Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Gde odlazi novac iz budžeta, kada su smanjene plate i penzije, a država se svakodnevno sve više zadužuje?

Dugački prsti u plitkom džepu

Za samo dva meseca „uspešnog" poslovanja ministra finansija Dušana Vujovića, tačnije od kraja novembra 2015. do kraja januara 2016, javni dug Srbije se uvećao za skoro 70 milijardi dinara! Na kraju januara meseca 2016. godine, ukupni javni dug Srbije krajem januara 2016. iznosio je 3.060.339.536.324 dinara, ili preko 25 milijardi evra! Podeljen po broju stanovnika, iznosi oko 4.000 evra po svakom građaninu! Građani će morati da otplaćuju ove dugove, ali to neće zaustaviti vladajuću oligarhiju da i dalje prebacuje novac iz budžeta u svoje džepove

Igor Milanović

Laž je osnova naprednjačke politike i bez nje, kao i korumpiranosti, ova vlast bi se odavno urušila.

Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je 29. januara slavodobitno novinarima rekao kako je suficit u budžetu za januar mesec skoro 250 miliona evra. Tom prilikom, istina, nije rekao kako ga je sramota koliko nam dobro ide, ali jeste kazao kako se ovakav „uspeh" nije očekivao.

Premijer je takođe zaboravio da kaže kako je 28. januara Uprava za javni dug objavila da je tog dana Republika Srbija prodala obveznice sa rokom dospeća od dve godine u ukupnoj vrednosti od 25 milijardi dinara, odnosno nešto malo više od 200 miliona evra. Dakle, navodni budžetski suficit nije nastao uštedama ili povećanjem fiskalnih prihoda, već daljim zaduživanjem.

Za samo dva meseca „uspešnog" poslovanja ministra finansija Dušana Vujovića, tačnije od kraja novembra 2015. do kraja januara 2016, javni dug Srbije se uvećao za skoro 70 milijardi dinara! To enormno zaduživanje, kao i čist marketinški potez da se za javnost stanje u budžetu objavljuje dan pre redovnih isplata, stvorili su privid kako je fiskalna konsolidacija, navodno, uspešna. U stvarnosti, nikada nam gore nije bilo.

Ukupni javni dug Srbije krajem januara 2016. iznosio je 3.060.339.536.324 dinara, ili preko 25 milijardi evra! U toku 2015. Vlada nas je zadužila za dodatnih skoro dve milijarde evra, a do početka ovog leta planira se dodatno zaduživanje od najmanje milijardu evra.

Ovako pribavljen novac se ne troši za dobrobit naroda, već za bezbrižan život onih na vlasti.

Čije pare Vučić poklanja Italijanima?

Treba se podsetiti oktobra 2012. godine, kada je sadašnji predsednik Vlade bio prvi potpredsednik Vlade u kojoj je njegova Srpska napredna stranka imala većinu ministara. Tada je država potpisala ugovor o dodeli bespovratnih sredstava italijanskoj kompaniji „Geox" u visini od 11.250.000 evra za izgradnju fabrike cipela. Bar su pare za to trebale da budu upotrebljene.

Italijani su dobili novac, a onda je celu priču pokrio veo zaborava. Fabrika u Vranju se gradila sporije od „Skadra na Bojani" i do njenog otvaranja je došlo tek pre nekoliko dana. Po izjavi italijanskih investitora, nov pogon u Vranju koštao je manje od 15 miliona evra.

Iako postoje razlozi da se veruje kako je ova cena preuveličana, čak i kada bismo nju prihvatili ispada da su „investitori" uložili svega oko 3,5 miliona evra sopstvenih para da bi napravili fabriku koja će godišnje proizvoditi više od milion pari cipela. U stvari, uložili su još manje sopstvenih para, jer je skoro sve plaćeno iz državnog budžeta koji solidarno pune svi gladni u ovoj državi.

Ono što je najzanimljivije u celoj priči jeste upravo činjenica da se izgradnja otegla na duže od tri godine, iako se po pravilu ovakvi objekti izgrađuju za manje od godinu dana.

Za to vreme, državna subvencija od preko 11 miliona evra se koristila za poslovanje „Geox"-a izvan Srbije, a na taj način ostvareni prihod delio se između aktera ove prevare, odnosno italijanskog poslovodstva i vrha naše Vlade.

Pošto su italijanski „investitori" unapred dobijeni novac potrošili na preče stvari, nisu imali dovoljno sredstava da redovno plaćaju ni građevinske firme koje su u Vranju gradile fabriku, pa je često dolazilo do prekida radova, jer radnici nisu hteli da rade za džabe. Zbog toga se radovi jesu ovako dugo izvodili.

Konačno je država Srbija morala još dublje da zavuče ruku u džep naroda, pa da ona, umesto italijanskih „investitora", plati deo radova.

Za izgradnju prilaznih saobraćajnica, komunalne infrastrukture, ali i uređenje samog zemljišta na kome se fabrika danas nalazi, iz državne kase je plaćeno još više od dva miliona evra, tako da je Srbiju ovaj aranžman na kraju koštao više nego što sama fabrika vredi"!

Morala su, naime, da se negde nađu sredstva potrošena za podmićivanje vlastodržaca.

Uz sve to dolazi i činjenica da Vranju ovaj projekat ne samo da nije trebao, već ga je dodatno ruinirao. U ovoj siromašnoj opštini na jugoistoku Srbije već decenijama posluje „Koštana Shoes", klaster koji obuhvata sedam fabrika za proizvodnju obuće. U njemu su zaposleni skoro svi radnici osposobljeni za ovu vrstu poslova, tako da ih na spisku lokalne ispostave Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ) skoro da uopšte nije ni bilo.

U takvu sredinu stiže „Geox" koji je od države Srbije dobio preko 13 miliona evra za novu fabriku i „velikodušno", od naših para, obećava plate koje su duplo veće nego kod konkurencije, mada su i dalje mizerne. Preko hiljadu radnika tada, početkom 2013. (odmah posle prvih najava o dolasku Italijana), daje otkaze u preduzećima u kojima su do tada radili i prelazi u NSZ, jer je uslov bio da „Geox" zaposli samo one koji su na birou rada.

Ti radnici su, zatim, tri godine bez plate sedeli kod svojih kuća čekajući da se fabrika završi. Nije uopšte zato čudno što su tmurnih lica dočekali Aleksandra Vučića koji je krajem januara ove godine svečano otvorio fabriku „Geox"-a.

„Koštana" klaster je u međuvremenu izgubio više od polovine zaposlenih i morao je da smanji proizvodnju. Za razliku od konkurencije iz Italije ova domaća kompanija nije dobila ni dinara podsticajnih sredstava, a sama je morala i da plaća komunalne priključke, izgradnju i proširivanje pristupnih saobraćajnica, kao i uređenje i održavanje zemljišta na kome se nalazi.

Konačni bilans je da je „Koštana" sada u velikim problemima, jer je zbog odlaska radnika i smanjenja proizvodnje izgubila neke kupce, a radnici, koji su zbog obećane bolje plate iz jedne kompanije prešli u drugu, dodatno su osiromašili, jer su pune tri godine živeli od pomoći svojih takođe siromašnih rođaka. Osim toga, država za to vreme nije dobijala doprinose i porez na plate za radnike, a mnogima je još morala da isplaćuje naknadu za nezaposlene, a kasnije i socijalnu pomoć.

To, naravno, nije tako strašno za vlastodršce, jer je znatan njihov udeo u pomenutih preko 13 miliona evra isplaćenih za novu fabriku, a nisu ostali uskraćeni ni za proviziju od prihoda koji je „Geox" ostvario tri godine obrćući poklonjeni novac.

Posle se nađu neki koji se pitaju „Gde odlazi toliki novac iz budžeta, kada su smanjene plate i penzije, a država se svakodnevno sve više zadužuje?". Novac odlazi u džepove odabranih. Jedan od njih je Čedomir Jovanović koji je, moguće, u političkoj opoziciji prema Aleksandru Vučiću, ali poslovno njih dvojica odlično sarađuju.

To je pre nekoliko dana potvrdio i bivši ministar privrede Saša Radulović optužbom da mu je, dok je još bio ministar, tadašnji prvi potpredsednik Vlade, Vučić, tražio da iz Fonda za razvoj isplati već odobreni kredit od dva miliona evra firmi u vlasništvu Čedomira Jovanovića koja je bila nesolventna i poznata po mahinacijama.

Pranje para preko Čedinog LDP-a

Prvi čovek LDP-a je ušao u agrobiznis čim je propala „Fidelinka" a.d. iz Subotice. Stečajni upravnik te kompanije je odlučio da njene kapacitete izda pod zakup drugim preduzećima, a izbor je krajem 2011. pao na firmu „Agroposlovi" iza koje je stajao bračni par Čedomir i Jelena Jovanović.

U maju 2014. republičke Robne rezerve su objavile kako je preduzeće „Agroposlovi" proneverilo čak 4.000 tona žita poverenih mu na čuvanje u silosima „Fidelinke", za čije korišćenje nije plaćan ni zakup.

U septembru 2015. je objavljeno kako je tužilaštvo u Beogradu navodno pokrenulo istragu protiv Jelene Jovanović zbog osnovane sumnje da je banke i državne institucije prevarila za ukupno 6,8 miliona evra.

Tada se tvrdilo kako je supruga lidera LDP-a i direktorka „Agroposlova" falsifikovanjem poslovne dokumentacije od poslovnih banaka uzimala kredite na osnovu zaloga u žitu koje, ne samo da nije pripadalo njenoj firmi (bilo joj je povereno na čuvanje uz plaćanje nadoknade), već više nije ni bilo u silosima koje je „Agroposlovi" koristio. Srpski rečeno: Jovanovićeva je kao zalog položila žito koje nije postojalo.

Od tada, pa do danas ništa se nije desilo. Neće se ni desiti, dokle god Čedomir Jovanović uspeva da finansijski namiri Aleksandra Vučića. Jedna od tih novčanih tranši bio je i „zajam" iz Fonda za razvoj u visini od dva miliona evra čiju je isplatu privremeno bio stopirao Saša Radulović, a i posle toga su usledila nova plaćanja otkupa slobode za sebe i svoju ženu.

U međuvremenu, kada su se dugovi „Agroposlova" nagomilali, bračni par Jovanovića je firmu prodao izvesnom Bojanu Drobnjaku, koji je nastavio da ništa ne plaća, pa je nad tim preduzećem otvoren stečajni postupak.

Da je sve ovo deo jednog dobro smišljenog plana preko koga se novac iz banaka i budžeta slivao u privatne džepove, vidi se iz činjenice da sve poslove „Agroposlova" u stečaju februara 2015. preuzima preduzeće „Agrohub", takođe iz Beograda, a čiji je jedini vlasnik i direktor - Čedomir Jovanović.

Uprkos činjenici kako je „Agrohub" osnovan samo dva meseca pre preuzimanja ugovora od „Agroposlova", te da nije imao nikakvu imovinu osim osnivačkog kapitala od 2.000 dinara, kao i da je bio u vlasništvu čoveka koji je već jednom prevario „Fidelinku", stečajni upravnik se složio sa ovom transakcijom kojom je Jovanovićeva firma dobila ne samo mlinove i silose na korišćenje, već je potpuno besplatno upotrebljavala i robnu marku „Fidelinke".

„Agrohub" se uopšte nije pokazao kao bolji platiša, jer radnicima uopšte nije isplaćivao plate, a nije plaćao ni ostale račune. Prilikom preuzimanja poslova „Agroposlova" u „Fidelinki", „Agrohub" se obavezao da će isplatiti i njegove dugove koji su u tom trenutku (19. februar 2015.) samo na ime zakupa za silose i mlinove isznosili preko 31 milion dinara.

Ni ostali dugovi „Agroposlova" nisu plaćani, a „Agrohub" je prestao da plaća i sopstvene račune. Zbog koga je „Suboticagas" sredinom oktobra 2015. isključila dotok gasa „Agrohubu", jer su neizmirena potraživanja prešla pet miliona dinara.

Kako ne bi ostao bez prihoda, Čedomir Jovanović se dosetio još jedne prevare. Još u 2011. godini, poslovanje svoje tadašnje firme „Agroposlovi" delimično prebacuje na „Outsourcing Management Solutions Group" sa Novog Beograda, kojeg danas pod ovim imenom nema više u Agenciji za privredne registre. Ovo preduzeće, iako je imalo ukupan godišnji promet od samo 675.000 dinara i prihod od 250.000 dinara, „Agroposlovima" plaća mesečno 10.000 evra na ime zakupa silosa koje je ovo preduzeće sa svoje strane besplatno koristilo u okviru aranžmana sa „Fidelinkom"?!? Radi se očigledno o „pranju" nečijih para, jer pomenuti „Outsourcing", uprkos slabom poslovanju, u aprilu 2012. Liberalno demokratskoj partiji za predstojeće izbore donira sedam miliona dinara.

Kada se sve ovo sagleda, prosto je neverovatno da je Fond za razvoj preduzeću koje tone pod dugovima, nema nikakvu pomena vrednu imovinu i još je upetljano u ceo niz prevara i mahinacija odobrio „kredit" (za koji se od početka znalo da neće biti vraćen) od 200 miliona dinara.

Ustvari, nije neverovatno, kada su u pitanju „viši ciljevi", odnosno pohlepa vlastodržaca da iz državnog budžeta izvuku što je moguće više para.

Zbog svega ovoga, penzionerima se smanjuju ionako male plate koje su oni zaradili poštenim radom tokom proteklih decenija, iz državnih službi i javnih preduzeća otpuštaju se zaposleni koji su neretko jedini hranioci svojih porodica, a država se besomučno i dalje zadužuje.

A 1. Ko je dobio 6 miliona evra za nezakoniti konkurs?

Na šta je potrošeno 26 miliona evra, umesto prvobitno planiranih 20 miliona, kod navodne izgradnje železničke stanice „Prokop" u Beogradu, moraće da utvrdi neka buduća nezavisna i detaljna istraga. Značajan deo stručne javnosti već sada tvrdi da je u suštini sređen samo enterijer, a da to ne košta ni trećinu utrošene svote.

Završetak radova je svečano obeležen 26. januara ove godine iako oni po zakonu nisu ni smeli da se odvijaju.

Upravni sud u Beogradu je, naime, presudom od 12. juna 2015. broj II 9 U 10959/14 (sudije: Ruža Urošević, Desa Simić i Tomislav Medved) poništio javni konkurs za izvođenje radova na pomenutoj lokaciji i naložio ponovni izbor ponuđača.

Presudom je nedvosmisleno utvrđeno kako je Predrag Nešković u periodu od 23. maja 2005. do 16. septembra 2013. bio zaposlen u „Železnicama Srbije" na poslovima izrade Glavnog projekta za izgradnju „Prokopa". Glavni projekat je kasnije poslužio kao deo konkursne dokumentacije.

Nešković se posle toga pojavljuje kao deo tima ponuđača radova, konzorcijuma okupljenog oko „Energoprojekta" koji pobeđuje na konkursu.

Bez obzira na činjenicu da je Upravni sud nesporno utvrdio nezakonitost ovako sprovedenog konkursa i naložio njegovo ponavljanje, vlast je odlučila da nastavi radove na „Prokopu", jer bez ove železničke stanice ne može da se nastavi projekat „Beograda na vodi", a premijer Vučić je već opomenut od strane investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata da mora da se pridržava obećanja datih u pogledu rokova.

Ne samo da se oglušila o odluku suda, već je vlast u ovom slučaju pribegla najbezočnijim lažima i manipulacijama javnog mnjenja. Predsednik skupštinskog Odbora za finansije Veroljub Arsić (član Srpske napredne stranke) sa sednice održane početkom februara 2015. udaljuje Dragana Dobrašinovića, zastupnika podnosioca tužbe Upravnom sudu, upravo kada je ovaj pokušao narodne poslanike da upozna sa uočenim malverzacijama. Stav vlasti je tada zvanično glasio da je Dobrašinović trebao o svemu da obavesti policiju i tužilaštvo, koji su čvrsto pod kontrolom naprednjaka, a ne skupštinski Odbor ili Upravni sud i da time ugrozi izvođenje radova i sprovođenje pljačkaškog plana SNS-a.

Pošto je postalo jasno da je konkurs sproveden na način kojim se krši zakon, kao i da je konačna cena skoro za trećinu veća od prvobitno odobrene, o celom slučaju se zainteresovao i davalac zajma za ovaj posao, „Kuvajtski fond za arapski razvoj", koji je najavio obustavu daljih, već ugovorenih plaćanja za projekat „Prokop", sve dok se ne utvrdi istina o upravo završenoj fazi radova.

U svakom slučaju, ostaje da se utvrdi zašto su radovi koštali 20 miliona evra dok je Nešković sa svojim saradnicima u „Železnicama Srbije" radio na izradi Glavnog projekta, a poskupeli su na 26 miliona evra kada je on prešao kod ponuđača i kasnijeg izvođača radova. Ko je sve iz političkog vrha dobio svoj deo iz pomenutih šest miliona evra kako bi se sproveo nezakoniti konkurs?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane