Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Amerika

Proizvodnja medijskog mraka u zemlji proklamovanih medijskih sloboda

Da, Virdžinija, postoji cenzura

Većina Amerikanaca podrazumeva da vlada Sjedinjenih Država svojim građanima govori istinu i ništa osim istine. Znaju da Vlada mora da poštuje i brani njihovo ustavno pravo na „slobodu govora". Činjenica je da američki zakoni, sveobuhvatno, brane slobodu govora više i rigoroznije nego bilo koji drugi u čitavom svetu. Vlada ne sme da laže. Ne smeju da lažu ni vodeći mediji u zemlji. Nema ni potrebe za tim jer zvanična cenzura, sem u specifičnim, zakonom određenim slučajevima, ne postoji i svako može da kaže šta mu je po volji. Zaista je veoma teško uterati jedan Njujork tajms u laž koju su namerno objavili. Ali, da bi američki mediji lagali nije im potrebno bilo šta da objave i to je način da se sami, ili pod pritiskom, cenzurišu. Najčešće korišćena laž u američkim medijima je ta što kad nešto žele da sakriju to - ne objave. Teško je biti protiv nečega, ako ne znamo da se tako nešto dogodilo, tvrdi urednik Tabloida Milan Balinda, dugogodišnji novinar dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Sredinom aprila objavljen je intervju sa Davidom Kraslovom, novinarom koji je u ranim šezdesetim godinama prošlog veka radio u Majami Heraldu i koji je znao za invaziju u Zalivu svinja nekoliko meseci pre nego što se ona dogodila. Znao je i napisao opširni članak o pripremama za tu operaciju, ali se njegov tekst nije objavio. Herald je na zahtev CIA zaustavio priču. Istina o Heraldovom prikrivanju priprema za invaziju, i to na zahtev CIA, ostala je većim delom u misterioznoj magli tokom poslednjih pedesetak godina. Kratko je napomenuta u jednoj knjizi, Sve osim istine, koja je izdata 1968. godine ali je ta knjiga brzo iščezla sa tržišta. Priča ide ovako: nekoliko su se tinejdžera krajem avgusta 1960. vozikali južno od Majamija kad su ugledali iza ograde i šiblja nešto što im je ličilo na vatromet.

Klinci kao klinci, šale radi, bacili su preko žičane ograde nekoliko petardi. Istog trenutka bili su osuti vatrom iz mašinskih pušaka i teških mitraljeza. Jedan dečko je bio pogođen u glavu, preživeo je, ali i dan danas ima u glavi delove kuršuma. Na njih su pucali Kubanci koji su pod nadzorom CIA vežbali za invaziju na Kastrovu Kubu. Stigla je policija koja nije bila impresionirana kubanskim gerilcima i uhapsila jedno desetak njih. Protiv dvojice je podignuta optužba za nanošenje teških telesnih povreda i pokušaj ubistva. Nikada nikome nije suđeno i sve se izgladilo kao da se i nije dogodilo. Herald je na osnovu procurelih informacija poslao Kraslova da ispita o čemu se tu radilo. Njihov reporter je do kraja septembra napisao priču o pripremi kubanaca za invaziju na ostrvo. Priča je sadržala nekih 1.500 reči kako je CIA u tajnosti regrutovala i trenirala Kubance za oružanu akciju u stranoj zemlji.

Pre nego što se tekst pojavio u Heraldu počeli su da zvone telefoni, da bi napokon suvlasnik i šef Heralda, Džon S. Najt, odlučio da tekst neće biti objavljen i da se o njemu neće pričati. Za jednog finog gospodina, kakav je bio Najt, a jeste, bilo je presudno što mu je direktor CIA rekao da tekst ne sme da se objavi zbog nacionalne bezbednosti. S druge strane, FBI nije odobravao ovu akciju CIA, ali tu ništa nisu mogli da urade. Ipak, kao posledicu „provale" heraldovog reportera, CIA je trening Kubanaca premestila u Gvatemalu. O tome se saznalo u drugim američkim medijima, ali je sve ipak ostalo niskog intenziteta. Nekoliko dana pre same invazije Njujork tajms objavio je detalje o tome šta će se dogoditi. U tekstu nije bilo specifičnih detalja i nije se objavio na promenadnom mestu. Ipak je kasniji Kenedi rekao jednom od viših urednika Tajmsa - „Da ste svojevremeno objavili članak, spasli biste nas od kolosalne greške". Kenedi se često žalio i čudio što ga neko od te „glupave invazije" nije na vreme odvratio.

„Što neko smatra vulgarnim za drugog je lirika"

Cenzura je, po jednoj definiciji, zabranjivanje reči, slika, ili ideja koje su „uvredljive". Cenzura se događa svaki put kad neki ljudi uspeju da nametnu svoje lične političke ili moralne stavove na druge. Cenzuru može da sprovede Vlada, ali uz pomoć pritisaka i privatne organizacije. Cenzura koju nameće Vlada je protivna američkom Ustavu. Kada privatne grupe organizuju akcije da se nešto što se njima ne dopada ukloni, te grupacije i njihove akcije su zaštićene Prvim amandmanom istog tog Ustava. Na kraju krajeva, crnu listu osumnjičenih komunista u doba Mekartija nije niti pravila niti promovisala Država već privatne uticajne grupe. Sudovi odlučuju da li bi nešto trebalo cenzurisati ili proceniti da je to u okviru slobode izražavanja na osnovu nekoliko pravila. U svakom slučaju, ne može da se zabrani neki sadržaj samo zato što se to ne dopada većini, ili manjini, ljudi. Ili samo zato što sadržaj nema nikakvu vrednost. Šta je najčešće zabranjeno u Americi je - seksualni govor.

Definiciju vulgarnosti još niko nije uspeo da sastavi. Jednom je jedan poznati američki sudija izjavio da je ono „što neko smatra vulgarnim za drugog je lirika". A opet, drugi poznati sudija je izjavio da vulgarnost „prepozna kad je vidi". Po takvim definicijama teško je nekom umetniku, primera radi, da dokuči šta će policija, tužioci, sudije ili porotnici da u njegovom delu vide. Pornografija, s druge strane, nije uopšte pravni termin. Definicije kažu da je pornografija „pisanje ili ilustracije načinjene s namerom da podstakne seksualne želje". Postoje mnoge varijacije ljudskih seksualnih impulsa i to je zaštićeno američkim Ustavom, ukoliko ne spada u „ilegalna delovanja". To bi bilo kad su u pitanju maloletnici, životinje i još neki subjekti. Ne mali broj knjiga u američkoj istoriji zabranjeno je najviše zbog „seksualnog sadržaja", ali to je deo američkog puritanskog nasleđa. U Americi ne prolaze tako lako ni filmovi u kome se vidi neko nag.

Druga stvar čega se Amerika užasava je - nasilje u medijima. Mnogi političari pozivaju se na „činjenicu" da nasilje na TV, na primer, provocira nasilje u realnom životu. Niti jedna ozbiljna studija urađena širom sveta takav stav ne podržava. Ne postoji dokaz za tako nešto. Nema nigde više ogavnog nasilja kao u japanskim filmovima, ni toliko malo kriminala kao u Japanu. Zna se da je serijski ubica Teodor Bandi bio kolekcionar časopisa za navijačke plesačice, a većina zločinaca psihopata isticali su Bibliju kao knjigu koja ih je najviše podsticala da počine nasilne radnje. Zastupnici cenzure u američkom Kongresu napravili su podugačku listu TV emisija za koje tvrde da su mnogo nasilne. Na tom spisku ističu se i Nedodirljivi, Nindža kornjače, Zvezdana staza 9 i slične. Ukoliko bi se koristili strogi kriterijumi za procenu nasilja u medijima, morali bi da se cenzurišu sportski događaji i programi vesti.

Osim nasilja i seksa na medijima, njima se cenzurišu i „nezgodna" pitanja koje njihovi reporteri postavljaju vlastima. Šeril Atkison, koja je 20 godina radila kao novinar CBS TV mreže, od strane važnih ljudi iz državne administracije nazivana je „nerazumnom ženom". Nakon što je za konferenciji za štampu Bele kuće pitala da li je poslato pojačanje u američki konzulat prilikom terorističkog napada 11. septembra 2012. godine, portparol nacionalnog savetnika za bezbednost odgovorio joj je - „Predajem se, Šeril... radiću sa razumnijim ljudima koji prate situaciju..."

Još jedan predstavnik Bele kuće, kada je ona pitala o ponašanju američkih agenata sa meksičkim kraljem droge, ju je nazvao nerazumnom: „Za ime boga, Šeril! Vašington post je razuman, LA tajms je razuman, Njujork tajms je razuman. Ti si jedina koja si nerazumna!" A kako je to već neko rekao - „istraživački novinari ne bi trebalo da budu razumni. Novinari bi trebalo da budu natmureni, zajebani i nezgodni ljudi".

U svakom slučaju, Šeril Atkison otkriva spregu između vlasti, korporacija i vodećih američkih medija. Tokom svoje dugogodišnje karijere pisala je mnoge članke koji su napadali Republikance i njihovu spregu s korporacijama, toliko da su u njenoj matičnoj kući počeli da je „obuzdavaju". Čini se da je još veći problem nastao kada je na vlast stupila administracija Demokratske partije. Isto toliko, koliko njeni šefovi nisu voleli kad je napadala Republikance, još manje su trpeli njene optužbe na račun liberalnih Demokrata. Ona sama ističe da reporteri na ulici nisu obavezno ideološki obojeni, ali da se većina odluka o TV mrežama donose u Njujorku od strane šačice direktora koji svi čitaju iste novine i koji misle istovetno. Atkison kaže da te glavešine obično smisle kakvu bi priču hteli da vide, a potom pošalju novinare da to uobliče. „Traže od nas da stvorimo realnost koja se uklapa u njihovu njujoršku sliku u koju veruju", piše Atkison u svojoj knjizi o medijima, Zazidana.

Atkison, koja je pored mnogih novinarskih priznanja dobila i Emi nagradu, tvrdi da su je zvali telefonom iz Bele kuće i izdirali se na nju nezadovoljni nekim izveštavanjima. Kaže da tada nije znala da je brat njenog šefa, predsednika CBS njuza Davida Rodesa, Ben Rodes, savetnik za bezbednost predsednika Obame. Nije povezala prezimena. Kada je konačno napustila CBS i otišla u FOX njuz, zahvalila se svojoj dugogodišnjoj kući: „Sve što imam da kažem je hvala CBS, ili bi trebala da kažem SeeBS (vidi sranja). Hvala što ste bili toliko užasni kod izveštavanja da ste otvorili ogromni prostor u alternativnim medijima za mene i bezbroj drugih da popunimo. Istinski, to ne bih mogla da uradim bez vaše nestručnosti". Njeni kritičari tvrde da Atkison nije ništa drugo uradila već samo sa „levice prešla na desnicu", ali se njena knjiga o mutnim spregama i cenzuri u vodećim medijima Amerike ne čini ideološki obojena.

Koja je razlika između prikrivanja istine i laži?

Nije Atkison jedina koja otvoreno govori o cenzuri; zastavnici američkih medija, vodeće novine i TV mreže, bile su primorane da priznaju da već godinama sarađuju s federalnom vladom da bi od očiju korisnika prikrili neke informacije. To sakrivanje informacija traje nekih desetak godina, od početka modernog „rata protiv terorizma". Postojanje američkih dronova u Saudijskoj Arabiji tokom dve godine skrivali su od svojih čitalaca kako Njujork tajms, tako i Vašington post. Prećutkivali su o tajnim zatvorima CIA širom sveta. Post je pisao o postojanju tajnih zatvora, ali samo u generalnim crtama. Znali su i u kojim državama širom sveta se nalaze, ali tu informaciju nisu hteli da objave. Kako su za zatvore osim Posta i Tajmsa saznale i neke druge novine, onda su i ta dva lista konačno odlučila da otkriju skrivene podatke. Kada je Post objavio tekst u njemu je takođe stajalo da neće objaviti, na zahtev visokog funkcionera Sjedinjenih Država, imena zemalja u Istočnoj Evropi gde se ti zatvori nalaze.

Sloboda štampe protiv vojne cenzure je rat kome se ne vidi kraj, a ima dugu istoriju na američkom tlu. Tokom kratkog Špansko-američkog rata 1898. godine, štampa nije bila ništa drugo do deo navijačke mase. Bodrila je svim srcem američku stranu. Za vreme Prvog i Drugog Svetskog Rata novinari su sebe videli kao deo napora da se savlada protivnik. Ali je početkom Korejskog i Vijetnamskog rata štampa izdvojila sebe od vojske i postala na trenutke veoma kritična prema svojim uniformisanim zemljacima. U Vijetnamu su se više od 2.000 akreditovanih novinara slobodno kretali širom bojišta. Fotografisali su prave ratne scene i nije bilo poziranja. Nakon što je rat u Indokini završen, mnogi iz vojnih redova su optuživali štampu da je zbog njih „izgubljen Vijetnam". Kada je nekih 1.000 novinara stiglo u Saudijsku Arabiju pre napada na Irak, 1990. godine, Pentagon je rešio da stavi situaciju pod kontrolu. Organizovali su desetak grupa sa do 18 novinara u svakoj i samo su oni pušteni da izveštavaju sa bojišta. Osim toga, postavljena su pravila po kojima su novinari mogli da rade. Medijske kuće su se neprestano žalile da na taj način ne mogu da funkcionišu.

Od trenutka kada je rat započeo, „ugašena su svetla" i novinarima je bilo zabranjeno da izveštavaju o vojnim operacijama. Novinari su se dovijali na raznorazne načine i kršili pravila Pentagona, ali zbog toga nije bilo posledica jer je rat trajao jedva 100 sati. Istovremeno je Sadam Husein dozvolio samo jednom stranom novinaru da bude na njihovoj strani fronta i da strogo poštuje iračka pravila o izveštavanju. Bio je to novinarski veteran iz CNN, Piter Arnet. Kako je Arnet mogao da se kreće samo tamo gde su ga Iračani vodili, ogromna većina izveštaja CNN odnosila su se na stradanje civilnog stanovništva. Nije bilo ni jednog snimka kad bi snage Ujedinjenih Nacija predvođene Sjedinjenim Državama uništile neko iračko vojno postrojenje. Mnogi Amerikanci kritikovali su Arneta jer je prenosio cenzurisane izveštaje, ali je istovremeno stotinu američkih novinara pokušavalo da u Saudijskoj Arabiji izvrdaju kontroli informacija koje im je nametnuo Pentagon.

Možda je najprepredeniji način cenzure kulturološki definisan. Odnosno, tanak izbor različitih mišljenja i stavova predstavljen je većini Amerikanaca posredstvom njihovih sopstvenih medija. Naravno da dobar broj Amerikanaca može da se informiše izvan vodećih medija, ali to je ipak manjina stanovništva. Taj uski izbor pogleda deluje kao šum u pozadini koji sakrije bilo koju varijaciju drugačijeg mišljenja. Na taj način vodeći američki mediji, hteli oni to ili ne, u suštini su sami cenzura. Jedan od retkih izuzetaka može biti i dnevni TV šou Džona Stjuarda.

U toj emisiji prikazuje se na nacionalnom nivou oštra kritika delovanja lidera američkih političara. Sve je to u slučaju Džona Stjuarda zavijeno u oblandu komične političke satire. Inače, postoje mnogi načini da se pronađu različita mišljenja i „drugačije istine", ali to ne stiže spakovano pred prag kuće ili na TV ekrane. Za tako nešto zainteresovani moraju sami da se potrude, da pronađu alternativne publikacije, radio stanice i TV emisije, ali, budimo pošteni, procentualno je mali broj onih koji se „time zamaraju". U bilo kojoj zemlji.

U dotad neviđenoj kritici Bele kuće, prošle godine su 38 američkih udruženja novinara optužila ekipu predsednika da cenzuriše medije, ograničava pristup vladinim funkcionerima na visokim položajima i iz političkih motiva skriva vesti. U pismu upućenom predsedniku Obami, ova udruženja tvrde da već godinama traju napori američkih političkih funkcionera da potisnu vest, a da je sve to postiglo kulminaciju tokom aktuelne administracije, iako je Obama tokom svoje predizborne kampanje iz 2008. godine obećao transparentnost njegove vladavine. Dobijala je Bela kuća i ranije dosta pritužbi, naročito od strane Udruženja dopisnika iz Bele kuće, i uvek je olako prelazila preko toga.

U ovom dopisu 38 udruženja profesionalnih novinara zahtevaju su specifične promene u ponašanju prema medijima, kao i zahtev da Obamina administracija kreira poziciju ombudsmana koji bi pomogao da se „uklone barikade" koje sprečavaju dolaženja do vesti. Udruženja tvrde da je novinarima sprečen pristup informacijama do kojih lobisti, specijalni interesi i „ljudi s novcem" lako dolaze.

Nekoliko vodećih novina takođe su obavestile Belu kuću da oni neće objaviti niti jednu fotografiju koja stigne iz administracije sve dok se njihovim fotoreporterima uskraćuje pristup zvaničnim događajima. „Kao da stavljaju šaku preko objektiva novinara, autoriteti blokiraju pristup javnosti nezavisnom uvidu na važne događaje vezane za rad izvršne vlasti" - stoji u pritužbi većeg broja vodećih dnevnika. Mediji takođe zahtevaju da im se dozvoli nesmetan pristup operacijama u zonama vojnih sukoba. Žale se, na primer, da nisu u stanju da snime bombardere dok poleću i da ti snimci stižu servirani i bez osnovnih podataka, kao što je „iz koje zemlje ti bombarderi kreću". Američki mediji veoma dobro znaju šta bi moglo da bude opravdana „vojna tajna", a šta je nepotrebno skrivanje informacija. U svakom slučaju, mnogi mediji zahtevaju da imaju slobodni pristup izvoru informacija, jer po njihovoj interpretaciji Ustava na to imaju pravo.

Bilo bi bezbedno sumirati da američki mediji uglavnom ne lažu, ali da sve učestalije prikriju informaciju. Međutim, u istoriji američkog novinarstva jedna laž objavljena u novinama nalazi se na počasnom mestu jer se smatra da je ona nastala iz dobronamernih pobuna. Naime, 21. septembra 1897. godine u tada prestižnom dnevniku San iz Njujorka izašao je jedan uvodnički članak kao odgovor osmogodišnjoj devojčici koja je u pismu uredništvo pitala da li postoji Deda Mraz. Članak, kao odgovor devojčici po imenu Virdžinija Ohenlon, imao je naslov Da, Virdžinija, postoji Deda Mraz. Bio je to filozofski nastrojen uvodnik koji je do dan danas zadržao svoju slavu. Originalno pismo male Virdžinije je 1998. godine procenjeno da vredi između 20 i 30.000 dolara. Em je laž, em je inspirativno, em vredi dobre novce. Tipična američka priča.

A 1. Pulicer i beg iz novinarstva

Jedna od dobitnica ovogodišnje nagrade Pulicer za novinarstvo, kada je dobra vest za nju stigla nije bila u redakciji. Nije bila ni u zgradi, a ni u samim novinama. Prethodno je digla ruke od novinarstva i zaposlila se u odeljenju za Odnose sa javnošću lokalne vlasti. Natali Kola Hof nagrađena je Pulicerom u kategoriji za javni servis kao deo tima koji je radio na člancima o kućnom nasilju.

Tekst je izašao u sedam nastavka u dnevniku Post i Kurijer, iz grada Čarlstona u državi Južna Karolina. Natali je objasnila da njen odlazak iz P&K nema ništa da vidi s tim novinama gde su se prema njoj „veoma lepo odnosili". Rekla je da se na to odlučila iz porodičnih i ličnih razloga, da je mnogo veća plata na novom radnom mestu doprinela toj odluci, ali da novac nije bio presudan.

Za jednog drugog dobitnika ovogodišnjeg Pulicera, Roba Kuznija iz Dejli briza, iz Kalifornije, novac jeste bio presudan da iz novina pređe u posao Odnosa sa javnošću. Rob je rekao da sa novinarskom platom nije mogao da plaća kiriju u inače skupoj Južnoj Kaliforniji. Mnogi novinari napuštaju svoju omiljenu profesiju iz materijalnih razloga. Pre par godina reporterka Alison Bird takođe je napustila P&K i na svom ličnom blogu naslovljenim Zašto sam napustila vesti objasnila je i zašto. Citirala je niska primanja, velike pritiske i preopterećenost zadacima. „Stalno su pritiskali da što više uradimo i pod sve težim uslovima".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane