Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Bliski istok

Turski imperator sanja u svojoj palati da je najveći sultan

Erdogan je krenuo u rat ...

Situacija u Siriji, nakon četiri godine krčkanja, stigla je do ključanja. Turska je ušla u rat i to na dva fronta; u Siriji je protiv džihadista Islamske države, a u severnom Iraku, i samoj Turskoj protiv snaga Radničke partije Kurda (PKK). Postoji mogućnost otvaranja trećeg fronta koji bi bio u samoj Turskoj ukoliko bi izbio građanski rat. Predsednik Erdogan je procenio sve opasnosti i sve dobiti vojnog angažovanja, da bi na kraju zaključio da je rat jedini način da se on dokopa apsolutne vlasti. Vrlo riskantna odluka u trenutku kad Turska republika de fakto nema vladu. Biće ponovljenih izbora u novembru i Erdogan namerava da pre njih diskvalifikuje opoziciju optužujući ih za terorizam. Da bi bombardovala pozicije PKK, Ankara je morala da obezbedi saglasnost Sjedinjenih Država, saveznika Kurda. Vašington je izdao jedinu vojnu snagu koja je u Iraku postizala zavidne uspehe protiv džihadista. Zbog toga su dobili pravo da koriste nekoliko turskih vojnih aerodroma na granici sa Sirijom, objašnjava urednik Tabloida Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

U bliskoistočnom kotlu, u kome svako puca na svakog, teško da će biti jasnog pobednika. Počevši od Irana, koji bi hteo atomsku bombu, pa do Turske koja bi da ostvari neo-otomansku imperiju, preko Islamske države koja bi htela da vrati sat na sedmi vek i oživi lik i delo proroka Muhameda, pa do Rusije koja bi htela da na vlasti, ako može al' ako ne može biće drugog dogovora, ostane sirijski vođa Bašir al-Asad, o snovima al-Asada nije ni potrebno govoriti, do Amerike koja bi zaista htela da njihove globalne strategije prorade, a to se ne dešava, pa do Kurda koji bi svoj Kurdistan, i Izraelaca koji bi da ih niko ne dira...

Savez sa Amerikom

Ovaj metež stvorio je najveću izbegličku krizu još od vremena Drugog svetskog rata, a broj mrtvih i ranjenih brojaće se na kraju, ako kraja bude bilo. Za sada su Amerikanci i Turci sklopili vojni dogovor po kome će američki avioni biti na deset minuta od položaja džihadista u Siriji, umesto par sati koliko im je trebalo da stignu iz Kuvajta. Po tom dogovoru, potpisanom 23. jula, Turci će takođe bombardovati teritoriju Islamske države, ali će moći da raspale i po Kurdima, što je Erdoganu važnije i da, mada se to ne nalazi u sporazumu, pokušaju da sa vlasti skinu sirijskog Bašara al-Asada.

Cilj je da se duž tursko-sirijske granice formira jedna „zabranjena" ali ne i „sigurna zona" koja bi takođe bila zabranjena vazdušna zona i to pre svega za sirijske vazduhoplovne snage. Američki predsednik Obama, kome je u Beloj kući ostalo još godinu i po dana, odlučio je da zaustavi džihadiste, odnosno da ih prikoči u teritorijalnoj ekspanziji, ali je to morao da uradi po vremenskom rasporedu turskog predsednika, a ne američkog. Pri tome je dozvolio Turcima da bombarduje Kurde u čijim se redovima nalaze, procenjuje se, od 40 do 50 američkih vojnih veterana u ulozi dobrovoljaca u kurdskim redovima.

Namera Ankare je da u toj „zabranjenoj zoni" instalira miliciju sunita, a na uštrb Kurda. Inače, godinama su strani džihadisti prolazili preko porozne turske granice da bi stigli do Islamske države, kao što je nafta islamista završavala kod turskih trgovaca i predstavnika vlasti. Turska je ubrizgala stotine miliona dolara i isporučila na desetine hiljada tona oružja svakome koje u Siriji hteo da se bori protiv predsednika al-Asada. Čak je i ćerka turskog predsednika, Sumeje Erdogan, brinula o ranjenim džihadistima koje je lečila u turskim bolnicama na jugu zemlje.

„Kažem međunarodnoj zajednici da ni po koju cenu nećemo dozvoliti osnivanje nove države na našoj južnoj granici na severu Sirije", rekao je Erdogan prošlog juna, govoreći o Kurdima. „Turska ima opravdanu brigu kada se radi o međunarodnoj i američkoj dugoročnoj politici prema, kako Siriji, tako i Iraku".

Nikad ne veruj Turčinu

Redžep Tajip Erdogan opsesivna je ličnost. Želi da obnovi, u nekoj formi, Otomansko carstvo na čijem bi čelu bio on, upravljajući iz svoje nove sultanske palate. Želi da Turska bude velika sila u regionu koja bi dirigovala i religioznim ustrojstvom Bliskog istoka. Tu mu najpre smeta Bašir od Sirije, Kurdi sa svojim separatističkim i levičarskim idejama, potom Amerikanci, ali tu ne može mnogo da uradi osim da ide na prevare, i Jevreji. Međutim, sa Izraelom će se obračunati kad za to dođe vreme. Mirovni sporazum između Turske i Radničke partije Kurda (PKK), koji se postigao marta 2013, Erdogan je odlučio da baci u turski klozet tvrdeći da „nije moguće nastaviti s mirovnim procesom sa onima koji ciljaju na naše nacionalno jedinstvo i bratstvo".

A krajem jula turski premijer Davutoglu izjavio je da „Turci ne mogu mirno da posmatraju dok Kurdi, levičari i borci Islamske države ciljaju na Tursku... Mi ćemo preduzeti potrebne mere protiv svih onih koji čine pretnju našim granicama".

Interesantno je da ta lista počinje sa Kurdima, potom idu levičari i na kraju džihadisti. Tokom poslednje nedelje jula uhapšeno je preko 1.300 Kurda, simpatizera levice i džihadista, ali u daleko većem broju Kurda, njih 847. Erdoganova primarna meta među levičarima su članovi Narodne demokratske partije (HDP), pro-kurdska stranka, koja je prošlog juna osvojila 13 odsto glasova u parlamentu.

Istini za volju, Kurdi su oduvek bili trn u oko turskim autoritetima, bilo da se radilo o sledbenicima Kemala Ataturka, bilo o ekstremnijim političkim partijama. Turske su vlasti za samoubilačko bombardovanje koje se dogodilo 20. jula okrivile Islamsku državu, ali džihadisti nisu preuzeli odgovornost za taj napad u pograničnom gradu u kojem je poginulo 32. ljudi. Dva dana kasnije vojna grana PKK preuzela je odgovornost za ubistvo dvojice turskih policajaca kao osvetu za samoubilačku eksploziju za koje su, očigledno, optužili turske vlasti. Sada, kada je turska avijacija počela da bombarduje džihadiste u Siriji, zasigurno će biti samoubilačkih napada unutar Turske teritorije. Erdoganova igra strateški je veoma rizična. Turski predsednik, koji sebe najverovatnije smatra nepobedivim sultanom, i koji manipuliše turskom politikom već više od deset godina, već ne izgleda, nakon junskih izbora, ni toliko jak, a ni toliko pametan.

Sa džihadistima bi još i mogao da se izbori, u savezništvu sa međunarodnom koalicijom, ali sa 15 miliona Kurda je sasvim druga priča. Priča koja traje već tridesetak godina. Religiozni Erdogan se, između ostalog, zgrožava i sa sistemom upravljanja koji Kurdi sprovode na svojoj teritoriji u severnom Iraku. Naime, tamo Kurdi praktikuju „direktnu demokratiju" i na vlasti su i levičari, i žene, i Jazidi i muslimani.

Sada je Ankara odlučila da „podlegne" pritiscima Vašingtona i krene protiv Islamske države, a sve sa ciljem da udare po Kurdima. Nije to dovoljno lukavo da bi se Amerika prevarila, već se radi o tome da Obama očajnički hoće da se povuče sa svih ratnih žarišta pre kraja svog mandata i ostavi svoj legat „miroljubivog" predsednika. Već je sklopio ugovor sa Iranom oko nuklearnog oružja, razmenio ambasadore sa Kubom, pokušava da se izvuče sa Bliskog istoka i na kraju će mu ostati samo da ne zarati na Pacifiku.

Erdogan, da bi u istoriji bio prepoznat kao Erdogan Veliki, mora da reši problem sa Kurdima i to mu neće uspeti. Što se Kurda tiče, problem će se rešiti kad oni osnuju svoju državu, Kurdistan i to na delovima teritorije Iraka, Sirije i Turske. Oni su najbrojnija manjinska grupa u Turskoj i čine jednu petinu stanovništva. Kurdi se razmnožavaju brže od Turaka. Žene u regionima gde se govori kurdski jezik rađaju između troje i petoro dece, dok je taj broj u Turskoj generalno dvoje. U toku jedne generacije, polovina regruta u turskoj vojsci, najvećoj u NATO posle Amerike, može poticati iz kurdskog regiona. Ako bi se nezavisne kurdske teritorije oformile u Iraku i Siriji, pritisak na Tursku da dozvoli svojim Kurdima da se pridruže novoj državi bio bi ogroman. Turska bi izgubila između četvrtine i jedne trećine svoje teritorije, kao i granice sa Iranom, Irakom, Sirijom i, možda, Armenijom. Zato Turci pokušavaju da zaustave Kurde u Siriji. Zato im Islamska država nije najveći problem, mada bi Ankara, kad već igra igru „dobar islamista, loš islamista" da bi se destabilizovala susedna država, morala da zna da će takvo delovanje privući džihadističku muziku u sopstveno dvorište.

Erdoganu niko ne veruje

Zvanična Turska tvrdi da se zemlja bori protiv Islamske države, možda je ponegde i bilo sukoba, ali izgleda da se Ankara nadala da će neko drugi da ih zaštiti od džihadističke napasti, dok Turska odluči kako da potčini Kurde. Dosadašnja borba protiv ID je bila tipična turska bajka, za koju Turci veruju da kod svih lepo prolazi. U zabludi su, jer Vašington može mnogo da zabrlja, ali u bajke ne veruje. Prošlog aprila, američki državni sekretar, Džon Keri, je podvukao da je Turska suštinski partner SAD u borbi protiv Islamske države i pohvalio je turski doprinos. Sasvim je prirodno da Turci veruju da uvek mogu da zavaraju svoje saveznike i da pomognu džihadistima, a da ih saveznici potapšu po ramenu. Ankara isto tako misli da će prevariti i Moskvu pričajući im bajke. Na kraju, kad za to dođe vreme, Erdogan će se naći u čudu i pitaće se gde je pogrešio. Problem je u tome što Turska jeste velika i značajna zemlja, ali niti je toliko velika, ni toliko značajna da bi mogla da igra dvolične igre. Tim manje jer i sama ima ozbiljne unutrašnje probleme.

Bombardovanje PKK pozicija u severnom Iraku nije ni moralo biti veliko iznenađenje, ali preporuka Erdogana da se ukloni imunitet kurdskim parlamentarcima da bi mogla biti ispitana „njihova veza sa terorizmom", već liči na neku vrstu državnog udara. Tvrdnja Redžepa Tajipa Erdogana da su parlamentarci HDP (većinom Kurdi) teroristi je preterano prozirna i podla politička igra. Jedini zločin za koji može da ih optuži je činjenica da su na izborima dobili 13 odsto glasova. Taj rezultat junskih izbora jeste bio iznenađujući, ali je sve bilo legalno.

Sada bi Erdogan hteo da na vanrednim izborima u novembru HDP ne pređe cenzus od 10 odsto i ne bude parlamentarna stranka. Ukoliko oni ne uspeju da budu predstavljeni u Parlamentu, mogućnost građanskog rata postaće veoma realna. Da li je moguće da je turski predsednik opijen slavopojkama kojim se njegova vlast opisuje u pro-vladinim medijima? On ima veliku podršku u širokim masama, religioznim pre svega, koje gutaju njegovu populističku retoriku, ali među obrazovanijim Turcima Erdogan slabo stoji.

Zvanično i Vašington i Ankara hoće da se građanski rat u Siriji završi diplomatskim rešenjem. Obe strane bi želele da se prekinu sukobi i da sirijski predsednik al-Asad napusti vlast. Sam al-Asad je 26. jula komentarisao da su njegove trupe iscrpljene, a to bi moglo da se protumači kao nagoveštaj da je i on raspoložen za diplomatsko rešenje. Bilo je najavljeno da će se Džon Keri i Sergej Lavov sastati 3. avgusta da raspravljaju situaciju u Siriji.

Mir može doneti Rusija

Čini se da Rusija i Amerika rade na tome da identifikuju visokog zvaničnika alavita (muslimanska grupa koja podržava sirijski režim) koji bi mogao da bude deo mogućeg dogovora. Isto tako se gleda ko bi u tome mogao da učestvuje iz umerenih pobunjeničkih redova, naravno ne iz Islamske države, uz prethodni dogovor da Bašir al-Asad neće više biti bilo koji faktor u Siriji. Ukoliko ne bi bilo dogovora, alaviti, kojima preti uništenje od strane sunita, bi se borili do poslednje kapi krvi.

Rusija bi odigrala veliku ulogu u tim pregovorima jer želi da zadrži uticaj u tom regionu i da stvori zavisnost Vašingtona kada je u pitanju Bliski istok. Rusija bi koristila taj svoj uticaj kao protivtežu u sukobima sa zemljama Zapada. Po pitanju Sirije, Moskva može da vodi glavnu reč u međunarodnoj diplomatiji. I dok se sirijski režim raspada, Moskva može da pokuša da uvede neki red u tom raspadu. Ideja da al-Asad napusti vlast je i stigla iz Rusije koja je već obavestila Francusku, i druge sile Zapada, da može da pomogle u upravljanju tranzicije.

U tom haosu Rusija je najbolja zemlja da upravlja promenom vlasti. Moskva ima više obaveštajnih i sigurnosnih informacija nego bilo ko drugi. Čak više i od Irana. Zapadu je to poznato i ne žele da novi sirijski režim propadne slično onome što se dogodilo u Iraku i Libiji. Iako sirijske pobunjenike podržavaju Sjedinjene Države, Turska, Saudijska Arabija, Katar i ostali, za ulogu mirotvorca moraće da pozovu Moskvu. S druge strane, situacija u kojoj se nalazi Bašar al-Asad je veoma nepovoljna po njegovu vlast, ali on neće biti uklonjen tako lako ukoliko se svi ne udruže.

Ipak, osim uklanjanja al-Asada, i dalje ostaje problem Islamske države. Oni rastu brže nego što je iko mogao da predvidi. U Kuvajtu su u šiitskoj džamiji 26. juna ubili 27 ljudi. Istog dana su u Francuskoj odrubili glavu jednom čoveku u pokušaju da dignu u vazduh hemijsku fabriku čiji su vlasnici Amerikanci. U Tunisu su na plaži ubili 38 turista, a sad aktivno regrutuju talibanske borce u Afganistanu. Opasnost od njih ne preti samo iz Iraka, Sirije i Libije, već i od njihovih pritajenih ćelija širom sveta.

Situacija je toliko komplikovana da su se Sjedinjene Države okrenuli ka šiita militantnima, koje podržava Iran, da se suprotstave džihadistima koji su suniti. Više nije problem što je Iran jedan od najvećih sponzora terorizma. Bez obzira što se ratovi u tom delu sveta vode već više od 14 godina, situacija je komplikovana jer je sve počelo pre više od 200 godina. Još tada se Otomanska imperija sukobljavala sa trupama salafista čiji su današnji naslednici džihadisti Islamske države.

U čitavoj toj papazjaniji sporadično se umeša i Izrael. Krajem jula, na primer, jedan izraelski avion napao je vojnu bazu blizu libansko-sirijske granice. Ta baza pripada pro-sirijskoj palestinskoj frakciji koja podržava režim Bašara al-Asada. Ranjeno je šestoro ljudi. O ovom napadu obavestila je zvanična sirijska televizija, ali je izraelski vojni portparol u Jerusalimu odbio da komentariše o tom slučaju. Tog istog dana, 29. jula, arapski mediji objavili su da se dogodio još jedan napad izraelske avijacija na drugoj lokaciji u Siriji. Tu su ubijene najmanje dve osobe. U još jednom napadu, gde je pogođen jedan automobil, ubijeno je tri lica. U još nekoliko navodnih akcija izraelske vojne avijacije, a u nekima od njih radilo se o dronovima, gađani su probrani ciljevi. Uglavnom se radi o oficirima hezbole, hamasa i Irana. Izraelsko ministarstvo odbrane niti negira niti potvrđuje izveštaje stranih medija.

Početkom prošlog meseca izraelska policija i jedna bezbednosna agencija objavili su da su u Izraelu uhapšena i optužena šestorica Arapa, građana Izraela. Među njima je bio i jedan nastavnik. Optuženi su da podržavaju i šire ideologiju Islamske države. Naime, izraelski Arapi takođe se pridružuju džihadistima u Siriji i to uglavnom infiltrirajući se preko turske granice. I mada Izraelci-Arapi proporcionalno, u odnosu na druge zemlje, u manjem broju odlaze u redove boraca Islamske države, mnogi u Izraelu pokušavaju da objasne taj fenomen.

Mada marginalizacija i siromaštvo može da ima uticaj na odluke da se neko pridruži džihadistima, ti nepovoljni socijalni uslovi nisu naročito izraženi u Izraelu. Zaključak je da se na kraju radi o islamskoj ideologiji, koja je predominantna među današnjim muslimanima, koja teži da oživi „slavu prošlih vremena". Neki istinski vernici se radikalizuju i poveruju da je put ka „islamskom carstvu" kroz oružanu borbu. Kako u svetu, tako i u Izraelu.

A 1. Ropkinje Islamske države

Institucija ropstva je u nekim regijama muslimanskog sveta trajala sve do početka prošlog veka. Nasleđe ropstva u islamu počinje od proroka Muhameda koji je kupovao, prodavao, porobljavao i posedovao robove. Danas muslimanske sekularne države zabranjuju ropstvo, a generalno je u modernom islamu ono zabranjeno. To ne važi u takozvanoj Islamskoj državi.

ID je objavila pamflet u 27 tačaka u kojima se opisuje kako da se zarobe i seksualno koriste robinje. Sadržaj tog pamfleta, mada šokantan nije iznenađujući, već kada je poznato da je ideologija ID opravdala i legalizovala ropstvo. Po tom pamfletu svi „nevernici" su potencionalni robovi. Procenjuje se da su džihadisti Islamske države porobili u Siriji i Iraku preko 2.500 žena manjinske grupe jazidi religije.

U magazinu Islamske države, Dabik, agresivno se promoviše seksualno ropstvo kao islamska praksa. Argumentuje se da je ta praksa u skladu sa učenjima proroka Muhameda i njegovih saboraca. Problem je u tome što i u samom Kuranu se podržava seksualni odnos sa zarobljenim osobama ženskog pola, bilo kojeg doba ako izgledom odaju telesnu zrelost.

Ukoliko je žena udata, u trenutku kada je zarobljena njen se prethodni brak anulira. Seksualni kontakt sa robinjama je zakonski dozvoljen i oslobođen „greha", ali postoje i ograničenja. Naime, u islamu je zabranjeno maltretiranje robova koji se smatraju ljudskim bićima, mada istovremeno i ličnim posedom.

Ta mogućnost posedovanja seksualne robinje nesumnjivo je jedan od jakih argumenata pri regrutovanju boraca Islamske države. Ako se tome još doda da robinje mogu biti prodate, a cena za jazidi ropkinju dostigla je sumu od 2.500 dolara, mada cena ropkinja generalno počinje i sa par stotina dolara. Interesantno je da muslimani širom sveta i nisu uznemireni ovakvom praksom Islamske države. U ID takođe su popularna takmičenja u pamćenju i recitovanju Kurana, a pobedniku kao nagrada pripada robinja.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane