Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tragom vesti

Sudbina srpske dijaspore: šalju novac rođacima da prežive i izbegavaju režimske hohštaplere koji smišljaju kako da ih opljačkaju

Konzuli za zastrašivanje

Srpska dijaspora finansijski pomaže preko 800.000 porodica u svojoj domovini. Prema podacima Narodne banke Srbije, u samo jednoj godini (2009), dijaspora u Srbiju pošalje oko 3,3 milijarde evra. Svetska banka ima znatno preciznije podatke, a njeni stručnjaci tvrde da je tada bilo reč o sumi od oko 5,5 milijardi dolara. Ali, od kada je Vučićev režim na vlasti, od 2012. godine do danas, te sume su višestriko povećane. Od 2000. do 2012. godine, u Srbiju je iz dijaspore stiglo 43 milijarde dolara, što takođe govore podaci Svetske banke. Izvesno je da Narodna banka krije prave podatke o tome, kako se ne bi ušlo u trag novcu koji država dobija od takozvanih "provizija na doznake". Kakav je odnos političkih režima i državnih institucija prema ovako izdašnoj dijaspori? Najbolji primer tog odnosa je slučaj Bavarske, pokrajine u Nemačkoj, gde živi i radi jedna od najvećih srpskih zajednica u iseljeništvu. Naime, u Minhenu, kao najvećem industrijskom, političkom i kulturnom centru Bavarske, postoji Generalni konzulat Republike Srbije. Na žalost, njime danas rukovode potpuno nesposobni ljudi, koji ne znaju ni nemački jezik, niti su upućeni u nemačke zakone i potrebe naše dijaspore, ali zato savršeno odgovaraju političkom blatu koje danas gospodar Srbijom.

Igor Milanović

Skoro četvrt veka, odnos državne politike Srbije prema svojim građanima u dijaspori, bio je sveden na manipulaciju i pljačku. U džeparoškoj psihologiji srpskih političara dijaspora se pominje samo kada voda dođe do grla i zatreba novac.

Krajem osamdesetih godina, Miloševićev režim je smislio način da dijaspori otme novac pa je raspisao "Zajam za privredni preporod Srbije", koji je označio početak epohalne pljačke, u koju su se uključili i svi kasniji režimi, do ovog današnjeg, Vučićevog, koji otima kome god stigne i koliko god može.

Režim Borisa Tadića, potpuno je ignorisao postojanje višemilionskog srpskog iseljeništva. Ukinuto je čak i dotadašnje Ministarstvo za dijasporu, koje je, bez obzira na sve, imalo svoju ulogu i smisao u održavanju veza Srba u rasejanju sa domovinom.

Vučićev režim je nastavio tamo gde su njegovi prethodnici stali, pa obilato zloupotrebljava dijasporu, koristeći je kao svoju političko-propagandnu bazu. Način na koji to radi, uvredljiv je za sve naše građane koji žive i rade u inostranstvu...

Ovaj mali balkanski imperator, sa vrlo ograničenim vekom trajanja, nedavno je boravio u Minhenu, na konferenciji o globalnoj bezbednosti, gde je pokušao da predstavi Srbiju kao "svetskog lidera u toj oblasti".

Mada je Bavarska najbogatija pokrajina u Nemačkoj, Vučiću nije palo na pamet da poseti predstavnike srpskih organizacije u ovom delu sveta gde živi više od 25.000 naših građana, niti da svrati do Srpske pravoslavne crkve, u minhenskom kvartu Perlah, koja je deo duhovnog i kulturnog nasleđa naših iseljenika u Nemačkoj. Međutim, to nije nikakvo čudo jer isto tako su se ponašali i oni pre njega.

Nakon velikih prošlogodišnjih poplava, Vučić se pred svim domaćim medijima, skoro na kolenima i uz duboki naklon neizmerno zahvaljivao međunarodnim donatorima, za sva prazna obećanja koja je ojađeni narod od njih dobio. Ali, ogroman novac koji je stigao odmah od dijaspore kao pomoć postradali, nije ni pomenuo, jer njegov režim na sve načine pokušava da sakrije gde je ta pomoć završila.

Sredinom marta meseca ove godine, i jedna srpska delegacija sastavljana od deset malih privrednika, na privatnu inicijativu jednog domaćeg udruženja, došla je u Minhen sa namerom da se poveže sa nemačkim privrednicima. Ali, umesto da naprave dobre poslovne kontakrte i ostvare poslovnu saradnju, naišla je na Vučićevog čoveka u Generlnom konzulatu Srbije, izvesnog Igora Bajića, koji već šest godina, za račun raznih gazda (a sada i za Vučića), radi na zaustavljanju svake privatne preduzetničke inicijative, bilo da oni dolaze iz Srbije ili od strane poslovnih ljudi iz dijaspore.

Organizator putovanja ove naše delegacije, prevario se i prijavio svoj dolazak Generalnom konzulatu u Minhenu. Bio je to signal da Bajić krene "u napad". Jer, tamo gde Vučić nema prihoda, neće ih imati niko! Ipak, ova srpska delegacija je nekako ipak uspela da sama, svojim kontaktima, obezbedi i prijem kod dva vodeća bavarska biznis kluba, čiji su ih čelni ljudi, uz podršku državnog sekretara Bavarske vlade, primili u prostoru jednog od najreprezentativnijih zdanja u gradu, parlamentu Bavarske.

Ali, to ih nije sačuvalo od Bajića, koji je u ime Konzulata Srbije, trebao da pozdravi i srpske i nemačke privrednike, što je bilo vrlo mučno, jer taj problematični srpski "ekonomski konzul", za šest godina boravka u Nemačkoj, nije uspeo da savlada ni jezik svoga domaćina, a zvanično "zastupa srpske privredne interese u Bavarskoj", sa kojom, nekim čudom, Srbija poslednjih nekoliko godina beleži spoljnotrgovinski suficit.

Iako je dobio poklon da za debelu platu boravi po svetu godinama, Igor Bajić se nije prilagodio svetskim diplomatskim trendovima. Jer da jeste, znao bi zašto kineski ili čak japanski ambasadori u Beogradu, tokom svoje službe, tečno govore srpski jezik.

Generalni konzulat u Minhenu vodi izvesna Snežana Miljanić, koja je u Srbiji poznata kao provereni kadar SPO i bliska prijateljica Danice Drašković, ali i po novinskim naslovima: „Danina prijateljica ispraznika kasu Sajma!", zatim „Direktorka sajma skuplja stanove po Beogradu", pa „Direktorka sajma poklanja novac članovima SPO!" ili „Danina drugarica ode u konzule".

Kakav je "talenat" u pitanju, govori i podatak da je Snežana Miljanić, pri dolasku na čelo Beogradskog sajma 2009. godine, u kasi ovog društvenog preduzeća, zatekla 265,13 miliona dinara, a Sajam je 2012. godinu završio sa minusom od 16 miliona dinara!

Kad su se u Generalnom konzulatu Srbije u Minhenu našli Igor Bajić i Snežana Miljanić, odmah su se, kao idealan tandem, organizovali za sve vrste privrednih opstrukcija. Ne postoji nijedna zdrava inicijativa naših poslovnih ljudi u Bavarskoj, i u gradu Minhenu, a da njih dvoje nisu umešali svoje prste i kao najgori parazitski šljam radili na rušenju ugleda države koju zvanično ovde predstavljaju.

Za takozvanu ekonomsku diplomatiju iz Srbije, dijaspora postoji samo zbog njih samih a ne obrnuto. A naša diplomatija je poseban soj ljudi. Naše celokupno rasejanje iz sveta dijagnostikovalo je kod njih razne neizlečive bolesti poput: neradništva, uobraženosti, obraćanja "sa visine običnoj raji", koja se po svetu nalazi samo kako bi naša diplomatija dobila sve moguće i nemoguće benefite. Nastavljajući poslove svojih prethodnika, Vučićev režim se svojski potrudio da po brojnim svetskim diplomatskim predstavništvima njegovi naprednjaci zaposle braću i sestre, komšinice, rođake, bivše i aktuelne švalerke, kume i kumove, najuže partijske poslušnike, ali i svakojake nesposobne spodobe na mestima tzv. "ekonomskih konzula" sa debelim platama koje već šest godina iz budžeta, kojim gazduju politički avanturisti, finansirajusvi građani.

Kod ovih poslednjih globtrotera, koji se u svom okruženju sa ponosom odazivaju na ime "ekonomski konzul", a čija je pojava produbila bolest državnog parazitizma, stanje je uvek idilično samo kada ih niko ne pita šta su to oni, u svojim dosadašnjim višegodišnjim mandatima, lično doprineli svojoj otadžbini? Dakle, gde si bio? Nigde! Šta si radio? Ništa! Mnogi od njih za sve te godine "službovanja" nisu uspeli da sastave niti kraći spisak naših privrednika u zemljama u kojima "rade".

Svi se još uvek sećamo jeseni 2009. i prvog srpskog ekonomskog jahača apokalipse, Mlađana Dinkića, koji je U jesen 2009. godine, u jeku ekonomske krize, bivši ministar Mlađan Dinkić, imenovao je prvu garnituru od 28 "ekonomskih diplomata", dok su istovremeno znatno bogatije zemlje od Srbije gasile višak svojih diplomatskih predstavništava.

Niko, od onda do danas, nije saznao šta su kriterijumi za prijem u radni odnos "ekonomskog konzula". tako su osvitale vesti da je, na primer, u Budimpeštu otišla žena koja, kao bivši slovenački đak, odlično govori - slovenački, dok je u Ljubljanu stigla njena koleginica sa diplomom iz Grčke!

U Podgoricu je otišao tek svršeni magistar sa nekog od Karićevih fakulteta, a u Rim je poslat inženjer rudarstva! U Makedoniju je došao agroekonomista sa znanjem španskog jezika, dok je u Bratislavu, otišla profesorka engleskog. Naravno, to je samo bio običan partijski kadar ili rođaci visokih partijskih funkcionera vladajuće koalicije.

U Nemačkoj, iz koje Srbiji već decenijama dolaze najveće doznake od naše tamošnje dijaspore, ovakvih "kadrova" ima čak trojica. I pored činjenice da u Nemačkoj već imamo šest diplomatskih predstavništva, postoji i predstavništvo Privredne komore Srbije (PKS) u Frankfurtu, koje je još uvek pod "patronatom" novog predsednika PKS Marka Čadeža, koji istovremeno obavlja dvostruku funkciju (i prima dve povelike državne plate za to).

Poreski obveznici u Srbiji u prethodnom periodu finansirali su (a i dalje finansiraju) boravak ekonomskih parazita u inostranstvu, iako domaće kompanije od njih nemaju ama baš ništa. Za proteklih šest godina od kada postoje njihove funkcije, Srbija je zabeležila samo pad ukupnog izvoza robe i usluga. Samo u 2013. zabeležen je pad od 50 miliona dolara manje prihode.

Niko ne zna ni za jednog našeg privrednika iz dijaspore koji je uz njihovu pomoć uložio neka značajnija sredstva u otadžbinu. Ovde dolazimo do „osinjeg gnezda" odnosno sinteze korupcijskog sistema domaćih političkih vlastodržaca sa „ekonomskim konzulima".

A 1. Da nije rođaka iz inostranstva...

U Srbiji ne postoji svest o tome koliko je za nju važna njena dijaspora, osim kad pošalju novac. Samo prošle godine, dotacije iz dijaspore iznosile su 2,13 milijarde evra. U 2013. godini, pristiglo je (podaci NBS) 2,73 milijardi evra, a 2011. čak 2,8. Ako tu uračunamo i slanje novca neformalnim sredstvima van finansijskih institucija onda je ta suma i znatno veća, kako to tvrdi u svojim izveštajima Svetska banka. Najznačajniji novac naše dijaspore dolazi iz Nemačke. Reč je o blizu milijardu evra godišnje. Nakon nje, najviše novca u Srbiju dolazi iz Australije (479), Švajcarske (357), Francuske (230) i Švedske (100). Sva ova finansijska sredstva Srbija dobija od svog rasejanja širom sveta bez ikakvih uslova i bez skupih kamata kakve nam naplaćuju belosvetski kreditori.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane