Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

O posledicama ''Brionskog plenuma'': Razgovori i dogovori o saradnji Srbije i Bosne i Hercegovine i Srbije i novi nesporazumi u YU (14)

Bratske podele i državni interesi

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma", na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića

Milentije Pešaković

Sredinom 1965. godine u Beogradu su održani prvo razgovori i dogovori o saradnji između delegacija Srbije i Bosne i Hercegovine, a mesec-dva kasnije i između delegacije Srbije i Makedonije. Pada u oči jedna kontradiktornost: na istorijskoj Proširenoj sednici Izvršnoga Komiteta CK SKJ 14-16 marta 1962. godine u Beogradu, odlučeno je da ubuduće sporove, pre svega oko privrede, između dve ili tri republike, rešavaju međusobno razgovorima i dogovorima zainteresovane republike. Da se ti i takvi sporovi „ne dižu na savezni nivo, posebno ne odmah i dramatično". Tek posle više od godine i po dana održani su prvi takvi razgovori i dogovori između izvršnih komiteta Saveza komunista Srbije i Crne Gore. Tolika pauza može se objasniti sledećim okolnostima: Čekalo se da prvo bude donet novi ustav (donet je 1963.) a zatim da se obavi tzv. rotacija na svim nivoima osim za druga Tita, kako je to Kardelj objasnio). I da ta nova rukovodstva pregovaraju i dogovaraju se.

Ok! Ali kako objasniti pauzu od godine i po između razgovora i dogovora između izvršnih komiteta CK SK Srbije i Crne Gore (decembar 1963.) i sredine 1965. kada su održani razgovori i dogovori između Srbije i Bosne i Hercegovine, i Srbije i Makedonije!?

Moj je odgovor sledeći: Po onoj narodnoj: "...Koga zmije ujedaju kasnije se plaši i guštera!" Posle kritike Tita i Kardelja i naročito Kardelja, zaključaka o razgovorima i dogovorima izvršnih komiteta CK SK Srbije i CK SK Crne Gore-bilo je više obazrivosti u svim republikama: o čemu i kako razgovarati, kakve zaključke usvajati. Ni između ostalih republika nije bilo žurbe u tome pogledu...

Razgovori između delegacija Srbije i Bosne i Hercegovine održani su u Beogradu, u kabinetu Jovana Veselinova-Žarka, sekretara CK SK Srbije, i to neposredno po useljenu CK SK Srbije u novu zgradu (tzv.Zgrada CK SKJ) na Novom Beogradu (danas zgrada „Ušće").

Delegaciju Bosne i Hercegovine sačinjavali su: Rudi Kolak, predsednik Izvršnog veća BIH, Rato Dugonjić, predsednik Narodne skupštine BIH, i Cvijetin Mijatović, sekretar CK SK BIH. Delegaciju Srbije sačinjavali su: Dragi Stamenković, predsednik Izvršnoga veća Srbije, Dobrivoje Radosavljević-Bobi, potpredsednik Narodne skupštine Srbije, i Jovan Veselinov, sekretar CK SK Srbije. Primetno je da sastanku nije prisustvovao Dušan Petrović-Šane, predsednik Narodne skupštine Srbije, nego je poslao svoga potpredsednika Dobrivoja Radosavljevića-Bobija, posle rotacije došavšeg iz CK SKJ u Srbiju. To ću pokušati da objasnim u par rečenica na kraju ovoga teksta u razgovorima i dogovorima delegacija Srbije i Bosne i Hercegovine. Sastanku sam prisustvovao kao zapisničar i u slučaju potrebe kao ekspert šta je i kako regulisano pozitivnim YU propisima. Za tim nije bilo potrebe! Svakom učesniku sastanka kasnije sam dostavio zapisnik, i svi su ga usvojili bez ijedne primedbe ili sugestije. Jedino je Radosavljević Bobi želeo da dve rečenice iz njegove diskusije malo drugačije formulišem; ispisao je takav predlog.

O čemu se i kako razgovaralo!?

Kada bih pri ruci imao zapisnik koji sam vodio na tome sastanku mogao bih detaljnije da pišem i o mnogim detaljima. Ali meni je 1976. godine UDB-a (beogradska, republička, savezna ili KOS-nisam sasvim načisto ko od njih, odneli iz moga stana oko 5.200 stranica autorskoga teksta: 12 godina koliko sam radio u Izvršnom veću Srbije, CK SK Srbije, Savetu Federacije, Savezu sindikata Jugoslavije (priprema Drugog kongresa samoupravljača Jugoslavije; održan je u Sarajevu) i CK SK Jugoslavije-svakodnevno sam pisao, komentarisao, šefove informisao, uvek po dva primerka čuvao za svoju arhivu-plus: crvene biltene TANJUG-a, Žute biltene Ministarstva inostranih poslova; brojne izveštaje i analize republičkoga i saveznoga javnog tužioca; kriminalističke policije, republičke i Savezne uprave državne bezbednosti, brojne molbe, žalbe...stranaka.

1. Najvažnije: prepisi (sve u tri primerka!) zapisnika Politbiroa, kasnije Izvršnoga komiteta CK SK Srbije od 1944. do 1952. godine. Sva dokumenta bile su kopije, a ne originali! Po profesiji sam novinar-komentator, a svu ovu dokumentaciju skupljao sam i čuvao po dogovoru sa drugovima: Jovanom Veselinovim, Dobrivojem-Bobijem Radosavljevićem i Petrom Stambolićem.

Kad odu u penziju-magnetofon, sva ova dokumentacija, međusobni razgovori, finale: nekoliko knjiga-zbornika o razvoju Srbije u Jugoslaviji, ulozi Komunističke partije Jugoslavije itd.itd. Petar Stambolić mi je u jednom razgovoru kazao: „...Ništa nije uništeno od dokumentacije koja Vam je oduzeta. Sve je u Arhivu Jugoslavije i Arhivu Srbije. Želim Vam da uspete , druže Pešakoviću!" Dobrica Ćosić je u jednom momentu bio svedok šta mi je oduzeto i nešto vraćeno, i kazao mi je tada, ljutito: "...Mamicu im njihovu! Pa ni Staljin nije mogao da sakrije svoja nedela, neće ga ni ovi naši...Sve sam ih stavio ili ću ih još staviti u moje knjige..."

Kad sam jednom objašnjavao Milovanu Đilasu šta mi se sve desilo i dešavalo, i da mislim da je glavni organizator cele te hajke na mene bio Stane Dolanc, zbog nekih mojih kritika njegovih uzurpatorskih poteza, Đilas mi je govorio: "...Sve je to delo Titovoga režima. Pa i Dolanc je proizvod Titovog režima!"

Dakle, u produžetku ću se osloniti na svoja sećanja sa toga sastanka, delimično i na novinske vesti tih dana. Zbog „opekotine" sa detaljnijim zaključcima razgovora i dogovora izvršnih komiteta CK SK Crne Gore-niko više nije detaljnije javnosti saopštavao tok i rezultate međurepubličkih razgovora i dogovora.

A od malena bije me glas da imam fenomenalnu memoriju. Uvek sam se pridržavao svoje prirode ali i savete dr. Dušana Lotice, ministra finansije u Vladi dr. Milana Stojadinovića, pre drugog svetskog rata (živeo je 106 godina!), koji mi je često govorio: "...Gospodine Pešakoviću, nikada ne dozvolite da Vam se mozak zaparloži. To ima loše posledice po tri ostala trakta: disajni, probavni i krvni...."

Inače, od malena sam slušao: „...Udaren sam mokrom ženskom čarapom, ako je reč o mom eventualnom solo ili horskom pevanju... Razbežale bi se i svinje i ovce...Tešim se onom narodnom: Bog ne daje dva dobra!"

„Milentije bio u podrumu kad je Bog delio sluh!" govorili su moji seljaci. Dakle, pišem na osnovu svoje memorije. Ali, kako bi to Crvenoarmejci oktobra 1944. ispisali po beogradskim zgradama: "Provereno . Min. njet!" Provereno, mina nema, ergo: sigurno je!

Delegacija Bosne i Hercegovine na ovim razgovorima nametnula je jedan strogo formalni način razgovora: vrlo zvaničan, nema razgovora: upadanja u reč jedan drugom, kad govornik završi svoje izlaganje tek onda mu se može eventualno uputiti pitanje, komentarisati kazano, suprostaviti u mišljenju...Rečju, sa te formalne strane sasvim drugačijeg sadržaja od prethodnih, a i potoniji razgovora republičkih delegacija drugih republika. Delegacija BIH bila je solidno pripremljena, međusobno usaglašenih pogleda, rezonovanja, argumenata...

Svi su imali u svojim blokovima, sveskama, ispisane cele stavove o pojedinim pitanjima, i često ih u celini čitali u razgovorima, čime su ostavljali utisak serioznosti, „nema odstupanja" itd. Nisam nikada prisustvovao razgovorima delegacija dveju država, međunarodno -pravnih subjekata, ali mi se čini da su delegati BIH tako postupali i želeli da tako-budu shvaćeni.

Prvi je govorio Rudi Kolak, predsednik RIV Bosne i Hercegovine. Referisao je o osnovnim karakteristikama privrednih zbivanja, aktuelnost i u BIH, i sl. Kao novum, ozbiljno pitanje: Kolak je izložio situaciju u BIH rudnicima, posebno „Kreki" i „Banovićima", iz kojih se rudnika Beograd uglavnom snabdevao ugljem za ogrev u domaćinstvima. Kolak je izjavljivao, a Dugonjić i Mijatović to podržali: ako Beograd i dalje želi da se iz „Kreke" i „Banovića" snabdeva ugljem on-Beograd (ili Srbija) mora prethodno da investira u proširenje kapaciteta okna u ta dva rudnika. To je bio novum, budući je proširenje kapaciteta rudnika bila stvar Opšteg investicionog fonda, dakle Federacije-Jugoslavije.

Na to su ukazali prvo Dragi Stamenković pa onda i Jovan Veselinov, i da su takvi zahtevi BIH „van sistema". Međutim, Dobrivoje Radosavljević-Bobi, član delegacije Srbije, opravdao je takav zahtev delegacije BIH! Čak i posle izlaganja D. Stamenkovića i J. Veselinova o masovnom učešću omladine Beograda u radnim brigadama na izgradnji pruge Brčko-Banovići, bez ikakve nadoknade, i sl. Međutim, D. Radosavljević je svoj stav i zahtev delegacije BIH opravdao, objašnjavao novim tendecijama u razvoju sistema u Jugoslaviji: radničko i društveno samoupravljanje , odgovornost osnovnih privrednih subjekata i za investicije, proširenu reprodukciju.

O tome nije postignut jedinstveni stav dveju delegacija, a ne znam da li su „Kreka" i „Banovići" kasnije od Beograda zahtevali prethodno investiranje u njihove kapacitete, pa tek-onda pravo na kupovinu uglja iz tih rudokopa. Posle izlaganja Rudija Kolaka govorio je Rato Dugonjić, predsednik Narodne skupštine BIH. On je dosta detaljno govorio o iskustvima u radu Skupštine u novom sazivu-saziv, sastav na osnovu novoga ustava SFRJ iz 1963. godine. Tada su i u republičkim skupštinama, kao i u Saveznoj, „ustoličena" i tri nova veća: Kulturno-prosvetno, Socijalno-zdrastveno i Organizaciono-političko. Podsetimo se: ranije je bilo „ustoličeno" tzv. Veće proizvođača, nazvano-Privrednim većem. Sva je ova silna veća-po prvom ustavu postojala su samo dva veća: Savezno i Veće naroda u Saveznoj skupštini, u republičkim skupštinama samo samo jedno tzv. političko veće. Osim Veća naroda sva ostala veća birana su na rok od četiri godine, na izborima-koji su održavani po principu: jedan čovek-jedan glas. Savezno veće birano je po principu: Jedan poslanik na 60.000 birača. O ovim silnim Kardeljevim novotarijama-kasnije u jednom tekstu iz ove moje serije u „Magazinu Tabloid".

Izlaganje Rata Dugonjića bilo je prilično zanimljivo, i zbog sastava stanovništva BIH: Srba, muslimana-nacionalno neopredeljenih (bilo je relativno dosta muslimana koji su se izjašnjavali Srbima, jer zapravo veliki broj muslimana bili su potomci Srba, koji su prešli u islam za vreme Turske vladavine, a da bi time lakše savladali brojne životne probleme).

2. Ustav iz 1946. usvojen je u Saveznoj skupštini sa jednim glasom. Bio je to to jedan poslanik-musliman, koji je smatrao da i muslimani treba da budu imenovani sa velikim „M"-kao nacija. Milovan Đilas je odgovarao tome poslaniku zašto muslimani-nacionalno neopredeljeni ne mogu biti imenovani kao nacija. U osnovi: ne može samo religioznost, pripadanje jednoj veroispovesti da budu kriterij, jedini za „naciju".

Po popisu stanovništva Jugoslavije iz 1948. godine: 72.000 hiljade muslimana opredelilo se kao „Srbi"; 25.000 kao „Hrvati", 770.000 kao: muslimani-nacionalno neopredeljeni. Međutim, u jednom trenutku, što bi se reklo: S neba-pa u rebra! Rato Dugonjić saopštava da je stav BIH da se u buduće fudbalska reprezentacija Jugoslavije sastavlja od igrača, najboljih, iz svih republika. A ne kao dosad: po pravilu samo od igrača „Crvene Zvezde", „Partizana", „Dinama" i „Hajduka". Svoj stav Dugonjić obrazlaže: Ako je to reprezentacija Jugoslavije, onda mora biti u toj reprezentaciji zastupljena svaka od šest republika. A, ima, veli Rato, dobrih fudbalera i u BIH, i u Sloveniji, i u Crnoj Gori! I u Skoplju, u Makedoniji.

Reagovao je dosta blago, ali jasno-Dragi Stamenković: "...Bilo bi u neskladu da se politika meša u stručne stvari, kompetencija saveznoga kapitena fudbalske reprezentacije". Na to je Rato: "...Ovo je prvorazredno političko, a ne stručno pitanje". Ostali su ćutali. Kad je završen sastanak i razišli se učesnici ostao sam sam sa Veselinovim u kabinetu njegovom. Tada Žarko meni: "...Vidiš li ti šta sve traže ovi naši drugari. Čudi me da nisu zahtevali da beogradski 'SPORT', koji ima podnaslov: 'Jugoslovenski sportski list'- da skine taj podnaslov, jer ovo 'jugoslovenski' iz Beograda mogu da kvalifikuju unitarizmom!"

Biću slobodan da ispišem u par rečenica svoje stanovište o Ratovom predlogu. Rato Dugonjić je uživao nedostižni prestiž, bio je voljen od nas SKOJ-evaca! Postao je sekretar CK SKOJ-a posle tragične pogibije legendarnog Ive-Lole Ribara, omiljenoga sekretara CK SKOJ-a. Rato je bio i dobar orator; dinamičan drugar. Na njegov zov SKOJ-evci bi, kako bi to moji seljaci kazali: „Jurišali na go nož"!

Rato je bio i predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije. I u toj funkciji zadivio je nas sve, navijače posebno. Bila je skupština FIFE u Parizu. FIFA je tražila da mi, Jugoslavija, podnesemo molbu za prijem u njeno članstvo, jer smo nova država. Rato se suprotstavio tome zahtevu argumentom: „...Mi, nova Jugoslavija-nismo nova država. Mi smo samo režim. Mi inače priznajemo sve međunarodne obaveze bivšega režima , pa tako i naše obaveze prema članstvu u FIFI!"

Ta Ratova argumentacija je pobedila. FIFA nije zahtevala kasnije da podnosimo molbu za novi prijem u njeno članstvo. To bi, svakako, za nas bilo nepovoljno: mogla je FIFA da nas „gnjavi i maltretira" raznim smicalicama! Zbog te pobede Rato je bio nova legenda među nama mladima! A, da podsetim na još jedan detalj: Rato je bio svojevremeno sekretar gradskoga komiteta Partije u Beogradu, i kao takav sekretar Izvršnog odbora Gradskog narodno-oslobodilačkoga odbora grada Beograda. Tada je „sekretar" bio glavna ličnost i vlast-„predsednik" je bio više protokolarna ličnost.

Bejahu demonstracije u Beogradu povodom tzv. Tršćanske krize. Najmasovnije su bile studentske i omladinske oko „Kolarca" i filozofskog fakulteta. Urnebesno smo skandirali: „Život damo-Trst ne damo!", „Tito-Partija-Armija", „Trst-Gorica- i Rijeka-biće naši dovijeka!" Na ovu parolu: „Tito-Partija-Armija" kroz masu se probijao Rato Dugonjić kao šilo, i uzviknu: „Svi smo mi Armija"! Prihvatili smo tu parolu urnebesnim glasom i povicima: „Da ga nosimo!" Bila je tada najveća počast i priznanje govorniku da ga masa zatim nose na rukama, i izgovaraju njegovo ime!

A sada moj ljubimniji Rato-ovako! Iz svake republike po neki fudbaler u fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije! Kuda s tim! I danas nemam razumevanje za ovaj predlog omiljenoga Rata Dugonjića. Bio je on pre Drugog svetskog rata i solidan fudbaler u Sarajevu; pamtim ga i od tada! Bio je navalni igrač Sarajevske „Slavije".

Vele naučnici: I u biologiji funkcija stvara organ! A, tek kako politika formira mišljenje i stavove pojedinaca, naročito pojedinaca!

Na kraju je govorio Cvijetin Mijatović, sekretar CK SK Bosne i Hercegovine. I on je većim delom gledao u notes, čitao pasuse iz svoga bloka. Njegovo izlaganje bilo je sa povišenim glasom, na momente dramatičnim ocenama i upozorenjima. Okosnica njegove reči bila je ocena da se u Bosni i Hercegovini sve intenzivnije manifestuje podvajanje ljudi po nacionalnoj osnovi. Srbi se sve više okreću Beogradu kao svome glavnome gradu, Hrvati isto tako. I jedni i drugi Sarajevo doživljavaju kao najveći grad u BIH, ali ne i kao glavni grad svoje republike, ergo samostalne države. Hrvati uglavnom čitaju „Vjesnik" i drugu zagrebačku štampu, Srbi „Politiku" i drugu beogradsku štampu, naročito sportsku. Tiraž „Sporta", beogradskog lista, u stalnom je porastu...

"Oslobođenje" ima mali i sve manji prodajni tiraž. Mijatović podvlači da su odlučni da tim tendencijama, kretanjima stanu na put. Pa u tome kontekstu kaže kako su prodavcima novina prosto naredili da ujutru „Politika" i „Vjesnik" drže ispod tezge-na tezgi samo „Oslobođenje" u celini ili većim delom rasproda-onda iznose na tezge „Vjesnik" i „Politiku", „Sport"- „Borba" je inače imala relativno mali tiraž u BIH, i kupovali su njeni stalni, i uporni, čitaoci, najčešće stariji partizanski borci i bivši funkcioneri KPJ.

Svi su pažljivo i znatiželjno slušali Mijatovićevo izlaganje, i mogu reći: zapomaganje za spas samostalnosti Bosne i Hercegovine. Jedino je Jovan Veselinov jednom sa malo humora upao u Mijatovićevo izlaganje: pitanjem da li je to vaše naređenje prodavcima novina u skladu sa slobodom štampe i drugim našim parolama, na šta Mijatović nije odgovorio.

Dok je Mijatović objašnjavao prilike u republici BIH i posebno"politikom" rasprodaje „Vjesnika" i „Politika" tek posle rasprodaje „Oslobođenja", razmišljao sam da možda i Dugonjićev predlog da se fudbalska reprezentacija Jugoslavije formira od igrača iz svih republika, a ne samo „Zvezda", „Partizana", „Dinama" i „Hajduka" nije u funkciji afirmacije samostalnosti i ravnopravnosti, pa čak i opstanka Bosne i Hercegovine kao celine, ravnopravne federalne jedinice u okviru SFRJ.

Ta odlučna nastojanja rukovodstva BIH da po svaku cenu zaustave raslojavanja svoje republike po nacionalnoj osnovi: Srbi, Hrvati, muslimani zbunjeni... bila su naglašena za vreme „vladavine" Branka Mikulića. Muslimani kao nacionalno neopredeljena skupina ljudi, dekretom 1968, postali su nacija u YU, čime su želeli da ojačaju samostalnost Bosne i Hercegovine i njeno postojanje kao šeste republika u Jugoslaviji. Drugi značajniji korak bio je priprema proslave 40-te godišnjice Drugog zasedanja AVNOJ-a 1973. godine.

I bila je to proslava u mnogo koje čemu afirmativna, pa i trijumfalistička za grad Jajce, ali i za BIH. Bilo nas je petoro iz stručne službe CK SKJ koji smo pripremali Titu referat, ekspoze za tu proslavu. Ja sam imao zadatak da napišem tekst o politici bržeg razvoja nerazvijenih područja, kao konstanti društveno-ekonomskog sistema SFRJ. Napisao sam šest stranica sa uobičajenim proredom i predao Titu. Moj se tekst završava rečenicom: „...I dalje ostaje naša politika bržeg razvoja nerazvijenih područja: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Kosova i Metohije". Tito nije izmenio ni zapetu u mome tekstu, ali je u citiranoj poslednjoj rečenici „i Kosova i Metohije" ubacio reč: „naročito" ispred „Kosova i Metohije". Kazao mi je: „...To nas ništa ne obavezuje posebno, a ovima dole na Kosovu i Metohiji biće drago".

Razmišljao sam tada: Kakva lekcija za mene! Šta znači biti političar „ništa nas ne obavezuje, a biće drago onima koji su pomenuti!" Posle svakoga pojedinačnoga izlaganja drugova iz BIH bilo je bilo je kraćih komentara članova delegacije Srbije, a na kraju je svaki od njih pojedinačno, posebno Dragi Stamenković, malo detaljnije, govorio o privrednim problemima u Srbiji.

Srbija je tada vodila borbu „u prsa" da federacija finansira izgradnju sedam kapitalnih objekata u Srbiji, pod istim uslovima pod kojim je federacija finansirala tzv.kapitalne investicije u svim drugim republikama. Ta borba nije bila laka, a kako se završila, i zbog čega tako-kako je bilo, u jednom od sledećih nastavaka ove moje serije u Magazinu Tabloid.

Sledeću veliku afirmaciju, i međunarodnu, Bosne i Hercegovine doživela je vrlo uspešnom organizacijom Zimske olimpijade u Sarajevu 1984.godine.

Ali..."Komedijan slučaj" se desio!" Upravo danas, 12. januara 2017., dok ispisujem ove redove „Politika" objavljuje pismo Nikole Stojanovića, nekadašnjeg visokog funkcionera BIH, u kojem on kritikuje slovenačke medije koji definišu sve poruke koje stižu od rukovodstva Srpske Republike kao „opasni separatizam". Stojanović podseća da su separatizam u Jugoslaviji prvi manifestvovali Slovenci! I da je on-Nikola Stojanović-na sastanku rukovodstva Slovenije i Bosne i Hercegovine 1990. upozoravao Slovence da svojom secesijom stvaraju haos u SFRJ, i da će to proizvesti krvavi rat u Bosni i Hercegovini. I konstatuje Stojanović: Slovenci su nam tada odgovorili: "Pa to je vaš problem!" I došlo je do krvavoga rata u BIH! I sada, primećuje Stojanović, sa te strane, slovenačke, stižu nam pridike o političkom moralu! Ne prihvataju da su zapravo oni, Slovenija, započeli čitav proces u raspadu Jugoslavije, zaključuje Stojanović.

Dakle, Nikola Stojanović konstatuje da je slovenački separatizam glavni donator raspada Jugoslavije, pa u tome i krvavoga rata u Bosni i Hercegovini 90-tih godina. Dva dana ranije „Politika" objavi tabelu: prosečna plata u evrima u desetak država, bivših socijalističkih zemalja: šest republika u SFRJ, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji. Po toj tabeli: prosečna plata u Sloveniji su više od tri puta veće nego u BIH, tri puta veće nego u Srbiji, veće mnogo nego u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj...Da je Slovenija u sastavu SFRJ bila bi i danas neka „uravnilovka" ni u kom slučaju Slovenija ne bi imala toliko veće prosečne plate od drugih republika u Jugoslaviji, pa ni od istočno-evropskih socijalističkih zemalja.

Da ne ekspliciram analizu, samo dve konstatacije: prvo, po onoj marksističko-materijalističkoj filozofskoj tezi: „Društveno biće određuje svest, a ne obrnuto", ili kako bi narod kazao: „Čovek misli iz stomaka...".

Slovenci su se opipljivim materijalnim razlozima i perspektivom rukovodili kad su napuštali SFRJ. Državne su im bile garantovane opštim evropskim sporazumom, konačno i Osimskim sporazumom SFRJ i Italije. Više im nije bila potrebna JNA, pa ni Jugoslavija, zar ne !? Drugo, i tada 1990, kao ni 1965., kao ni danas, opšta politička i bezbednosna situacija u BIH nije bila ružičasta. Pretili su prete krvavi obračuni!

U vezi svega toga razmišljam da u slučaju Bosne i Hercegovine nije po sredi ona narodna: Što se grbavo rodi, to život ne ispravi!Kako je BIH rođena kao samostalna Federalna jedinica odlukama Drugog zasedanja AVNOJ-a 1943. u Jajcu?

KPJ nije oblikovala Jugoslaviju u skladu sa odlukama Drezdenskog kongresa KPJ iz 1928., kako govori i piše Borisav Jović, neko u skladu sa Sovjetskim ustavom iz 1936. godine. Po tome ustavu SSSR bio je sastavljen od 15. samostalnih, sovjetskih republika, toliko samostalnih autonomnih pokrajina ili pokrajina u sastavu pojedinih republika....Politbiro CK KPJ: Tito , Kardelj, Ranković i Đilas po tome obrascu su želeli da bude sastavljena i buduća državna organizacija Jugoslavije ( a ne da Jugoslavija bude razbijena, ukinuta!). U njihovoj koncepciji bilo je čvrsto opredeljenje: Bosna i Hercegovina nema „nacionalnih „ uslova da bude samostalna republika; ona će biti autonomna pokrajina u sastavu Srbije, jer Srbi u BIH čine skoro polovinu njenog stanovništva. Tako su koncipirali i buduće odluke AVNOJ-a!

I šta se onda desilo?

Na tri dana pred Drugo zasedanje AVNOJ-a u Jajcu stiže delegacija BIH: na čelu delegacije , šef Rodoljub Čolaković (Srbin) Đuro Pucar (Hrvat) i Avdo Humo (musliman). Nota bene: malo slovo „m"usliman! Njih trojica u u razgovorima sa Titom, Kardeljom, Rankovićem i Đilasom, dakle Politbiroom CK KPJ, energično zahtevaju da BIH odlukama AVNOJ-a bude proglašena samostalnom (šestom) republikom DFJ, ravnopravnom sa ostalim republikama. Glavni argumenti su im: Narodno-oslobodilačka borba na tlu BIH, najveće odlučujuće pobede su bile u BIH, i rađaju: ustanak 27. jula 41. u Drvaru, formiranje Prve proleterske brigade u Rudom 21.decembra 1941., zatim: Neretva, Sutjeska, Kozara, Bihać (prvo zasedanje AVNOJ-a), sada Jajce (Drugo zasedanje AVNOJ-a), krajiške brigade itd. Sve je ovo tačno, kao i sledeće: svim pomenutim dešavanjima, borbama, pobedama Srbi su bili: odlučujući činilac-Hrvata i muslimana bilo je relativno malo u partizanima, sve do kraja 1943. godine...

U jednom momentu, pričao mi je Đilas u tim razgovorima, zahtevima delegacije BIH, Tito se šakom desne ruke lupi po koleno svoje leve noge, koja bila preko njegove desne noge i kaže: "...Pa možda je to i najbolje rešenje. Da BIH bude samostalna republika , ravnopravna sa ostalih pet, da se više Srbi i Hrvati ne bi svađali oko BIH: čija je to teritorija itd:" I poput one: Rome locuta, causa finita: i ovom prilikom biće (i bilo je ) kako Stari kaže! Da možda tom i takvom odlukom Bosna i Hercegovina nije u startu grbava postala, i do dana današnjeg sporovi i Srba i Hrvata i muslimana, "I drž' ne daj!"

Razmišljam: nije li možda zrelo vreme za sledeće rešenje: Republika Srpska priključuje se Srbiji, zapadna Hercegovina koju većinom naseljavaju Hrvati priključuju se Hrvatskoj, muslimani ili Muslimani formiraju oko Sarajeva svoju samostalnu državu, ili optiraju-po sopstvenoj želji: za Srbiju ili Hrvatsku, kako koji kraj!

3. Ustav iz 1946. usvojen je u Saveznoj skupštini sa jednim glasom protiv. Bio je to jedan poslanik-musliman, koji je smatrao da i muslimani treba da budu imenovani sa velim „M"-kao nacija. Milovan Đilas je odgovarao tome poslaniku zašto muslimani-nacionalno neopredeljeni ne mogu biti imenovani kao nacija. U osnovi: ne može samo religioznost, pripadanje jednoj veroispovesti da budu kriterij, jedini za „naciju".

Po popisu stanovništva Jugoslavije iz 1948. godine: 72.000. kao: musliman-nacionalno neopredeljeni. Da do kraja budem jasan: Severni deo Kosova ostaje u sastavu Srbije, ostali deo Kosova, pa i Preševo, Bujanovac, Medveđa priključuju se Kosovu i Metohiji, ili u krajnjem Albaniji. 4. Razume se, uz međunarodne garancije Srbiji i Srbima da će njihova religioznost, kulturne i istorijske zadužbine: crkve , manastiri, spomenici itd. Biti posebno zaštićeni i Srbima uvek biti obezbeđen sigurno posećivanje tih zadužbina. Znam, ove ideje naišle bi na veliki otpor pre svega Hrvatske, ali i Makedonije, razume se, i mnogih u Srbiji.

Eto, tako me misao ponese, i nosi... Eto: Dixi et salvavi animam meam!

Da na kraju odgovorim na pitanje sa početka ovoga teksta : Zašto sastanku delegacije Srbije i Bosne i Hercegovine nije prisustvovao Dušan Petrović-Šane, predsednik Narodne skupštine Srbije, nego je poslao svog potpredsednika Dobrivoja-Bobija Radosavljevića?

Šatrovački kazano: "vadio se" pričom da je imao bolove u kičmi, išijas i dr. Imao je on te zdravstvene probleme: non-stop, ali je prisustvovao razgovorima delegacije Srbije i Crne Gore. Ti razgovori, zaključci, kako sam pisao, bili su žestoko kritikovani od strane Kardelja, delimično i Tita. Šane se plašio da nešto slično može da se desi i sa ovim razgovorima sa delegacijom Bosne i Hercegovine, i rezonovao je: siguran sam ako ne idem na taj sastanak!

Nije ovo bio ni prvi ni poslednji slučaj, ponašanje druga Šaneta. A on nije bio ni prvi ni jedini koji se ovako ponašao. Pomenuću samo još jedan slučaj meni "iz prve" poznat: Stevan Doronjski, član Izvršnog biroa Predsedništva CK SKJ, moj tada neposredni starešina, bio je i dušom i telom protiv politike Savka Dapčević-Kučar i Mike Tripala, dakle protiv tzv. maspoka u Hrvatskoj.

Ali nije smeo da ode na 21. sednicu Predsedništva CK SKJ u Karađorđevu, koja bila sazvana da se osvrne na aktuelna politička zbivanja, pre svega u Hrvatskoj. 5.I on „se vadio" da je odsutan zbog bolova u kičmi. A ustvari...Nije smeo da ode na tu sednicu, jer bi morao da se u diskusiji izjasni, a nije bio siguran na čijoj će strani biti drug Tito! Kad je slušao prenos, vesti i čuo da je Tito zagrmeo protiv Savke i Tripala, Doronjski se "iz cuga", kako bi to seljaci rekli: raskokodakao po hodnicima i kabinetima zgrade Predsedništva CK SKJ: "Pa upravo sam tako i ja mislio, delim u svemu stavove druga Tita na 21. sednici Predsedništva CK SKJ..."

Tito je znao za ovu „hrabrost" mnogih svojih drugara, pa je ponekad sa apetitom tu svoju moć i praktikovao!

Neko reče: "Lako ti je kad si prvi čovek!" Kaligula: Oderint, dum metuan: "Neka me mrze, samo neka se boje!" Tiberije: Oderint, dum probent: "Neka me mrze, samo neka odobravaju!"

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane