Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

O posledicama "Brionskog plenuma" (12)

Feldvebel ili Maršal

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma", na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića

Milentije Pešaković

Početkom 1995. Sreo sam u Sankt-Peterburgu na Floridi Kruševljanina, (ako se dobro sećam njegova imena): Vlasta Đorđević. Bio je tada festival nacionalnosti u tome američkome gradu, u kome inače žive 63.različite nacionalnosti. Tri dana traje festival koji zajednički organizuje sve nacionalnosti: nacionalne nošnje, pesme, igre, jela, muzika...Srbi uvek dobijaju priznanje za pasulj prebranac, kiselu turšiju papriku, pogaču, pečenu na „seljački „način, grejanu rakiju, popevke...Taj Kruševljanin mi jednoga momenta priča: uspešan je hidro-inženjer: širom SAD i Kanade gradi hidrocentrale, dobro zarađuje, ima veliku kuću sa dvorištem u Viskonsinu, blizu granice sa Kanadom, ovde na Floridi takođe višesobnu zgradu u kojoj provodi svaku zimu (tada je na Floridi, obala meksičkog zaliva) sezona kupanja, tenisa, golfa, vožnje bicikla, kompletne rekreacije....I veli mi: "19-tog oktobra 1944. godine prešao sam preko mosta iz Beograda do Zemuna, zatim preko Srema, Bosne, Krajine, Istre....i prešao u Italiju. Kasnije u Englesku, pa konačno u SAD. Veli: "...Imao sam sreću da nisam krenuo prema Sloveniji i Austriji, bio bi zarobljen kao svi ljotićevci, dražinovci, ustaše i streljan u Hamburgu , Crvenom Čotu, Krivom rogu...baš mi je naudio Tito taj feldvebel...

Nisam znao šta znači „feldvebel"-zapisao sam tu reč i tek u Beogradu, po povratku, u rečniku stranih reči Bratoljuba Klaića-video sam da to znači:"narednik u vojsci Austro-ugarske...."

Ali, nastavlja Vlasta: "...Davi me nostalgija! Posebno čeznem za kafanom na drumu u Razbojni(Razbojna je selo između Kruševca i Jastrebca). Supruga vlasnika kafane tako je lepo znala da ispeče paprike, da ih oljušti, sitno iseckanim ili mlevenim belim lukom natruni, vodenicom za mlevenje bibera-biberom začini, onda sitnim renom i seckanim peršunom „posoli", pa sve to prelije vinskim sirćetom i uljem! Onda zgreje rakiju, ali kako?: Dok rakija u loncu vri ona užeglim mašicama, koje drži u desnoj ruci, topi kocku, dve, tri (zavisi od količine rakije) šećera u rakiju.... Onda donese slani ovčiji sir, od ovaca koje su se napasale na travnatim padinama Jastrebca. I pogaču mešanu „na seljački način": sa tanjira postavi je u grejanu crepulju, onda prekrije lopatom sitnim žarom i vrućim pepelom. Kad bude vreme izvadi pogaču, kašikom ostruže pepeo i ćar....Prste da pojedeš! A pre svega popijemo veću šolju ovčje surutke! "...E toga ovde u SAD i Kanadi nema-i ja često patim zbog toga". Čujem da je kafana još u životu, ali za domaćicu nisam siguran!"

I nastavlja Vlasta nostalgične žalopoljke:"Kad je lep dan, golim okom se vidi Jastrebac, mnoštvo stado ovaca po jastrebačkim padinama, ispred svakoga stada pas-ovčar čuči i osmatra, ovnovi sa medenicama, a čakrtaljkama oko vrata se ocrtavaju...Pastiri izvijaju u frulu, poneki pastir svira u gajde! Pastirice, kudelju o pojas, vreteno u ruci, ispredaju vunu , povremeno se dozivaju. Sve to ostavlja izvanrednu sliku, ređe silne emocije, ah, nostalgija! Ja kažem Vlasti da sam upravo pre 11.godina poslednji put bio u podjastrebačkim selima, potsećam ga da sam s druge strane Jastrebca, Toplice (On naglašeno: „Rasina,-Toplica-Rasina, ah milina, ah milina!) i kažem mu da sam tada , u Ajdanovcu, pevušio sa nekim mladićima, partizansku-jastrebačku pastirsku pesmu:

Druže Tito, je li, je li, Ko ti plete džemper beli? Plete mi ga drugarica, Sa Jastrepca čobanica!

Pita moja ćerka Gordana (bila je tada asistent, uskoro redovni profesor jednog univerziteta u SAD, od 2013. je dekan jednog fakulteta u SAD! Prva srpkinja u istoriji dekan jednog fakulteta In unitet Statos in Amerika! Za svoju familiju, za svoje otačesto, veliki ponos i velika dika!):"Čika Vlasta, da ste vi pobedili partizane, šta biste s njima radili?" Šta bismo uradili! Isto što i oni s nama! Sve bismo ih poklali."

Strašna je stvar kad uzavri ratnička, srpska krv!

Da, kada sam odgonetnuo reč "feldvebel" setio sam se i De Golove opaske: Tito je od podoficirskog čina, bez dana vojne akademije, postao Maršal-što je najviši oficirski čin. To je bez presedana, neskromnost...Verujem da ni mnogi čitaoci "Magazina Tabloid" ne znaju kako je i zašto Tito na Drugom zasedanju AVNOJ-a, 29.novembra 1943. godine, proglašen, imenovan Maršalom Jugoslavije, pa ću ukratko to opisati u produžetku...

Sredinom 1943. godine, kod Engleza i Amerikanaca prevladalo je mišljenje da dva antifašistička pokreta u Jugoslaviji (partizanski i četnički), koji se često i međusobno sukobljavaju, treba ujediniti. To bi bilo od koristi i za Jugoslaviju i za celi antifašistički blok. Ovu ideju Čerčila i Ruzvelta bio je spreman da prihvati i Staljin možda intimno i nije bio u svemu "za") i o tome je, bila je to namera, tri lidera bi donela odluku na predstojećoj teheranskoj konferenciji, koja je trebalo da se održi, i održana je-krajem novembra 1943. godine. Ali, rezonovao je Staljin: ako se ta dva pokreta ujedine, koja osoba će biti vrhovni komandant te koalicije? Po logici stvari, rezonovao je Staljin-to će biti Dragoljub-Draža Mihajlović! On ima čin generala još iz vojske Kraljevine Jugoslavije, Tito je bez oficirskoga zvanja i škole!

Da bi se doskočilo toj mogućoj perspektivi, Sovjeti su javili, predložili Vrhovnom štabu partizanskih jedinica, da na Drugom zasedanju AVNOJ-a Tita AVNOJ proglasi , imenuje Maršalom Jugoslavije! Maršal je veći vojni čin od generala i onda bi Tito i ostali bio vrhovni komandant tih objedinjenih pokreta!

I Tito i ostali vrlo su rado prihvatili i realizovali tu ideju Sovjeta, dakle pre svega Staljina. Tako je Tito postao Maršal Jugoslavije!

Milovan Đilas mi je više puta govorio: "...Na Drugom zasedanju AVNOJ-a, Tito je imenovan za diktatora u Jugoslaviji! Postao je Maršal Jugoslavije, imenovan je za predsednika Nacionalnog komiteta , dakle Vlade partizanske Jugoslavije. Bio je Vrhovni komandant. Bio je generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, njenog Centralnog komiteta. Dakle: "...svu vlast imao je u svojim rukama, baš kako je to u pravilu sa diktatorima", naglašavao mi je Milovan Đilas. I podvlačio: „...i bez obzira na neke izmene (Tito nije uvek bio predsednik Vlade, ali je postao Predsednik Republike!) Tito je do kraja svoga života bio tipični diktator!"

Imao je De Gol i drugih kritičnih opaski o Titu, pa se i zbog njih rezervisano odnosio prema Titu i Titovim nastojanjima da se sretnu sa De Golom, poslednjim liderom Drugog svetskog rata, s kim se nije niti jednom sreo i razgovarao u četiri oka.

Dva su momenta bitna u tome: Prvo, naš odnos prema Alžiru. Jugoslavija je iz principijelnih razloga podržavala oslobodilačku borbu alžirskoga naroda za otcepljenje od Francuske. Razume se, Francuskoj to nije odgovaralo. Drugi De Golov razlog: on je čvrsto verovao da sukob Staljina i Tita. „Rezolucija Informbiroa-to je i Titov blef, da obmane zapadne demokratske države, pre svega SAD, Englesku i Francusku. Ako bi bilo stani-pani Tito će uvek biti za Staljina!"

Da ne dužim, jednim konkretnim primerom da objasnim "pobedu" De Golovu, u njegovom ukupnom animozitetu prema Titu. Francuski brodovi na Mediteranu zaplenili su jedan naš trgovački brod koji je plovio prema Alžiru. Pretres, i otkrije se da ne naš brod pun oružja, koje šaljemo alžirskoj oslobodilačkoj vojsci. Logično: crno na belom: podržavamo osamostaljenje Alžira, a to je suprotno interesima Francuske države! Još značajniji argument za De Golovu stalnu tezu: Tito folira sukob sa Istokom, ako bude rata Tito će uvek biti sa SSSR- om, protiv Zapada. Kapetan svakoga broda prilikom započinjanja plovidbe u bilo kojem pravcu, dobija zapečaćenu kovertu, koju sme da otvori samo kada bude obavešten da je izbio rat. U pismenu je kapetanu naređeno šta i kako treba da postupa tada. Kad su Francuzi otvorili tu kovertu pročitali su uputstvo, direktivu YU vrhovne komande: „...U slučaju izbijanja rata-hitajte što brže možete u neku jugoslovensku luku. Ako to ne možete -hitajte u neku luku pod komandom SSSR-a. U svakom slučaju-postupajte po komandi Sovjetske armije!"

E-ha, ha...likovao je De Gola: dokaz crno na belom za njegovu spornu tvrdnju: Tito folira sukob sa SSSR-om. Bude li rata-Jugoslavija pod Titovom komandom uvek će biti sa SSSR-om.!

Dodatni razlog za pokazani animozitet De Gola prema Titu! I definitivno-nema i nije bilo susreta De Gola i Tita!

Mnoge tačke programa za obeležavanje 50-te godišnjice početka Prvog svetsko rata bile su posvećane upravo velikom stepenu prijateljstva u tome ratu između Srbije i Francuske. I iz toga trajnijem prijateljskom odnosu između Srba i Francuza. A upravo tih meseci 1964. godine manifestovana je pojačana saradnja Francuske i Jugoslavije, pre svega firmi iz Syrbije i Francuske. I sada dolazi u dejstvo ona opšta formula: Ono što godi, doprinosi razvitku Srbije, često se u Hrvatskoj, delimično Sloveniji, tu i tamo i Makedoniji, to znači kao minus za te republike, krajeve.

U konkretnom slučaju: plus-De Golov animozitet prema Titu i izbegavanje susreta s njim (a pomenutom željom da bi ga radije sreo sada sa onim Srbinom, potpredsednikom YU republike)-sve je možda uticalo na Tita, i njegovu sujetu, možda osvetnički revanš, što li-da precrta neke tačke iz programa o obeležavanju 50-te godišnjice početka Prvog svetskog rata i učešća Srbije u tome ratu.

Čitaoci će shvatiti - ja u ovom slučaju više razmišljam i na osnovu nekih elemenata, opipljivih, zaključujem, nego što imam čvrste dokaze u rukama za konkretno Titovo ponašanje i odlučivanje.

O jednom izrazito privrednom sporazumu Srbije i Francuske tih meseci, godina-kasnije, kad budem analizirao privrednu problematiku u Jugoslaviji i različitim interesima pojedinih republika u međunarodnim privrednim sporazumima Jugoslavije i drugih država, u konkretnom slučaju Jugoslavije, Srbije i Francuske.

Godine 1964. iznenadno, pod delikatnim uslovima, okolnostima, poginuo je (6.novembra) a sahranjen 8. novembra Slobodan Penezić -Krcun, tada predsednik Izvršnoga veća Srbije. Penezić je sahranjen u Aleji narodnih heroja na Novom-beogradskom groblju. Prilikom sahrane položen je i venac Predsednika republike Josipa Broza -Tita. Budući je Krcun bio i pre rata, u toku NOB, i posebno kasnije, istaknuta ličnost mnogi su Titu zamerali da nije lično prisustvovao sahrani. Posebno i zbog toga jer je Tito, prilikom njegovoga bekstva iz Zagreba od Nemaca i ustaša, iz Zemuna u Beograd ilegalno prebacio Slobodan Penezić-Krcun. I starao se celoga života o Titovoj bezbednosti.

Lično mislim da su kritike neosnovane što Tito lično nije prisustvovao Krcunovoj sahrani i sam položio venac na grob. Tito je strogo držao do pravila protokola. Po protokolu, Tito je bio obavezan, i to je činio, da neposredno prisustvuje sahrani ili poseti odar pre sahrane vrhovnim YU predstavnicima. Tako je i postupio u slučaju smrti-pogibije predsednika SIV Džemala Bijedića i predsednika Savezne skupštine Milentija Popovića. Teturajući se na obolelim nogama posetio je i mrtvoga Edvarda Kardelja u Sloveniji, svoga višedecenijskoga partijskoga drugara.

Podsetimo se: Tito je neposredno učestvovao i prilikom prenosa posmrtnih ostataka i njihovoj sahrani u zidinama Kalemegdana: Đure Đakovića, Đure Salaja, Ivana Milutinovića i Ive Lole Ribara. A bio je prisutan na tome mestu i kada je pokopan Boris Kidrič i Moša Pijade. Na sahrani Moše Pijade Tito je i govorio.

Kad pominjem biste šestorice funkcionera KPJ i države Jugoslavije-dve zanimljive opaske: Prvo, u jeku sukoba sa SSSR i Informacionim birom i mnogom praksom u SSSR-u, u Jugoslavije je upravo kopirana situacija na zidinama Kremlja, gde su biste istaknutih funkcionera SKB (b) i Sovjetskoga saveza!

Drugo, kako bi to Crnjanski kazao: "komedijan slučaj" je udesio da u Beogradu van groblja bude u FNRJ, odnosno SFRJ sahranjene osam osoba: Tito, Đuro Đaković, Đuro Salaj, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Boris Kidrič, Moša Pijade i Jovanka Budisavljević-Broz. Dakle: četiri Hrvata (Tito, Đuro Đaković, Đuro Salaj i Ivo Lola Ribar), jedan Crnogorac (Ivan Milutinović) jedan Slovenac(Boris Kidrič) i jedan Jevrejin (Moša Pijade). Pijade se pisao i Srbinom i jedna Srpkinja (Jovanka Budisavljević-Broz). Zaista: zanimljiv detalj, zanimljiv slučaj!

Kasnije je napuštena praksa sahranjivanja van groblja! Ali, u slučaju Dušana Petrovića-Šaneta to nije poštovano. On je sahranjen na Oplencu, blizu Mauzoleja dinastije Karađorđevića! Što bi Latini kazali: Nulla regula sine exceptione!

Penezić je inače bio vatreni populizator srpske vojske u Prvom svetskom ratu i aktivni učesnik priprema za obeležavanje 50-te godišnjice početka Prvog svetskog rata i trijumfalnog učešća Srbije u tome ratu.

Poslednja svetkovina u okviru programa obeležavanja 50-te godišnjice početka Prvog svetskog rata i učešća Srbije u tome ratu trebalo je da bude obeležavanje završetka Kolubarske bitke i oslobođenje Beograda, dakle konačno proterivanje austrougarskih trupa sa teritorije Srbije. Ta je proslava i održana 15. decembra 1964. godine u Lazarevcu.

Imajući u vidu Titovo bitno reduciranje događaja u okviru proslave 50-te godišnjice početka Prvog svetskog rata, skoro svi funkcioneri države Srbije, jednostavno: iz straha od Tita, nisu se angažovali na pripremama proslave u Lazarevcu, završetka Kolubarske bitke, i oslobođenje Beograda. Jedini na poprištu angažmana da se i godišnjica Kolubarske bitke što svečanije obeleži ostao je Mihajlo Švabić. Bio je on tada Predsednik Glavnoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Srbije, pa je po tome položaju automatski bio i Predsednik odbora za pripremu godišnjice Kolubarske bitke. Tu dužnost Švabić je vrlo intezivno obavljao, intimno veoma angažovan, okupio je oko sebe izvestan broj aktivnih vojnih starešina, nekoliko istaknutijih intelektualaca-istoričara, a bili su konsultovani i još po neki živi učesnici Kolubarske bitke.

Kad je okončao sve predviđene radnje u okviru programa proslave, Mihajlo Švabić je pismom obavestio Predsednika Tita sa namerama, planovima, predviđenim programom proslave u Lazarevcu sredinom decembra 1964.godine. Dan uoči proslave, uveče, zagrme radio, televizija (sutrašnja jutarnja izdanja novina, pre svega „Politika" i „Borba") naglašenim tonom saopštavaju" Predsednik republike, Vrhovni komandant JNA, Maršal Jugoslavije Tito šalje svoj venac, koji će sutra dan na kosturnici izginulih srpskih ratnika u Kolubarskoj bici, sahranjenih u Lazarevcu, položili u njegovo ime general armije Nikola Ljubičić. Ljubičić će u ime Tita pozdraviti učesnike proslave! Dakle general armije, što je najveći čin u JNA, Srbin, Nikola Ljubičić, Užičanin položiće Titov venac i govoriti na proslavi u Lazarevcu!

Neopisiva radost, pre svega među visokim funkcionerima republike Srbije, koji su se bili distancirali i pasivizirali u pripremama te proslave, prepuštajući sve to nepokolebivome i upornome Mihajlu Švabiću! I svi su se rano sutra ujutru uputili ka Lazarevcu. Prvi među njima "potrčao" je Aleksandar Bakočević, za koga sam ja u šali, kad bila reč o povratku Crnjanskoga i obeležavanju 50-te godišnjice početka Prvog svetskog rata leta 1964. podsećao na one stihove: "...Padajte braćo, plin'te u krvi, pustite mene da bežim prvi!" I moj šef Jovan Veselinov sa velikim apetitom i zanosom rano se odvezao do Lazarevca.

Proslava u Lazarevcu zaista je bila veličanstvena, istina je: zahvaljujući Titovoj odluci da proslavu pozdravi, pošalje svoj venac na kosturnicu izginulih ratnika, odredi generala i uputi pozdrav učesnicima proslave.

Tito je ovim gestom zaista oduševio sve učesnike proslavu Lazarevcu, i ne samo njih. Žagorili su razdragani mnogi: "Eh, drug Stari, vojnik prvoga reda" i sve u tome stilu.

Po onoj narodnoj: "Sve je lepo što se lepo svrši" može se kazati da se i 1964. lepo završila, i u tome je najveća zasluga Titova. Tim gestom Tito je zaista ubrao mnoge poene među Srbima, ali izgleda i među saveznicima Srbije u Prvom svetskom ratu.

Činjenica je, to je moje duboko uverenje, stvoreno na bazi brojnih drugih Titovih čestitki ratnicima! Voleo je on da se pojavljuje u ulozi ratnika, Vrhovnoga komandanta, maršala jugoslavije.

Posećivao je i lično stratišta na Sutjesci, Drvaru, Kragujevcu (Šumaricama), Sremskom frontu, Batinskoj skeli itd.itd. Uvek kada je posećivao Grčku, lično, ili preko svoga izaslanika, oficira JNA visokoga ranga ili funkcionera svoga protokola, Tito je polagao vence na grobnice srpskih vojnika izginulih na solunskome frontu itd.

Ponavljam: posetio je i Šumarice u Kragujevcu, stratište u Jajincima, na Kozari i drugde. Ali... Ali nikada nije posetio Jasenovac! Zašto?

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane