Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kosovo

Godišnjica briselskog sporazuma i bezbednost Srba na KiM

Dezintegrisani Srbi i "integrisana" policija

Treća godišnjica Briselskog sporazuma, potpisanog 19. aprila 2013., između Ivice Dačića (ministra srpske policije i tadašnjeg srpskog premijera) i Hašima Tačija (vođe albanskih terorista), sasvim je dovoljna da sa sigurnošću ocenimo sadašnji položaj Srba. Ovde navodno najvažniji aspekt njime obuhvaćen

Ivan Maksimović

Danas možemo da budemo potpuno sigurni u ono što smo i pre tri godine znali. Za SAD i EU oduvek je postojao jedan jedini način da se zaustave zločini i nasilje nad Srbima a to je da ih kontrolisano proteraju sa Kosova i Metohije. Ne sve, već da ostane jedan broj koji će se „integrisati" u šiptarske kvazi-institucije. Njihovo prihvatanje albanskog „sistema" i dobrovoljno odvajanje od Beograda kao svog centra, opravdaće svo do tada izvršeno zlo nad Srbima i takvo stanje učiniti trajnim. Taj broj je onaj koji je potpuno bezopasan u smislu organizovanja otpora u budućnosti ali preko potreban da bi se stvorila slika o multietičnosti.

Kritičnu, to jest nepoželjnu masu, ne iseliti u jednom mahu kao 1999. ili 2004., godine već postepenim odlascima stvoriti utisak da je to bio njihov slobodan izbor i sprečiti mogućnost opravdanog masovnog povratka. Upravo zbog toga se „integrisanje" Srba u albanske kvazi-institucije vrši postepeno ali ogoljeno kako bi oni koji ostaju znali gde ostaju i potpisuju ugovore u kojima obavezno stoji klauzula o odricanju od države Srbije i obećanja da će služiti interesima tzv. „Republike Kosovo".

Prva srpska institucija na listi bio je upravo MUP. Administracija je transformisana u info-službu o neophodnostima za pribavljanje ličnih dokumenata i svedena na dva - tri službenika koji osim savetima, nikako drugačije ne mogu pomoći.

Policajci su prvi srpski službenici koji su „integrisani". Kada oni koji su ratovali za svoje porodice i državu prihvate teroriste za nadređene i poslodavce, sve ostalo će proći mnogo lakše, i prošlo je. Njihov prelazak u službu takozvane „Republike Kosovo" bio je politička i društvena šok, bomba, vrlo lukavo podmetnuta. Medijski predstavljena kao već doneta „odluka Vlade", a ustvari tek zaključak, koji je toliko nebitan da nije obavezno objavljivati ga u Službenom glasniku, i ne obavezuje nikoga na ponašanje u skladu sa njim, prevario je mnoge.

Novac za plate obezbeđen za najmanje tri(!) godine iz inostranog budžeta a redovne zarade isplaćuje albanska strana. Ko odbije i napusti KiM gubi pravo na zdravstveno osiguranje i penziju. Bez obzira na apsolutno kršenje zakona, povelje o ljudskim pravima, Ustava a na šta sve reaguju policijski sindikati, usled odsustva minimuma sloge i hrabrosti, još privučeni duplim zaradama i odzivom svojih kolega, policajci pristaju na izdaju i prelaze u albansku službu.

Da je ovakav postupak policajaca bio neočekivan i od strane srpske vlasti, svedoči činjenica da su pripadnici MUP-a sa centralnog Kosova pozvani u svoju bazu u Niškoj Banji da potpišu pristanak. Inače, sveže štampana dokumenta, potpisivali su na klupama, uz zidove zgrade, na haubama automobila... Kada su pitali zašto im nisu obezbeđene makar prostorije, jer bila je zima i to Badnje veče, odgovor je bio jednostavan i kratak: „...Mislili smo da niko neće doći...".

Vlast na čelu sa Nikolićem, Vučićem, Dačićem ovaj gest policajaca predstavila je kao uspeh svoje politike i stub bezbednosti za Srbe u pokrajini. Na terenu je to daleko od istine. "Integrisani" policajci, uplašeni da bi se mogli naći na izmišljenim albanskim optužnicama, a bilo je najava, u potpunosti su predani „uterivanju albanske državnosti" Srbima na KiM. Od Nove godine, poput čestitke Srbima na severu KiM, njihove uniforme ukrašene su zastavama takozvane „Republike Kosovo". Reakcija kod većine Srba je bila sažeta u rečenici „Ovi će nas oterati odavde".

Užasna je ironija da je stid srpskih policajaca, pomešan sa gnevom, zbog nemoći, poniženja i svega što su prihvatili, usmeren ka srpskom življu na KiM, jer im jedino oni nisu nikakva pretnja. Aktivnosti se uglavnom i odvijaju na tom planu, pokazivanje „mišića" narodu koga su do juče kako - tako, štitili.

U lokalnim medijima, koji su redom na budžetu ili Vlade Srbije ili stranih takozvanih „ambasada" u Prištini, pre svih američke i britanske, često se čuje kako su određene akcije i počinioci sprovedeni „efikasnom akcijom policije" što je ogromna laž. Da je policija iole efikasna otkrila bi makar jednog počinioca od toliko zapaljenih automobila među kojima je zavidan broj upravo u vlasništvu tih policajaca!

KPS je efikasna jedino u prikrivanju zločina. Vrše se pritisci i pretnje, optužuju se za laž žrtve i tako primoravaju da ćute a policajci čuvaju svoja radna mesta i bore se za unapređenja.

Već juna meseca 2013., pripadnik KPS, Srbin iz Leposavića, uz psovke i pretnje smrću, davi trinaestogodišnjeg D. M. koji je odbio da nogom rasturi kamenje složeno u obliku krsta na obali Ibra. Stav očevidaca je da je policajac želeo da se „sada pokaže pred svojima (Albancima) ne bi li dobio bolji položaj na poslu".

Tokom te godine među Srbima na Kosovu rastu tenzije, organizuju se protesti protiv Briselskog sporazuma i njihova iskazana sloga utiče na sve strane te se napadi Šiptara bitno umanjuju i svode na pljačke i krađe. A posle sprovedenih lažnih albanskih izbora i na severu KiM 2013., kojima se ojačava albanska vlast i kvazi-državnost, naredne godine nasilje postaje sve intenzivnije.

Marta meseca 2014. izvršena je redovna godišnja provala na crkveno imanje u Mogili (kod Kosovske Vitine), okruženo Albancima, i naneta je značajna materijalna šteta. Oktobra te godine u Kosovskoj Kamenici napadnut je srpski dečak P.A. učenik osmog razreda, i pretučen. Polovinom februara u Donjem Livoču, otkopan je grob Gradimira Milosavljevića sahranjenog još 1998. a ostaci izvađeni.

Istog meseca grupa albanske dece napala je kraj Ibra srpsku decu molotovljevim koktelima. Policajci optužuju srpsku decu i preteći im, teraju ih kućama. Pripadnici Civilne zaštite sve ovo su gledali - bez reči. Nedaleko odatle aprila 2015., Albanci su nožem u predelu grudi uboli sedamnaestogodišnjeg Srbina N.S., na nekoliko metara od dežurne patrole, inače „integrisanih" srpskih policajaca. Mladić se jedva dovukao do njih kako bi tražio pomoć. Policajci su, navodno, suspendovani.

Krajem marta u gnjilanskom kraju, selu Donja Budriga, bačena je bomba na automehaničarsku radionicu dok su trojica Srbina bila unutra, niko nije povređen. U selu Pasjane Srbinu zapaljene košnice i naneta šteta od oko 5.000 evra. U istom selu, maja meseca, izboden je Zoran Kostić. Albanci su mu automobilom preprečili put, a zatim ga jedan uhvatio za vrat dok mu je drugi nožem naneo više povreda. U Kosovskoj Mitrovici, pošto su nožem i pištoljem oterali grupu srpskih dečaka, Albanci ulaze u grad kako bi skidali srpske zastave i palili ih na svojim utakmicama. U policiji pokušavam da se raspitam o slučaju a na veliko iznenađenje dežurni me pita „koji napad, ovaj danas ili od pre tri dana"?

Shvativši da ne znam ništa o tome, policajac odsečno odgovara da „nije bilo napada" i optužuje me da izmišljam dok istovremeno, stotinak metara dalje pištoljem i noževima ti Šiptari na ulici nasrću na srpsku decu koja beže na sve strane a napadači oružjem u rukama prolaze pored policajaca koji stoje naslonjeni na patrolno vozilo i ničim ne reaguju!

Srpska deca koja su bežala, požalila se uspaničeno policajcu koji se našao na ulici. Kad je čuo o čemu se radi okrenuo je glavu i nastavio da razgovara sa nekom prolaznicom. Među tim policajcima nalazio se i komandir stanice, "integrisani" policajac.

Napadače zaustavljaju Srbi na trgu Šumadija gde u to doba dana bude dosta ljudi - mediji prenose kako je to rezultat „efikasne akcije policije" oslanjajući se na izvore te službe.

Krajem godine u Kosovskoj Mitrovici dešavaju se tri pokušaja kidnapovanja dece. Napadača, koji u dosijeu ima preko 30 krivičnih dela, opet hvataju ovdašnji Srbi ali biva oslobođen jer „nema elemenata za krivično gonjenje". Pokušaj kidnapovanja ponavlja se nedavno nad dve srpske devojčice na centralnom Kosovu. Mesec dana pre toga još dva odvojena u Gračanici a od svih ovih napada prijavljen je samo jedan jer niko od Srba ne veruje da će im neko pomoći. I to s pravom. Oktobra prošle godine srpske dečake iz Berivojca napao je Albanac, vršnjak, koji ih je čekao improvizanim buzdovanom i jednom naneo teže povrede glave.

Krajem prošlog meseca Albanci su pretukli bračni par Negovana i Nadu Stanojević ispred njihove kuće u Berivojcu, a ovih dana saznajemo da su oni među okrivljenima za napad na sebe. „Sud" u Gnjilanu se ističe po nerazumnim optužbama kada su međuetnički slučajevi predmet. „Najslavnija" presuda tog suda je ona kada je baka Persa, iz Paralova, proglašena krivom i izrečena joj je kazna od 50 evra ili tri dana zatvora i to zato što je dobila udarac od Albanca čija je stoka pasla u njenoj bašti.

Bombaški napadi, pucnjava, prebijanja nižu se u Pasjanu i okolini Gnjilana, zatim Gojbulji kod Vučitrna, Srbobranu i Sinaju kod Istoka, Drsniku, Klinavcu i drugim selima oko Kline...

U Goraždevcu, u pucnjavi je porušen spomenik deci ubijenoj na reci Bistrici i žrtvama NATO agresije. Zapaljen jedan auto, oštećeni su kiosk i kuća. Sličan napad, u kome je „samo" zapaljen auto u Goraždevcu se desio i mesec dana pre toga, o tome mediji nisu javili ništa. Za sve ove zločine karakteristično je da su počinioci ili deca ili duševno obolele osobe koje pred zakonom ne podležu strogim pravilima. Tako je sa Albancima od kada sprovode organizovani teror nad Srbima. U jednom trenutku mediji gotovo da prestaju da izveštavaju o zločinima poput pljačkanja povratničkih kuća, skrnavljenja grobalja, crkava, uzurpiranja srpskih imanja, krađi stoke...

Parafiranjem Briselskog sporazuma dolazi do obrta. Počinje više da se govori o zločinima ali na neočekivani način. Izvor vesti su Srbi u albanskim „institucijama" koji više „nisu" izdajnici. Na taj način višestruko amortizuju zločine, svojom pojavom skreću pažnju sa etnički motivisanih zločina, umanjuju ih, pljačke i nasilje pravdaju ekonomskim nezadovoljstvom i obavezno najavljuju pomoć žrtvama od čega nema ništa. Zločinci bivaju ohrabreni kada vide da ih čitav sistem štiti uključujući i srpsku stranu, političare, medije...

Briselski sporazum se tako nametnuo kao paravan kojim o bezbednosti Srba kao da želi da se kaže poslednja reč: svaki Srbin koji živi na Kosovu, i želi da bude bezbedan, neka ga napusti, postane „kosovar" ili bude ubijen.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane