Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Obrazovanje

Ko troši milione evra iz budžeta određenih za razvoj nauke i obrazovanja u Srbiji?

Naplata Bolonjske deklaracije

Ministarstvo obrazovanja Srbije osnovalo je Fond za inovacionu delatnost. Za ovaj projekat je Srbija od Svetske banke dobila zajam od nekoliko miliona evra. Javnosti se protura priča o bespovratnoj pomoći iz EU, ali je u pitanju novac koji solidarno vraćaju svi građani Srbije. Ali, Fondom upravljaju kadrovi iz Sjedinjenih Američkih Država. To je još jedan dokaz da su srpska nauka i obrazovanje na samom dnu. Ideja Evropske unije i šefa Delegacije EU u Srbiji, Majkla Devenporta je da buduće generacije Srba ne treba da budu obrazovane, jer se ovde traži jeftina i što manje obrazovana radna snaga, koja će kupovati najlošije proizvode iz Evrope, ali za visoku cenu. Da bi se to i ostvarilo, na mesto ministra nauke i obrazovanja je i postavljen kadar poput Srđana Verbića. Tako se i krenulo u sistematsko uništavanje naše nauke i obrazovanja.

Mersiha Hadžić

Bolonjska deklaracija o reformi sistema visokog obrazovanja Evrope potpisana je 19. juna 1999. godine i prihvatile su je sve zemlje članice Saveta Evrope, osim Monaka i San Marina. Međutim, iako su potpisale deklaraciju veliki broj zemalja se ne pridržava dogovorenog ili deklaraciju sprovodi na neki svoj način.

To je slučaj i sa Srbijom, koja je načelno za Bolonju, ali sprovodi neki svoj plan i program koji nema veze sa deklaracijom. Po mišljenju najvećeg broja stručnjaka za oblast visokog obrazovanja Bolonjska deklaracija vodi zatupljivanju studenata, a ne poboljšanju studija. Zbog toga ni Univerzitet u Bolonji, najstarija visokoškolska ustanova na svetu, ne primenjuje Bolonjsku deklaraciju koja je potpisana u njegovoj Aula Magna, odnosno Velikoj auli. To ne rade ni mnogi drugi stari univerziteti Evrope, kao što su, na primer, Sorbona ili Hajdelberg.

Upravo zbog toga što pogrešno obrazuje mlade generacije, Bolonjska deklaracija je po mišljenju Majkla Devenporta, šefa delegacije EU, kao stvorena da se primenjuje u Srbiji i to na način koji bi još više zaglupeo ovdašnje studente. Srbija je po njegovom mišljenju, zemlja koju treba temeljno uništiti. Zbog toga buduće generacije ne treba da budu obrazovane, što je svojevremeno za slovenske narode planirao i Adolf Hitler.

Pošto se u poslednje vreme sve više stručnjaka, ali i samih studenata u Srbiji zalaže za ukidanje Bolonjske deklaracije, posebno u onom izvitoperenom obliku u kome se ovde primenjuje, Devenport je od Vlade Republike Srbije, posebno od aktuelnog ministra za nauku i obrazovanje Srđana Verbića zahtevao formiranje Komisije za reformu visokog obrazovanja čiji je pravi zadatak da stručnu javnost ubedi u neophodnost dalje primene Bolonjske deklaracije.

Ni Vlada, a ni ministar Verbić nisu ni hteli, ali ni smeli da se suprotstave ovom zahtevu Devenporta. I sam Srđan Verbić svoj izbor za ministra duguje upravo Devenportu koji ga je preporučio Aleksandru Vučiću.

Komisija zaseda u Prirodnjačkom centru u Svilajncu. Tu su njeni članovi simbolično okruženi replikama dinosaurusa mesoždera, od kojih većina nikada nije obitavala na ovim prostorima. Centar je izgrađen parama iz republičkog budžeta, ali je na gazdovanje predat lokalnoj samoupravi, pa se postavlja pitanje zašto jedna republička komisija zaseda u objektu kojim rukovodi neka opština.

U srpskoj nauci i obrazovanju ovo nije jedina nelogičnost.

U Kragujevcu postoji Centar za izuzetnost koji se, takođe, finansira iz budžeta. U njemu na projektu istraživanja ljudskih matičnih ćelija radi Miodrag Stojković, koji je po obrazovanju - veterinar!?

U Beogradu je još Božidar Đelić planirao izgradnju Centra za promociju nauke koji bi republički budžet koštao ukupno 100 miliona evra. Izgradnja Centra još nije ni započeta, niti će ikada biti, jer tih para u budžetu nema, ali je urađen idejni projekat za koji je plaćeno dva miliona evra. Autor je Austrijanac koji nikada ranije nije radio ništa slično. Očigledno je da je najveći deo tog novca završio u džepovima naših političara.

Ministarstvo obrazovanja Srbije je osnovalo i Fond za inovacionu delatnost. Za ovaj projekat je Srbija od Svetske banke dobila zajam od nekoliko miliona evra (mada se javnosti protura priča o bespovratnoj pomoći iz EU), ali novcem koji solidarno vraćaju svi građani Srbije koji plaćaju porez, upravljaju kadrovi iz Sjedinjenih Američkih Država. Na primer, ranija direktorka Fonda, Ljiljana Kundaković, došla je iz Bostona samo da bi nadgledala rad Fonda.

O kakvoj perionici para se ovde radi pokazuje i primer kada je jedne godine nagradu za inovativnost dobio projekat izrade poklopca za jogurt?! Niko ne zna šta se kasnije dešavalo sa ovim „revolucionarnim" izumom.

Slično pranje para se sprovodi i na fakultetima i raznim naučnim institutima. Pojedini imaju i više od deset računa u bankama preko kojih se vrše uplate po raznim osnovama. Iako se izrada većine naučnih projekata finansira iz republičkog budžeta, fakulteti i instituti ih prodaju, i to, opet, državi Srbiji. Za svaki projekat se tako novac uzima najmanje četiri puta: prvo kod izrade, zatim se naplaćuje korišćenje rezultata projekta u naučnim krugovima u Srbiji, pa isto to se posebno naplati za strane publikacije i na kraju se pare uzimaju i za primenu u domaćem obrazovanju. Da se ovako prikupljena sredstva koriste za unapređenje domaće nauke ne bi bilo problema, ali većina novca nestane u džepovima odabranih.

Institut za nuklearne nauke „Vinča" osnovan je 1948. godine kao naučni centar za istraživanje najsavremenijih tema u osnovnim prirodnim naukama - fizici, hemiji i biologiji. Odavno je ovaj institut poznat i priznat u celom svetu, ali već godinama ima probleme sa finansiranjem. Jedno vreme se, čak, razmišljalo i da se ugasi, jer je na teretu republičkog budžeta!

Ono što je interesantno jeste činjenica da Institut ima sasvim dovoljno posla i to dobro plaćenih, ali se novac odliva na drugu stranu. IPA fondovi su instrument Evropske Unije za bespovratnu pretpristupnu finansijsku pomoć zemljama kandidatima za članstvu u EU. Novac se isplaćuje samo za jasno definisane projekte. Tako je Srbiji odobrena finansijska pomoć za projekte koje je trebalo da radi Institut „Vinča". Međutim, iako pomenuta ustanova ima sve što je potrebno za sprovođenje projekta, isti je ustupljen Agenciji za nuklearnu energiju u Beču.

Novac, dakle, ne ostaje u Srbiji, već se preko nje vraća u Evropsku Uniju. Posle se ministri Vlade Srbije žale kako „Vinča" previše košta republički budžet i kako Institut treba ili ugasiti ili smanjiti. I ovo je deo zamišljenog plana o zaglupljivanju budućih generacija Srbije. Kompletna nauka, a posebno kvalitetno obrazovanje su po EU i Majklu Devenportu nepotrebni i nepoželjni u Srbiji. Nivo na kome se nalaze domaće obrazovne i naučne institucije je sve niži.

Republika Srbija iz svog budžeta finansira izgradnju stanova za mlade naučnike. Na Novom Beogradu su sazidane tri zgrade sa tom namenom, ali su useljene samo dve. Treća je još uvek prazna, jer nadležni ne mogu da se dogovore koliki je čiji deo.

Rang lista za dodelu pomenutih stanova urađena je još 2003. godine, ali su korisnici useljeni tek ove godine. Niko od njih više nije mlad, a mnogi su i pre imali rešeno stambeno pitanje.

Predsednik Upravnog odbora Fondacije za rešavanje stambenih problema mladih naučnika je Miodrag Popović koji se uopšte ne uzbuđuje zbog toga što još uvek nije predat završni finansijski račun koliko je plaćeno za ove stanove, kao i za zgradu u Nišu u kojoj navodno neki mladi naučnik treba da živi u luksuznom penthausu.

Koliko je poznato taj stan je namenjen političaru koji nema veze ni sa mladošću, a ni sa naukom.

Ovakvim radom se dodatno pospešuje odliv stručnjaka iz Srbije, jer ko normalan želi posle višegodišnjih studija da čeka više od jedne decenije da dobije krov nad glavom i da istovremeno gleda kako se nekvalifikovani „zaslužni" građani preko reda useljavaju i to u najluksuznije stanove?

Možda je malo ko primetio kako poslednjih godina više ne dolaze stranci da bi studirali u Srbiji. Verbić je odmah na početku mandata rekao kako ima plan za dolazak 10.000 stranih studenata, ali taj plan niti je prikazao javnosti niti se isti primenjuje. Jednostavno rečeno, Verbić je lagao.

Stranci, za razliku od domaće javnosti, odlično znaju da je ovdašnji obrazovni sistem uništen i da je većina naučnika nekompetentna. Čak su i pojedini članovi SANU-a svoj naučnički status stekli prevarom. Sistem po kome se ovo radi je jednostavan i zove se „naučnički reket".

Milioni evra se iz budžeta izdvajaju za nabavku kapitalne opreme za fakultete i naučne institute. Među tim aparatima ima dosta onih koji nikome ili ne trebaju ili niko u Srbiji ne zna kako se isti koriste. Postoje, međutim, i oni koji su veoma značajni u naučnim istraživanjima. Na primer, u Srbiji se nalazi jedini u Evropi elektromagnet indukcije 14 Tesli.

Naučnik koji za potrebe svog naučnog rada mora da koristi neki od ovakvih aparata obraća se sa molbom rektoru fakulteta ili direktoru instituta na kome se isti nalazi. Oni mu istraživanje odobre, ali pod uslovom da i oni budu potpisani kao koautori naučnog rada koji će nastati zahvaljujući upotrebi aparata koji je kupila država, ali o njegovom korišćenju odlučuju pojedinci.

Tako se dešava da veliki broj naših naučnika koji se nalaze na položaju sa kog odlučuju o upotrebi retkih aparata imaju na stotine naučnih radova koje nisu ni videli, a još manje su učestvovali u njihovoj izradi. Naravno, njima kao koautorima pripada i deo honorara koji se dobijaju za izradu i korišćenje pomenutih radova.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane