Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Muzej u Pančevu: šta se sve dešava nakon fajronta u krčmi i smene drugarice direktorke

Crni dani kulturnih dobara

Šta se sve dešava u Narodnom muzeju Pančevo, ko izigrava mamu-nojicu a ko je pobegao na bolovanje, zbog čega muzej podseća na vrt zveri i koje su sve egzotične zveri u njemu zastupljene? Ko je i sa čijim parama pravio virtuelni muzej na internetu a kakav je virtuelni muzej u stvarnosti, ko je daltonista i ko je pobrkao sivu i zelenu boju zidova, šta se sve nalazi u svetlarniku i zbog čega je kanalizacija curila na muzejske eksponate, čemu služe predmeti iz muzejske zbirke primenjene umetnosti i kako je smandrljana revizija likovne zbirke? Šta se sve nalazi na muzejskom tavanu, kako su prekrečeni zidovi svečane sale i kako je stradalo remek-delo Paje Jovanovića, "Seoba Srba"? Na ova i brojna druga pitanja odgovore je pronašao Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid

Stanislav Živkov

Nakon fajronta u krčmi odnosno, usledilo je mamurno buđenje i suočavanje sa bolnom stvarnošću, tako da je u ostacima Narodnog muzeja Pančevo došlo do izuzetne konsternacije pojedinih zaposlenih pa je tako, verovatno izigravajući mamu-nojicu koja sakriva glavu u pesak, drugarica direktorka Svetlana Mesicki naprasno zbrisala na bolovanje, verovatno kako bi izbegla nezgodna pitanja a još verovatnije kako bi našla novo rame za plakanje i sponzorisanje. Platica više nije 80. 000 dinara nego svega četrdeset i nešto, te stoga nije isključeno da će se uskoro aktivirati i njen plan po kome zbog nemogućnosti plaćanja računa mora da proda stančić od 101 kvadrata i da pređe u manji.

Posle tri i po godine direktorkinog zuluma, Muzej je pretvoren u pravi zverinjak pri čemu su se zaposleni međusobno takmičili u međusobnom cinkarenju, podmetanju i istovremeno u uvlačenju drugarici direktorki postavši tako idealan primer prerastanja supozitorije u kolonoskop, pošto je njihov stepen uvlačenja i obožavanja drugarice direktorke prerastao u funkciju mazohističkog seksa jer, osim mazohista, niko normalan ne bi sebi dopustio toliko samoponižavanje kako bi sačuvao svoju jeftinu guzicu zarad dobrih odnosa sa patologijom drugarice direktorke. Sve u svemu, ovu ekipicu najbolje je opisao slavni lik Pantelija u filmu "Maratonci trče počasni krug": "...Žao mi je što ste moji a ne deca nekog mog neprijatelja. Ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti"

Što se zverinjaka u muzeju tiče, tamo je zastupljeno više egzotičnih životinjskih vrsta pa su tamo zastupljene zaista retke vrste kao na primer ptica marabu, dve krmače, pitoma i divlja, zatim jedan vepar, jedan lajavi krelac, dva ocvala pekinezera, zatim guska punjena patkom kao i punjena plovka, zatim, su tu i štakara, te olinjala lisica, droplja i bogomoljka, a svi zajedno kao da su zapravo eksponati nekakvog virtuelnog antimuzeja, tim pre jer je kapitalno pseudomuzeološko dostignuće drugarice direktorke navodni virtuelni muzej koji je zapravo poslužio kao najidealniji način za pranje para iz državne kase pravo u džepove direktorkinog kućnog ljubimca navodnog filmskog reditelja Vladimira Kajlovca kome niko do sada nije video nikakvu diploma koju je čas stekao u Poljskoj, čas u Češkoj a ponekada u Slovačkoj.

Elem to kapitalno pseudomuzeološko dostignuće predstavlja najobičniji traljavo urađen web sajt na kome je s konca i konopca i bez ikakvog suvislog kriterijuma nakačeno jedno 350 muzejskih predmeta koje je tokom 9 meseci a parama Ministarstva turizma i Grada Pančeva, i pored živog i zdravog muzejskog fotografa koji za svoj posao prima platu, snimio upravo isti taj Kajlovac i još uz to kupio nekakvu volšebnu kameru navodno specijalno za ovo snimanje a sam Kajlovac se proslavio izjavom kako ova prezentacija nije nikakva novost ali je prezentacija navodno specifična jer su na sajtu povešane fotografije predmeta i tekstovi pa bi stoga bilo jako lepo i krasno da je Kajlovac recimo uspeo da pojasni razliku između web sajta sa fotografijama i tekstovima i web sajta bez ičega. Posebno je intrigantno kapitalno trabunjanje kako su ciljna grupa mladi, korisnici interneta, ali ne da im zameni odlazak u Muzej, već da im približi vrednosti koje se u njemu čuvaju. Takođe, sajt i njegov sadržaj će pomoći istraživačima u njihovom radu, proučavanju i pisanju radova, jer su fotografije u visokoj rezoluciji, pa se mogu sagledati i svi detalji na eksponatima. Novina je da su trodimenzionalni predmeti predstavljeni u formi videa, i neki se mogu bolje tako videti kako izgledaju, nego uživo, iz svih uglova, naglasio je Kajlovac. Međutim, posebno je važna činjenica da se na sajtu nalazi i virtuelna šetnja po muzeju koja predstavlja pravo Potemkinovo selo jer je stvarnost sasvim drugačija.

Naime, kada se kroči u ostatak Narodnog muzeja Pančevo, mentalni život svakog posetioca postaje teško ugrožen zagušljivom atmosferom kukavičluka, zavisti, pakosti , zlobe, beskičmenjaštva , udvorištva, diletantizma, bahatosti, korupcije, nepotizma i svega ostalog što se nakupilo u pseudomuzeološkoj septičkoj jami drugarice direktorke.

O tome dokle je surduknjavanje muzeja došlo najbolje će govoriti nezvanična virtuelna tura po muzeja koji je u takvom stanju upravo zahvaljujući svojoj doskorašnjoj drugarici direktorki koja je svesrdnim naporima pobačenih ostataka Žutog preuzeća uspela da spreči rekonstrukciju planiranu 2012. godine, sprečenu 2013. pa kao započetu 2014., pri čemu od svega toga nema ništa!

Elem, po sistemu-spolja gladac iznutra jadac, virtuelna tura započinje ispred centralnog rizalita Magistrata koji se u prizemlju dobrano ljušti zbog lošeg isušivanja zidova što ni najmanje nije smetalo drugarici direktorki da namesti poslić svom pajtašu Zumbul agi Nebojši Jeremiću koji je sistematski hoblovao sve tri muzejske kapije kako bi prezentirao izvornu strukturu drveta na vratima koja su od 1833 pa sve do 2015 godine bila prebojena sve dok drugarici direktorki nije palo na pamet da bi ih trebalo hoblovati kako bi Jeremić uzeo kintu!

Kada se uđe u zgradu u muzejskom holu u prizemlju na sve strane se vide obijeni zidovi što stoji još od isecanja vlage 2006 godine dok sa plafona podjednako vise stalaktiti paučine i krpe poslednjeg moleraja koji se odvojio od prethodnih viševekovnih naslaga. Naravno tu je i izdrndana dvorišna kapija a sveprisutni ostaci lapidarijuma uređenog 2012., a razbucanog 2014. godine, temeljno su prekriveni naslagama prašinčine. Kada se skrene u hodnik desno, najpre se naleti na metalnu kasu visine dva metra i tešku jedno 3 tone koja je do 1978. godine služila za slaganje knjiga u Gradskoj biblioteci a od tada kao deo scenografske dekoracije muzejskog hodnika, inače idealno mesto za trpanje svega i svačega. Malo dalje slede posebne zanimljivosti: ogoljeni kablovi na sve strane obijena i deformisana vrata ugrađenog plakara sa osiguračima i strujomerom nasuprot kojih je muzejska prodavnica smeštena u brlogu pored ulaza u prostor ispod stepeništa, u nastavku je izložbeni prostor nekadašnjeg legata Stojana Trumića u kome su donji delovi zidova prekriveni imitacijom tarabe što je bilo privremeno rešenje iz 2012. ali kako je rekonstrukcija propala, ta privremenost traje već pet godina, baš kao i sivi musavi premaz zidova u susednom izložbenom prostoru nekadašnjeg Legata Zorana Petrovića čiji je ulaz odmah do ulaza u klozet pa posetioci, kada ih uopšte ima brkaju šta je šta. Inače vrata su i dan danas nasađena naopako jer su bila skinuta radi snimanja nekakvog filma i to tako stoji i nikome ne smeta.

Važno je napomenuti da da je zbog očitog daltonizma drugarica direktorka sivu mazariju prozvala smaragdnom pošto je verovatno još opsednuta lovom u najmanju ruku na nekom maharadžu ili šeika sa punim sefovima smaragda, ali obzirom na stepen dotrajalosti i izakanosti dotične očito je da je to defitivno propala stvar, osim ako šeik ili šta već nije slep, gluv, nem i kljast pa mu je sve svejedno! Nakon klozeta, hodnik skreće ulevo sve do sporednog ulaza i stepeništa za desno krilo Magistrata a ovaj hodnik takođe predstavlja posebnu atrakciju pošto su sa leve strane vrata od raznih depoa prepunih buđi i memle jer su po direktorkinom nalogu sa fasade počupane klime koje su služile za odvlaživanje vazduha pa je sada manje više sve zrelo ili za dezinfekciju, dezinseksiju, uklanjanje buđi i ponovnu konzervaciju ili za odnošenje na deponiju gde je već završila velika količina mzejskih postamenata, vitrina i svega drugoga što se drugarici direktorki učinilo nepotrebnim.

Nasuprot depoa nalazi se zid prema svetlarniku u kome rastu u botanici još nezabeležene vrste svetlarničke flore, a kroz njega prolazi i kanalizacija iz maloprespomenutih klozeta pa je tako ostalo zabeleženo da je nakon jednog začepljenja, ustanovljeno da je bivši muzejski domar na jednom mestu iz revizionog šahta namerno gurao cipele u kanalizacionu cev, a na drugom konzerve pune šljunka a sve sa ciljem da napravi poplavu što se odrazilo prigodom skaredne izložbe štamparske radionice u muzejskom podrumu nakon koje je drugarica direktorka mrtva hladna ostavila predmete ispod kanalizacionih cevi iz kojih su fekalije neometano nekoliko meseci curile na inventar radionice tako da ono što nisu prekrila govna, prekrili su buđ i korozija a sve zajedno je prebačeno u depo iznad podruma gde se širenje buđi neometano nastavilo!

U dnu hodnika, je muzejska biblioteka u koju je drugarica direktorka uglavnom ulazila da iznosi zimnicu koju je tamo trpala ex muzejska pedagoginja inače bivši doživotni predsednik sindikata! Hodnik se završava sporednim izlazom u dvorište na kome su potpuno rasklimatana vrata koja se podupiru kamenim avanom visine od metra jerbo šarke ne drže. Kada se stepeništem neko popne na prvi sprat desnog krila muzeja direktno će naleteti na vrata čajne kuhinje koja nije oribana jedno 20 godina do kojih su još dva klozeta sa natrulim vratima i vodom koja ne radi.

Posebno je zanimljiv levi deo ovog hodnika jer se najpre naleće na nekadašnju kancelariju pedagoga u koju je samu sebe nakon smene preselila drugarica direktorka koja se našla u neplaniranom problemu jer je njena nekadašnja kancelarija odmah pored u međuvremenu pretvorena u stovarište krša, odnosno privremeni depo pa je tako sirota jadna drugarica direktorka ostala bez radnog prostora za rađenje radnje a osim toga nema više ni muzejske pedagoginje koja je u međuvremenu, baš kao pacov koji napušta brod koji tome, pothitno pobegla u penziju i usput se posvađala sa drugaricom direktorkom.

Inače u toj kancelariji, verovatno kako bi se sačuvao visi i dragoceni bronzani luster sa plavom kristalnom kuglom, koji je inače deo zbirke primenjene umetnosti iz koje su brojni primerci nameštaja razvučeni po kancelarijama radi veće udobnosti i scenografske dekoracije neradnog prostora kustosa!

Sledeća vrata u hodniku su vrata kancelarije Odeljenja za etnologiju a kada su uđe unutra naleće se na sedeću garnituru iz 1964 godine koja je specijalno projektovana i pravljena za opremanje Gradske većnice u Pančevu i koja je ustupljena muzeju radi popune zbirki primenjene umetnosti a sada služi za čapraz divan. Takođe u istoj toj kancelariji nalazi se više predmeta iz zbirki odeljenja za etnologiju nego u privremenoj stalnoj postavci ali je nastrašnije saznanje da su recimo odlično očuvana i konzervirana zaprežna kola pre nekoliko godina izbačena iz hola u prizemlju kako bi se oslobodio prostor i sada tavore pod naslagama prašine i šuta na muzejskom tavanu baš kao i mnogo toga drugoga.

Tako se recimo na muzejskom tavanu nalazi veliki broj gipsanih odlivaka i pripremnih skica skulptura vajara Božidara Jovovića koje ni za koga ne postoje pošto je drugarica direktorka mrtva hladna svojedobno izjavila kako je za nju to neki tamo vajar što po njoj nije bio dovoljan razlog da se taj materijal uopšte obradi ali je zato gromoglasno preko svih mogućh medija plasirala senzacionalnu vest kako se nakon stručnog nadzora Galerije Matice Srpske iz Novog Sada, koja je u pančevački muzej ušla po preporuci kolega iz Matične službe Muzeja Vojvodine, a koja je od septembra meseca obavljala. Takođe, stručni nadzor je došao do do neprijatnog saznanja da je iz likovne zbirke nestalo 53 dela što je samo po sebi nonsens jer se za sve to zna još delom od 1978, delom od 1990. godine a najlepše u svemu je bila činjenica da se uopšte nije znalo šta se traži jer navodno nisu postojale fotografije dela koja nedostaju...

Sledeći biser drugarice direktorke je bila njena izjava da je Matična služba Muzeja Vojvodine preporučila reviziju likovne zbirke koja je, po njihovim nalazima, u najlošijem stanju a umesto da to uradi višečlana komisija po direktorkinom nalogu radila je jednočlana komisija, a posebna je priča da ni posle toga likovna zbirka nije obrađen a kako treba jer, da bi se izbegao veliki posao inventarisanja, lepo je veći broj umetničkih dela, navodno zbog lošeg kvaliteta, proglašen za studijski materijal i nikom ništa.

Podsećanja radi septembra 2013 godine naložena je revizija svim zbirki a nakon četiri godine nije urađena nijedna! Drugarica direktorka bi trebala da položi račune i za oštećenje velikog broja predmeta belog rublja i veza u koje je obukla baletane i žgadiju da đuska da bi nakon đuskanja i cimanja sve predmete poslala majci školske drugarice svoje kćerke na tzv. odgovarajući odnosno najobičnije pranje u vešeraj iako je za svaki zahvat na predmetima obavezan rad stručnih konzervatora a ne vešerki te pravljenje konzervatorske dokumentacije od čega ovde nema ni D od dokumentacije. Drugarica BMW direktorka bi takođe trebala da položi račune za stanje u kome se sada nalazi muzejska zbirka ćilima, koje je dotična ribala četkom pod šmrkom u muzejskom dvorištu po kome je tekla obojena voda, kao i da položi račune za muzejsku zbirku kožuha koje je strpala 2006. godine u zamrzivač i pretvorila ih u santu leda!

Ipak, pored svega ovoga, trebalo bi postaviti i pitanje stanja u kakvom stanju se sada nalazi prva verzija "Seobe Srba" Paje Jovanovića koja je mesecima stajala neposredno pored slapova koji su se slivali u privremenoj stalnoj postavci Narodnog muzeja Pančevo i to zbog nenormalnog prokišnjavanja fušerski urađenog krova. Umesto da se krov privremeno sanira, to mesecima nije urađeno iz prostog razloga jer je drugarica direktorka sklopila nekakav ugovor sa Gradskom stambenom agencijom za sve popravke ali je svejedno krov mesecima stajao razbucan i prepun pukotina i rupa tako da se voda nemilice slivala po svim izložbenim prostorijama tog dela zgrade te da su podređeni danima skidali sa sprata desetine kofa i šafolja prepunih vode.

Svo to vreme je dragocena slika "Seoba Srba" stajala na zidu prekrivena najlonom u prevlažnoj izložbenoj prostoriji, a ostalo je zabeleženo da je prilikom jednog užasnog dažda, tokom kojeg je muzej plivao u vodi, drugarica direktorka bila na Zlatiboru, moguće u apartmanu Krin u vlasništvu svoje frizerke, gde su je podređeni zvali užasnuti situacijom nastalom prokišnjavanjem. To je izazvalo pravi nastup praćen urlanjem i dernjavom, što su se podređeni uopšte usudili da je uznemire tako banalnim povodom te da ima ko o tome da vodi računa misleći pri tome na navodno najstručniju slikarku konzervatorku Gordanu Stojanov, inače poznatiju kao ministarku, čija je jedina stručna referenca rad na restauraciji pozlate na ikonostasima. Uglavnom, ubrzo nakon toga, "Seoba Srba" je preneta u podrum Konaka kneginje Ljubice, radi izlaganja na izložbi „Beleške burnih odnosa" - „Austrijsko - srpski odnosi od 1836. do 1914" nakon čega netragom nestaje!? Naravno, usled neadekvatnog rukovanja, došlo je do oštećenja slike. Prema rečima očevidaca, slika se usled dužeg stajanja uz veliku vlagu dobro naborala, počelo je podljuskivanje i otpadanje bojenog sloja te su veliki delovi slike bili prelepljeni flasterima gaze, kako bi se sprečilo dalje oštećenje!

Ipak drugarica direktorka je pokazala izuzetno neznanje kada je reč u restaruaciji nepokretnih kulturnih dobara i to tako što je preko reda organizivala restauraciju enterijera svečane sale na šta je samo za prvu fazu straćeno 2,9 miliona dinara samo za prvu fazu radova iako u čitavom tom delu zgrade uopšte nisu rekonstruisani elektroinstalacija ni zaštita od požara niti je zamenjena stolarija. Zbog toga će nedavno restaurisani zidovi i plafon najverovatnije biti štemovani kako bi se sprovela nova struja. Za to vreme će zidno slikarstvo povremeno prokišnjavati sve do naredne rekonstrukcije...

Međutim lupetanje se nastavilo izjavom kako je u maju 2012. godine tokom snimanja filma In Secret, došlo do delimičnog oštećenja stubova u svečanoj Sali. Te da su restauratori i sa stubova skinuli kreč, a u narednom periodu, kada se steknu finansijski uslovi za to biće rađena i njihova mermerizacija...što je izazvalo je gromoglasan smeh jer u svečanoj Sali nema nikakvih stubova, jer je u pitanju jedinstven prostor duž čijih se zidova nalaze niše i pilastri. Međutim nastavak je dobio daleko spektakularniji pošto je od NIS-a izmuzeno još jedno milionče za restauraciju zidova što se svelo na najobičnije krečenje jer su po nalogu drugarice direktorke donji delovi zidova naprosto prekrečeni sa imitacijom originalnog slikarstva koje je ostalo ispod najnovijih naslaga kreča.

Ipak, kulminacija se dogodila kada je u muzej upala policija povodom istrage o uništenju predmeta iz muzejskih zbirki. Drugarica BMW je tada po svom običaju započela sa pretnjama: videćete vi ko sam ja, ja imam leđa, ovolika, meni niko ništa ne može, Jevreji stoje iza mene što je neko od prisutnih prokomentarisao rečima: pa svi znamo šta ti radiš na leđima.

Posebnu štetu muzeju drugarica direktorka nanela je u dilu sa Brankom Milojević smenjenom direktorkom Apoteke Pančevo kada je po svaku cenu sprečila preuzimanje i obradu inventara starih pančevčakih apoteka koji je muzej krajem 2012 godine preuzeo po službenoj dužnosit zaštite kulturnih dobara iz magacina u Banatskom Novom Selu. Naime, Milojevićeva je početkom decembra 2012. godine u lokalnom listu "Pančevac" osvanuo oglas Apoteke Pančevo kojim se pozivaju zainteresovane strane na javnu licitaciju nameštaja Gajićeve apoteke za koji se navodi da je dobro očuvan a početna cena na licitaciji bila je 11.000 evra.

Brzom reakcijom tadašnjeg direktora Muzeja, licitacija je sprečena i dogovoren je prenos nameštaja u Narodni muzej Pančevo što je u više kamionskih tura i učinjeno. Međutim još tokom prenosa ustanovljeno je da je najveći deo nameštaja Gajićeve apoteke pokraden, ali je takođe ustanovljeno da se u magacinima nalazi gotovo kompletan nameštaj Verigine apoteke kao i deo Lakićeve apoteke koja je demolirana još 1979. godine dok su sitni predmeti: stare kase, vage, bočice itd. razvučeni kao scenografska dekoracija po drugim apotekama u Pančevu Međutim direktorka apoteke je zaboravila da je u pitanju spomenik kulture čiji su nameštaj i ostala oprema bili sastavni deo spomenika kulture i samim time imali režim kulturnog dobra (apoteka je proglašena kulturnim dobrom Odlukom o utvrđivanju Gajićeve apoteke u Pančevu za spomenik kulture objavljenom u Službenom glasniku RS br 30/2007). glavnom, pronađeni nameštaj je prenet u Muzej ali dalja muzeološka obrada prekinuta je dužom bolešću nadležnog kustosa koji se na posao vratio tek maja 2013. godine a u čijem planu je bila priprema izložbe povodom 220 godina farmacije u Pančevu.

Za potrebe pripreme te izložbe od apotekarske ustanove Pančevo zatražena je predaja svih predmeta koji su razvučeni kao dekoracija po lokalima firme a na taj legitiman zahtev niko se nije udostojio da odgovori. Ipak izložba je otvorena , imala veliki uspeh koji je direktorka Apoteke pozdravila pismom u kome se navodi kako se nada da će u budućnosti biti otvoreno nešto slično apoteci na stepenicama u Vršcu. Međutim to je sprečila upravo direktorka BMW koja je zloupotrebila činjenicu da zbog duže bolesti predmeti nisu uneti u knjigu ulaza, pa se, očito u dogovoru sa Brankom Milojević direktorkom Apoteke, pojavila mašući pismom Milojevićke u kome je stajalo da Apoteka traži povraćaj predatog nameštaja radi opremanja seoskih apoteka i pozivajući se na to što Narodni muzej Pančevo nije ispoštovao svoju navodnu obavezu da uredi nešto slično Apoteci na stepenicama u Vršcu, na šta se Muzej uopšte nikada nije ni obavezao! Najstrašnije u svemu je činjenica da pančevačko Tužilaštvo nikada nije reagovalo povodom devastacije i razvlačenja Gajićeve apoteke a za nameštaj preuzet 2012. godine niko pojma nema gde je na kraju završio!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane