" sa stranim kapitalom i komičnih scena zabune. Jedan drugi francuski ponuđač, Bontuov konkurent, došao je jedne noći kod MijatovIća, stavljajući mu u izgled nešto više od milion franaka. Misleći da je Mijatović odbio ček zbog nedovoljne sume, on se vratio sutradan i ponudio iznos od dva miliona. Mijatović kaže da je onda tog ponuđača diskvalifikovao.

Značajnu ulogu u ovakvim „poslovnim operacijama" igraju i najviši predstavnici obaveštajnog aparata. Tako je kod Mijatovića dolazio i Bontuov agent dr Mihailo Rozen, koji je bio i austrougarski agent u Srbiji. On je Čedomilju ponudio 300. 000 franaka. Čedomilj kaže da je odbio tu ponudu.

Mijatović, dalje, optužuje Rozena da je razvio agitaciju, kako među naprednjacima tako i u opoziciji, te da im je davao u izgled od 20-50 hiljda franka, kako bi ih privoleo na Bontuovu stranu.

Da li je austrougarski špijun širio lažne informacije po Beogradu? Nije.

Jer da jeste, onda Skupština ne bi u martu 1881, sa 97 prema 57 glasova izglasala ugovor sa Bontuom. Za punovažno odlučivanje u ondašnjoj skupštini Srbije bilo je neophodno prisustvo tri četvrtine poslanika. Mnogi radikali su se uzdržali od glasanja, ali su svojim prisustvom obezbedili kvorum. Tokom same rasprave u Skupštini radikalski tribun Ranko Tajsić, koga su kasnije strpali u ludnicu, napravio je otvorenu aluziju na korumpiranost članova vlade.

U istom tonu pisali su i radikalski i liberalski listovi. No, da vidimo sada kako su u to vreme i na kojim mestima raspoređena ona trojica pamfletista Mijatović, Piroćanac i Aćim Čumić, koji su u novosadskom listu Srpski narod pre nepune četiri godine, anonimno napadali i osporavali politiku Jovana Ristića, pre pada njegove vlade.

Milan Piroćanac je sada predsednik vlade! Čedomilj Mijatović je ministar ino- stranih dela i ministar finansija!! Aćim Čumić je predstavnik srpske vlade kod Bontua, u Parizu! O Bontuovoj aferi kod nas je dosta napisano i o njoj se uglavnom sve zna. Međutim, kao po običaju, ništa nije dokazano.

Formiran je poseban skupštinski odbor sa zadatkom da preispita ugovor vlade sa Generalnom unijom. Odbor je doneo zaključak da je vlada radila pravilno i po zakonu, što je i kod opozicije i kod običnog sveta izazivalo podsmešljivo podgurkivanje i šaljive komentare.

Dovoljna je bila jedna kratka šetnja pored Piroćančeve palate, u ondašnjem malom Beogradu, pa da se varošani na očiglednom primeru uvere kako se posebni skupštinski odbori obrazuju zarad zataškavanja istine i prikrivanja korupcije u najvišim vladajućim krugovima.

Korumpirani srpski političari

Javnost je, međutim, s posebnim gnevom primila podatak da je Piroćanac, nakon premijerske funkcije, postao advokat Železničkog društva sa platom od 20. 000 franaka. A na zapitkivanja od kojih je sredstava podigao palatu izgovarao se podizanjem kredita od Lenderbanke, sa kojom je država sklopila veliki finansijski aranžman.

Slobodan Jovanović je bio siguran da je knez Milan bio taj, koji je bolje i od Bontua i od Rozena, poznavao naše političke pred- stavnike onog doba i njihovu „pravu cenu". Zato je i zapisao: „Potkupljivanja je bilo, ali kome će se, i koliko dati, to nije određivao ni Bontu ni Rozen, nego sam Milan, koji je naše političke ljude i njihovu vrednost znao bolje i od Bontua i od Rozena. Rozen je vodio neposredne pregovo- re, Bontu je davao pare, - taksiranje savesti vršio je Milan".

Slobodanov otac, Vladimir Jovanović, vodeći stručnjak za finansijska pitanja u Liberalnoj stranci, ostavio je u svojim Uspomenama jedan spisak korumpiranih u Bontuovoj aferi. Spisak je iz najbližeg Bontuovog okruženja dospeo, na francuskom, u ruke ruskog poslanika u Beogradu, Persijanija. Prepis pisma na francuskom i prevod na srpski objavljeni su tek nakon jednog veka, u Uspomenama Vladimira Jovanovića.

Ali je pismo našoj javnosti postalo poznato još 1927, preko sadržaja sinovljeve knjige o kralju Milanu. Ali ni tada već, pojedinačno saopšteni podaci o ovoj korupcionaškoj aferi, nisu mnogo pogađali naprednjake među savremenicima.

U pismu stoji da je sa najvećim, za ondašnje prilike astronomskim, iznosom u visini od milion i po franaka potplaćen Milanov ujak, pukovnik Đorđe Katardži!

Slede članovi vlade i Skupštine: Milan Piroćanac, sa 60. 000 franaka, Čedomilj Mijatović, sa 50. 000 franaka, u vidu prodaje kuće i 50. 000 franaka u vidu pogodbi sa Kontoar D'Eskontom, Glišić, predsednik naprednjačkog kluba, sa 24. 000 franaka, petorica članova Skupštinskog odbora, koji su doneli zaključak da je vlada radila po zakonu u slučaju sklapanja ugovora sa Bontuom, u ukupnom iznosu od 145. 000 franaka...

Knez Milan je bio bar toliko obazriv da se njegovo ime ne nađe na ovom spisku, budući da su svi koji su primali novac, istovremeno bili dužni da Bontuu potpišu i priznanice.

Milan je, po Mijatoviću, svoj lični interes našao u dogovoru sa Bontuom o plasmanu njegovog novca na berzu. A to kako se oko raspodele gotovine do- govorio sa svojim ujakom Katardžijem, ostala je tajna koju su obojica odneli sa sobom u grob.

Nije prošlo ni godinu dana od sklapanja ugovora, a usred zasedanja Skupštine, kao grom iz vedra neba, udara po ionako kompromitovanoj naprednjačkoj vladi, poražavajuća vest da je bankrotirala Bontuova Generalna unija.

Tajna o srpskom zaduživanju

Osamnaesti je januar 1882. godine. U Beogradu nastaje panika.U Bontuovim se rukama nalazi čak 60 miliona franaka, za koje je Mijatović u prvi mah tvrdio kako ih je potpisao i izdao kao avansirane državne obveznice, ne bi li Uniju spasao od propasti. To, jednostavno, nije odgovaralo istini, jer je Čedomilj, po nagovoru Milanovom, te obveznice predao Bontuu u dva navrata, još 1. jula i 1. oktobra 1881.

Datumi predaje avansiranih obveznica srpske države Generalnoj uniji tačno su se poklapali sa vremenom potpisivanja, sa razmenom ratifikacija i sa okončanjem rašomonijada vezanih za Tajnu konvenciju.

Mijatović prvo trči u Beč. Kome drugom već svom starom znancu Benjaminu fon Kalaju. On mu je i naložio, ne samo s kim Čedomilj ne sme da gradi železnicu u Srbiji, već mu je, zajedno sa Tafeom, kolegom i austrougarskim ministrom finansija, odredio i s kim mora da postavlja prve železničke pragove od Beograda ka Nišu. Čedomilj preklinje za pomoć. Obija potom pragove Rotšilda po Beču i Parizu, tražeći novi kredit.

Od njih, kad su ga napokon primili i saslušali ono što su od Mijatovića mnogo bolje znali, saznaje da je kreditna sposobnost Srbije vrlo niska.

U Parizu mu baron Alfons Rotšild ljubazno preporučuje da dođe ponovo za desetak godina da se razgovore. Preko svoje braće i rođaka iz Londona pariski Rotšildi znaju ono sa čime Mijatović u tom momentu možda i ne računa.

A to je da ih za zajam moli ministar finansija jedne zemlje koja se još 1867, u Londonu, pod knezom Mihailom (1823-1868), samo godinu dana pre njegovog ubistva, zadužila za iznos od 200. 000 dukata, na ime naoružanja. Od tog datuma Srbija se više nikad nije državno razdužila, a to njeno prvo zaduženje vodilo se kao državna tajna punih dvadeset godina, sve do 1887. Ostalo je nepoznato da li je Bontu i Mijatoviću, kada ga je ovaj posetio u pritvoru, saopštio ono što je kasnije javno navodio kao razlog zbog koga je pala njegova Generalna unija.

Bontu je, naime, uporno tvrdio da su ga na berzi oborili jevrejska zavera i vladina masonerija, a ne nesavesno poslovanje Unije.

U tu Bontuovu verziju verovao je i slavni francuski pisac Emil Zola. Inspirisan događajima vezanim za pad Generalne unije on je napisao roman Srebro, u kome su čitaoci sa lakoćom prepoznavali barona Alfonsa Rotšilda, parisku glavu ove porodice. Zola je upravo njegovu osvetu prema Bontuu označio kao glavni razlog za propast Unije. Ne previđajući da u takvim prilikama Rotšildi ne praštaju onima koji se od njih odvoje, te da je zatvor najveća milost za one koji se drznu da im nakon odvajanja konkurišu kao ravnopravni rivali.

Pa makar iza njih, kao i iza Bontua, stajao čitav upravni aparat jedne velike monarhije, poput Austrougarske, te francuski monarhistički krugovi i, najzad, kapital proteranih katoličkih kongregacija.

Uz posredovanje austrougarske diplomatije u Parizu Mijatoviću je nađeno novo francusko društvo s kojim je on potpisao novi ugovor. Prethodno su se o svemu dogovorili Lenderbanka iz Beča i Narodni kontoar za eskont iz Pariza. Novi ugovor, koji je srpska vlada tek trebalo da ratifikuje, potpisan je 14. febru- ra 1882.

Propast Generalne unije povukla je za sobom i pad francuske vlade. U Srbiji, međutim, niko i ni za bilo šta u vezi sa Unijom nije odgovarao. Čak bi se moglo reći da je došlo do velikog nagrađivanja i unapređivanja. Samo osam dana po potpisivanju novog ugovora u Parizu, u Beogradu je 22. februara 1882. proglašena Kraljevina Srbija.

Knez Milan je proglašen za naslednog kralja Srbije pod imenom Milan Prvi. On se od tada imao zvati - Njegovo Kraljevsko Veličanstvo. Njegova naprednjačka vlada - Vlada Njegovog Kraljevskog Veličanstva Kralja Milana Prvog. Njegovi naprednjački ministri - Ministrima Vlade Njegovog Kraljevskog Veličanstva Kralja Milana Prvog.

Sa Mijatovićem na čelu ministarstva finansija i naprednjacima u vladi, u Srbiji se začinje praksa određivanja budžeta prema rashodima, a ne prema prihodima. Sve veći budžetski izdaci pokrivaju se zaduživanjem u inostranstvu i posrednim oporezivanjem, uz stalni rast budžetskog deficita. Međutim, javni ugled naprednjaka dodatno se srozao nakon Bontuove afere.

Antidemokratska politika naprednjaka

Ni proglašenje Srbije za kraljevinu nije im pomoglo u odbrani pred javnim prozivkama i osudama. Ni specijalno izdanje Videla upriličeno za taj svečani trenutak i prvi put dvobojno odštampano. Sa crvenim i plavim slovima na beloj pozadini i u bojama srpske trobojke. Radikali i liberali izlaze u martu 1882. iz Skupštine.

Vlada raspisuje dopunske izbore, za 50 upražnjenih mesta. Na njima osvaja samo pet mandata. Opozicija u maju nastavlja bojkot. Vlada raspisuje nove izbore za preo- stala upražnjena mesta, na kojima opozicija opet ubedljivo pobeđuje, sa 39 osvojenih mandata.

Onda zaseda tzv. Verifikacioni odbor i donosi famoznu odluku po kojoj se nevažećim smatraju glasovi dati poslanicima u ostavci, a za narodne predstavnike se biraju oni koji su odmah iza njih po broju glasova.

Tako je praktično „patentiran" izbor tzv. dvoglasača za poslanike u Skupštini, za koju se biralo sve dotle dok, konačno, nije postala jednostranačka. Naprednjačka. Ni takva, nelegitimna Skupština, nije se ustručavala da donosi najvažnije zakone, među kojima je i Zakon o uređenju vojske, usvojen krajem 1882. Donet po volji kralja Milana, Zakon je predviđao zamenu narodne vojske stajaćom.

Biračko telo Srbije jedva je čekalo prvu narednu priliku da opet kazni korumpiranost i, sada već obelodanjenu, antidemokratsku politiku naprednjaka. Doduše, za to biračko telo naprednjaci nisu mnogo marili. Čak su ga otvoreno prezirali. U njihovom projektu za promenu ustava iz 1883. predviđeno je favorizovanje bogatijih i učenijih slojeva srpskog društva, na račun pretežne većine stanovništva.

Prema naprednjačkoj zamisli, izbori za skupštinu odvijali bi se preko poreskih cenzusa. Dve trećine poslanika davali bi bogatiji, a siromašniji jednu trećinu. Najsiromašniji slojevi stanovništva ne bi birali nikog!

Za obrazovanije slojeve društva naprednjaci su predvideli uvođenje senata, koji bi imao vrline, postavljene i birane članove. Aktivno biračko pravo pri izboru senatora imali bi samo oni pojedinci koji su plaćali porez državi preko 50 dinara. Naprednjačke ustavne ideje, za ovakvu organizaciju dvodomnog sistema, nikada u Srbiji nisu zaživele. Sem - i to delimično-u Ustavu iz 1901. A on je važio samo dve godine, do ubistva kralja Aleksandra I Obrenovića.

Već na sledećim izborima, iz septembra 1883, ubedljivo trijumfuju radikali sa 62 osvojena mandata. Slede liberali sa 34, te naprednjaci sa 24. Do saziva Skupštine broj radikalskih poslanika popeo se na 72.

Piroćanac podnosi ostavku 20. septembra i moli da bude penzionisan. Narednog dana vladu sastavlja lični poverenik kralja Milana, Nikola Hristić (1818-1911). Šta u takvoj situaciji radi Nikola Hristić? On jednim ukazom saziva radikalsku skupštinu, a drugim je raspušta! Na taj način Hristić se upisuje u poli- tičku istoriju Srbije kao ličnost koja upravlja vladom bez skupštine. Ili, još preciznije - protiv skupštine! Tako je, praktično, suspendovan parlamentarni život u Srbiji.

Ali, već sledećeg meseca, u oktobru, izbija u Timočkoj krajini pobuna, iza koje stoje radikali. Formalni izgovor za krvavo gušenje Timočke bune nađen je u sprovođenju onih zakonskih odluka o ukidanju narodne vojske, koje su usvojene u onoj nelegitimnoj, jednostranačkoj, naprednjačkoj Skupštini. Narod se, podstaknut od radikala, pobunio i odbio da preda naoružanje.

U pohodu za razoružavanje Krajine, kralj Milan i njegova naprednjačka vlada nisu pregazili Timok, već su prešli srpski politički Rubikon i zagazili u najbrutalnije nasilje, otvorenu represiju i ogoljenu političku diktaturu. I doterali Srbiju do same ivice građanskog rata. Nakon gušenja Timočke bune obrazovan je preki sud. Od 819 osuđenih lica, njih 94 dobilo je smrtne kazne. Kazna je izvršena nad 20 pobunjenih, a ostali su ili pomilovani, ili su jednostav- no uspeli da umaknu.

Suspendovan je parlamentarni i stranački život u Srbiji. Zabranjena je stranačka štampa radikala i liberala. Rukovodstvo radikala pohapšeno je u Beogradu, krajem oktobra 1883. Vođa radikala Nikola Pašić beži i sklanja se u Bugarsku. Istorija nezavisne Srbije otvara prvu stranicu svoje političke emigracije.

A grof Čedomilj Mijatović, sada član Državnog saveta Kraljevine Srbije, bezbrižno provodi tromesečni odmor sa suprugom Elodijom u mondenom Bornmautu, engleskom Kanu, odakle se, kao savesni sin, javlja brižnoj majci i poručuje:

„Mesto je divno i smatra se za najzdravije u celoj Engleskoj."

(Kraj u sledećem broju)

Narudžbenica

Drugo, dopunjeno izdanje knjige Radovana Kalabića, "Grofovska vremena", izlazi iz štampe krajem januara 2015.

Izdavač je "Grafiprof", Beograd, Braće Krsmanovića 23. Knjiga je formata B 5, tvrdog poveza, ilustrovana.

Cena u pretplati: 590 dinara.

Telefoni za pretplatu: 011 2637 088; 064 8497 024; 064 8927 035

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane