Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nemačka

Sjedinjene Američke Države potrošila nemačke rezerve u zlatu

Kad koza čuva kupus

Nemačka bi, bez sopstvene krivice, mogla ubrzo da bankrotira. Sve je više informacija koje podupiru sumnju da su nemačke zlatne rezerve prepolovljene i da ona ne raspolaže više sa preko tri hiljade tona ovog plemenitog metala. Američki analitičari ukazuju na to da su u Njujorku deponovane zlatne rezerve potrošene da bi se spasao dolar, a da se ono malo što je ostalo koristi kako bi se održala likvidnost najvećih američkih banaka.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Posle Drugog svetskog rata je Savezna Republika Nemačka (tadašnja Zapadna Nemačka) iz bezbednosnih razloga svoje zlatne rezerve prebacila u inostranstvo. Tada se smatralo da bi u slučaju rata sovjetske trupe tom brzinom pregazile Nemačku, da vlasti ne bi imale dovoljno vremena da evakuišu zlato.

Najvažniji depo je bio u, kako se tada smatralo, sigurnom Njujorku. Ispostavilo se da to mesto ni izbliza nije sigurno.

Zlato je tokom cele istorije u Evropi imalo ulogu monete. Prvobitno su postojali zlatni novčići, a zatim se prešlo na papirni novac koji je imao pokriće u zlatu smeštenom u centralnoj banci. Evropske centralne banke su posle velike ekonomske krize pred Prvi svetski rat krenule stopama centralne banke Sjedinjenih Američkih Država (danas Federalne rezerve, skraćeno: FED) i smanjile pokrivenost svojih moneta zlatom. Uprkos tome, sve evropske valute su i dalje u najvećoj meri bile vezane za ovaj plemeniti metal.

Još dok je Drugi svetski rat trajao, uočila se potreba da se organizuje finansijsko tržište za posleratni period. U američkoj državi Nju Hempšir, u gradiću Breton Vudsu 730 delegata iz svih 44 savezničkih zemalja na sastancima koji su trajali od 1. do 22. jula 1944. napravili su sporazum kojim su međunarodne finansije trebalo da budu regulisane u periodu posle završetka rata.

SAD su u to vreme imale dve trećine poznatih svetskih rezervi zlata, a i od privrede te države je umnogome zavisilo ne samo uspešno vođenje rata, već i posleratna obnova. Zbog toga su skoro bez pogovora prihvaćeni svi predlozi delegacije ove zemlje.

Između ostalog, bretonvudski sporazum je predviđao da se sve posleratne valute orijentišu prema dolaru i prema zlatu. Sa svoje strane, kako bi se garantovala monetarna stabilnost, američki dolar je mora da bude vezan za zlato.

U posleratnom periodu je FED menjao utvrđeni paritet dolara i zlata, ali je u suštini dolar imao zlatnu podlogu. Onda je predsednik SAD Ričard Nikson 15. avgusta 1971. potpisao ukaz kojim SAD napuštaju bretonvudski sporazum, odnosno raskidaju fiksni paritet dolara i zlata. Ova odluka nije odmah saopštena ostalim potpisnicama sporazuma.

Od tada je dolar berzanski artikal, odnosno njegova vrednost u odnosu na ostale valute, ali i na zlato zavisi od ponude i potražnje.

Savezna Republika Nemačka je u posleratnom periodu, zahvaljujući snazi svoje privrede, sopstvenoj valuti, nemačkoj marki (DM), podarila zlatnu podlogu. Danas Nemačka ima druge najveće rezerve zlata na svetu: 3.384 tone. Bar je to tako na papiru.

Iz već pomenutih razloga, koji su imali svoje opravdanje dok je trajao "hladni rat", Bundesbanka (Centralna banka) je najveći deo zlata sklonila u inostranstvo. U Nemačkoj se nalazi 35 odsto, u Parizu je 9 odsto, Londonu 13 odsto, a najviše nemačkog zlata je u Njujorku: 43 odsto.

Političar Peter Gauvajler (CSU) je nemačkom parlamentu 2010. uputio pitanje gde se tačno nalaze nemačke zlatne rezerve i ko ih kontroliše. Tada je javnost saznala da niko od nemačkih zvaničnika, nikada posle Drugog svetskog rata nije obišao pomenute banke u inostranstvu da bi se uverio da je zlato zaista tamo.

Zbog toga je zatraženo da delegacija Bundesbanke pregleda zlatne rezerve, ali je iz sve tri prestonice stigao odgovor da tako nešto nije moguće "iz tehničkih razloga". Najuporniji u odbijanju su bili čelnici Feda.

Posle insistiranja vlade u Berlinu nađen je kompromis: nemačka delegacija sme da pogleda zlato smešteno u Njujorku, ali ne sme da ga dodiruje, još manje da uzima delove na analizu da se utvrdi čistoća.

Posle ovoga pokrenuta je u Nemačkoj inicijativa "Vratimo zlato kući", koju je do sada podržalo 16.390 građana. Osim toga, Bundesbanka je tražila vraćanje zlata i iz jednog sasvim opravdanog razloga.

Slabljenje evra dovodi do mogućnosti da Nemačka jednog dana proceni kako joj ostanak u zajedničkoj evropskoj monetarnoj uniji nije više od koristi i da ponovo uvede sopstvenu valutu. Da bi nova nemačka marka bila stabilna, potrebno je, eventualno, prodajom zlata podržati njen kurs.

Pored toga, Nemačka je najvažniji garant kredita Centralne banke Evrope, pa postoji opasnost da poverioci automatski posegnu za nemačkim zlatnim rezervama u inostranstvu u trenutku kada počne da se raspada evro-zona.

U međuvremenu je i Bundesrehnungshof (Savezni računovodstveni sud, institucija za nadzor saveznih finansija - prim. prev.) izrazio sumnju da nemačke zlatne rezerve u inostranstvu uopšte još postoje. Sud je posebno interesovalo ko je i čime garant da će Bundesbanka u slučaju potrebe moći nesmetano da raspolaže svojim zlatom.

Konačno je Bundesbanka 2013. zvanično zatražila od centralnih banaka u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama da joj se vrati deponovano zlato. Predsednik te banke Karl Ludvig Tile je nemačkom dnevnom listu "Frankfurter Algemajne Cajtung" zatim priznao kako je iz Pariza i Njujorka dobio odgovor da, opet "iz tehničkih razloga", do 2020. u najboljem slučaju može da budu prebačene 674 tone zlata. Očigledno, mada Tile to nije rekao, iz Londona nije stigao nikakav zadovoljavajući odgovor.

Da li deponovano nemačko zlato uopšte još postoji?

Vilijam Kej uopšte nije nepoznato ime u svetu visokih finansija. Menadžer je i osnivač jednog hedž fonda, ali je istovremeno i veoma dobro obavešteni kritičar trgovine zlatom, koju je u jednom svom članku nazvao "Pljačka od strane kriminalnog bankarskog sindikata".

On je, odmah pošto je Bundesbanka 2013. zatražila vraćanje zlata, javno izrazio sumnju da to zlato postoji u trezorima Feda. Pitanje je, smatraju Kej i ostali poznavaoci problematike, da li FED uopšte raspolaže značajnijim zlatnim rezervama odakle bi mogao da isplati Nemačku.

Prateći dešavanja na njujorškoj berzi, Kej je došao do zaključka da je Fed ono što je ostalo od deponovanih zlatnih rezervi predao odabranim finansijskim institucijama kako bi one mogle njime da trguju.

Među pomenutim institucijama ističe se JP Morgan, banka iza koje stoji porodica Rokfeler. Kej je primetio kako JPMorgan prodaje više zlata nego što kupuje, a da se istovremeno njegove rezerve ne smanjuju.

Najveći deo zlatnih rezervi, koje su bile u FED-u, potrošene su, međutim, da bi se očuvala stabilnost dolara.Nemci sada strahuju za sopstvenu budućnost. Ako se pad evra nastavi, a Nemačka ne bude mogla da obnovi sopstvenu valutu, ova država će se ubrzo naći u istom probušenom čamcu koji tone, a u kome su već Grčka i druge prezadužene zemlje Evropske Unije.

Podrška praznim obećanjima

Zaokupljeni svojim problemima, Nemci veoma malo pažnje posvećuju dešavanjima u vezi eventualnog proširenja Evropske Unije u skorijoj budućnosti. U javnosti se smatra da Nemačka ima više problema, što više članova ima EU.

Predstojeće otvaranje poglavlja koje očekuje Srbiju nije nikakva tema za nemačke medije. Zbog toga na prvi pogled deluje iznenađujuće koliko je prostora televizija N-TV posvetila pristupnim pregovorima koji se vode sa Turskom.

Turska je još 1963. postala pridruženi član Evropske ekonomske zajednice, koja je evoluirala u Evropsku zajednicu, od koje je konačno nastala Evropska Unija. Faktički se od tada vode pregovori sa Turskom o njenom punom članstvu.

Pošto je dugo vremena cela priča bila zaboravljena, iznenada je 2004. odlučeno da se prva poglavlja o Turskom pristupu otvore 2005. godine. Verovatno je to bio pokušaj nekih evropskih lidera da zaustave dalje političko jačanje islamista u Turskoj. Posle te objave više od polovine ispitanih Turaka je bilo za pristup EU, ali je njihova parola tada glasila "Opet smo značajni".

Turski birači su, naime, sasvim u duhu novog nacionalizma koji je širio Redžep Tajip Erdogan, smatrali da EU poziva Tursku u članstvo, zato što Turska treba Evropi.

Pošto ni tada obnovljeni pregovori nisu napredovali, podrška evropskom putu Turske pala je na 30 odsto.

U prilogu N-TV-a najviše se govori o razočarenju građanskog sloja Turske u EU. Za sada se pregovori vode isključivo o poglavljima koja ne "žuljaju" vladu u Ankari. O onome što je za turski narod najvažnije, o vladavini prava i poštovanju ljudskih prava, uopšte se ne razgovara.

Zaključak turskih sagovornika nemačke televizije je da je pristupnica Evropskoj Uniji šećerlema koja se povremeno servira Turcima, kako bi lakše progutali neku drugu, gorku pilulu.

Zbog toga se pregovori ne vode o bitnim, ali bolnim problemima, već o manje važnim, ali zato za obe strane prihvatljivim stvarima. Brisel je, nameće se zaključak, saveznik turskih autokrata na vlasti.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane