Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Scenario za masovnu otimačinu u 2017: Vučićevi kriminalni zakoni protiv naših života

Poslednje dranje kože

Prošlo je pet godina od kako pomamljeni vlastodržac, Aleksandar Vučić, teroriše osam miliona građana Srbije, svim raspoloživim sredstvima. U tom periodu, uspeo je, zahvaljujući svojoj divljačkoj propagandi, pretnjama, ucenama i administrativnim nasiljem, da iz Srbije iseli preko 200 hiljada radno sposobnih ljudi, od kojih će većina njih zauvek ostati van granica svoje domovine, a njihovi naslednici ostati asimilovani u drugim državama i drugim kulturama. Ali, tiranin nije završio svoj posao i sprema se na poslednju veliku ofanzivu na sve što se kreće u Srbiji. Na njegovu ličnu inicijativu, doneto je nekoliko zakona (ali i izmena i dopuna postojećih), sa ciljem da formalno-pravno opravda pljačku koja će da usledi početkom 2017. godine, a kojom bi "krunisao" svoje veleizdajničke namere i sveo Srbiju na konc-logor u kome običan građanin neće biti gospodar svoga života. Ali, ovakav scenario, uvodi i njega i njegovo političko-mafijaško preduzeće u stanje visokog rizika, sa realnim izgledom za najšire građanske sukobe. Sva iskustva iz bliže i dalje prošlosti govore da su svi diktatori, proizvodeći glad i haos oko sebe, završili ružno. Sasvim je realno da će i Vučić proći tako.

Milan Malenović

Nikola Vlahović

Surova realnost u Srbiji govori da skoro šest miliona ljudi živi na ivici egzistencije, od čega dva miliona ljudi živi ispod te granice i bori se za biološki opstanak. U međuvremenu, Aleksandar Vučić i njegova kriminalna vlada, njegovi mafijaši, stranački jurišnici i njegove lokalne mafije, sve čine kako bi taj broj bio još veći, a život u Srbiji gori nego u devetom krugu pakla. Da je to tako i da je Vučić spreman na svako zlo, govori i činjenica da je dana 22. decembra 2016. godine, Narodna skupština Republike Srbije, bolje rečeno, Srpska napredna stranka, po hitnom postupku suvojila usvojila Zakon o izmenama i dopunama Zakona o komunalnim delatnostima, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama, a potom i Predlog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrednost i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji! Dakle, sve hitno i sve odmah!

Diktator je krvožedan, mrzi ovaj narod, pokazuje to na svakom koraku, ne ustručava se ni da pred stranim državnicima sve najgore govori o Srbima kao "neradnicima", "nesposobnima", "zaostalima"...Tu slepu mržnju gaji i prema najsirotijima u ovoj zemlji. Odlučio je da od sredine 2017. godine, socijalna pomoć više neće biti besplatna, već će građani morati da rade i da je zarade! Ovo je i zvanično, pred kraj 2016. godine najavio i državni sekretar u Ministarstvu za rad, Nenad Ivanišević koji je ovu banditsku ideju obrazložio nekakvim statističkim podatkom, da 175.000 radno sposobnih ljudi prima socijalnu pomoć (ne govoreći koliko je mizerno mala ta pomoć i kako su ti "radno sposobni", ustvari onemogućeni od strane vladajućeg režima da rade i da zarade za sebe!).

Vučićev omiljeni ministar Aleksandar Vulin nedavno je izračunao da socijalna pomoć za četvoročlanu porodicu mesečno iznosi 22.000 dinara, te da takvih u Srbiji ima više od 400.000. Ovu debelu laž potkrepio je podatkom da se dečiji dodatak kreće od 2.650 do 3.450 dinara. I kao svaki psihopata, nije ni trepnuo kad je to izgovorio. Naprotiv, dodao je i ovo: "...Država sada planira da primaoce socijalne pomoći radno aktivira!". Tačnije, neće raditi za platu nego "na kuluk", za socijalu!

Dakle, ne samo što su svedeni voljom Vučićevog režima "na kazan", nego će im i ta, nazovi socijalna pomoć, biti oduzeta! Ukratko, neka se snađu! Neka prodaju svoje organe u privatnim bugarskim, italijanskim, turskim i ko zna čijim sve klinikama...

Cilj je vrlo jasan: Vučićeva mafija spremila je mehanizam finansijskog nasilja kakav još nije viđen u Srbiji! Spremaju se horde njegovih derikoža da skinu i kožu sa leđa sirotinji, koja više nema od čega da plaća njegove sumanute faraonske "projekte", najizdašnije subvencije stranim firmama, najskuplje i najpromašenije "projekte" i nezajažljive apetite njega, njegovog brata, njegovih kumova i njegove stranačke vojske.

Ugledni američki list "Njujork Tajms", objavio je početkom 2010. godine, veliku priču o "srpskoj sirotinji" koja prodaje svoje vitalne organe, odlazeći na operacije u Bugarsku, gde (u zavisnosti od onog dela tela koje su prodali), mogu da zarade između 20 i 50 hiljada evra. Sve je opisano kao simptom neopisivog siromaštva koje vlada u zemlji koja je na samom ekonomskom dnu Balkana.

Ovih dana, na prelazu između 2016. i 2017. godine, pojedini mediji u Italiji, skoro da su ponovili ovu priču, do pojedinosti, samo su srpski očajnici novi, a prilike u nesrećnoj Srbiji neuporedivo gore nego onda. I oni koji su situirani i koji imaju dobro obrazovanje i znanje stranih jezika, beže iz Vučićeve ludnice glavom bez obzira: prodaju imovinu ako je imaju i odlaze odavde sa namerom da se nikada više vrate.

Sa druge strane, jedna malobrojna ali žilava političko-kriminalna klasa, upregla je ceo srpski državni aparat da slomi svakoga ko poželi da živi slobodno i dostojanstveno i ko još naivno veruje u ljudska prava i slobodno tržište. Ko je spreman da zbaci tu mafiju, "klasu za sebe", ako ne klasa opljačkanih? Vučićev bolesni naum da zgazi svakoga u ime njegovih "reformi"otišao je predaleko i najavljuje siguran građanski sukob sa nesagledivim posledicama.

Mada je za četiri godine vladavine odrao kužu sa leđa svakome u ovoj zemlji, nije mu bilo dosta nego je preko sistema javnih nabavki, klasičnom pljačkom penzionog i zdravstveniog fonda, oteo milijarde evra za koje se danas pouzdano zna da su na računima nekoliko of šor zona (o čemu sve, i više od toga znaju američki FBI, i, naravno, ruski FSB i sve obaveštajne službe zemalja EU).

Srbiji, građanima Srbije, predstoji radikalni obračun protiv bandita ovdašnje tranzicije, inače nove generacije neće doživeti da imaju svoju suverenu državu, pa čak ni svoje osnovne građanske slobode.

Uprkos svemu što čini kako bi oteo što više novca od građana, Vučićeva perspektiva je mračna. Zahvaljujući sumanutoj politici koji je vodio i još uvek vodi, Srbija će se ubrzo suočiti i sa činjenicom da fond PIO više neće moći da isplaćuje ni ove "očerupane" penzije, a oko 15.000 firmi i pojedinačnih osiguranika u Srbiji nema čime da plati svoje osiguranje, dok dugovi fonda rastu a još neistražene kriminalne radnje, govore da je jama dublja nego što izgleda.

Bolnice su bez opreme i materijala, nestašica je lekova (prikriva se ta činjenica, a onih strateških lekova je sve a eksperimentalnih, takozvanih "inovativnih", sve više!). Uzgred, ne treba zaboraviti, Srbija je u dužem vremenskom periodu za zdravstvo izdvajala jedva 260 evra po jednom stanovniku, što je, eto sramote, najniže u regionu!

I ne samo to, nego, uprkos višestrukim eksperimentima sa reformama u zdravstvu, Srbija ni dan-danas nema jasnu definiciju šta je to paket osnovnih zdravstvenih usluga! Opšti je haos oko izdavanja elektronskih zdravstvenih knjižica, a većina zdravstvenih ustanova nema čitač tih kartica, niti će ih još dugo imati! Promenom zakona o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, kao i reorganizacijom RFZO, svi fondovi su stavljeni pod kontrolu Ministarstva zdravlja!

Preko 50 agencija, fondova i direktorata nalaze se van budžetske kontrole! To jasno govori o kriminalnoj naravi Vučićeve vlade, koja je sebi na taj način omogućila slobodnu pljačku. Drukčije rečeno, uzroci masovne bede u Srbiji nalaze se upravo tu, u tom kriminalnom, lopovskom gnezdu, koje nema mere kad otima, niti ima meru kad troši tuđe!

Činovnici lokalnih samouprava, sve članovi Vučićeve Srpske napredne stranke i njihovih koalicionih partnera, nemilice troše novac poreskih obveznika i na plaćanje rada u izmišljenim i nepotrebnim komisijama.

Za samo proteklih godinu dana, razni lokalni saveti i komisije na čijem čelu su Vučićevi skakavci, potrošili su oko deset milijardi dinara za svoje "delatnosti" o kojima niko ništa ne zna i koje nikome osim njima ne koriste. Reč je o 11.728 korisnika javnih sredstava, kojima nikad nije dosta novca i privilegija. Da bi se ta razuzdana banda zadovoljila, režim je, naravno, pripremio strategiju kako da 2017. godine, još žešće zajaše na grbaču narodu.

Više desetina puta dnevno, iz svakog Vučićevog medija, teče otrov užasne propagande o "uspešnim naplatama" koje će "biti još uspešnije u godini koja sledi". Mala opština Pećinci, ima čak pet komisija za izbeglice, preko je teče otimačina budžetskih para. I što su opštine veće, i broj raznih režimskih komisija je veći. Sve to neko treba da plati. Taj neko je običan građanin koji drhti od nasilja Vučićevih uterivača. Onaj koji i ne zna da plaća i razne režimske komisije koje se bave istim ili sličnim poslovima i koje formalno postoje ali redovno primaju debele plate, honorare i dnevnice. Bačka Palanka ima Komisiju za pribavljanje i raspolaganje nepokretnosti u javnoj svojini i Komisiju za sprovođenje postupaka raspolaganja nepokretnostima. Zakupom nepokretnosti se u opštini Bački Petrovac bave čak četiri komisije. U maloj opštini Merošina, čak četiri komisije bave se razvojem grada, i sve su dobro plaćene da ne rade ništa! Osnivaju plaćene komisije sa punim dnevnicama, samo da bi zvanično uništili jedan službeni pečat (slučaj u opštini Bački Petrovac, gde je zaista osnovana "Komisija za uništenje pečata", a tri člana komisije dobila za pola sata posla po 150 evra dnevnica i honorara!).

Na višem državnom nivou, niko ne zna tačan broj komisija, saveta i savetnika. Tako, na primer, Nacionalni prosvetni savet ima čak 43 plaćena člana koji mesečno u proseku primaju "nadoknadu" oko 50.000 dinara (mada svi rade visokim državnim službama, primaju poslaničke ili odborničke plate, a o "pripadajućim" privilegijama mogla bi i dobra knjiga da bude napisana). Istovremeno, Nacionalni savet za visoko obrazovanje, ima malu vojsku od 21 člana. Sastaju se samo jednom mesečno, a svako od njih za taj "teški" posao, prima mesečno između 70 i 80 hiljada dinara!

Sve to narod mora da plati, inače mu ode i mukom stečena imovina, pa ako treba i glava! Jer, Vučićev danak u krvi mora biti naplaćen, po cenu da pola Srbije nestane. A, ona zaista i nestaje pred našim očima. Gutaju je svojim orgomnim, nezajažljivim čeljustima, Vođa i njegovi banditi, koji sa svih strana uveravaju da nećemo imati ni bolnica, ni škola ni puteva ako oni ne otmu koliko su namerili. A, neumoljive činjenice govore da novac od te užasne otimačine odlazi u njihove džepove i za njihove privilegije.

Ali, čak ni surovom pljačkom iz budžeta i svakodnevnim masovnim džeparenjem građana, Vučić nije uspeo da zadovolji sve svoje bolesne ambicije, niti da zasiti gladne oči kriminalnih čopora koji mu odano služe. Morao je konačno da zavuče ruku i u devizne rezerve, o čemu svedoči podatak da su one, za manje od dve godine, smanjene za čak tri milijarde evra! Da bi nekako "lakirao" tu rupu u rezervama, naručio je od Narodne banke Srbije da mu "napravi" odgovarajući obračun inflacije, lažno predstavljajući tu operaciju kao "...usaglašavanje sa preporukama EU". Tako je stvoren sadašnji veštački kurs evra prema dinaru, od koga prosečan čovek u ovoj zemlji ne može da kupi ni konop kojim bi se obesio od muke, jer nema sredstava ni za dnevno preživljavanje. U takvim okolnostima, Vučićeva medijska mafija ima takođe težak zadatak, da stvori nadrealni osećaj opšteg zadovoljstva, što joj teško polazi za rukom, jer niko ne može da prikrije kriminalno podizanje cena osnovnih životnih namirnica, struje, komunalija, goriva i svega drugog, što sve govori da je na sceni razarajući mehanizam koji će uništiti i njega i njegovu sumanutu mašineriju.

Sistem pljačke građana i njegova primena

Država sve više para uzima od građana i privrede, jer ima sve veće obaveze prema tajkunima bliskim vlasti. Procenjuje se da se godišnje više od tri odsto bruto domaćeg proizvoda formalno na zakonom propisan način uzme od građana putem različitih taksi i nameta u narodu nazvanih parafiskalnim davanjima.

Bruto domaći proizvod (BDP) predstavlja zbir vrednosti svih proizvoda i usluga u toku jedne godine, a za 2016. se procenjuje da će on u Srbiji iznositi 39,541 milijardu dolara. Iz ovoga može da se nasluti kako država najmanje 1,5 milijardi dolara godišnje uzme iznad onih regularnih (u celom svetu uobičajenih) poreskih opterećenja građana i privrede.

Ova otimačina je postala neizbežna, jer drugačije vladajuće strukture ne bi mogle da se održe na vlasti, proizilazi iz poslednje analize međunarodnog udruženja „Freedom House" pod nazivom „Nations in Transit". Tržišna privreda u Srbiji ne postoji, tvrdi se, već je sve podređeno volji vlastodržaca, zbog čega je privreda neefikasna, a bankrot se odlaže preusmeravanjem para iz budžeta u propala preduzeća i banke, od kojih se, na drugoj strani, finansijski namiruju političari i njima bliski tajkuni. Ceh u krajnjoj liniji uvek plaća narod.

Ovo je najjednostavnije i najtačnije objašnjenje zbog čega su fiskalni i parafiskalni nameti u Srbiji enormno visoki i zbog čega će u narednoj godini oni biti još viši.

Uprava grada Beograda je najavila povećanje poreza na imovinu u 2017. godini do maksimalno dva odsto u odnosu na porez plaćen 2016. Iako se čini kako dva odsto nije mnogo, mora da se uzme u obzir kako ta stopa povećanja kumulativno za 10 godina iznosi 25 odsto.

Ono što mediji ne žele da objave, to je činjenica kako će najbogatiji Beograđani u 2017. plaćati manji porez nego prethodne godine, dok će se teret popunjavanja gradske kase sručiti na leđa najsiromašijih. Porez na stambene objekte na Dedinju ili u Knez Mihajlovoj ulici biće nešto niži nego 2016. jer su, navodno, na slobodnom tržištu pale cene tih nekretnina.

Istina je da su svuda u Beogradu pale cene stambenog prostora, zato što narod više nema para da ga kupuje, ali je isto tako istina i da Poreska uprava primenjuje različite aršine pri izračunavanju poreske osnovice. Zakon predviđa da se kao poreska osnovica uzme prosečno ostvarena cena zvanične trgovine iz prethodne godine i to u periodu od januara do oktobra (devet meseci). Međutim, isto tako Zakon daje diskreciono pravo poreskoj upravi da umesto tako izračunate vrednosti uzme prosečnu vrednost tri najskuplje ili tri najjeftinije transakcije, pa tako i dolazi do nebuloze kako su straćare u Zemun Polju poskupele u odnosu na dedinjske vile.

Vlasnici stanova ili kuća koji u njima i žive, u zemljama u okruženju ne moraju da plaćaju porez na imovinu. Time se pospešuje građevinarstvo, što sa svoje strane dovodi do veće zaposlenosti, pa samim tim i do povećanja uplata poreza na plate, ali i PDV-a. U najrazvijenijim zemljama u Evropi se umanjenjem poreza stimulišu vlasnici nekretnina za sopstvene potrebe koji, istovremeno, imaju i izdvojen deo predviđen za davanje u zakup, jer se time smanjuje broj osoba koje nemaju adekvatan smeštaj.

U Srbiji država ne razmišlja ni na jedan od ova dva načina, već bezobzirno ubire porez kako bi u budžetu bilo dovoljno para za krađu. Čak ni PDV na promet i iznajmljivanje nekretnina nije smanjen, kao što je to skoro svuda u svetu, već je država pozvala građane da prijavljuju svoje komšije koji imaju neprijavljene podstanare. U sledećim godinama taj špijunski posao će preuzeti takozvani „upravnici zgrada", pa će stanovanje u centru velikih gradova za većinu ljudi postati toliko skupo, da ga sebi neće moći da priušte.

U Srbiji postoje 384 neporeska nameta od čega su 287 parafiskalne dažbine koje se plaćaju iako se zauzvrat ništa ne dobija, ili se dobija nesrazmerno malo.

Potpuno je netačno objašnjenje aktuelne Vlade da najveći deo prihoda od vanporeskih nameta odlazi u budžete lokalnih samouprava. Po zvaničnim informacijama Ministarstva finansija objavljenih na njihovom sajtu, od ukupno planiranih 20.201.668.000 dinara prihoda od taksi u ovoj godini, 11.147.229.000 dinara, odnosno više od polovine, predviđeno je za republički budžet.

Način izračunavanja visine taksi i neporeskih nameta je nepredvidiv, jer se pojedine obračunavaju na osnovu promenljive osnovice, a za jedne te iste usluge naplaćuju se često i dve različite naknade. Niko, međutim, nema zvanične podatke koliko se novca na ovaj način sakupi, niti postoji i jedno državno telo koje kontroliše gde odlazi tako prikupljen novac.

Čak 70 parafiskalnih nameta uopšte ne prolazi kroz sistem Uprave za trezor, tvrdi se u jednoj studiji organizacije „Nacionalna Alijansa za lokalni ekonomski razvoj" (NALED), tako da Ministarstvo finansija uopšte nema uvid u to ni koliko se para na taj način sakupi, niti gde one odlaze. Te takse i naknade nemaju zvaničnu konkretnu namenu, tako da sredstva mogu da se troše kako god lokalna uprava poželi.

Jedna od najbizarnijih taksi koja preduzeća u Srbiji plaćaju iznosi 474.800 dinara i plaćaju je oni koji u nazivu svoje firme ili radnje žele da imaju reč „Srbija". Svi ovakvi nameti utiču na cenu roba i usluga koje se prodaju, pa se zato dešava da pojedini domaći proizvodi u Srbiji koštaju više nego u inostranstvu.

Posebno snažan udar na džep građana tek se očekuje kada se započne sa primenom Zakona o komunalnim delatnostima koji je Narodnoj skupštini 27. decembra 2016. dat na usvajanje po hitnom postupku. Predloženim Zakonom od 15 komunalnih usluga devet bi privatnici isporučivali kao nosioci koncesije, a šest kao ortaci države u takozvanom javno-privatnom partnerstvu.

U koncesiju bi se davale sledeće komunalne delatnosti: snabdevanje vodom za piće, prečišćavanje i odvođenje atmosferskih i otpadnih voda, proizvodnja i distribucija toplotne energije, upravljanje javnim parkiralištima, obezbeđivanje javnog osvetljenja, upravljanje pijacama, održavanje ulica i puteva, održavanje čistoće na javnim površinama i održavanje zelenih površina.

U okviru javno-privatnog partnerstva davale bi se sledeće komunalne usluge: upravljanje komunalnim otpadom, gradski i prigradski prevoz putnika, upravljanje grobljima, pogrebne delatnosti, dimničarske usluge i delatnost zoohigijene.

Iako sve ove delatnosti dobro organizovanom privatnom preduzeću donose prihode, najveće interesovanje vlada za komunalna preduzeća koja se bave snabdevanjem građana vodom za piće. Bez vode je život nezamisliv i stavljanje ovog resursa pod kontrolu ili čak monopol preduzeća iza kojih stoji strani kapital predstavlja samoubilački akt.

Iako se navodi kako Evropska Unija od Srbije zahteva privatizaciju izvora pitke vode i sistema snabdevanja, zanemaruje se činjenica kako su neke njene članice ne samo odustale od privatizacije ovog sektora, već su zakonom zabranile da većinski udeo u preduzećima koja se bave ovom delatnošću ima privatni kapital.

I London, prestonica Velike Britanije, evropske zemlje koja se najglasnije zalaže za privatizaciju (ali kod drugih, a manje kod sebe), otkupio je od privatnika gradsko vodosnabdevanje i ponovo ga stavio u javno vlasništvo. Isto se desilo i sa vodovodima u većini italijanskih komuna, jer stanovništvo nije bilo u mogućnosti da plaća narasle račune, dok je Belgija još pre nekoliko godina zakonom zabranila privatizaciju izvora vode.

Privatizacija javnih komunalnih preduzeća višestruko je nepovoljna po građane. Prvo, jer će novi vlasnik u cilju što bržeg povraćaja uloženih sredstava početi da otpušta radnike. Zbog toga će mnoge porodice ostati bez prihoda, ali će se i prihodi republičkog i budžeta lokalnih samouprava smanjiti, jer će se plaćati manje poreza i doprinosa za plate.

Druga nepovoljnost je poskupljenje komunalnih usluga i to ne samo zato što će privatnik želeti što pre da povrati uložena sredstva, već i iz razloga što će njegovo poslovanje biti dodatno opterećeno cenom same koncesije koju mora da plaća, a koja u sadašnjim uslovima poslovanja ne postoji.

Troškovi pojedinih komunalnih usluga su i sada, iako vlast tvrdi da su ispod ekonomskih cena, nepodnošljivi za prosečne građane. Više od polovine prosečne plate odlazi samo na izmirenje troškova komunalija, struje i telefona, ukazuju stručnjaci. Ovakav odnos prihoda i osnovnih rashoda ne postoji nigde drugde u Evropi. Kod prosečne plate od jedva 400 evra, koja se uz to neredovno isplaćuje, i prosečne penzije od samo 200 evra apsurdno je tvrditi kako su komunalne usluge jeftine i kako moraju da poskupe da bi se makar očuvao sadašnji nivo kvaliteta.

Poslednje poskupljenje struje je bilo u oktobru 2016. godine, a za 2017. je najavljeno novo kako bi se ovaj energent doveo do cene koja važi u Evropskoj Uniji u kojoj su, međutim, prosečne plate i do deset puta veće od onih u Srbiji. Cene naftnih derivata i gasa već su na evropskom nivou, pa čak i iznad onih u okruženju. Uz drumarinu, koja takođe poskupljuje, cene energenata direktno utiču na određivanje cena svih ostalih proizvoda, a i mnogih usluga, tako da će od januara uslediti veliki talas poskupljenja

Već je sada jasno da će novi, privatni vlasnici komunalnih preduzeća biti daleko rigorozniji u naplati svojih potraživanja. Zbog toga postoji opravdani strah, koji su pojedini poslanici opozicije izneli tokom skupštinske rasprave o Zakonu o komunalnim delatnostima, da će posmrtni ostaci preminulih predaka biti iskopavani iz grobnih mesta za koje naslednici ne budu uredno plaćali zakup.

Davanjem komunalnih delatnosti u koncesiju država ne samo da se oslobađa troškova koje je do sada imala, već ubire i dodatne prihode, čime se stvaraju nova sredstva u budžetu za koja ne postoji unapred propisana svrha trošenja, tako da će vlast moći još više da izdvaja za „subvencije" preduzećima pod svojom kontrolom, što je samo eufemizam za krađu para iz državnog budžeta.

Krajem 2016. je vrh vlasti najavio zapošljavanje novih 100 poreskih inspektora, kako bi se pojačala kontrola rada preduzeća i pospešila naplata poreza. U zemlji u kojoj većina malih i srednjih privrednih društava jedva preživljava zbog niske kupovne moći građana, rigorozna naplata svih poreskih dažbina za većinu će značiti stavljanje katanca na vrata.

Malo preduzeće sa jednim zaposlenim, koji je istovremeno i vlasnik, za razne poreze, takse i vanporeska davanja državi u proseku mesečno plaća 280 evra, što je za mnoge previsoka svota. Za svakog zaposlenog više za porez i doprinose plaća se 65 odsto od plate, koja ne sme da bude niža od zakonom zagarantovanog minimalca. Pošto ekonomska situacija u državi ne omogućuje prihode koji bi opravdali ovolike izdatke, većina preduzetnika i vlasnika malih preduzeća dodatne radnike zapošljavaju na crno. Rešenje bi moglo da bude smanjenje stope izdvajanja za poreze i doprinose na plate za mala preduzeća, makar samo na početku poslovanja, kao što je slučaj u mnogim zemljama Evropske Unije.

Umesto da pomogne privrednicima da prežive, država najavljuje još rigoroznije kazne za one koji budu uhvaćeni da ne plaćaju porez. Umesto opomenom, prvi prekršaj će se kažnjavati sa tri meseca zabrane obavljanja delatnosti, a drugi sa 12 meseci zatvaranja objekta. Ni do sada kazne nisu bile blage, ali je tromesečna zabrana rada faktički smrtna presuda za svako malo preduzeće.

Umesto povećanja fiskalnih prihoda ove drakonske kazne dovešće do smanjenja naplate poreza, jer će kažnjena preduzeća trajno prestati sa radom i otpustiće zaposlene.

Velikim sistemima, kao što su RTB Bor, „Petrohemija", „Železara Smederevo" (dok je bila u državnom vlasništvu), rudnicima i tako dalje opraštala su se i dalje se opraštaju dugovanja za poreze i doprinose za plate zaposlenih, ali se zato rigorozno kažnjavaju kafići, bakalnice i zanatlije koji ionako jedva sastavljaju kraj sa krajem. Isti domet će imati najavljeni novi Zakon o imovini čiju će oštricu najviše osetiti obični građani, dok će tajkuni i dalje ostajati nekažnjeni.

Prema rečima Vučićeve ministarke pravde, Nele Kuburović ovaj zakon, čije se usvajanje u Skupštini tek planira, bio bi ekvivalent zakonu o poreklu imovine od čijeg se donošenja, očigledno, definitivno odustalo. To, međutim, ne odgovara istini.

Izmenama Zakona o imovini predviđa se na prvom mestu kontrola da li je svaki građanin uredno prijavio celokupnu imovinu koju poseduje, ili je nešto preskočio. Ako se otkrije da ima neprijavljenu imovinu ona će mu biti oporezovana po uvećanoj stopi koja će iznositi i do 75 odsto procenjene vrednosti imovine. Tek na drugom mestu će poreski organi ispitivati da li je poreski obveznik imao dovoljno visoke prijavljene prihode koji bi mu omogućili sticanje te imovine.

Iako je, naizgled, u pitanju samo terminološka razlika Zakon o imovini nema isti opseg koji bi imao Zakon o poreklu imovine, jer će po sadašnjim predlozima poreski organi započinjati istragu samo ako se utvrdi neprijavljena imovina i u početku istrage će teret dokazivanja biti na istražnim organima, a ne na osumnjičenom, kao što je uobičajeno za ovakve zakone svuda u svetu.

Velika većina tajkuna i kontroverznih biznismena ionako nema imovinu na svoje ime, već sve što koriste pripada of-šor kompanijama nepoznatih vlasnika, a novi Zakon o imovini ne predviđa efikasno kažnjavanje tih firmi ako odbiju da otkriju ko je njihov konačni vlasnik.

Za razliku od vlasnika krupnog kapitala sumnjivog porekla, obični smrtnici koji su od zarade dobijene mućkanjem sa porezom stekli auto ili vikendicu koju nisu prijavili, ne mogu da se kriju iza of-šor kompanija i doći će pod puni udar novog Zakona o imovini. Istoga neće morati da se boje ni Aleksandar Vučić ni članovi njegove porodice koji su vlasnici skoro hiljadu kvadrata stambenog prostora u Beogradu. Oni su ovu imovinu uredno prijavili i plaćaju porez na nju, zbog čega nisu na nišanu Zakona o imovini, ali nikada i nikome nisu položili račune i objasnili kako su kao obični državni službenici došli do imetka koji vredi skoro dva miliona evra.

U suštini, predviđeni Zakon o imovini učiniće ono što kriminalci i priželjkuju: legalizovaće im nezakonito stečenu imovinu, jer umesto da sve što nije stečeno na zakonit način oduzme, novi zakon će bar četvrtinu ostaviti vlasniku.

A 1. Model neometane krađe para iz Budžeta

Omiljeni državni harač, TV taksa (iako se Aleksandar Vučić 2012. kleo da ona nikada neće biti uvedena) biće i dalje naplaćivana po pretnjom zakonskih sankcija. Počeće i smanjivanje subvencija poljoprivrednicima, zbog čega će uskoro još više poskupeti hrana. Na svakom računu i dalje ostaje čisto kriminalne dadžbine, kao što su „troškovi izdavanja računa" koji se plaćaju za struju, ili nekakvo "odvodnjavanje" koje se plaća uz komunalije. Pitanje cene daljinskog grejanja biće rešavano i u 2017. godini, jer većina toplana ne želi da pređe na obračun po zaista korišćenom grejanju (kao što se to radi u svetu). Sadašnji sistem naplate u kome se ne zna ni koliko je grejanje zaista korišćeno, niti koji su realni troškovi, najviše odgovara i toplanama i lokalnim samoupravama u čijem se vlasništvu one nalaze, jer omogućuje nesmetanu krađu iz budžeta.

A 2. Ekološka pljačka

Prema rezultatima jedne studije „Centra za istraživanje korupcije" (CIK) iz oktobra 2016. godine, jedna od taksi preko koje se iz budžeta izvlače milioni evra, je ekološka taksa. Rešenja za naplatu ekoloških taksi kreira Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine na osnovu registra podataka koje poseduje Agencija za zaštitu životne sredine. Međutim, prema nalazima CIK-a, rešenja se „ne šalju sistemski kako bi to činila, na primer, poreska uprava, već se selektivno nekim fizičkim i pravnim licima šalju, a nekima ne", te zbog toga postoji veliki broj onih koji nisu izmirili naknade za eko-takse. Da su svi dobili rešenja o plaćanju i izmirili svoja dugovanja, 2015. bi bilo prikupljeno 13 milijardi dinara, umesto šest. Osim toga, od dobijenih šest milijardi samo dve milijarde su namenski potrošene za reciklažnu industriju, dok je ostatak otišao za nepoznate namene.

A 3. Epilog

Nekoliko značajnih događaja koji slede u 2017. godini, učiniće da Vučić bude uklonjen sa "prestola", bez obzira na događaje unutar Srbije. Pre svega, to je i zvanična smena dosadašnje vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama, na koju se on oslanjao, za koju je radio i koju je, bezuspešno, preko Hilari Klinton i njene fondacije, pokušao da potkupi, milionima iznetim iz srpskog budžeta. Novac kojim je trebao da "kupi" prijem kod Baraka Obame, otet je od građana Srbije. Izabrani predsednik SAD, Donald Tramp, nije mu to zaboravio. Pokušaće Vučić, prilikom januarske inauguracije u Vašingtonu, da se nekako progura do Trampa i da se rukuje sa njim, ali, čak i ako to uspe, to ga neće amnestirati pred novom američkom vladom.

Siguran pad Angele Merkel u Nemačkoj, promena vlasti u Francuskoj, verovatan izlaz Holandije iz EU i zatvaranje evrointegracija za Srbiju na neograničen period, sve će to ubrzano Vučića ukloniti sa scene. Okretanje SAD ka savezništvu sa svima koji su spremni za borbu protiv islamskog terorizma i takozvane Islamske države (pre svih Rusije), ukloniće Vučića iz kriminalnih aranžmana sa zemljama arapskog zaliva, pre svega Saudijske Arabije i Emirata. Njegove "tačke oslonca" više ne postoje, ni u svetu ni u regionu. Dok je bio potreban Vašingtonu i Briselu zbog otimačine Kosova i Metohije i potpisivanja Brisleskog sporazuma, još je i mogao da gaji neku lažnu nadu da je "faktor na Balkanu". Ali, rok njegove upotrebe je brzo istekao: bio je pokvaren i nezapakovan, bio je i jeste recidiv najmračnijeg režima koji je Srbija zapamtila i Zapad sa takvima ne razmatra "plan B".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane