Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Dokle se u slučaju Etnografskog muzeja stiglo sa urnisanjem 115 godina starog muzeja

Sudbina smrdljivog sira i peglanih kobasica

Kakva je međusobna veza bisera, svinja i Etnografskog muzeja. Kada je započeto bacanje bisera pred svinje. Šta se dešavalo na velikom ždranju i ko je odatle zbrisao. Kako je slučaj buđavog sira postao muzeološki problem. Zbog čega su buđav sir i peglana kobasica uopšte stigli u Muzej. Kako je u praksi trebalo primeniti izreku "svinje se najbolje tove pomijama". Kako je urnisan legat Hristifora Crnilovića i zbog čega je izbila svađa u dokumentaciji. Ko je rekao za direktorku da je kurva i lopov a ko je rekao da mora da krade jer su pre nje to radili. Kako je vredna radnica oterana u smrt a gde se desilo davljenje sisama.

Stanislav Živkov

Stara izreka: Ne bacajte bisere pred svinje a koja se danas uglavnom koristi u profanom govoru kako bi se sprečilo arčenje najvrednijih stvari od strane raznoraznih diletanata i secikesa koji to zbog svoje pokvarenosti i diletantizma neće umeti da poštuje nego će još i zloupotrebiti. Upravo takav jedan slučaj bacanja bisera pred svinje dogodio se imenovanjem dr Menković Mirjane na mesto direktora Etnografskog muzeja u Beogradu koji se odmah nakon toga sistematski urušio i moralno surduknuo pošto je zahvaljujući sumanutim i suludim idejama Menkovićke apsolutno sve sistematski urnisano, počevši od kolektiva, zgrade zbirki pa sve do ugleda što se najbolje dalo videti na skandaloznoj, valjda najgoroj ikada, proslavi 115 godina postojanja muzeja na kojoj je organizovano veliko ždranje na prvom spratu pri čemu se popilo nekoliko hektolitara alkohola a plaćeni su kubici keteringa sa parama kojima su mogle da rade sve beogradske javne kuhinje godinu dana.

O tome da je dara prevršila meru najbolje govori činjenica da je novi ministar kulture, videvši postavljenu sofru koja je očekivala goste na prvom spratu, sav zgrožen pobegao iz muzeja dok su u prizemlju Mirjana Menković i njena zaštitnica Aleksandra Fulgosi, koja se uzgred budi rečeno sada batrga ne bi li ostala u Ministartsvu kako bi štitila Menkovićku, neometano nastavile da tračare da bi na kraju bile neprijatno iznenađene kada su videle da ej ministar otišao da bi nakon dolaska stručnog nadzora koji je poslao ministar kulture ubrzano bila započeta akcija velikog spremanja kako bi se sv epo svaku cenu što bolje zataškalo te se zato čini da bi bilo ko ko poželi da raspetlja klupko na relaciji Menkovićka-njen dečko Branko Jokić - Aleksandra Fulgosi-Zaga ornament najpre morao da kontaktira mafiju, jakuze i druge izvođače radova kako bi mogao da se izbori protiv ove vrhuške kulturne mafije u Srbiji!

O kakvoj mafiji je zapravo reč najbolje govori sadašnje stanje zgrade Muzeja u kojoj rešetke koje je Menkovićka postavila na šestom spratu muzeja izbacivši kustose, zapravo kriju potpuno devastiran prostor sa poskidanom stolarijom i počupanim patosom kako se neko slučajno ne bi opet uglavio u kancelariju.

U kancelariji Etnografskog muzeja na 3 spratu tako sada sedi ceo muzej u Prištini sa avetinjom Mirjaninim dečkićem Jokićem. A u isto to vreme Menkovićka i dalje krade,laže,ogovara i sprovodi demonstraciju moći iza leđa revizora koje je poslao novi ministar. Postavlja se pitanje: čime je ta spodoba od žene zaslužila toliku nežnost i pažnju države da nije smenjena odmah prekjuče, a ne čitav cirkus po zgradi koji ne vodi ničemu jer svaki član revizora poznaje nekog iz svite kustosa koji brane lopova i manipulanta Mirjanu Menković.

Pravnik revizije uredno odlazi na pauze sa Bojanom Karaklićem i to tako što prvo izađe on, a na ulici obrne mobilni, pa za njim krene Bojan i tko zajedno odu...Šta se to događa u beogradskim muzejima pitanje je sad? Tasovac se nagumirao para pa ga niko ne može uhvatiti jer ne znaju gde je, a država bi da mu plati nekoliko plata jer je ostao bez fotelje. Pošto se sve ove stvari sa amoralnim direktorima, rešetkama, pravljenjem kafana, ljubavisanjima, uništavanjima i krađama velikih svota novaca odvija u svim muzejima,opravdano se postavlja pitanje da li je to iz nekog horor filma o apokalipsi koju je izazvao nepoznati sa marsa doneti virus ili je to smišljeni plan raznih grupa kojima se ne može reći ne bar kada je stavljanje love u džep u pitanju.

I tako teku dani, a za Novu godinu i Božić Mirjana planira bogat ketering gde će pozvati ministra na slavlje i naravno, možda mu pokloni kesicu bombona. Ona je sigurna u svoj ostanak u muzeju te se najavljuju nova sranja, a što da ne kada joj se može. Možda priredi sinu i svečanost obnove zaveta kao u Americi u muzeju jer kada je prošla svadba, svi su 'oladili pa može opet.

Poznato je da ponavljanje jednog rituala postaje vremenom tradicija pa će tako Mirjana stvoriti novu srpsku tradiciju: gde ima sira, kobaje i tuđeg šampanjca, ima more i svadbe i svakakvog slavlja ali samo za dinastiju direktora. Raja može da gleda i uzima autograme od slavnih Menkovićka...

Jača je ona od svake vlasti pa eto šta joj ko može jer je opšte poznato da je Mirjana Menković kriminalac i lopov i njoj ne treba da dokazuješ ko si, jer ona zna ko je ona, kao što to isto zna i njen ljubavnik, robijaš Branko Jokić, lažni direktor lažnog Muzeja u Prištini na Studentskom trgu. Oni su kriminalci u kulturi i tako se ima tumačiti.

Biće to sve dokazano na gotovo svim sudovima. Najpre, u Specijalnom sudu, tužilaštvu za organizovani kriminal. Višem, Apelacionom a dok se to dokazuje saučesnici Mirjane Menković su se u muzeju, danima ožderavali od skupocenog keteringa i bauljali po hodnicima, podrigujući ,teturajući se pijani...naravno. Inače pokazalo se da najveći problem Etnografskog muzeja i njegovog ogranka Manakove kuće nije stanje dragocene zbirke Hristifora Crnilovića, zbog čega je formirana komisija koja će proveriti da li su vredni eksponati oštećeni tokom konzervacije i da li su svi vraćeni u Manak posle rekonstrukcije već, po svemu sudeći, sudbina peglane kobasice i sira zbog čega zaposleni i direktorka vode prepisku o tome gde su nestali sir i kobasice?! Odakle uopšte ideja da se u nacionalnoj kući kulture, svojevrsnom muzeju, jednom od najstarijih zdanja u Beogradu, otvori "prodavnica za beli mrs, meze i kapljicu", pogotovo što ova ponuda ne može da konkuriše onoj na obližnjoj pijaci na Zelenom vencu.

Ideja je potekla od Mirjane Menković, direktora Etnografskog muzeja, kako bi Manakova kuća prodajom nematerijalnog nasleđa prihodovala. Ali od tog prihoda gotovo da nije bilo ništa. Naprotiv, sada je napravljena šteta, jer se pokvario sir, što je zadalo veliku glavobolju kustosima.

Ceo spektakl je započeo upadom raznih inspekcija u Manakovu kuću u kojoj su zatekli gomile buđavog sira i užeglih kobasica zbog čega je Menkovićka potpuno odlepila i neviđeno matretirala kustose zbog toga što su dopustili inspekciji da vrši svoj posao nakon čega su zaposleni dobili nalog direktorke da se zaposleni pismeno izjasne i to ne zajednički, nego svaki kustos ponaosob, i obrazlože zašto iz dućana nisu uklonili buđavi kačkavalj i doneli ga u zgradu Etnografskog muzeja u Beogradu?!

Od kustosa se tražilo da odgovore "na koji način su podnosioci prijave veterinarskoj inspekciji primetili da je kačkavalj pokvaren, s obzirom da je prema odluci poslodavca kačkavalj uklonjen iz vitrina za prodaju".zašto nisu na vreme izbacili sir i kako je "veterinarska inspekcija došla u posed kačkavalja". Čak je tražila da joj kustosi odgovore, odnosno da naloženi izveštaj dostave urgentno "najkasnije istog dana po prijemu naloga ali je pukim slučajem zaboravila da postavi pitanje zašto inspekcija nije posvetila dovoljnu pažnju kobasaci, lozovači i "čuvenom srpskom" vinu iz Foče. Zaposleni su istog dana odgovorili da niko do tada od njih nije tražio da vode računa o sirevima i da nije njihov posao da budu piljari...

Objasnili su da se nisu školovali da čuvaju i prodaju kobasice i sir, ili da popravljaju frižidere, već da brinu o kulturnom nasleđu. Takođe su naveli da su tražili da im se kaže ko je odgovoran za sireve, ko ih je poslao, ko ih je primio, i ko je kupio neadekvatan frižider namenjen samo za odlaganje vina, a nikako mlečnih proizvoda. Likovni tehničar Đorđe Milićević je, naime, pre nešto više od mesec dana iz frižidera u Manakovoj kući bacio sav sir i kobasice u kontejner, koji su po odluci direktorke Etnografskog muzeja dr Mirjane Menković, "namenjeni za prodaju i promociju srpskog nematerijalnog kulturnog nasleđa".

Menkovićeva je optužila Milićevića da je "neovlašćeno, necelishodno, neracionalno i neodgovorno, suprotno zakonu, koristio imovinu i osnovna sredstva", da je odgovoran za štetu u Manakovoj kući, te da ima osnova da se protiv njega pokrene disciplinski postupak, kako bi nadoknadio štetu u vrednosti bačenih prehrambenih proizvoda bez obzira na to što su sir i kobasica bili pokvareni, što je ranije ustanovila i veterinarska inspekcija za namirnice životinjskog porekla i oni su sklonjeni u pomoćni frižider, tj. u kuhinju. Na apele i molbe da se "zaraza" ukloni iz prostorija Manakove kuće, niko nije reagovao, Milićević ih je sam uklonio tek kad su počele da zaudaraju čime su zaštićemi ne samo zaposleni u Manakovoj kući, već i veliki broj građana, sprečavajući masovno trovanje. Postavlja se pitanje da li je trebalo obavestiti inspekciju rada, zavod za javno zdravlje ili medije, jer nadležni u Etnografskom muzeju nisu reagovali na njegova upozorenja.

Nejasno je kako se sa đubretom raspolaže u Etnografskom, da li se toksični otpad daje gostima za konzumaciju, po sistemu da se ne baci i da li je ovde u pitanju nečije necelishodno, neracionalno i neodgovorno ponašanje, ili bahato ponašanje Mirjane Menković i njenih slugeranja i podguznih mušica!

U svakom slučaju u skladu sa izrekom da se svinje najbolje tove pomijama trebalo je dati direktorki da pojede to šta od radnika tražila da odgovaraju a potom je naterati da da ostavku pošto Mirjana Menković očito ne zna zašto postoje muzeji, i bruka i sramota je da ona koja radi od 1986. u Etnografskom muzeju u Beogradu, ne zna osnovne delatnosti muzeja i muzeološka pravila i zakone Kako bi po svaku cenu sačuvala svoju debelu i masnu guzicu, Menkovićeva preti otkazima, čime čuva vlast.

Tvrdnju potkrepljuju informacijom da svakodnevno zaposlenim kustosima stižu "upozorenja pred otkaz"! Ponašanje Mirjane Menković je skandalozno u svakom pogledu: preti, maltretira, omalovažava, viče na zaposlene, vređa govoreći da su "neradnici, ološ i bagra", "da zaposlene treba strpati u zatvor bez

mogućnosti žalbe", ogovara na javnim sastancima i iznosi neistine, manipuliše i beskrupulozno laže, ucenjuje, vrši ekstremni mobing.

Uništila je međuljudske odnose, uništila je stručni rad, posejala je stravičnu mržnju jer je podmitila određeni deo pomoćnih radnika velikim svotama novca. Posle svadbe i buđavog sira još jedan veliki skandal je usledio nakon otvaranja urnisane Manakove kuće koja, kao ogranak Etnografskog muzeja, više liči na antikvarnicu i kupleraj nego na muzejski prostor u kome se čuva i izlaže naša najvrednija etnografska zbirka!

Štaviše Uopšte nije teško uočiti oštećenja na dragocenim eksponatima iz zbirke Hristifora Crnilovića u Manakovoj kući. Štaviše čini se da je obnova Manakove kuće samo test-proba uništavanja i razaranja srpskog kulturnog nasleđa u Etnografskom muzeju jer je ono malo izloženih predmeta od tekstila izbledelo i isprano, kao da su se skupili i pogužvali, na nekima se i boja razlila po belom suknu i čoji. Naročito su primetna oštećenja na vrednoj narodnoj nošnji iz 19. veka ukrašenoj srebrnom srmom koja je pogrešnom konzervacijom skoro potpuno uništena!

Iako se ovakav eksponat, po pravilu, čisti s posebnim usisivačem, stručnjaci tvrde da je najbolje izrađen predmet iz zbirke Hristifora Crnilovića opran u veš-mašini! Ovo nije jedini oštećeni eksponat. Među 2.600 predmeta koje je sakupio Crnilović, najzastupljeniji su nakit i narodne nošnje srpskog, makedonskog, muslimanskog, albanskog i turskog stanovništva. Stručnjaci koji su se bavili ovom zbirkom, kažu da su ti predmeti pre rekonstrukcije Manakove kuće bili u solidnom stanju, a sada deluju, najblaže rečeno, pohabano Rastureni su čitavi kompleti odeće i nakita-Stari nakit poređan je u vitrinama bez ikakvog obeležja, delovi nošnje iz raznih delova Balkana su izbrkani, a pojedini eksponati su ozbiljno oštećeni.

Pošto se javnost proteklih meseci zabavljala fotografijama sa venčanja sina direktorke Etnografskog muzeja, kao i time da li kustosi trebaju da prodaju svež ili pokvaren sir, otvaranje rekonstruisane Manakove kuće prošlo je skoro nezapaženo.

Posetioci, koji ne poznaju dobro zbirku Hristifora Crnilovića, zbunjeno lutaju od vitrine do vitrine i Ne znaju šta gledaju jer je sve izmešano, bez obeležja i ne može da se prepozna šta nedostaje. A nema velike rozete iz mioničke radionice koja je bila u građanskoj sobi, dela pokućstva, antikvarnog lustera...

Način obeležavanja je nepregledan i haotičan. Legende su, protiv muzeoloških pravila, zalepljene "negde sa strane", a na njima je šturo opisan tek poneki eksponat - bez naznake perioda iz koga potiče. Mnogih od izloženih eksponata nema u tim "legendama". A oni koji znaju šta je istrajni i neumorni istraživač Crnilović sakupio tvrde da mnogih predmeta iz njegove spomen-zbirke u Manakovoj kući - nema! Inače, zbirka ne prati postojeće kataloge koje su radili prethodni kustosi Jasna Bjeladinović i Dragana Stojković, a nigde se tačno navodi broj muzealija. Crnilović je radio topografske karte i one su se, pre rekonstrukcije, nalazile u svakoj sobi.

Te topografske karte pratile su određene teritorije, po oblastima Balkana, koje su tematski bile izložene u legatu U odvojenim prostorijama Manakove kuće. Kustosima nije dozvoljeno da pristupe kartoteci, te ne mogu da uđu u trag predmetima iz zbirke a kako saznajemo pre neki dan je izbila monumentalna svađa između Vesne-Hurem Dušković i Miroslava Mitrovića koji su se satima prepucavali oko toga ko je sjebao dokumentaciju zbirke u Manakovoj kući. Ključ od fundusa čuva čistačica, a kustosima nije dozvoljen pristup u tu prostoriju, pa sumnjaju da je Crnilovićeva zbirka razorena.

Sanacija Manakove kuće, tvrde upućeni, odrađena je fušerski. Inače Menkovićka već dve godine nenamenski troši ogromna budžetska sredstva, namerno krši Zakon o javnim nabavkama, a firme koje dobiju tender se biraju po rodbinskim vezama. Novcem građana Srbije plaća pet advokata, koji joj pomažu u realizaciji nezakonitih radnji a budžetska inspekcija utvrdila je ozbiljne malverzacije tokom 2015. i taj predmet prosleđen je najpre Prekršajnom sudu a Sindikat "Etnografski muzej - Nezavisnost" podneo je krivičnu prijavu! Inače novim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mesta koji je uradila privatna advokatska kancelarija "Aligrudić", ukinula je mesto administratora u Etnografskom muzeju, pretvorivši ga u radno mesto "šefa osiguranja" na koje je prebacila Milana Žilovića, pandura u penziji koji je prethodno bio raspoređen na mesto ženskog preparatora da bi osvanuo kao nekakav šef osiguranja, a koji ustvari radi kao šofer ili dreždi na portirnici Etnografskog muzeja, dok radnica na zameni Ljiljana Repić, radi na mestu administratora koje je ukinuto novim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mesta, menjajući zapravo Svetlanu Todorović, portir-telefonistu, koja je na porođajnom bolovanju; Osim svega ovoga u Ministarstvu kulture predato je više prijava protiv Menkovićke zbog višekratnih fizičkih nasrtaja na neke od kustosa koje je nazivala ludacima kao i smišljeno udaranje istih kustosa a sada smo u mogućnosti da javnosti saopštimo da je Ministarstvo kulture u nekoliko navrata bilo obavešteno i o nečuvenom seksualnom uznemiravanju jednog kustosa od strane Menkovićke koja je liftu pokušala davljenje svojim simentalskim sisurinama!

Inače svi zaposleni u Etnografskom muzeju de facto su po Menkovićki ološ i šljam pošto ona po svaku cenu favorizuje nepostojeće radnike nepostojećeg Muzeja u Prištini predvođene nepostojećim direktorom Menkovićkinim jebačem Brankom Jokićem, koji sada sede u središtu kancelarijskog prostora na trećem spratu Etnografskog muzeja dok šesti sprat zjapi prazan okovan rešetkama, dok u isto to vreme mnogi radnici Etnografskog muzeja nemaju svoj radni prostor. Inače penzionisani pandur Milan Žilović uhodi redom sve Menkovićkine neprijatelje kada izlaze na pauzu, čak odlazi nekoliko ulica za njima, gledajući s kim provode pauze.

Inače na jednom nedavnom sastanku prisutni su se podsetili na događaj od pre jedno dvadeset i više godina kada je Vera Šarac Momčilović, muzejski savetnik, bliska prijateljica Mirjane Menković, pred svima kazala Jao, Miro, pa ti si kurva i lopov da bi na ovom poslednjem sastanku, nakon vređanja svih po redu od strane istraumiranog Miroslava Mitrovića koje je potrajalo da bi onda Mitrović u želji da zaštiti svoju ljubljenu direktorku Mirjanu Menković, izjavio povodom korupcije koja je ustanovljena u Etnografskom muzeju da je ona morala činiti "nepravilnosti" (nazivajući korupciju "nepravilnostima"), iz razloga jer je i prethodni direktor Miroslav Tasić činio iste te nepravilnosti čime je zapravo potvrdio izjavu Vere Šarac Momčilović.

O razmerama Menkovićkinog beščašća i bahatosti ipak najviše govori tragičan slučaj Vesne Mihovilović, dugogodišnje spremačice muzeja koju je mesecima prebacivana s jednog radnog mesta na drugo - iz Etnografskog muzeja u Manakovu kuću, pa iz kuće u Etnografski muzej, pa opet iz Etnografskog muzeja u Manakovu kuću komentirajući s mržnjom: Ne mogu očima da je gledam!

V. Mihovilović je bila pod intenzivnim stresom, a kao srčani bolesnik i astmatičar s vodom u plućima, bila je u bolnici oko dvadeset dana, ali je na svoju ruku tražila otpust iz bolnice jer se bojala otkaza. Odmah je počela raditi i redovno je dolazila na posao. Međutim, zdravstveno stanje joj se pogoršavalo i posle malo više od mesec dana pronađena je mrtva u svojoj kući, preminula je u svojoj 55 godini da bi nekoliko dana nakon pogreba Menkovićka u prostorijama administracije rekla: "...Kako se ono zvala ona jadnica koja je umrla"?

Naravno sve ovo je moguće zahvaljujući činjenici da je većina članova UO Etnografskog u bliskim prijateljsko-poslovnim vezama sa Menkovićkom koja je privatizovala muzej otkako je zauzela poziciju direktora tako što je u UO dovukla sve svoje prijateljice kojima se kasnije, kad su je izabrale za direktorku dobrano finansijski zahvalila. Izabrala je sebi podobne ljude za članove UO, što je Ministarstvo kulture, iz njima znanih razloga, prihvatilo tako da je u Muzeju sve isprepleteno.

Mnogima je bilo neobično kada je na čelo Nadzornog odbora došao apotekar Pavle Marjanović, direktor farmaceutske kuće Actavis što nije iznenadilo zaposlene, jer Marjanovićeva farmaceutska kuća poslovno sarađuje sa firmom u kojoj radi direktorkin sin kao i snajka Slađana.

Predsednik UO Etnografskog muzeja je prof. dr Dragana Radojičić, direktorka Etnografskog instituta SANU, a Menkovićka je član UO ovog instituta. Uz to, Mirjana Menković je doživotni direktor nevladine organizacije "Mnemozina", te je u UO muzeja postavila svoje saradnice iz "Mnemozine", mr Olgu Vasić i mr Mirjanu Đekić, a u svemu ovome niko nije video sukob interesa jer UO Etnografskog predlaže Ministarstvo kulture, a Instituta - ANUS. Očito je da se ovde radi o umreženoj hijerarhiji dobro povezanih igrača od najbližih saradnika ministra preko njima bliskih direktora uigranih grupa tzv. kolegijuma i odgovarajućih izvođača radova i td. Sve je to organizovano da bi se izvlačio novac a to redom čeka sve ministre kulture!

Direktori stižu i odlaze uz odobrenje nadležnog ministarstva, institucije za vreme "maštovitih" mandata redefinišu osnovnu delatnost, najčešće nagore tako da anahrona služba zaštite i zaštićeni bahati i neodgovorni direktori više štete no što koriste kulturnim dobrima. Samo nedostaju smrdljivi sir i peglane kobasice da obogate Menkovićkinu dijetu zasnovanu na žužu pecivu i granclama!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane