Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dela i ljudi

Iz knjige "Njegoš i Albanci", akademika prof. dr Kaplana Burovića (5)

Uticaj Njegoša na albansku književnost

Delo akademika Kaplana Burovića, "Njegoš i Albanci", prva je objavila Omladinska muzičko-poetska asocijacija (OMPA ) 2002. u Podgorici, čiji je izdavač Željko Stanković vrlo visoko ocenio, rekavši između ostalog: "...Nakon objavljivanja ovog djela, u tzv. njegošologiji, ništa neće biti isto". Ubrzo, mnogi mediji su preštampali studije iz ove knjige, a pre koji mesec, Književna zadruga Srpskog nacionalnog saveta, priredila je i njeno drugo dopunjeno izdanje (izdavač dr Momčilo Vuksanović, urednik Budimir Dubak). Magazin Tabloid objavljuje odabrana poglavlja iz ovog značajnog dela

Akademik, prof. dr Kaplan Burović

Svi narodi sveta su davali i uzimali jedan od drugog sve i svašta, počev od najobičnijih reči i zalogaja svakodnevnog hleba, pa do svojih kćeri. U to-me nije bilo ništa loše. Naprotiv, služilo je to i služi najhumanijem, progresivnom stremljenju čovečanstva.

Naravno da ko je imao više - i davao je više, a manje uzimao, dok je drugi, koji je imao manje - manje je i davao, a više uzimao. Kroz vekove smo osećali i probali najprijatnija zadovoljstva i kad smo davali i kad smo uzimali pozitivno (jer postoji i negatovno!), sve dok nam sa ekstremnim nacionalizmom, šovinizmom i rasizmom ne dođoše i ekstremna, antihumana i antiprirodna, nakaradna stremljenja, koja ne samo što ne služe progresu čovečanstva, ili čemu dobrom, već - naprotiv - koče dalji dijalektički tok progresivnog razvoja, služe svim mračnim silama sveta, svakom zlu, pa gde to mogu - vraćaju ljude i nazad, u divljaštvo.

I Albanci su razmenjivali, davali i uzimali, pa i dan-danas daju i uzimaju, bez obzira što se to njihovim ekstremnim nacionalistima ne sviđa, kao i ekstremnin nacionalistima ostalih naroda. Putevi ovih razmena su isti za sve narode sve-ta: direktnom komunikacijom između dva različita naroda i preko posebnih lica.

Albanci su od samog njihovog ulaska u istoriju komunicirali, pa i živeli u simbiozi sa svim susednim narodima. Duž te simbioze nema sumnje da je komunikacija bila jaka, pa - sledstveno - i razmena, davanje i primanje svega što su imali za to, usiljena, nametnuta kao neminovnost. U službi toga bila je i činjenica što su Albanci kasno uspeli da stvore svoju zasebnu državu, nacionalnu, i u vezi sa tim i odgovarajuće institucije, koje bi, kao u drugim narodima, organizovale i preuzele na sebe ne samo određeni razvoj, već i zaštitu tog razvoja od svega negativnog, nepoželjnog i nepotrebnog.

Pa i kad su uspeli pre jednog veka da stvore svoju nacionalnu državu,pošto je skoro polovina stanovništva te države bila strana, nealbanska, u nastojanju da je asimiliraju, Albanci su asimilirali zajedno sa njom i mnogo štošta stranog, počev od najobičnijih reči, preko leksičkih, fonetskih i gramatičkih konstrukcija, do običaja, folklora, melosa, pa i do fizičkog izgleda, boja kože, kose, očiju. Njihovo je mešanje otišlo dotle, da je za Albance jedan francuski naučnik rekao da su sinovi Srba.

Tako kod Albanaca, zbog njihovog kasnog razvoja i specifičnog života, imamo stranih uticaja u svim oblastima života, počev od istorije tog naroda (ispunjena stranim ličnostima: pa i samog nacionalnog heroja, i samog nacionalnog pesnika su pozajmili !), preko strukture, ekonomije i izgradnje zemlje, do superstrukture, razvoja prosvete, nauke i kulture. Albanci su tek posle turske okupacije zemlje počeli da se bave pomorstvom, pa i da upotrebe ribu u svojoj kuhinji; tek 1908. godine ustanovili svoju azbuku; tek 1912. proglasili svoju nezavisnost; 1924. godine formirali svoju pravoslavnu crkvu; a 1972. počeli da grade svoj zajednički, nacionalni jezik. Je-dan njihov pesnik je od vremena rekao da su pored svetla živeli neviđeni, pored mora - neoprani, pored trpeze - gladni.

Pojedinci, koji su pomogli i doprineli albanskom narodu da se uzdigne, prosveti, obrazuje i civilizira preko pozajmica, bili su pre svega stranci, a za-tim i sami Albanci. Tako, onaj koji je napisao prvu albansku reč i stavio u usne Albanaca prvu molitvu na albanskom jeziku, bio je Crnogorac Pavle Anđelić, biskup Drački. Onaj koji je napisao i objavio prvu knjigu na albanskom jeziku, bio je Hrvat Ivan Buzuk. Prvi, koji je formirao prvu državu sa albanskim imenom, bio je Srbin Progon. Pa i prvi, koji su priznali Albaniju za zasebnu, nezavisnu državu, bili su Srbi.

Sve su ovo oni činili milom, iz humanih pobuda (kasnije i od internacionalističkih!),ali i silom prilika, pobuđeni i primorani na to od okolnosti u kojima su se našli. Tako Skenderbegu nije bilo ni na kraj pameti da postane ni najobičniji borac albanskog naroda, kamo li i nacionalni heroj. On se borio za hrišćanstvo, pa se preko hrišćanstva borio i za sve hrišćane Albanije, u prvom redu za svoje Srbe.

Videći da Srbo-Crnogorci, Bugari i Grci, u borbi protiv turskih okupatora, napreduju na Balkanu, Vlah Naim Fašeri, koji je do tada pisao na turskom jeziku, pa i na persijskom i grčkom, počinje da piše i na albanskom, za Albance, da bi ih probudio i mobilizirao koliko za svoje oslobođenje od turskog ropstva, toliko i da bi ih angažovao na turskom frontu protiv pomenutih balkanskih naroda. Kad je počeo taj posao, nije ni pomislio da će ga Albanci proglasiti za svog nacionalnog pesnika, jer se nije ni osećao Albancem.On je bio sasvim svestan svoje vlaške nacionalnosti, kao što su i Albanci bili svesni ko je on.

Posle ovih nealbanaca, i sami Albanci, pogotovo oni koji su naučili koji strani jezik i naročito oni koji su se i obrazovali po stranim školama, počeli su da svesno i nesvesno prenose od drugih naroda na svoje nacionalno tlo sve što im se sviđalo kod drugih, sve što su usvojili pre svega za sebe.

Na albansko tlo su kalemili tekovine svog na-roda svi stranci koji su na bilo koji način i u bilo kojim okolnostima naučili albanski jezik. Kalemili su Vlasi, Grci, Turci, Italijani i posebno Sloveni, Srbo-Crnogorci i Makedonci. Jedan Albanac, u jednom momentu svoje iskrenosti, istakao je da su ovi dali albanskom narodu ne samo tekovine svojih dostignuća, već i svoju krv.

Od Slovena, pored pomenutih, koji su udarili baze albanske svesti i kulture, među savremenima su se istakli Crnogorci Risto Silić, Lazar Silić, Drago Silić, Laura Silić, zatim Makedonac Sterio Spasev i neki drugi, koji su izašli iz albanske kulture i stvarali kao Albanci. Kao takvi, oni nisu imali nešto zna-čajno da prenesu u albanskoj kulturi. Pa ipak su i oni koješta preneli, jer - pošto su znali jezik svog naroda - čitali su i tekstove na svom maternjem jeziku, stvoreni i štampani u matici, i tako dopunjavali svoje obrazovanje, pa su preko te dopune koješta i preneli u albansku kulturu. Tako je u stvaranju ovih evidentno nepostojanje antislovenske nacionalne mržnje, velikoalbanskog šovinizma i rasizma, koji karakterišu svu albansku kulturu stvorenu od Albanaca, pa i onu stvorenu pod sintagmom "socijalističkog realizma". Po tome se oni - između ostalog - i prepoznaju da svojim poreklom nisu Albanci, štaviše i da su svesni tog svog nealbanskog porekla.

Značajan su doprinos učinili oni Sloveni koji su izašli iz krila svog naroda, koji su se obrazovali na svom nacionalnom jeziku i oformili se preko svo-je nacionalne kulture, kao što je Miloš Đorđe Nikolić (Miđeni), koji je i počeo svoje stvaranje na srpskom jeziku, pa je prešao pisanjem na albanskom jeziku i afirmirao se kao jedan od najvećih albanskih pesnika između dva Svetska rata, uvodeći u albansku književnost socijalnu temu.

Zatim u ovu grupu stvaraoca ulaze i Čedo Vuković sa njegovim romanom Rustemi (i posebno Kaplan Burović, sa nje-govim romanom Izdaja i puno drugih dela umetničkih, naučnih i publicističkih. Pošto se borio sa Albancima rame uz rame za slobodu i demokratiju, ovaj poslednji je dao jedan vrlo značajan doprinos u albanskoj nauci, albanologiji, koju su, što je istina - i zasnovali njegovi Crnogorci).

Kalemljenje stranih dostignuća na albansko tlo činili su i čine dan-danas i sami Albanci, koji su savladali neki strani jezik, pa su tako i došli u kontakt sa stranim dostignućima. Posebno su to činili i čine oni koji su se i školovali u inostranstvo i na stranim jezicima, gde su - nolens-volens - dolazili u kontakt sa ostvarenjima drugih naroda i kultura.

Iako je ovo presađivanje evidentno, albanski nacionalista, misleći da je to nešto negativno, čine sve da to negiraju. U tome oni idu dotle da negiraju i nealbansku nacionalnost osobi koja im je donela ne-što novo u njihovoj bašti. Tako su negirali srpsku nacionalnost Tahiru Lukiću - Bosancu, koji im je po srpskom primeru apelativa učitelj napravio njihov apelativ mësuesi, dok su Kaplana Burovića i na živo odrali tražeći od njega da porekne srpsko-crnogorsku nacionalnost i da se izjavi za Albanca, da bi tako, između ostalog, albanizirali i njegov značajni doprinos u albanskoj prosveti i kulturi, umetnosti, nauci i borbi za slobodu i demokratiju. U ovim "patriotskim" postupcima su se posebno istakli oni koji su nam se do jučer busali u prsa za "marksizam-lenjinizam" i "proleterski internacionalizam". Paradoksalno, ali istinito, oni Albanci, koji nam se nisu bu-sali za to, pošteno su priznali ne samo nealbansku nacionalnost ovih ličnosti, već i njihov doprinos u albanskoj stvarnosti.

Tako Ernest Kolići (1903-1975), jedan od albanskih korifeja nacionalne književnosti, bio je i ministar kulture u Albaniji, iako fašista, piše da su na albanskog književnika Đerđa Fishtu (1871-1940) uticali ne samo Petar II Petrović Njegoš (1813-1851) i Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908), već i Andrija Miočić Kačić (1704-1760), Grgur Martić i Ivan Mažuranić. Kolići kaže i ovo: "Fishta qe nxënësi i tyre - Fišta je bio njihov učenik"). Što više, ne samo za Fištu, već i za druge albanske književnike, koji su pali pod uticajem kojeg stranog književnika, on kaže: "Frymzimi i tyne bu-ronte mâ fort nga librat, jo aq nga jeta - Njihovo nadahnuće je više izviralo iz pročitanih knjiga, ne toliko iz života")

Istaknuti albanski pesnik Lazguš Poradeci (Lazgush Poradeci, 1899-1978) kaže: "...Dhe s'do ish-te mbase pa vend që të shënoj këtu për të parën herë se vjersha e parë që bëri Fishta ka qenë, siç më tho-të At Dodaj, një vjershë lirike dhe pikërisht në gju-hën sllave, e kushtuar më të madhit poet boshnjak Grgur Martiq (Autor i poemës GJAKMARRËSIT, që e ka imituar Fishta!-KB), i cili, duke e leçitur dhe shqyrtuar, i shqiptoj autorit djalosh fjalët profetike, se ka për t'u bërë një poet i math në Shqipëri. - I moguće neće biti neumesno da zabeležim ovde za prvi put da je prva pesma, koju je napisao Fišta, bila, kako mi kaže Padre Dodaj, jedna lirska pesma i upravo na srpskom jeziku, posvećena najvećem bosanskom pesniku Grguru Martiću (Autor poeme Osvetnici, koju je imitirao Fišta,- KB.), koji, čitajući je i analizirajući je, profetizirao je mladom autoru, da će postati jedan veliki pesnik Albanije.")

Jedan drugi albanski nacionalistički književnik Arši Pipa (Arshi Pipa, 1927-1992) svojevremeno je istakao da je na Fištu uticao naš Ivan Mažuranić.

Ništa manje poznati albanski književnik Martin Camaj (1927-1992) istakao je uticaje na Fištu od Kačića, Ivana Gundulića, Njegoša, Mažuranića, Grgura Martića i Silvija Strahimira Kranjčevića.

Pre koju godinu, Albanka dr Blerina Suta je javno, preko medija, priznala uticaj Njegoša na Fištu, kao i pokoji drugi albanski istoričar književnosti.

Savremeni albanski kulturolog Vlash Prendi priznajući da je sâm Fišta izjavio: "...postao je običaj u svetu da se kaže da kao Homera nema drugog pesnika, kao Virgilija, kao Dantea nema. Što se ti-če mene, meni su se svi dopali, svi su veliki, ali u mom srcu je Petar Njegoš", ne poriče sličnost scena "...vajtimi i motrës së Batriqit (nga "Kurora e Maleve" e Njegoshit), që ngjason me vajtimin e motrës së A-dil Hisës tek "Lahuta e Malsisë e Fishtës" - naricanja sestre Batrićeve iz Njegoševog "Gorskog Vijenca", koja liče sa naricanjem sestre Adila Hise u Fištinom delu "Gorske Gusle").

Njegoš nije vršio svoj uticaj samo na Fištu, već i na mnoge druge albanske književnike Albanije i njene dijaspore po svetu, posebno na one u Jugoslaviji. Koliko za primer spomenuću ovde pesnike Esata Mekulija (1916-1993) i Nedžata Pustinu (Nexhat Pustina, 1920-1982). Od prvog vam navodim stihove "...do të vijnë pas nesh fëmijtë tanë dhe fëmijtë e fëmijve tanë...dhe do të gjykojnë - doći će za nama deca naša i deca naše dece...i sudiće".

Uporedite ih sa stihom Njegoša: "Pokolenja djela sude..." Od drugoga vam navodim motiv pesme o dvema čašama, jedna sa medom a druga sa otrovom, koje se najlakše piju kad se smešaju.

Kako i sami Albanci priznaju, Đerđ Fišta je učenik Petra II Petrovića Njegoša. On je Njegošev učenik ne samo zato što je učio mnogo od njegovih dela, posebno od Gorskog Vijenca, ne samo zato što se inspirisao od Njegoševog GORSKOG VIJEN-CA za svoje GORSKE GUSLE (još od samog naslova !), već i zato što je iz Njegoševog dela uzeo mnogo i kalemio u svome delu, sve što mu se svidelo, sve što mu je trebalo i valjalo, od običnih reči, izraza, pa do motiva, misli i stihova.

Uticaj Njegoša na Fištu i ostale albanske književnike zapazili su pre mene i drugi, strani istoričari književnosti. Koliko za primer spominjem L.Dodića, I.Esih-a, P.H.Mihačevića, Mladena Brčića...

Ipak, do danas Albanci se nisu digli ni protiv svojih niti protiv stranih, koji su to rekli. Čim sam to rekao ja, urliknuli su do neba preko svih medija i na sva usta, ni da sam im zabio nož u leđa. Zašto?! Da možda nije moja reč važnija od reči onih, koje spomenuh?! Ne, ne! Drugde boli Albance, ali o tome smo već govorili, u jednom posebnom članku - Albanski intelektualci i Njegoš, koji imate u ovom izdanju.

Ovde podvlačimo sa jedne strane evidentat uticaj Njegoša (i ne samo Njegoša !) na albansku književnost i, sa druge strane, slepo nastojanje albanskih ekstremnih nacionalista da to poreknu, iako ovaj uticaj nije imao ništa negativno. Naprotiv, on je bio pozitivan i sasvim plemenit.

Tako, pomenuti Vlash Prendi pretendira da motiv naricanja Njegoševe sestre i Fištine sestre postoje u oba naroda: "...Ky fakt nuk do të thotë kurr-sesi se poeti ynë i madh Gjergj Fishta ka imituar Njegoshin, pasi paska ndonjë element tradicional të përbashkët me veprën e tij - ova činjenica nikako ne znači da je naš veliki pesnik Đerđ Fišta imitirao Njegoša, pošto ima koji tradicionalni zajednički elemenat sa njegovim delom..."

U albanskoj književnosti imamo ne samo imitiranja, već i kopiranja, plagijata, počev od nacionalnog pesnika Naima Frašerija, pa do Filipa Široke. Ismail Kadare je imitirao i mene, a drugi su me albanski autori i kopirali, pa i otvoreno prisvajali mi dela do bezumlja.

Drugi albanski "istoričari" književnosti su zašli još dublje. Jedan od njih piše: „...Pra, pse nuk qenkan këta imitues të Fishtës (në se është fjala vërtet për imitim) por qenka Fishta i tyre?- Znači, zašto nisu ovi (Njegoš sa Mažuranićem i drugima !) imitatori Fište (ako je reč zaista za imitaciju), već nam je Fišta njihov imitator?")

Ovo nam dokazuje koliko su ovi upućeni u stvari o kojima diskutiraju i pišu. Ili, moguće je i ovo: pretendiraju besmislice sa nadom da će to neko progutati i preneti dalje. Ili nije besmislica to njihovo pretendiranje, kad znamo da Njegoš (Pa i Mažuranić !) nisu poznavali Fištu, jer - kad je preminuo Njegoš 1851 - Fišta se još nije bio ni rodio (1871)!

Ali, ako Fišta nije bio ni rođen, rođeni su nam eto ovi, koji - i busajući se u prsa za proleterski internacionalizam - umesto da upotrebe Njegoša za zbliženje svoga naroda sa crnogorskim narodom, upotrebljavaju ga za suprotno, da huškaju svoj narod protiv crnogorskog naroda i svih Slovena. I posle svega ovoga traže da mi radimo na zbliženju njihovog naroda sa našim. Rekao sam im i naglašavam da nit možemo mi zbližiti njihov narod sa našim, niti mogu oni zbližiti naš narod sa njihovim. Ovo zbliženje smo činili, činimo i činićemo samo radeći svako sa svojim narodom za to zbliženje. Naravno, preko naučne istine. Pretendiranjem za božansko poreklo svog naroda7) i za poreklo od slugu8) drugog naroda, niti se to činilo, niti se činiti i niti će se činiti.*)

Albanac Vlaš Prendi o Njegošu

Pisao sam o stavu Albanaca prema Petru II Petroviću Njegošu kao čoveku, vladaocu-vladiki i kao pesniku,čitavu knjigu - Njegoš i Albanci, Ženeva 2002., gde nisam ni spomenuo ime Albanca Vlaš Prendija (Vlash Prendi), publicista-kulturolog i autor 10 knjiga,jer se do tada nije prononcirao o nje-mu. Sada mi dopade u ruke njegova studija o Njegošu, koju je pod naslovom "Kunora e maleve" si një testamenti historik ("Gorski vijenac" kao jedan istorijski testament) objavio na albanskom jeziku u nedeljnoj reviji Shqiptarja. com, rubrika "Rilindasi", Br. 30, Tirana, dt. 27.07. 2014., propraćenu sa tri ilustracija: jedna od najlep-ših fotografija Njegoša i dve naslovne korice izdanja Gorskog vijenca, na albanskom i na srpskom jeziku.

I samo za ovo ovom Albancu treba da zahvalimo. Posebno smo mu zahvalni što je on, prvi među Albancima, uzeo smelost da piše o Njegošu pozitivno i da tako obavesti albanski narod o njemu, da mu kaže istine, koje albanski ekstremni nacionalista kriju od svog naroda. Evo nekoliko njegovih stavova:

1.- "...Mislim da je Gorski vijenac jedno od najpoznatijih dela Balkanaca, delo ovo jednog od najpoznatijih stvaraoca slovenskog sveta, koji se afirmirao ne samo kao vladalac i vladika Crne Gore, već i kao književnik, pesnik i vođa sa posebnim vrednostima"- piše on.

Naglašavajući da je Njegoš prošetao Evropu i, pored svog i ruskog jezika, vladao i sa više drugih stranih jezika, kao turski, italijanski, francuski, ističe da je imao solidno obrazovanje, da je bio sa širokom kulturom i da je poznavao ondašnje svetske neospor-ne vrednosti književnosti i istorije. U 17-toj godini života, kad je na položaj vladike nasledio svog strica Svetog Petra Cetinjskog, imao je jedan kulturni i verski nivo znanja za svako obožavanje. On je bio jedan od najpoznatijih ljudi u Crnoj Gori. Imao je bogatu biblioteku sa knjigama, rečnike i enciklopedijske materijale, razna sredstva za studiranje, pa i jedan fotogafski aparat, poseban za to vreme. On je učinio mnoge reforme u Crnoj Gori na polju prosvete, čemu se posebno beše posvetio. Za beleženje je da je on otvorio prvu školu na maternjem jeziku Crnogo-raca godine 1833, pa je na Cetinju osnovao i prvu štampariju, kao jedan redak eveniment vremena.

Glavna tema Njegoševog Gorskog vijenca je borba balkanskih naroda protiv turskog okupatora. Iako su to događaji od pre 150 godina, ovo delo ima istorijske i književne vrednosti. "...U delu Njegoša jedno značajno mesto zauzima opis junačkih gestova balkanskih heroja i boraca koji su izašli iz krila naroda. Ovako on spominje i glavnog legendarnog komandanta albanske vojske Đerđa Kastriotija, poznatog mađarskog borca Janoša Huniadija, pa i heroja Miloša Obilića, koji je ubio Sultana Murata na Kosovskom boju, godine 1389, pod komandom kralja Lazara",- piše V. Prendi.

Njegov stav prema Gorskom vijencu završava rečima: "...kontakti naših analitičara sa pisanim dokumentima za istoriju i književnost Crne Gore bili si jako retki, opet treba da se prizna da je Gorski vijenac jedno delo sa posebnim vrednostima i zato treba da se studira što se tiče istorijskog karaktera, umetničkim vednostima i tradicije susednog naroda..."

Zna se da je Fišta obožavao Njegoša kao pesnika i cenio je njegovu figuru i njegovo delo, štaviše on je izjavio sa gordošću da: "...je postao običaj u svetu da se kaže da kao Homera nema drugog pesnika, kao Virgilija, kao Dantea nema. Što se tiče mene, meni su se svi dopali, svi su veliki, ali u mom srcu je Petar Njegoš").

U vezi stava Njegoša prema Skenderbegu, V. Prendi citira i mene, ali polovično, stih Njegošev "Skenderbeg je srca Obilića", ističući da Njegoš ne negira "njegovo junaštvo, nastojanja za ujedinjenje albanskog naroda u borbi za slobodu njegove okupirane domovine".

Kod glasa Skenderbeg u svetskoj literaturi, delo Fjalori enciklopedik Shqiptar, Tirana 1985, str. 968, naći ćete i ime Amerikanca Henri Longfellou, koji je 1873. godine pevao o Skenderbegu, ali ne i ime Njegoša, koji je pre njega tako visoko uzdigao ovog albanskog nacionalnog heroja i sve Albance redom, nazivajući ih i braćom. Albanska netrpeljivost prema drugim narodima, posebno pre ma susedima, je tako očita, da je i albanski rasista Ismail Kadare, sred Pariza, bio primoran da prizma da su Albanci jedan rasistički narod.

Pri ovome treba znati da Skenderbeg, ne samo što je po svom nacionalnom poreklu bio Srbin, već se i borio za hrišćanstvo, a ne za ovu ili onu naciju. Ali je neoporeciva istina da je albanskom narodu do-prineo mnogo, dok je istovremeno, nehotice, protiv svog srpskog naroda učinio - isto tako mnogo.

Pišući o Milošu Obiliću, kao i svi drugi Albanci, i on pretendira da je bio Albanac.

Vlaš Prendi piše o Njegošu pod velikim uticajem komunis-tičkog književnika i akademika, dr Esat Mekuli, iako ga nigde ne citira. Još veći je kod njega uticaj albanske falsifikovane istorije i pretendiranja veliko-albanaca na srpsko-crnogorske i makedonske teritorije. Sa tih pozicija on pretendira i: "...U kontekstu umetničkom, književno-istorijskom "Lahuta e Malsisë" (Gorske gusle), albanskog književnika Đerđ Fišta) stoji mnogo visočije od "Gorskog Vijenca" Petra Njegoša...", pa nastoji da to dokaže i da nas ubedi, iako Njegošev spev nije pročitao u originalu, jer njegov jezik i ne poznaje, dok se za svestrane i najozbiljnije nedostatke dela Gorske gusle pravi kao da ih ne zna, ne vidi, iako je imao u ruke moje delo Fishta dhe tË tjerË (Fišta i drugi, Tirana 2001), kojim sam mu analizirao to delo i ukazao na nedostatke. On se pravi i kao da me citira, ali - sa sažaljenjem - konstatiram da to ne odgovara istini. Mislim da je dovoljno da istaknem samo ovo: Delo Njegoša ne izaziva nikakvu mržnju svog naroda protiv Albanaca, dok je Fištino delo jedno šovinističko i rasističko Jevanđelje, kojim se albanski narod indoktrinira i huška protiv svih Slovena i posebno protiv Crnogoraca, što su i sami trezveni Albanci konstatovali svojevremeno, pa su time i opravdali njegovo persekutira-nje pod zastavom Envera Hodže.

Ipak je pozitivno što se on osmelio da govori svojim Albancima o Njegošu u ovo vreme njihovog besnila protiv svega što je slovensko, u ovo vreme kad oni ne priznaju ni da postoji crnogorski narod, jer je sva Crna Gora - do samog vrha Lovćena - njihova, albanska i Albanija. Moguće je i ovo razlog što hvali i uzdiže njihovog Fištu nad Njegošem, da ga Albanci ne kamenuju.

Pozitivno je što on priznaje da se Njegoš i njegovo delo jako malo poznaje u Albaniji. I to je istina. Ali zašto, zašto se jako malo poznaje? U to V. Pendi ne zalazi, jer - kako rekosmo - zna da bi ga kamenovali.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane