Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa

Ima li levica budućnost u Evropi

U istom su stroju

Današnja Evropa se suočava sa više težih problema: ekonomsko stanje nije ružičasto, a u nekim zemljama je alarmantno; terorizam preti svima, krajnja desnica postaje sve popularnija, nestabilnost u Turskoj može da pogorša priliv imigranata, politički projekti Unije čini se sve nedostižnijim, a vodeće levičarske partije postaju irelevantne. Nekadašnji vladajući gigant nemačke politike, Socijaldemokratska partija, pala je na ispod 20 odsto nacionalne podrške. U Francuskoj socijalisti se vrte oko 15 odsto. Radnička socijalistička partija Španije izgubila je skoro polovinu svojih glasača u manje od deset poslednjih godina. Vodeća grčka socijaldemokratska partija, PASOK, nema više od pet odsto podrške. Čak i u Skandinaviji nekad nepobedive partije socijaldemokratije svakim danom sve su ranjivije. Jedino u Španiji Podemos kidiše na politički establišment, dok u Grčkoj Siriza pokušava, na rečima makar, da sledi svoje levičarske ideje. Jedino se u Portugalu socijalisti još drže. Ima li evropska levica neku budućnost, pokušava da na ovo pitanje odgovori urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Kao odgovor na ekonomsku krizu socijaldemokrate - partije levog centra - odgovorili su oružjem desnice, osim donekle u Portugalu, primenjujući strogu štednju. Platili su da se banke izvuku, pomogli vlasnicima obveznica, pritegli fiskalne politike vlada i olakšali monetarne.

Posledice takve politike bile su katastrofalne, ističu mnogi ekonomisti i politički analitičari. Najgore je prošla Južna Evropa, gde su se povećale ekonomske razlike između bogatih i siromašnih, a to je dovelo do političkih nestabilnosti. Rodio se strah i izgubljena nada u bolju budućnost. Sve to je dovelo do toga da su partije levog centra pretrpile izborne poraze i do rasta populističkih stranaka, naročito sa desnice. Najveća greška je i u tome se slažu upućeni, sprovođenje stezanja kaiša, a to je od socijaldemokratskih vlada napravilo reakcionare. Političari levog centra ubedili su sebe da se vlast dobija sa centra, a želeći da pokažu da i oni mogu biti fiskalno odgovorni, nesposobni da se udruže i suprotstave nemačkom dogmatizmu, i samouvereni jer su poverovali da glasači levice nemaju alternativu, uleteli su u primene mera štednje, a neki od njih hteli su i da budu prvaci u toj politici. Stanje koje je postignuto takvom, recimo, kukavičkom, politike potrajaće u mnogim zemljama tokom dužeg niza godina. Ipak, bez obzira na očiglednu situaciji, socijaldemokrati ne pokazuju znake da će krenuti u drastične promene svojih političkih stavova.

Levi centar ulazio je u sumnjive koalicije sa desnicom i sada ne bi trebalo da budu iznenađeni što su to birači kaznili na izborima. Umesto da se drže svojih programa, svoje ideologije, hteli su da se dodvore sumnjivim analizama načina kako se osvaja vlast. Levičarski nastrojen glasač hoće da glasa za levičarske partije, ne za neki bućkuriš. Umesto da slepo podržavaju politiku stezanja kaiša, trebalo je da pronađu pravu meru koktela fiskalne i monetarne politike, podrže javne investicije i smanje poreze srednjoj klasi da bi pospešili veću potrošnju. Radni standardi, zakoni o radu, trebalo bi da zaštite radnike, čak i po cenu da moraju da se menjaju trgovinski zakoni. Ništa manje značajno bila bi i edukacija da bi se radna snaga pripremila za rad u novim tehnološkim okruženjima. Moralo je da se povede računa o standardu zaposlenih, o sigurnosti zaposlenja i o dovoljnom broju radnih mesta. Mnoga od ovih rešenja bilo je potrebno usaglasiti na evropskom nivou. U normalnim državama izbori se ne dobijaju predizbornom kampanjom, već sopstvenom i veoma određenom politikom koja mora kasnije i da se primeni. Vođe levog centra takođe bi morale da shvate da iako globalizacija jeste krivac za mnoge nevolje, ona nije jedini krivac i ona je tu gde je da bi ostala. Svet se promenio i globalizacija je neizbežna. Trgovinski ugovori su uglavnom napisani da bi zadovoljili korporacije, a taj bi deo morao biti modifikovan kada je globalizacija u pitanju.

Koristi od globalizacije morale bi biti fer distribuirane. Korporacije i bogati bi morali da plate svoj deo poreza, a socijaldemokratska partija da oformi sistem socijalne i fiskalne odbrane građana ukoliko bi kapital počeo da beži iz zemlje. Moralo bi da se počne napuštanjem politike stezanja kaiša i da se krene sa javnim investicijama u šta god je potrebno. Infrastrukturu, komunikaciju, obrazovanje... Stezanje kaiša neka ostane za partije desnog centra. U takvoj raspodeli političkih namera se izlazi na izbore i čeka se čije će ideje najviše da se dopadnu glasačima. Nema koalicija sa desnicom i nema šurovanja. Dok su socijaldemokrate tako postupale, išlo im je bolje u glasačkim kutijama. Blagostanje Evropljana je u pitanju, a na kocki je budućnost liberalne demokratije. Bazične levičarske ideje o jednakosti, solidarnosti i zaštiti javnih dobara ne smeju da „izađu iz mode". Ali, na svemu na čemu je umerena levica gradila svoju snagu ili nestaje, ili se sužava. U Evropi je završen 20. vek, a da li levica može da se vrati na vlast i bude ponovo korisna, ostaje veliko pitanje i sumnja se da može. Tačno je da ni jedna politička partija ne može da traje doveka i da se političke tradicije menjaju, neke najjednostavnije prestaju da postoje. Međutim, osnovne ideje levice o jednakosti i solidarnosti su starije od bilo koje partije. Političari moraju pre svega da respektuju demokratiju i ljudska prava bez obzira na izborne rezultate. Na duže staze moralni autoritet uvek ima prednost kad dođe do demokratskih izbora.

Potom, političari ne mogu sebi da dozvole da izgube integritet i da se prodaju oligarsima. I zbog toga su potrebne političke partije koje ne bi dozvolile da iz njihovih redova deluju korumpirani ljudi. Jer političke partije bi morale da deluju kao straža protiv nastojanja da ih svet smatra interesnim organizacijama koje rade samo svoju korist. U suprotnom, takve partije izgube poverenje u narodu, a to se upravo dogodilo vodećim partijama Evrope. Naročito socijaldemokratama.

Svet u kojem živimo danas prolazi kroz duboke metamorfoze. Ovaj proces, koji je širi od puke globalizacije trgovine i investicija, zaista je proizveo impresivne koristi. Stotine miliona ljudi širom sveta izvučeni su iz dubokog siromaštva, a to se ne bi dogodilo bez globalizacije. Ipak, bez progresivnih globalnih pravila, kapitalizam je uzrokovao nesrazmerne negativne efekte. Nagli razvoj koji je izazvala globalizacija na svetskom nivou nije mogao da se kanališe u isključivom pozitivnom smeru. To je loša vest za sve političke grupe - progresivne, konzervativne i sve stranke u centru, ali su ovakvi rezultati naročiti izazov za socijaldemokrate.

Socijalna demokratija, kao politički pokret, duguje svoje postojanje u shvatanju da istorija veoma retko, ako ikad, radi u korist običnih ljudi osim kad je usmeravana i oblikovana smislenim i vrednosnim političkim intervencijama. Tako je bilo u ranim danima industrijske revolucije kada su se neki enormno bogatila, a većina bila na ivici gladi, ali je socijaldemokratija uspela da parira izazovima. Socijaldemokratija je više puta menjala kurs istorije. Sada se nalazimo u sličnoj situaciji.

Na manje od mesec dana pre nego što će umreti Vili Brant na Kongresu socijalističke internacionale, 15. septembra 1992. godine nije rekao šta bi konkretno trebalo raditi, ali je dao ideju kako je potrebno postaviti se: „Ništa ne dolazi niotkuda. I sve je kratkotrajno.

Prema tome - fokusiraj se na svoju snagu i na činjenici da svaki period zahteva sopstvene odgovore i da čovek mora uvek biti spreman za to ako očekuje nešto dobro od toga". Drugim rečima, najbolji odgovori na jučerašnje izazove možda ne mogu da prorade danas, još manje sutra. A sada, nakon evropske ekonomske krize, nešto što nije liberalizam, čak ni neoliberalizam preuzelo je evropski establišment, a da to niko nije ni primetio. Evropa danas ima predani ne-liberalni establišment koji čak i ne pokušava da osvoji naklonost naroda, kaže Janis Varufakis, bivši grčki ministar finansija. Jednom davno, liberalni projekti bili su definisani i u rečima američkog predsednika Džona F. Kenedija: „...Spremnost da se plati bilo koja cena, nose sve teškoće, suprostavi svim naporima, podrži svaki prijatelj, suprotstavi svakom neprijatelju, a u ime cilja da se obezbedi preživljavanje i uspeh slobode". Čak i neoliberali, kao Ronald Regan i Margaret Tačer, upirali su da pridobiju srca i um, da ubede radničku klasu da smanjenje poreza i deregulizacija je u njihovu korist. Ne-liberalni establišment nikoga neće da osvoji, guraju svoju priču pre svega zahvaljujući što im se niko odgovarajuće snage ne suprotstavlja.

U mnogim zemljama bivšeg sovjetskog bloka kontrola je još uvek u rukama autorativnih lidera, uključujući neka, kao ruski predsednik Putin koji je savladao tehniku kako da održi ubedljiviju fasadu slobodnih izbora bolje nego što se to znali njegovi prethodnici. Oni proturaju svoj sistem „neliberalne demokratije" pod izgovorom pragmatizma, što se i ranije događalo u istoriji. Vođe jednostavno tvrde da su efikasniji i da završavaju predviđeno. Nije čak ni bitno koliko je to u praksi tačno, ali efikasnost nije primarni cilj demokratije.

U svakom slučaju, podaci ukazuju da su bili manje efikasni kada se radi o rastu ekonomije na duže staze. Današnji BDP Rusije iznosi nekih 40 odsto nemačkog i samo 50 odsto francuskog. Očekivani životni vek nalazi se na 153. mestu na svetu, odmah iza Hondurasa i Kazahstana. Da, ali Rusija ima uspehe iznad proseka kada su u pitanju neke oblasti. Kao nuklearne bombe i zbog toga imaju pravo veta u Ujedinjenim Nacijama. Toliko o efikasnosti autorativnog sistema. Inače, u nekim zemljama u tranziciji BDN je ispod onog koji je bio pre 25 godina kada je tranzicija započela. Drugo je pitanje koliko je Zapad krivac za spori razvoj zemalja bivšeg sovjetskog bloka i za neodgovarajuće stanje po pitanju liberalne demokratije. U nečemu sigurno jeste i ako ni zbog čega drugog, onda zato što demokratija šlajfuje i kod njih dok neregulisani kapitalizam uzima maha.

Tramp, Bregzit, Le Pen, popularnost Populista sa desnice... sve to drma liberalni poredak. Progresisti, tako se makar danas čini, nemaju snage da vladaju unutar globalnog kapitalizma, slome neoliberalnu hegemoniju i odupru se izazovima populista. Da bi se spasla liberalna demokratija moralo bi, kažu znanci, da se poradi na nekoliko planova, ali je jedno na prvom mestu: novi ekonomski model. Ta bi ekonomija morala da bude „humana, ljudska, ekonomija".

Ljudska ekonomija postavlja ljude u centru prvog reda. To bi značilo da neoliberalna praksa o suzbijanju socijalni troškova za zdravstvo, penzije i javna dobra morala biti napuštena. Na kraju to bi značilo da bi se socijalne razlike u društvu znatno smanjile. Te ekonomske razlike nisu počele nedavno. Prve se smatraju one iz britanske industrijske revolucije. Tamo negde od 1750. do 1850. Korist, dobit od te revolucije imale su urbana i ruralna srednja klasa, ali ne urbani i ruralni siromašni. Sve se to vremenom, od 1750. do 1975, odražavalo i globalno. Na primer, 1800. američka kupovna moć bila je duplo veća od kineske, a 1975. bila je 30 puta veća. Sledeći proces širenja ekonomskih razlika bilo je tokom Prvog doba globalizacije, 1850. do 1914, kada je životni standard i produktivnost rada porastao na globalnom Severu. Tokom tog vremena 50 miliona ljudi napustilo je prenaseljena polja zemljoradničke Evrope i preselilo se u nove zemlje. Sa sobom su poneli svoje institucije, tehnologiju i kapital, tada su razlike u platama između Evrope i Amerike, na primer, znatno smanjene. Sve to u okviru Severa, jug Evrope, na primer, ostao je slabije razvijen.

Za vreme socijalnih demokratija razlike između bogatih i srednje klase su umanjene. To bi bilo od 1930. do 1980, kada su veći porezi nametnuti bogatima pomogli da se plate novi vladini programi i beneficije. A onda je ta „jednakost" počela da bledi. Sada je globalni Sever opet nesrazmerno bogatiji od ostatka sveta. Jedini delimični izuzeci događaju se u Kini i Indiji gde je u poslednje vreme rast privrede pomogao jačanju srednje klase. A onda su finansijske i političke pogodnosti učinile da bogati profitiraju od ekonomije bez stvaranja novih bogatstava, bez ulaganja, bez otvaranja novih radnih mesta. Bogate se na kamatama od kojih, naravno, samo oni imaju koristi.

Može li levica da vrati stvari na svoje pravednije mesto. Mogla bi, kad bi još bila relevantna, a čini se da to više baš i nije. U Danskoj, na primer, postoji novi savez i to između Danskih socijaldemokrata i desničarskih populista iz Danske narodne partije (DF). Znamo šta su odlučili da ne urade. Obe strane su se dogovorile da neće niše poreze na velike zarade, neće jednoobrazni porez na stanove, nisu za povećanje broja potrebnih godina za penzionisanje: ne slobodan ulazak imigranata i izbeglica, a obe partije se slažu oko povećanja budžeta za javni sektor. Svi ti dogovori samo su korisni, kao dogovori, u okviru parlamentarnog rama. Učinjeno je zbog izbora, ne zbog koristi populacije. Sa takvom koalicijom i dalje bi opstala neregulisana globalizacija i diktatura neoliberalne ekonomije. Takođe bi rasle ekonomske nejednakosti. Bilo bi više pritisaka na prava radnika i imigranti bi bili na tankom ledu.

Danska socijaldemokratska partija ima problema da obnovi sebe kao progresivnu veliku partiju među radnicima bez pomoći bez sklapanja neke vrste saveza sa desničarima i usvajajući nacionalističku perspektivu. Ali na nešto duže staze socijaldemokrati neće moći da nastave sa svojim „socijalnim ugovorom" oslanjajući se na nacionalizam, na naciju-državu. Neće biti u stanju da u svoje redove glasača vrate internacionaliste.

Danska ekonomija i biznis su duboko integrisani u svetsko tržište da bi bilo veoma nesmotreno probati „fer kapitalizam" unutar državnih granica. U jednom trenutku socijaldemokrate će morati da se odvoje od desnice ukoliko žele da im se vrati političko vođstvo i moraće iskreno da se distanciraju od populizma. To je tako u Danskoj, a šta termini „levo" i „desno" znače danas u Nemačkoj? Te kategorije su u sledećim nemačkim izborima veoma nejasne. Sudeći po ispitivanjima javnog mnenja šest partija će biti zastupljeno u nemačkom parlamentu, a nakon nacionalnih izbora u septembru. Biće to desni centar Angele Merkel, Demohrišćani, levi centar, Socijaldemokrate, desničarska AfD, Alternativa za Nemačku, Levičarska partija, Linke, Levičarski Zeleni i liberalna FDP, Slobodni demokrati.

Termini „levica" i „desnica" koji su se pojavili tokom Francuske revolucije, 1789. godine, menjali su se tokom vremena i varirali su od kulture do kulture. U ovom trenutku se čini da se događaju naknadne promene tog značenja. Tradicionalno Demohrišćani i Socijaldemokrati su bile vodeće partije na nemačkom političkom polju i obe su podržavale tesne veze sa NATO savezom. Tradicionalno Demohrišćani su bili partija koja nije bila za značajno primanje imigranata i njihovu integraciju u nemačko društvo. To se dosta promenilo sa Angelom Merkel.

Socijaldemokrate su uglavnom zastupali prava radničke klase, ali to danas sa neoliberalnom ekonomijom nije više jasan slučaj. AfD partija krajnje desnice hoće da svede NATO na čisto odbrambenu silu i da povuče nemačke trupe koje se raspoređene u drugim zemljama. AfD takođe hoće da Nemačka napusti i Evropsku Uniju i evrozonu. Levičarska Linke je nekako neodlučna po ovim pitanjima. Konzervativna poreska politika Nemačke bi, primera radi, u Americi bila okarakterisana kao levičarska. Čak je i ekonomska politika AfD mešovitog sadržaja: suprotstavljaju se privatizaciji državnom vlasništvu, a to nije normalan stav desničara. AfD bi takođe sprovodio vrlo darežljivu porodičnu socijalnu asistenciju. I u mnogim drugim poljima političke partije nemačke prelaze na teritorije jedna drugoj. Niti je desnica 100 odsto desnica, a isto važi i za levicu. O dve vodeće partije može se reči da je već malo napornije da se uoči u čemu se razlikuju. Možda je sve to upravo ono što glasači ne vole.

A 1. Očekivani francuski finiš - Le Pen, Makron

Četiri vodeća francuska predsednička kandidata završila su prvi krug relativno blizu jedan drugom. U drugi krug za izbore 7. maja kvalifikovali su Emanuel Makron i Marin Le Pen. To nije iznenađenje, ali se takođe do nedavno očekivalo da će Le Pen biti na prvom mestu a Makron drugi. Ispalo je obrnuto.

Kandidat desnog centra Fransoa Fijon, kandidat bivšeg predsednika Sakrozija, praktično je izjednačen na trećem i četvrtom mestu sa kandidatom koga je podržala komunistička partija, Žan-Likom Melašonom. Kandidat vladajuće partije socijalista nije u izabranoj četvorci.

Ovakav raspored nesumnjivo ukazuje na činjenicu da su Francuzi u suštini nezadovoljni mejnstrim partijama. Makron, bivši socijalista, bio je nezavisan kandidat. Le Pen definitivno ne spada u „normalnu" politički struju. Potom tu je i kontraverzni komunista, a uz njega kandidat druge velike partije, partije na desnom centru. Ako se tome doda da vladajući socijalista guta prašinu iza grla koja su prva prošla kroz cilj, očigledno je da nezadovoljstvo, iako suptilno, nije naivno.

Očekuje se da će nezavisni Makron lako pobediti desničarku Le Pen. E sad, kako će on da vlada bez sopstvene partije, ostaje veliko pitanje. Najverovatnije je da će tokom njegovog carstva sve ostati isto kao i do sada.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane