Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Potapanje

Kako su rasprodata, opljačkana i uništena srpska brodogradilišta, preko domaćih tajkuna i stranih računa

Rasprodaju lađe, a puni kao brodovi

Srbija je u 20. veku postala značajna brodogradilišna sila, iako nema izlaz na more. Posle pljačkaške privatizacije i usled odsustva sluha vlasti u našoj Republici, od nekadašnja 24, danas na papiru posluje još veoma malo starih brodogradilišta i skoro sva su u stečaju i bez zaposlenih. Domaći, ali i poneki strani uspešni mešetari, uz pomoć vlasti su sva ova preduzeća opljačkali do gole kože. Istrage, uprkos veoma rečitim dokazima, tapkaju u mestu po nalogu državnog vrha, a ni ovaj sadašnji nije ništa više zainteresovan da se razreši misterija otuđenja milijardi evra vredne imovine.

Milan Malenović

Sudbina srpskih brodarskih društava i brodogradilišta je istorija propasti celokupne srpske privrede, koja bez zastoja traje još od 5. oktobra 2000. godine. To je ujedno, jedan od najrečitijih dokaza kako vlast uništava sve čega se dotakne.

U postupku privatizacije, oko 93 odsto akcija ovog brodogradilišta kupila je firma "Terratrade" d.o.o. iz Beograda u kojoj polovinu vlasništva ima nekadašnji odbojkaš i sportski funkcioner Nenad Golijanin i dobro poznati tajkun Vladimir Šekrevski, koji je najaktivniji u biznisu sa električnom energijom.

Ubrzo posle toga, a posle procene da su dugovi narasli na pet miliona evra, a da brodogradilište vredi samo milion evra, usledio je stečaj. Na njegovom uvođenju insistirao je 131 radnik, smatrajući da će tako naterati vlasnika da im isplati 11 plata koje im je dugovao. Ukupan dug zaposlenima dostigao je 48 miliona dinara. Istovremeno, OTP banka i Banka inteza potraživali su 300 miliona, a Poreska uprava 10 miliona dinara. Za stečajnog upravnika postavljen je Milorad Veljović, koji paralelno vodi i stečajni postupak "Fabrike akumulatora Sombor" koju je raniji vlasnik, kontroverzni biznismen Miroslav Bogićević opljačkao za oko 40 miliona evra.

U 2013. godini stečajni poverioci su Veljovića uspeli da nateraju da pokrene i treći javni postupak prodaje "Terratrade - Brodoremont"-a. Javio se samo jedan zainteresovani, "Vip Group" d.o.o. Milana Vučkovića iz Sombora, koji je ponudio 240.000 evra, odnosno manje od četvrtine procenjene vrednosti brodogradilišta.

Vučković je, očigledno planirao da poverioce ostavi nenamirenima, a da "Terratrade - Brodoremont" za sitne pare preuzme kao atraktivno zemljište koje u perspektivi može dobro da se unovči. U svojoj ponudi uopšte nije ni pomenuo eventualni nastavak primarne delatnosti.

Poverioci su odbili ovakvu ponudu i brodogradilište se od tada izdaje u zakup. Nema zaposlene, a dugovi se i dalje gomilaju. Vučkovićeva ideja nije nikakav novitet kada je u pitanju otkup bankrotiranih brodogradilišta u Srbiji.

„Brodogradilište Apatin" u Apatinu, nekadašnji „Boris Kidrič" sa 800 zaposlenih, svojevremeno je u postupku privatizacije kupilo preduzeće „Danubius building Corp„ iza koga stoji još jedan trgovac struje i magle - Vojin Lazarević. Uhodanom metodom da prihodi idu firmama u Lazarevićevom vlasništvu, a dugovi ostaju brodogradilištu, ovaj gigant je brzo doveden do stečaja.

Ovo se lako vidi i letimičnim pregledom godišnjih bilansa, ali tužilaštvo na ovu očiglednu pljačku zatvara oči. Dok je brodogradilište bilo u društvenom vlasništvu, oko 400 radnika moglo je da živi od proizvodnje jednog do dva broda godišnje. Od 2003. godine, to jest od privatizacije pa do bankrota, što znači za samo sedam godina, sa apatinskog sinhrolifta uz rad znatno manje zaposlenih, sišle su čak 32 lađe, a dugovi su se ipak konstantno povećavali?!?

Konačno, kada je „Brodogradilište Apatin" otišlo u stečaj, njegova imovina je bila procenjena na 584.279.000 dinara, dok su potraživanja poverilaca dosegla 1.185.000.000 dinara. Stečajni upravnik postaje Predrag Ljubović iz Sombora, nazvan „Serijski stečajni upravnik", jer je u Severnoj Bačkoj vodio više od 60 stečajeva!

On veoma brzo i lako pronalazi zajednički jezik sa Miodragom Kostićem, čiji se „MK Komerc" jedini odaziva pozivu na konkurs za neposrednu pogodbu. Dakle, nije bila raspisana javna aukcija, već se išlo na razgovore u četiri oka.

Rezultat tih dogovora bio je sporazum da se „Brodogradilište" Kostiću ustupi za deseti deo vrednosti dugova, odnosno za 130 miliona dinara! Prethodno je odbor poverilaca ovlastio Ljubovića da sklopi ovakav sporazum, ali se naknadno usprotivio najveći poverilac, „Vojvođanska banka", koja je u međuvremenu uspela da otkupi „Brodogradilište Apatin" za 250 miliona dinara.

Da li je ovo rešenje dobro za zaposlene u „Brodogradilištu" teško je reći, iz prostog razloga što ovo preduzeće posle privatizacije, stečaja i preprodaje ima samo jednog zaposlenog - direktora Mladena Manojlovića.

„Vojvođanska banka" je u maju objavila oglas za prodaju ovog brodogradilišta. U oglasu je navedeno da se prodaje 42.930 kvadratnih metara izgrađenih objekata sa pravom korišćenja zemljišta od 90.132 kvadrata.

Miodrag Kostić uopšte nije pokazivao nameru da nastavi primarnu delatnost „Brodogradilišta Apatin", već je od njega želeo da napravi obični rečni pretovarni centar.

Iako bi tako postali prosti fizički radnici, zaposleni bi imali makar nekakav plaćeni posao, a i lakši rad u odnosu na svoje kolege u „Brodogradilištu Novi Sad" d.o.o. u Novom Sadu, koji su za potrebe svog poslodavca morali da pretovaruju šljunak i pesak i to bez plate.

Poslednja vlasnička struktura „Brodogradilišta Novi Sad" d.o.o. je veoma komplikovana. Društveni kapital imao je 1,37 odsto vlasničkog udela, dok je ostatak bio u posedu preduzeća „Navy invest" d.o.o. iz Beograda. U njemu društveni kapital opet učestvuje, ali sa 6,62155 odsto, dok je ostatak u rukama "Rudnap grupe" a.d. iz Beograda.

Jedini akcionar „Rudnapa" je „Altaria research" Ltd iza koga je već pominjani Vojin Lazarević. „Brodogradilište Novi Sad" d.o.o. je 2010. godine izbrisano iz registra Agencije za privredne registre.

Nisu ni strani privatizacioni kupci naivni. Brodogradilište „Begej" iz Zrenjanina je svojevremeno kupila jedna holandska firma i u početku je izgledalo da je to jedna od retkih uspešnih privatizacija. Posle pet godina je kupac proglasio bankrot i brodogradilište predao drugoj kompaniji iz Holandije, koje je brodogradilište ubrzo prodalo, a kupci su bile sedam firmi, sve registrovane na adresi „Begeja". Danas je jedini vlasnik „Begej Holding" d.o.o. iz Zrenjanina, registrovan na istoj adresi kao i samo brodogradilište. Vlasnik ovog preduzeća je „Zimmerman Beheer" B.V. iz Holandije.

U trenutku privatizacije, „Begej" je bio akcionarsko društvo, a mali akcionari imali su 33,33 odsto akcija. Uprkos tome, stečajni poverilac, „Vojvođanska banka" a.d., holandskoj kompaniji prodaje 96 odsto akcija ovog brodogradilišta za 8,8 miliona evra, ali je od toga uplaćena samo jedna rata u visini od 600.000 evra.

Šta se desilo sa ostatkom kupoprodajne cene i kome su te pare uplaćene, tužilaštvo do danas nije htelo da utvrdi, kao što nikoga nije interesovalo ni kako su mali akcionari sa 33,33 odsto vlasništva spali na samo četiri odsto, koja su im zatim oduzeta prinudnim otkupom. Danas u ovom brodogradilištu u stečaju nema ni jednog jedinog zaposlenog radnika.

Za privatizaciju nije preostalo ništa vredno pomena kada su u pitanju brodogradilišta u Srbiji. Od nekadašnje evropske brodogradilišne sile Srbija je spala na nivo „šrafciger industrije". Sva preostala brodogradilišta skoro isključivo prave još samo gvozdene konstrukcije, takozvana korita, i obavljaju jednostavnije remonte, dok najvrednije poslove dobijaju preduzeća u inostranstvu. Zbog toga nije retkost da sva domaća brodogradilišta od poslova sa ino-partnerima ponekad godišnje zarade ukupno i manje od dvadeset miliona evra.

Pljačkaška šema prilikom privatizovanja brodogradilišta odlično je razrađena i dobro poznata svima, osim nadležnim tužilaštvima. Novi vlasnik brodogradilišta, po pravilu je uvek bio neki srpski tajkun, koji je izrastao u poslednjoj deceniji prošlog veka (ili prvoj deceniji ovog). Takav profil "kupca" bi odmah posle kupovine (bilo da je lično kupovao ili „zamaskiran" of-šor kompanijom sa nekog od ostrva - poreskih rajeva), počeo novostečenu firmu da zatrpava narudžbinama za izradu novih brodova. To je zaposlenima davalo nadu u svetliju budućnost, a za davanje kredita spremnim bankama je značilo da je dužnik u mogućnosti da pozajmljeni novac i vrati. Tako se dešavalo da dobiju kredite, bez ikakve provere boniteta navodnih naručilaca. Brodogradilištima su davani krediti u visini od više desetina miliona evra i to uprkos činjenici da je preduzeće zaduženo daleko iznad sopstvene vrednosti i da poslovni bilansi uopšte ne odobravaju ovakvo zaduživanje!

Otrežnjenje je usledilo vrlo brzo, pošto su plasman i naplata obavljenog posla išli isključivo preko drugih firmi-ćerki istih tih tajkuna, dok su dugovi za repromaterijal i zarade čemernih zavarivača i montera, kao i kreditna zaduženja „ostajala" na rabošu samih brodogradilišta. Ovakva poslovna šema bila je koliko efikasna po lične račune vlasnika, toliko i kratkotrajna, pa su se već nakon dve-tri godine gotovo sva brodogradilišta, finansijski potpuno isceđena, našla u stečaju ili bankrotu.

Najviše zainteresovana za kupovinu ovdašnjih brodogradilišta bila su preduzeća iz Holandije, koja su i danas najznačajniji naručioci poslova. Međutim, njihovi vlasnici i direktori su shvatili da je daleko isplativije kupovinu prepustiti domaćim tajkunima sa kojima su zatim „za tepsiju ribe" sklapali ugovore o poslovno-tehničkoj saradnji. Sve su ionako finansirali manje naivni, a više podmićeni srpski bankari koji će se za spas na kraju obratiti Narodnoj banci Srbije.

A 2. Lazarević kupovao i dovodio do stečaja

U Srbiji do pre deset godina postojalo je tri puta više brodogradilišta nego danas, odnosno 24 preduzeća. Skoro sva brodogradilišta su privatizovana, i to uglavnom iz stečaja, a najviše rade za holandske kupce. Vojin Lazarević je bio vlasnik tri brodogradilišta, od kojih su dva osnovana još 1920. godine. Jedno je kupio u Apatinu, na aukciji, a drugo u Bezdanu, gde je ušao preko firmi "Pima" i "Skvadra" sa oko 20 odsto vlasništva. Brodogradilište "Dunav" u Bezdanu prethodno je imao hrvatski državljanin Miroslav Reljanović koji je uspevao da obezbedi jedino poslove remonta.

"Brodogradilište Novi Sad" u početku je iznajmljivao, a zatim kupio, pa doveo do stečaja. Rentirao je i "Savu" u Mačvanskoj Mitrovici koje postoji od 1919. godine, a koje je danas u stečaju i dalje u državnom vlasništvu. Poslove Vojina Lazarevića u ovom segmentu vodi firma "Team" čiji je osnivač "Danubius Team" sa Sent Vinsenta i Grenadina.

A 2. Bolja prošlost srpske brodogradnje

Iako kontinentalna država, Srbija je u 20. veku izrasla u jednog od najznačajnijih brodograditelja Evrope. Po poznatom republičkom ključu koji se primenjivao u SFR Jugoslaviji, pomorska plovila je gradila Hrvatska, nešto manje Crna Gora, a najvažnija i najveća rečna brodogradilišta bila su u Srbiji koja je imala dugu tradiciju u toj industrijskoj grani. Još je veliki geograf Jovan Cvijić (1865-1927) nazvao Srbiju prirodnim centrom evropskog rečnog saobraćaja.

Rečni brodovi su se gradili u mnogobrojnim malim i velikim brodogradilištima u Srbiju, ali su kooperanti bili u celoj tadašnjoj Jugoslaviji. Turbine i komandni mostovi su stizali iz Hrvatske, a boje iz Slovenije. Zlatno doba naše brodogradnje i brodarstva bilo je od 1970. do kraja osamdesetih godina. Samo brodogradilište na Ostružnici je u to vreme napravilo rečne ratne flote Iraka i Burme, a i dobar deo iranske.

Početkom devedesetih godina prošlog veka dolazi prvo do raspada zemlje, a zatim do sankcija i ratova. Sve to su brodograditelji i rečna flota nekako i preživeli, ali nisu "demokratsku tranziciju".

Početkom devedesetih Srbija je imala registrovana 1.288 plovila, a danas tek nešto malo više od 900, od kojih samo jedna trećina ima plovnu dozvolu. Ostalo su splavovi i krševi ukotvljeni duž obale.

Poređenja radi, privatne flote kneza Miloša Obrenovića i kapetana Miše Anastasijevića početkom 19. veka imale su zajedno više brodova!

Brodogradilišta u Bačkom Monoštoru, Apatinu i Bezdanu imala su prerađivački kapacitet od ukupno 10.000 tona čelika. Zbog svojih potencijala, a posebno zbog bagatelne cene po kojoj su ponuđena za privatizaciju ona su lako našla kupce koji su jedino želeli da ih opljačkaju.

Najstarije još postojeće brodogradilište u Srbiji je "Terratrade - Brodoremont" a. d. iz Bačkog Monoštora, osnovano ratne 1802. godine kada je Habszburško carstvo, na čijem se tlu tada nalazilo, vodilo očajničke borbe na život ili smrt protiv Francuske Republike tadašnjeg prvog konzula Napoleona Bonaparte.

Brodogradilište je preživelo kako ratove sa Francuskom, tako i kasniji Prvi, pa zatim i Drugi svetski rat, komunističku nacionalizaciju, samouopravljanje, sankcije i ratove devedesetih godina, ali ne i "proevropsku" vlast koja i danas istrajava.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane