Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Razbojnička država: Kosovo u svetskoj politici (1)

Paklena mašina na evropskom jugu

Zašto je Zapad, pre svega SAD, izabrao baš Kosovo i Metohiju - taj delić balkanske zemlje - istorijske postojbine Srba (prvi srpski državni oblici potiču upravo sa teritorije Kosova u IX veku) za ulogu razbojničke države? Zašto Zapad i njegovi saveznici, u prvom redu Turska, Saudijska Arabija i Katar, aktivno doprinose rađanju mafijaške, narko-terorističke države u ovom regionu Balkana i na svaki način se trude da ga uvrste u svetsku politiku, da ga legalizuju putem priznavanja, pa čak i pri-ključivanja Ujedinjenim nacijama? Ova i mnoga druga pitanja, postavila je dr Elena Ponomarjova, poznati ruski politikolog i profesor Univerziteta u Moskvi, u svojoj knjizi "Razbojnička država, Kosovo u svetskoj politici". Izdavačka kuća Evro Book iz Beograda, ustupila je srpski prevod ovog dela "Magazinu Tabloid" za feljtonizaciju odabranih delova u nekoliko nastavaka.

dr Elena Georgijevna Ponomarjova

Godine 1997. jedan od vodećih opozicionara sa Kosova Azem Vlasi zaključio je da je period unapređivanja koncepta budućeg političkog statusa Kosova, period „koncentracije političke moći", razrade političke infrastrukture, internacionalizacije problema pokrajine, potpunog ujedinjavanja Alba-naca na zajedničkoj političkoj platformi, završen. „Kosovska kriza kreće novim tokom, ulazi u period pogoršanja". Taj „period", koji se završio rađanjem razbojničke države, obeležilo jestupanjenovog igrača na otvorenu političku scenu Balkana: u pitanju je do tog trenutka ilegalna teroristička organiza-cija Oslobodilačka vojska Kosova (OVK).

Istorija OVK počinje sredinom sedamdesetih godina, kada je u srpskoj autonomnoj pokrajini Ko-sovo i Metohija formirana ilegalna „revolucionarna marksistička grupa", koja se bori protiv „titov-skog režima" i da Kosovo dobije status republike. Aktivni članovi te radikalne grupe danas su pozna-te ličnosti: Hašim Tači, Ramuš i Ljuan Haradinaj, Džavit Haliti, Džafer Šatri, Zahir Pajaziti, Adem Jašari i drugi.

Aktivizacija Službe bezbednosti Srbije protiv sličnih struktura, posebno posle događaja iz 1981. godine, prinudila je mnoge opozicionare da pobegnu iz zemlje. Tako je Džavid Šatri emigrirao u Švaj-carsku, gde je organizovao Pokret za albansku republiku u Jugoslaviji. Drugi „revolucionar", Dž. Haliti, bio je tesno povezan sa vladom Albanije i liderima albanskog staljinizma, iako je sebe smatrao „liberalom" i „antienveristom". „Narodni pokret za republiku Kosovo" (NPRK) jedan je od prvih koji je počeo da sprovodi taktiku terora. Organizovali su napade na pripadnike JNA, miliciju i srpsko stanov-ništvo na Kosovu. Niz eksperata smatra da je Ramiz Alija, poslednji komunistički lider (1985-1991) i prvi predsednik postkomunističke Albanije (1991-1992), lično dao dozvolu Dž. Halitiju da orga-nizuje obuku oružanih formacija na teritoriji Albanije.

Osim Albanije, kosovske borce su podržavali politički krugovi mnogih zapadnih zemalja. Neki au-tori smatraju da je OVK proistekla iz „Narodnog pokreta Kosova" (NPK), koji su kosovski Albanci osnovali 1982. godine u nemačkom gradu Ulmu, kao odgovor na suzbijanje demonstracija u pokrajini u martu i aprilu 1981. godine. U NPK-u je bilo nesuglasica okoideologije i metoda borbe. Vrlo bliski ideologiji enverista, pripadnici organizacije odbijali su oružanu borbu kao sredstvo za postizanje cilje-va. Drugi su pak, uz podršku vrha iz Londona, Pleurata Sejdiua, podržavali su oružanu borbu protiv srpske vojske i policije, kao i protiv kolaboracionista iz redova Albanaca i aktivno se spremali za par-tizansku borbu na Kosovu i Metohiji.

Preovladalo je radikalno krilo i 1993/1994. godine NPK je preimenovan u Ushtria Zilimtare e Ko-soves, Oslobodilačka vojska Kosova. To potvrđuje i jedan od aktivnih pripadnika te organizacije, Ra-muš Haradinaj. Otad se grupa u kojoj je tada bilo pet do sedam članova OVK, redovno sastajala na Kosovu i Metohiji, kako bi razradila taktiku borbe i privlačenja ostalih grupa. Istini za volju, nije pozna-to da li je jedan od tih ljudi sadašnji premijer Kosova, Hašim Tači. Prema srpskim podacima, osnivač i vođa OVK do svoje smrti 1998. godine, bio je Adem Jašari, koji je početkom devedesetih osnovao terorističku grupu Jašari. Posle njegove smrti i do formalnog raspuštanja 1999. godine, OVK je pred-vodio H. Tači.

Nemački istraživači A. Hajneman-Gruder i V. H. Paes posebnu pažnju poklanjaju ulozi koju je u nezakonitim oružanim formacijama na Kosovu odigrao „pacifista" Ibrahim Rugova. Upravo je on, bu-dući inicijator vlade u senci i prvi predsednik u senci Republike Kosovo, od 1990. do 1993. godi-ne aktivno radio na formiranju oružanih odreda teritorijalne odbrane pokrajine kao sile neophod-ne za borbu sa srpskom vojskom. Ako se OVK uglavnom stvarala van granica KiM, Rugova je po-kušavao da stvori vojsku u samoj pokrajini.

Po njegovoj zamisli oružane snage Kosova ili FARK trebalo je da budu popunjene sa 40.000 re-zervista. Međutim, toj zamisli nije bilo suđeno da se ostvari. U toj organizaciji služili su uglavnom ofi-ciri Albanci, dezerteri iz Jugoslovenske narodne armije, a običnih vojnika je bilo malo. Osim složeno-sti mobilizacije boraca, FARK se susreo i sa ogromnim teškoćama u nabavci oružja. Godine 1993. formiranje teritorijalne odbrane bilo je suspendovano. Srpske vlasti uhapsile su skoro sve članove glavnog štaba FARK-a. Ostali pripadnici FARK-a su prešli u Albaniju gde su nastavili vojne pripreme. Međutim, posle ostavke predsednika Albanije Saljija Beriše 1997. godine, borci FARK-a su se našli u teškom položaju.

U jesen 1998. godine nekoliko članova te organizacije je uhapšeno zbog pokušaja državnog uda-ra u Tirani.

Bujar Bukoši, kao jedan od rukovodilaca FARK-a, u više navrata je negirao da je učestvovao u pokušaju prevrata. Pored toga odnosi FARK-a sa socijalističkom vladom Fatosa Nana bili su mnogo napetiji nego odnosi sa OVK. Ubistvo lidera FARK-a pukovnika Ahmeda Krasnićija, u Tirani 21. sep-tembra 1998, potpuno je oslabilo ovu vojnu formaciju. U svetluborbe za liderstvo u pokrajini koja se vodila između rukovodstava FARK-a i OVK, jasno je da je to ubistvo bilo u interesu Oslobodilačke vojske, mada ne postoje valjani dokazi za to.

Bez obzira na slabljenje FARK-a, Bukošijeva vlada je krajem marta, početkom aprila 1998. godine donela odluku da pokrene borbena dejstva na teritoriji KiM. Krajem juna 1998. godine tri brigade FARK-a od 300 boraca prešle su granicu pokrajine. Pridružilo im se još oko 300 boraca. Pokušaj FARK-a da uspostavi kontrolu nad svim oružanim formacijama pokrajine propali su. Borci OVK uhap-sili su ih i razoružali.

U novembru 1998. godine sa teritorije Albanije na KiM je prešla još jedna brigada FARK-a, koja je neko vreme delovala u skladu sa naređenjima rukovodstva OVK, a kasnije se potpuno integrisala u OVK. To, međutim, nije smanjilo sukobe između rukovodstava ovih vojnih formacija. OVKje s vreme-na na vreme hapsio pripadnike Bukošijeve grupe, koje su tukli. Iza ogromnih razlika između FARK-a i OVK kriju se ne samo politički i ekonomski razlozi (borba za vlast i resurse, pre svega finan-sijske) već i oni taktički. Akoje vlada Rugove/Bukošija napravila izbor u korist„ispravnog"oružanog su-protstavljanja, koje se ticalo samo vojnog sučeljavanja, komandanti OVK su birali taktiku terora, za-strašivanja naroda i stvaranja nepodnošljivih uslova za život nealbanskog stanovništva. Faktički, OVK je primenjivala metode nacionalističkog terorizma ili genocida.

Podsećam da je genocid (od grčke reči genos - rod, pleme i caedo - ubijam) u međunarodnom pravu priznat kao jedan od najtežih zločina protiv čovečnosti. U Konvenciji UN iz 1948. godine, geno-cid je vrlo precizno definisan. U skladu sa Konvencijom „genocidom smatramo sledeća dejstva spro-vedena sa namerom da se uništi, potpuno ili delimično, neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, i to: a) ubistvom članova te grupe; b) nanošenjem ozbiljnih telesnih povreda ili ŠizazivanjemĆ umnog rastrojstva članova takve grupe; v) smišljenim stvaranjem životnih uslova za takvu grupu, koji se mogu protumačiti kao potpuno ili delimično fizičko uništenje; g) merama usmerenim na zabranu ra-đanja dece u takvoj grupi; d) nasilnom predajom dece iz jedne u drugu grupu". Iz opisanih događaja iz Konvencije borci OVK jedino nisu uzimali srpsku decu u albanske porodice. Sve ostale opisane mere mogu im se pripisati.

Takve metode borbe protiv Srba sprovođene su samo jednim ciljem, a to nije samo odvajanje Kosova od Srbije ili stvaranje Velike Albanije, već stvaranje etnički čistog albanskog prostora.

U tom procesu stvaranje Republike Kosovo samo je početak albanizacije juga Evrope. Vrlo je čudno kako Evropljani to ne razumeju. U suprotnom sigurno ne bi učestvovali u stvaranju RK. Radi se o tome da bez obzira na sva zverstva koje je izvršila OVK, bez pomoći spoljašnjih zainteresovanih faktora, ona nije mogla da dostigne svoja stremljenja ka stvaranju etnički čistog Kosova. Konačna borba OVK nastupila je posle natovskog bombardovanja i to u sadejstvu sa snagama KFOR-a. Ha-šim Tači i kriminalne strukture u potpunosti su preuzele vlast isključivo zahvaljujući intervenciji vojnih i političkih sila Zapada.

Ali vratimo se istoriji delovanja OVK. Krajem 1997. i početkom 1998, na teritoriji Albanije formira-no je i obučeno nekoliko brigada OVK. U junu 1998. prve tri supoložile zakletvu. Tada je i počelo re-dovno prebacivanje kriminalnih formacija na Kosovo i Metohiju. U dokumentima Međunarodne krizne grupe (MKG) zabeleženo je da je „otvoreno delovanje OVK počelo 28. novembra 1997. godine (ovaj datum Albanci proslavljaju kao Dan zastave). Na sahrani etničkog Albanca, kojeg su ubili Srbi, dva pobunjenika su skinula maske i objavila da se bore za nezavisnost Kosova, izazvavši euforiju među albanskim vojnicima u Prištini". Međutim, još početkom 1997. godine mediji na albanskom jeziku ob-javili su nekoliko poruka u kojima je „Oslobodilačka vojska Kosova" preuzela na sebe odgovornost za napade na srpsko stanovništvo i predstavnike vlasti.

Izlazak OVK na političku scenu 1997/1998. umnogome je povezan sa spoljašnjim faktorima. Prvo, u tom trenutku je odlučeno o sudbini srpskih enklava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali je na strani Hrvata i bosanskih muslimana ostao veliki broj dobro obučenih albanskih boraca. Drugo, Srbija, to jest SRJ, iako iznurena sankcijama koje su trajale 1584 dana, od jula 1991. do oktobra 1996. godine, sa ogromnimprilivom izbeglica, nije bila spremna da postane marioneta Zapada i da sprovede neoli-beralne reforme po preporuci MMF-a. Faktički, ta zemlja je ostala kost u grlu zapadnog kapitala.

Treće, u proleće 1997, kao posledica teške ekonomske krize, u Albaniji su opljačkana vojna skladišta, nesumnjiv izvor (praktično neiscrpan) oružja za OVK. Na primer, T. Džuda (novinar) pri-mećuje da se usled krađa Kalašnjikova iz vojnih skladišta na tržištu pojavilo više od milion komada tog oružja, a da ne govorimo o granatama, minobacačima i protivtenkovskim oruđima (RPG-7 i RPG-8). Cena oružja se sunovratila. Novi Kalašnjikov je mogao da se nabavi za svega 16 dolara.

Isporuka oružja na teritoriju KiM iz Albanije vršila se na razne načine. Manje količine su prenošene volovskim zapregama ili na magarcima preko planinske granice sa Albanijom. Veće dostave su se vr-šile preko takozvanih humanitarnih konvoja. Kako bi se bez ikakvih prepreka kretali po KiM, tu pokra-jinuje trebalo proglasiti zonom humanitarne katastrofe i oslabiti ili sasvim skloniti Vojsku Jugo-slavije. To je i urađeno posle odgovora VJ i srpske policije na terorističke napade OVK.

Aktivizacija kosovske krize vezana je za još jedan spoljašnji faktor, za direktan interes legalnih i nelegalnih trgovaca oružjem. Početkom 1997. kosovskopitanje „neočekivano" je pokrenuto na zase-danju Saveta za sprovođenje Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini. U avgustu 1997. ruko-vodstvo NATO-a je upozorilo predsednika Jugoslavije o mogućnosti oružane intervencije u konfliktu, sa ciljem da se zaštite prava građana Kosova. Aktivni interes za kosovsko pitanje svih međunarodnih organizacija i pojedinih država završio se zakonomernom odlukom za međunarodnu zajednicu - uvo-đenjem sankcija SRJ, koje su i uvedene u proleće 1998. Istovremeno su doneta rešenja o dostavljanju humanitarne robe.

Potvrda pretpostavke da se oružje za Oslobodilačku vojsku Kosova dopremalo humanitarnim konvojima, jeste prelazak OVK na teže naoružanje upravo u proleće 1998. godine. Jasno je da se ta-ko nešto nije moglo ostvariti bez pomoći međunarodnih organizacija i velikihprivatnih struktura. Ne-mačka novinska agencija DPA je 12. aprila 1999. saopštila da je italijanska policija našla skladište oružja namenjenog OVK. U skladištu je nađeno 30 tona vojnog materijala, između ostalog i granata i municije. Sve je to trebalo da se preveze kamionima sa bosanskim tablicama kao „humanitarna" po-moć Karitasaza izbeglice sa Kosmeta.

Još jedan kanal dopremanja oružanja na KiM bila je pljačka skladišta JNA kojih je bilo u na celoj teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Ozbiljne isporuke oružja kosovskim borcima dovozile su se iz Hr-vatske i Bosne.

Ipak, ma koliko oružje bilo jeftino, novac potreban za njegovu nabavku nije bio mali. Jedan od kanala dopunjavanja kase OVK bila je albanska dijaspora. Samo u Nemačkoj je početkom devede-setih živelo oko 250.000 Albanaca, a njih 140.000 poticalo je sa KiM. U Zigburgu je delovalo Demo-kratsko udruženje Albanaca u Nemačkoj koje je osnovao Ibrahim Keljmendi. Njegov pomoćni fond „Otadžbina zove" još je 1998. godine davao za OVK sedam miliona maraka. U Švajcarskoj, De-mokratski savez Kosova, koji je osnovao Jakup Krasnići, aktivno je sakupljao novac sa svojim filija-lama u Nemačkoj. Treba napomenuti da je značajan deo sredstava prikupljala (pod pretnjom smr-ću) baš albanska dijaspora, a ne samo oni koji su otišli sa Kosova i Metohije. Albanci koji su živeli u inostranstvu davali su tri procenta svojih prihoda u fond „Narodnog pokreta Kosova". Poznato je da je krajem 1997. godine izbio spor između rukovodstva OVK i Demokratskog saveza zbog upravlja-nja sredstvima fonda. „Pobedu" u tom sporu odnela je OVK.

Postoje i podaci, koji nisu potvrđeni zvanično, da suvladajuće strukture Albanije pružale značajnu finansijsku podršku OVK. Osim toga, ta sredstva se dovode u neposrednu vezu sa Al Kaidom. Među njima „El-Haramejn" (muslimanska humanitarna organizacija), „Organizacija saudijske posebne pomoći za Kosovo", „Svetski fond pomoći" (osnovan na inicijativu Bin Ladena), „Igasa", „Humanitarni islamski fond", „Front islamskog spasa" i drugi.

Ipak, prema podacima srpskih, domaćih ruskih i mnogih stranih izvora, lavovski deo sredstava za finansiranje OVK poticao je od trgovine narkoticima i drugih kriminalnih delatnosti (ucene, reketiranje, pranje novca, prostitucija i drugo) albanske mafije, koja je pustila duboke korene u SAD, Švajcarskoj, Nemačkoj, Austriji. Detaljnije o prihodima kosovskih Albanaca u sledećem poglavlju. Zasad ću reći da je početkom 1999. OVK posedovala od 500 do 900 miliona maraka, a najmanje polovina tog izno-sa potiče od trgovine drogom.

U izveštaju direktora CIA pred Odborom za nacionalnu bezbednost Senata SAD od 2. febru-ara 1999. godine zabeleženo je da je „osnovni priliv finansiranja Oslobodilačke vojske Kosova dobijen od kriminalnih veza". U dokumentima Interpola iz godine u godinu se beleži da postoji čvrsta veza „između političkih/vojnih formacija Kosova i krivičnih dela Albanaca". Čak je i speci-jalni predstavnik B. Klintona, Robert Gelbard, za OVK izjavio: „To je, bez ikakve sumnje, teroristič-ka organizacija".

Uporedo sa prikupljanjem sredstava sprovodila se obuka boraca. Priprema za oružanu borbu, kao što smo već napomenuli, počela je mnogo pre stvaranja same Oslobodilačke vojske. Vojne ve-štine mladi kosmetski Albanci savladavali su u sportskim klubovima u pokrajini. Zagovornika oružane borbe krajem osamdesetih i početkom devedesetih nije bilo mnogo, 200-300 ljudi. Aktivna obuka bo-raca OVK počela je 1996. godine, prvo na severu Albanije, a od 1998. u taj proces su se uključile pri-vatne firme, koje su organizovale obuke Albanaca u SAD, Velikoj Britaniji i Nemačkoj. Godine 1999. u vojnu obuku neposredno su se uključili i oficiri CIA.

Američki vojnici počeli su aktivno da upoznaju teritoriju Albanije od početka devedesetih godina. Samo tokom 1995. u zemlji je održano devet zajedničkih albansko-američkih vežbi i 250 sličnih doga-đaja: seminara, obuka, gostovanja albanskih oficira u Pentagonu. Krajem te godine u Albaniji je po-čela izgradnja centra za obuku američke mornaričke pešadije. Vojne aerodrome na teritoriji Alba-nije, SAD je počeo da koristi još 1994. godine i to bez nadoknade. Faktički, logor za obuku bora-ca OVK pripremljen je uz neposrednu materijalnu i tehnološku pomoć SAD. Kako smo ranije na-pomenuli, aktivna obuka počela je 1997/1998, čim je stvorena neophodna infrastruktura.

Uticaj profesionalnih vojnika bio je očigledan i u organizaciji OVK. Tako se do 1999. ta teroristič-ka grupa samo nazivala „vojskom" a zapravo je predstavljala suparničke bande i naoružane civila bez ikakve vertikalne hijerarhije i bez jasne organizacione strukture. Tek u februaru 1999, kada je osnovan štab pod rukovodstvom Sulejmana Seljimija, ocrtane su konture komandne strukture. Početkom maja 1999. komandant štaba je postao Agim Čeku, a „politički" predstavnik OVK Hašim Tači. Glavni štab je bio smešten u Orahovcu i nadgledao je osam operativnih zona na koje je bila podeljena cela teritorija Kosova.

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa 1

"Stvaranje Republike Kosovo samo je početak albanizacije juga Evrope. Vrlo je čudno kako Evropljani to ne razumeju"

Glosa 2

"...Stari gresi bacaju duge senke"

(A. Kristi)

Narudžbenica:

Narudžbine knjige dr Elene Ponomarjove, "Razbojnička država, Kosovo u svetskoj politici", vršiti putem telefona

011/344 66 20

www.evrobook.com

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane