Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Poljoprivreda

Kako je srpski agrar postao plen međunarodnih lovaca na profit i domaćih secikesa koje rasprodaju državu

Mi sejemo, stranci će da žanju

Srpska poljoprivredna tradicija i mešetarska agroekonomija koju multinacionalne kompanije pokušavaju da nam nametnu svim silama, nemaju ništa zajedničko. Srpski poljoprivrednik zna da je zadrugarstvo najsigurnije tlo na kome je ikada stajao. Strani porobljivači i njihovi domaći "batleri", ne žele ni da čuju za to, jer vide srpskog seljaka kao roba na velikim, feudalnim lancima zemlje dobijenim korupcijom od vlastodržaca, mimo zakona. Neki od njih su taj ideal već ostvarili. Ima li nade da Srbija sačuva svoj glavni resurs, zemlju i hranu koju dobija sa nje? O ovom strateški najvažnijem pitanju za budućnost Srbije, specijalno za Magazin Tabloid piše Ljubodrag Jovanović, penzionisani agroekonomista iz Novog Sada

ing. Ljubodrag Jovanović

Za poslednjih pet godina, naprednjačka vlast promenila je četiri ministra poljoprivrede. U međuvremenu, Vučićeva diktatura bavi se sistematskom likvidacijom sela i agrara, što govori i podatak da u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji postoje samo gradska i ostala naselja, ali ne i sela (sa gazdinstvima), uprkos tome što polovina stanovništa živi u tim, životno važnim područjima.

Između poslednja dva popisa stanovništva, u Srbiji je ugašeno (nestalo) više od 150.000 porodičnih poljoprivrednih gazdinstava. Svako peto porodično gazdinstvo u Srbiji više ne postoji ali ta činjenica očigledno nije dovoljno ubedljiva da podigne na noge državu kako bi spasila šta još može da se spasi. Jer, bez seoskih, poljoprivrednih domaćnistava, nestaće ona ključna "infuzija" na koju sve brojnija gradska sirotinja još uvek računa.

U vreme između 2000. i 2010. godine, uništeno je 65 najvećih poljoprivrednih industrijskih kombinata. Na ovom groblju zaigrala je i naprednjačka vlast, prodajući i preprodajući ono što je ostalo. Jedan od najvećih kombinata u Evropi, PKB, pao je u šake naprednjaka. Umesto da država stane iza ovog giganta i da kaže da je u pitanje strateški deo srpske prehrambeno-prerađivačke industrije, koji će da poveže sve drugo što hoćemo da pokrenemo u poljoprivredi, Vučićevi "skakavci" se spremaju da i to prodaju.

Svaka četvrta privatizacija u poslednjih 16 godina, koja se tiče poljoprivredne i prehrambeno-prerađivačke industrije je propala, a niko nije odgovarao za uništene potencijale srpske poljoprivrede. Nema podrške malim domaćim proizvođačima, nema udruživanje malih proizvođača u zadruge, zadrugarstvo nema podrške države, ne postoji ideja obnova poljoprivredno-industrijskih kombinata, nema više ozbiljne domaće industrije poljo-mehanizacije, a najbolje poljoprivredno zemljište polako pada u ruke stranaca i domaćih tajkuna.

Drastično su smanjene subvencije poljoprivrednim proizvođačima u Srbiji, ojađeni su poljoprivredni proizvođači sa taksama za navodnjavanje i odvodnjavanje terajući ih da plaćaju i za 2015. i 2016. godinu. Vučićeva vlada ni do današnjeg dana nije obezbedila ozbiljne otkupne cene, sigurnost otkupa ni sigurnost visine cena? Uništena je domaća industriju poljoprivredne mehanizacije, domaći poljoprivrednik nema gde da kupi naš srpski domaći traktor, kombajn ili motokultivator.

Ukinute su carine na uvoz strane poljoprivredne robe i ubijena je domaća proizvodnja. Vučićeva vlada planira da ukine i carinske zaštite koje se tiču uvoza mleka i to će takođe ubiti konkurentnost domaćeg proizvođača.

Vlada Srbije je na predlog Ministarstva poljoprivrede usvojila pre dve godine i Uredbu o raspodeli podsticaja u poljoprivredi i ruralnom razvoju u 2016. godini, prema kojoj je trebalo da se mesto dotadašnjih 12.000 dinara po hektaru (6.000 za biljnu proizvodnju i po 3.000 regres za đubrivo i gorivo), poljoprivrednicima računa 4.000 dinara, odnosno 2.000 dinara za regres za đubrivo i 2.000 za biljnu proiozvodnju.

To je u praksi kasnije dovelo da su subvencije tri puta manje nego ranije, imajući u vidu da su ranijih godina podsticaji išli i preko 14.000 dinara.

Srbija je i do sada imala najmanje podsticaje za poljoprivrednu proizvodnju u regionu, a sada ih je spustila na nivo statističke greške i ona je o0d 2014. do 2016. umanjila bruto vrednost poljoprivredne proizvodnje za 400 miliona dolara, dok će nove mere ubijanja agrara (koje su opet u planu) taj pad samo produbiti.

Kada se smanjenje podsticaja poveže sa izmenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i isključivanjem mogućnosti da domaći poljoprivrednici zakupljuju državno zemljište na način kako su to do sada mogli da čine, jasno je da će se poljoprivreda naći u najvećem problemu u proteklih nekoliko decenija. A, 1. septembar 2017., kada stranci mogu da kupuju i zakupljuju koliko hoće, sve je bliži...

Ali, ako vlasti (i ove današnje i neke sutrašnje koje dođu) misle da razvoj poljoprivrede može da se bazira samo na osnovu inostranog kapitala, onda to neće biti srpska poljoprivreda, onda profit neće ostajati u Srbiji ni biti u funkciji njenog daljeg unapređenja, a mi ćemo postati samo jeftina radna snaga na zemljištu koje će od nas kupiti stranci. Mogući su, naravno, i drugačiji koncepti ako narod uzme vlast u svoje ruke, po imenu i prezimenu a ne po partijskim listama, oformi Vladu koja će da bude odgovorna takvom narodnom parlamentu i uspostavi potpuno drugačiji odnos snaga između Skupštine koja bi bila nadređena Vladi Srbije.

Ironično zvuči, ali, postoji Strategija poljoprivrede i ruralnog razvoja Republike Srbije koja je usvojena za period do 2024. godine, i treba da se operacionalizuje sa dva nacionalna programa: programom razvoja poljoprivrede i programom ruralnog razvoja u petogodišnjim trajanjima. Međutim, prema tvrdnji naših najboljih stručnjaka (neki od njih poput M. Ševarlića učestvovali su u izradi tri nacionalne strategije razvoja poljoprivrede) ova "operacije" služe samo za predizborne kampanje i umirivanje javnosti da su političari nešto učinili.

Mi smo imali i Zakon o stečaju iz 2009. koji je sprovođen po ubrzanom metodu i samo u periodu od 2010. do prve polovine 2012. likvidirano je 736 zemljoradničkih zadruga u Srbiji, ili dve petine ukupnog broja, pa su tako čitave oblasti ostale bez zadruga. Ti stečajevi su samo otvarani i zatvarani, jer niko od poverilaca nije bio zainteresovan da plaća enormne takse i da poteže sudske sporove, pa je tako sva preostala imovina u tim zadrugama, umesto da bude vraćena zadružnim savezima i posluži za formiranje novih zadruga, ili jačanje postojećih, preneta u Republičku direkciju za imovinu i na taj način podržavljena, što je nonsens u odnosu na sva međunarodna pravila vezana za zadružni sektor, i ko zna šta će biti s njom. Jer, Republička direkcija tu imovinu daje na raspolaganje lokalnim samoupravama, a našao sam podatak da su u jednoj opštini imovinu likvidirane zadruge po osnovu stečaja dali na raspolaganje nekom preduzeću za film i režiju.

Te strategije ostaju mrtvo slovo na papiru, jer ih ne prate i izvori sredstava koja su neophodna za promene i unutar poljoprivrede. Recimo, ove godine u budžetu Srbije nije ispunjena osnovna zakonska premisa, da po Zakonu o poljoprivredi i ruralnom razvoju najmanje pet odsto sredstava iz nacionalnog budžeta bude za agrarni budžet.

To je samo deo budžeta Ministarstva poljoprivrede, koji je namenjen za subvencije poljoprivrednim gazdinstvima i podsticaj razvoja poljoprivrede i ruralnih područja po različitim osnovama. Ali, kao što se vidi, ni tih para nema i neće ih ni biti.

Danas imamo nekoliko stotina hiljada hektara najplodnijeg zemljišta, pre svega na području Vojvodine, koje je defakto u rukama stranaca, iako zakon to (još do 1, septembra) ne dozvoljava. Ali, vlastodršci su još pre nekoliko godina pronašli način i na teritoriji Republike Srbije „ćerke" inostranih kompanija osnovali kao domaća pravna lica. Tako su stranci dobili mogućnost da ravnopravno sa domaćim kupcima učestvuju u privatizaciji i kupuju naše poljoprivredno zemljište i sve druge resurse. Naše firme u takvim uslovima ne mogu da budu konkurentne, jer nemaju pristup kapitalu kakav imaju „ćerke" inostranih firmi, niti imaju pravo prvenstva, zaštitu i lobističku podršku od strane naše vlade, kao što „ćerke" inostranih firmi imaju od svojih ambasada. Ako ova generacija nije bila sposobna da sa resursima koje je imala obezbedi sebi održiv ekonomski razvoj, pitam se šta će naredne generacije moći da učine bez ikakvih resursa. Jer, mi smo rasprodali prirodne nacionalne resurse - zemljište i vodne izvore, što u toj meri nije učinila nijedna zemlja osim Srbije.

A, vlasti, kakve god u budućnosti u Srbiji bile, moraće da shvate da je Zakon o zemljištu poslednji bastion odbrane zemljišnih resursa u Srbiji, pri čemu se u slučaju promene Ustava koja se najavljuje (ovaj put ne zbog poljoprivrednog zemljišta već zbog Kosova i Metohije), treba ugledati na Mađarsku, koja je kao punopravna članica EU zbog sprečavanja prodaje zemljišta strancima promenila Ustav.

U Srbiji još niko ne spominje takozvani Transatlantski trgovinski sporazum između SAD i EU (koji je delimično odbačen, ali...). Mi ćemo pod uticaj spomenutog Sporazuma potpasti kao zemlja koja čeka na pridruživanje EU i pošto je naše tržište potpuno otvoreno kao „švedski sto", posledice po našu zemlju biće teške.

Na „Zelenoj nedelji" u Berlinu, gde su pre godinu dana trajali štrajkovi zbog ovog Sporazuma (a ima ih i danas povremeno), a koji se širio i po drugim zemljama EU, videlo se da Unija nema ni ekonomsku ni političku ni vojnu moć da zaštiti interese evropske dvadesetosmorke i budućih članova EU, već trpi snažan američki uticaj po pitanju plasmana svih vrsta prerađevina i svih vrsta žitarica i uljarica koje su, da stvar bude gora, bazirane na GMO. Imajući u vidu da SAD i njihove multinacionalne kompanije uključene u proizvodnju GMO proizvode ogromne količine tih proizvoda i u zemljama Južne Amerike, gde se mesečno krči i po pet hiljada hektara prašume koje milenijumima nisu krčene, a radi se o izuzetno plodnim zemljištima, koja se tretiraju ogromnim količinama hemikalija sa vrlo štetnim totalnim herbicidom, dobija se proizvodnja koja se pod dampinškim uslovima plasira na evropsko tržište kroz stočnu hranu i stočarske proizvode.

Srpski agrar izgleda čeka još jedan težak udarac. Sadašnji vlastodršci na čelu gradske vlade Beograda spremaju se za preodaju PKB-a. Treba se samo malo osvrnuti u prošlost i videti šta PKB znači za Srbiju...

Naime, ovaj gigant je bio svetski kuriozitet u pogledu formiranja agrobiznis kompanije. Ako ništa drugo, treba uzeti „Knjigu utisaka" i pročitati mišljenja visokih gostiju iz sveta tokom nekoliko decenija. Među njima je i čuveni Robert Maknamara, koji je napisao da tako nešto ne postoji ni u SAD, i da su SAD počele da razvijaju sistem agrobiznisa na bazi koncepta PKB i modela koji je razvio Pera Zečević, tadašnji generalni direktor, sa svojim timom. PKB je bio primer onoga za šta se Evropa danas zalaže, a to je agroekonomija bazirana na znanju. Zečević je imao podršku političkog rukovodstva zemlje da u Pančevačkom ritu razvije jedan model, koji je u vreme ourizacije bio najveći agrobiznis sistem, sa oko 360 pravnih lica na teritoriji svih republika i pokrajina SFRJ.

Uništavanjem PKB praktično je počelo uništavanje srpske agroprivrede u celini, ne samo poljoprivrede, nego i postfarmerske faze, znači prerađivačke industrije, trgovine, itd. Zamislite sistem u kome imate PKB banku kroz koju cirkulišu novac svih 360 pravnih lica, i koji ne zavise od skupih bankarskih kredita, iako su tada mogli da koriste i kredite iz takozvane primarne emisije pod veoma povoljnim uslovima, što danas niko u agroprivredi ne može da koristi. Imali su i svoju trgovinu, veletrgovinu za izvoz, agroinženjering za projektovanje.

PKB je preko agroinženjeringa izvezao više od milijardu dolara „sive mase", odnosno pameti, praveći agrobiznis kombinate u Rusiji, Iraku, Tanzaniji, Libiji, čak i u južnoameričkim zemljama, gde je učestvovao u pojedinim projektima. PKB je bio na listi najvećih jugoslovenskih izvoznika, i posle Jugoimport SDPR-a koji je pokrivao celokupnu vojnu industriju, najpoznatija firma iz SFRJ u zemljama „trećeg sveta".

Međutim, nekome u Srbiji se očigledno žuri da PKB proda pre 1. septembra 2017. godine, kada će poljoprivredno zemljište biti duplo skuplje zbog navale kupaca iz EU-28, pa će dobro da zaradi na preprodaji.

Proces predavanja strancima svega i svačega doveo je do toga da sada Hrvatska dominira u srpskoj agroprivredi, a Nemac (Klemens Tenis) treba da obnavlja svinjarstvo! Zar srpski seljak ne ume da sledi sjajnu tradiciju Miloša Obrenovića? Sve ovo govori da je na sceni jedan smišljeni koncept koji nikada dosad nije analiziran kritički, a to je da su takozvani domaći tajkuni predodređeni da u procesu tranzicije odrade prljav posao zarad novih inostranih gazda kojima će posle biti prisiljeni da predaju imovinu i poslove.

Zato izvoz srpske poljoprivrede stagnira. To što imamo statističko povećanje izvoza (kako vlastodržac tvrdi), rezultat je smanjenja stanovništva za 35. 000 godišnje! Sa druge strane, nama brže raste uvoz nego izvoz. Srbija, nažalost, ima 424 000 hektara nekorišćenog poljoprivrednog zemljišta. Ako bismo jednu trećinu od toga zemljišta, ili oko 150 000 hektara, sertifikovali samo u toku jedne godine za organsku poljoprivredu, mogli bismo zaposliti 450. 000 radnika u organskoj poljoprivredi i postati zemlja sa najvećim sertifikovanim površinama i vodeći proizvođač organskih poljoprivrednih proizvoda za tržište EU, pa i Amerike, Japana, itd. EU ima pola milijarde potrošača, a njih 10 odsto preferira organske proizvode, i oni su platežno sposobni, i Srbija bi mogla da bude svetski lider u proizvodnji organske hrane i da ima marketinški imidž zemlje bez GMO.

Stranci već uveliko rade na našoj zemlji.

Italijanska kompanija „Ferero" planira da proizvodi lešnike na 10. 000 hektara. Zašto mi to nismo mogli da uradimo? Ako bi na 424 000 hektara zasadili samo lipu, bagrem i kesten, dobili bismo tri cvetnice na kojima može da se razvije pčelarstvo, i ako ne računamo drvnu masu, lipov cvet ni kesten, samo po osnovu 300 kilograma meda po svakom hektaru Srbija bi godišnje mogla da zaradi čak 636 miliona evra! Ove se cvetnice ne tretiraju nikakvim herbicidima od kojih su pčele ugrožene, a za plasman takvog meda ne postoji nikakvo ograničenje, nigde u svetu.

Tako smo već izgubili kompletnu trgovinu poljoprivredno-prehrambenim proizvodima i uopšte kolonijalnom robom, pa danas, izuzev DIS-a i „Univereksporta", nemamo nijednu nacionalnu kompaniju koja je prepoznatljiva na ovom tržištu. Ali zato u svakom kutku Srbije postoje inostrani hipermarketi. Mi zaista treba da se zapitamo kako je to agroprivreda Hrvatske, koja je po svim potencijalima duplo manja od naše agroprivrede, uspela da ovlada tolikom imovinom u Srbiji, i da praktično preuzme toliki deo resursa i kapitala u agroprehrambenom sektoru Srbije.

Uzmimo samo izvorište mineralne vode „Mivela". Ona je među pet najkvalitetnijih mineralnih voda u Evropi, s obzirom na značaj magnezijuma i balans između magnezijuma i drugih elemenata u toj vodi. Nemačka kompanija „Tenis" sigurno neće da organizuje sopstveni tov svinja u Srbiji, ona će samo da organizuje kooperante koji će i dalje da snose kompletan rizik u toj proizvodnji, a stranac će da ubira profit na bazi samo organizacije proizvodnje, prerade i plasiranja prehrambenih proizvoda od svinjskog mesa na naše i na druga tržišta - kada Srbija bude eliminisala vakcinaciju od svinjske kuge zbog koje naše meso nema pristup na tržište EU.

Koliko je drska sadašnja vlast, govori i podatak da su sva četiri njena ministra poljoprivrede uporno tvrdili da svaki seljak treba da bude samostalan tržišni subjekt. Ideja je, naravno, da se slabi i razjedinjeni seljacu što više predaju krupnom kapitalu i da na taj način nestanu. Ako velike agrokompanije ne mogu da sagledaju tržišne promene ni u našoj zemlji, a kamoli u svetu, bez tuđe pomoći, kako će 628. 000 seljačkih gazdinstava da se bave analizom tržišta? A, Srbija nema nijedan institut koji se bavi analizom tržišta poljoprivrednih proizvoda osim po ad hok porudžbini.

Uzgred, domaći agrar danas izvozio merkantilni kukuruz, a nekada smo izvozili konzerve šunke i pirotski kačkavalj američkoj vojsci! Vremena su se očito promenila. Najgori su došli po svoje, a ekonomski liberalizam polako sahranjuje najjači srpski adut-agroprivredu.

Glosa

Srbija ima samo Uredbu o reorganizaciji seljačkih radnih zadruga (a nema zakon o tome), što govori o dominaciji politike u poljoprivredi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane