Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Razbojnička država: Kosovo u svetskoj politici (4)

Koridor albanskog kriminala

Zašto je Zapad, pre svega SAD, izabrao baš Kosovo i Metohiju taj delić balkanske zemlje istorijske postojbine Srba (prvi srpski državni oblici potiču upravo sa teritorije Kosova u IX veku) za ulogu razbojničke države? Zašto Zapad i njegovi saveznici, u prvom redu Turska, Saudijska Arabija i Katar, aktivno doprinose rađanju mafijaške, narkoterorističke države u ovom regionu Balkana i na svaki način se trude da ga uvrste u svetsku politiku, da ga legalizuju putem priznavanja, pa čak i priključivanja Ujedinjenim nacijama? Ova i mnoga druga pitanja, postavila je dr Elena Ponomarjova, poznati ruski politikolog i profesor Univerziteta u Moskvi, u svojoj knjizi "Razbojnička država, Kosovo u svetskoj politici". Izdavačka kuća Evro Book iz Beograda, ustupila je srpski prevod ovog dela "Magazinu Tabloid" za feljtonizaciju odabranih delova u nekoliko nastavaka.

dr Elena Georgijevna Ponomarjova

Stvaranje Republike Kosovo vrlo je važna prekretnica savremene istorije. Za početak, u Evropi je nikla prva radikalna muslimanska vladavina: više od 90% kosovskih Albanaca ispoveda islam, a tamošnje verske vođe imaju vrlo tesne kontakte, ne toliko sa islamskim zemljama, koliko sa radikalnim muslimanskim grupama.

Drugo, Republika Kosovo nastala je kao rezultat agresije Amerike/NATOa protiv suverene države, pod maskom „humanitarne pomoći". Vojnopolitička operacija Amerike/NATOa protiv Savezne Republike Jugoslavije (24. mart 10. jun 1999) i pre svega Srbije, prva je direktna, otvorena agresija protiv evropske države od završetka Drugog svetskog rata. Upravo ta agresija je odredila „trijumfalnu povorku" natovske sile po svetu: Avganistan, Irak, Libija, na redu su Sirija i Iran, a možda i Severna Koreja.

Treće, „državu" (misli se na oblik državnosti koji postoji samo „na papiru", na državu bez suvereniteta) Kosovo su stvorile spoljne sile: zvanično, Amerika i zemlje Evropske unije, nezvanično, „gospodari istorije", kako je B. Dizraeli nazvao nekoliko desetina kraljevskoaristokratskih porodica, kao i porodica koje zauzimaju važno mesto u finansijskom svetu; te porodice, umnogome međusobno povezane rođačkim vezama, kontrolišu najvažnije globalne finansijske tokove i medije zarad sopstvenih strateških (geopolitika, energetika, finansije) interesa.

Četvrto, stvaranje „nezavisnog" Kosova diktirali su interesi međunarodnih korporacija, pre svega američkih. U tom smislu akcija protiv Jugoslavije može se poistovetiti sa sličnim akcijama Amerike, kao što su svrgavanje vlade Mohamada Mosadeka u Iranu, Salvadora Aljendea u Čileu, Sadama Huseina u Iraku, Moamera Gadafija u Libiji i druge. Na primer, u jednom od istraživanja „Četam hausa" (na to mi je ukazao A. D. Bogaturov), direktno se ukazuje da je priznanje nezavisnosti Kosova pre svega podstaknuto težnjom da se oteža proširenje „Gasproma" na Balkanu.

Još jedan dokaz zainteresovanosti američkih međunarodnih korporacija za izgradnju novih kontrolisanih tvorevina na Balkanu objavljen je još u aprilu 2007. godine, na početku ruskog projekta „Južni tok". Reč je o dokumentu Stejt departmenta SAD pod nazivom „Strateški plan: 20072012 finansijske godine". U tom dokumentu, američka administracija je posle formalnog završetka Hladnog rata proglasila svojim prioritetom pružanje otpora „negativnom ponašanju" Rusije, imajući u vidu njen sve veći uticaj na svetskom energetskom tržištu.

Peto, u stvaranju „države Kosovo" poklopili su se interesi „neuništivog bloka" Amerike i američkih međunarodnih korporacija s jedne strane, kao i interesi tog bloka i albanske mafije i određenih delova svetskog kriminalnog sistema i međunarodnog terorizma sa druge. Kosovo je upečatljiv primer kriminalnoterorističke države, koja u tom smislu može da se poistoveti s Avganistanom (nije bez razloga upravo Kabul prvi priznao nezavisnost RK), Kolumbijom, Somalijom, Sudanom.

Šesto, „država Kosovo" je upečatljiv primer realizacije zapadne strategije „kontrolisanog haosa", a jedan od prvih primera te strategije jeste izazivanje geopolitičke nestabilnosti u Evroaziji kojem je pribegla Amerika: od Balkana, tačnije od Beograda (oktobar 2000. godine) počela je serija takozvanih „cvetnih revolucija".

Sedmo, s tačke gledišta razvoja moćnih struktura globalizacija Kosova je interesantan slučaj fenomena države utvare, fantomske države. Politička ekonomija i političke nauke taj fenomen mogu da razjasne samo u globalnom kontekstu kao primer rušenja državnosti pod izgovorom njene izgradnje. U cilju očuvanja/izgradnje nekontrolisane državnosti, formira se kvazidržavnost s jedne strane, dok sa druge, u tom cilju, deluju spoljne nedržavne i/ili sile izvan zakona.

Osmo, „država Kosovo", a naročito metode korišćene u njenom stvaranju, predstavljaju direktan udarac narodima koje Zapad, pre svega Anglosaksonci, tradicionalno, već vekovima, smatra najvećom pretnjom na civilizacijskom i geopolitičkom planu, a to su pravoslavni Srbi i Rusi. Drugim rečima, Republika Kosovo je projekat, koji je zamišljen, građen i realizovan u interesu određenih struktura iz senke, ali potpuno legalnih.

Sadašnji položaj RK odlično je opisao britanski novinar, naučnik i pisac Dž. Lafland: „Suverenitet Kosova nije ništa drugo nego fikcija, jer pravu vlast ovde imaju činovnici EU sa bajonetima natovske vojske".

Odluka Zapada i njegovih saveznika da stvori tu razbojničku državu tesno je povezana s navedenim razlozima, kao i sa događajima iz davne istorije. Upravo zbog toga, pre nego što pređemo na analizu neraskidive „trijade" nadnacionalnih političkih, ekonomskih i kriminalnih sila, povezane s terorističkom prirodom „nezavisnog" Kosova, veze albanskih kriminalnih grupa sa međunarodnim kriminalnim sistemom i direktne nadzornike i pokrovitelje u svetskom establišmentu, koji skrivaju prirodu razbojničke države, neophodno je napraviti kratak uvod u ono što je tome prethodilo. Pogledaćemo šta je prethodilo stvaranju RK, šta je formiralo „koridor mogućnosti" u kojem je realizovan projekat za izgradnju još jednog segmenta svetskog kriminalnog sistema, koji je postao udarna sila rušenja jakih i nezavisnih državnih tvorevina.

Istorija nastanka, finansiranje, taktika OVK

Istorija OVK počinje sredinom sedamdesetih godina, kada je u srpskoj autonomnoj pokrajini Kosovo i Metohija formirana ilegalna „revolucionarna marksistička grupa", koja se bori protiv „titovskog režima" i da Kosovo dobije status republike. Aktivni članovi te radikalne grupe danas su poznate ličnosti: Hašim Tači, Ramuš i Ljuan Haradinaj, Džavit Haliti, Džafer Šatri, Zahir Pajaziti, Adem Jašari i drugi.

Aktivizacija Službe bezbednosti Srbije protiv sličnih struktura, posebno posle događaja iz 1981. godine, prinudila je mnoge opozicionare da pobegnu iz zemlje. Tako je Dž. Šatri emigrirao u Švajcarsku, gde je organizovao Pokret za albansku republiku u Jugoslaviji. Drugi „revolucionar", Dž. Haliti, bio je tesno povezan sa vladom Albanije i liderima albanskog staljinizma, iako je sebe smatrao „liberalom" i „antienveristom". „Narodni pokret za republiku Kosovo" (NPRK) jedan je od prvih koji je počeo da sprovodi taktiku terora. Organizovali su napade na pripadnike JNA, miliciju i srpsko stanovništvo na Kosovu.

Niz eksperata smatra da je Ramiz Alija, poslednji komunistički lider (19851991) i prvi predsednik postkomunističke Albanije (19911992), lično dao dozvolu Dž. Halitiju da organizuje obuku oružanih formacija na teritoriji Albanije.

Osim Albanije, kosovske borce su podržavali politički krugovi mnogih zapadnih zemalja. Neki autori smatraju da je OVK proistekla iz „Narodnog pokreta Kosova" (NPK), koji su kosovski Albanci osnovali 1982. godine u nemačkom gradu Ulmu, kao odgovor na suzbijanje demonstracija u pokrajini u martu i aprilu 1981. godine. U NPKu je bilo nesuglasica oko ideologije i metoda borbe. Vrlo bliski ideologiji enverista, pripadnici organizacije odbijali su oružanu borbu kao sredstvo za postizanje ciljeva. Drugi su pak, uz podršku vrha iz Londona, Pleurata Sejdiua, podržavali su oružanu borbu protiv srpske vojske i policije, kao i protiv kolaboracionista iz redova Albanaca i aktivno se spremali za partizansku borbu na Kosovu i Metohiji.

Preovladalo je radikalno krilo i 1993/1994. godine NPK je preimenovan u Ushtria Zilimtare e Kosoves, Oslobodilačka vojska Kosova. To potvrđuje i jedan od aktivnih pripadnika te organizacije, Ramuš Haradinaj. Otad se grupa u kojoj je tada bilo pet do sedam članova OVK, redovno sastajala na Kosovu i Metohiji, kako bi razradila taktiku borbe i privlačenja ostalih grupa. Istini za volju, nije poznato da li je jedan od tih ljudi sadašnji premijer Kosova, Hašim Tači. Prema srpskim podacima, osnivač i vođa OVK do svoje smrti 1998. godine, bio je Adem Jašari, koji je početkom devedesetih osnovao terorističku grupu Jašari. Posle njegove smrti i do formalnog raspuštanja 1999. godine, OVK je predvodio H. Tači.

Nemački istraživači A. HajnemanGruder i V. H. Paes posebnu pažnju poklanjaju ulozi koju je u nezakonitim oružanim formacijama na Kosovu odigrao „pacifista" Ibrahim Rugova. Upravo je on, budući inicijator vlade u senci i prvi predsednik u senci Republike Kosovo, od 1990. do 1993. godine aktivno radio na formiranju oružanih odreda teritorijalne odbrane pokrajine kao sile neophodne za borbu sa srpskom vojskom. Ako se OVK uglavnom stvarala van granica KiM, Rugova je pokušavao da stvori vojsku u samoj pokrajini.

Po njegovoj zamisli oružane snage Kosova ili FARK trebalo je da budu popunjene sa 40.000 rezervista. Međutim, toj zamisli nije bilo suđeno da se ostvari. U toj organizaciji služili su uglavnom oficiri Albanci, dezerteri iz Jugoslovenske narodne armije, a običnih vojnika je bilo malo. Osim složenosti mobilizacije boraca, FARK se susreo i sa ogromnim teškoćama u nabavci oružja. Godine 1993. formiranje teritorijalne odbrane bilo je suspendovano. Srpske vlasti uhapsile su skoro sve članove glavnog štaba FARKa. Ostali pripadnici FARKa su prešli u Albaniju gde su nastavili vojne pripreme. Međutim, posle ostavke predsednika Albanije Saljija Beriše 1997. godine, borci FARKa su se našli u teškom položaju.

U jesen 1998. godine nekoliko članova te organizacije je uhapšeno zbog pokušaja državnog udara u Tirani. Bujar Bukoši, kao jedan od rukovodilaca FARKa, u više navrata je negirao da je učestvovao u pokušaju prevrata. Pored toga odnosi FARKa sa socijalističkom vladom Fatosa Nana bili su mnogo napetiji nego odnosi sa OVK. Ubistvo lidera FARKa pukovnika Ahmeda Krasnićija, u Tirani 21. septembra 1998, potpuno je oslabilo ovu vojnu formaciju. U svetlu borbe za liderstvo u pokrajini koja se vodila između rukovodstava FARKa i OVK, jasno je da je to ubistvo bilo u interesu Oslobodilačke vojske, mada ne postoje valjani dokazi za to.

Bez obzira na slabljenje FARKa, Bukošijeva vlada je krajem marta, početkom aprila 1998. godine donela odluku da pokrene borbena dejstva na teritoriji KiM. Krajem juna 1998. godine tri brigade FARKa od 300 boraca prešle su granicu pokrajine. Pridružilo im se još oko 300 boraca. Pokušaj FARKa da uspostavi kontrolu nad svim oružanim formacijama pokrajine propali su. Borci OVK uhapsili su ih i razoružali.

U novembru 1998. godine sa teritorije Albanije na KiM je prešla još jedna brigada FARKa, koja je neko vreme delovala u skladu sa naređenjima rukovodstva OVK, a kasnije se potpuno integrisala u OVK. To, međutim, nije smanjilo sukobe između rukovodstava ovih vojnih formacija. OVK je s vremena na vreme hapsio pripadnike Bukošijeve grupe, koje su tukli. Iza ogromnih razlika između FARKa i OVK kriju se ne samo politički i ekonomski razlozi (borba za vlast i resurse, pre svega finansijske) već i oni taktički. Ako je vlada Rugove/Bukošija napravila izbor u korist „ispravnog" oružanog suprotstavljanja, koje se ticalo samo vojnog sučeljavanja, komandanti OVK su birali taktiku terora, zastrašivanja naroda i stvaranja nepodnošljivih uslova za život nealbanskog stanovništva. Faktički, OVK je primenjivala metode nacionalističkog terorizma ili genocida.

Takve metode borbe protiv Srba sprovođene su samo jednim ciljem, a to nije samo odvajanje Kosova od Srbije ili stvaranje Velike Albanije, već stvaranje etnički čistog albanskog prostora.

Krajem 1997. i početkom 1998, na teritoriji Albanije formirano je i obučeno nekoliko brigada OVK. U junu 1998. prve tri su položile zakletvu. Tada je i počelo redovno prebacivanje kriminalnih formacija na Kosovo i Metohiju. U dokumentima Međunarodne krizne grupe (MKG) zabeleženo je da je „otvoreno delovanje OVK počelo 28. novembra 1997. godine (ovaj datum Albanci proslavljaju kao Dan zastave). Na sahrani etničkog Albanca, kojeg su ubili Srbi, dva pobunjenika su skinula maske i objavila da se bore za nezavisnost Kosova, izazvavši euforiju među albanskim vojnicima u Prištini". Međutim, još početkom 1997. godine mediji na albanskom jeziku objavili su nekoliko poruka u kojima je „Oslobodilačka vojska Kosova" preuzela na sebe odgovornost za napade na srpsko stanovništvo i predstavnike vlasti.

Izlazak OVK na političku scenu 1997/1998. umnogome je povezan sa spoljašnjim faktorima. Prvo, u tom trenutku je odlučeno o sudbini srpskih enklava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali je na strani Hrvata i bosanskih muslimana ostao veliki broj dobro obučenih albanskih boraca. Drugo, Srbija, to jest SRJ, iako iznurena sankcijama koje su trajale 1584 dana, od jula 1991. do oktobra 1996. godine, sa ogromnim prilivom izbeglica, nije bila spremna da postane marioneta Zapada i da sprovede neoliberalne reforme po preporuci MMFa. Faktički, ta zemlja je ostala kost u grlu zapadnog kapitala.

Aktivizacija kosovske krize vezana je za još jedan spoljašnji faktor, za direktan interes legalnih i nelegalnih trgovaca oružjem. Početkom 1997. kosovsko pitanje „neočekivano" je pokrenuto na zasedanju Saveta za sprovođenje Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini. U avgustu 1997. rukovodstvo NATOa je upozorilo predsednika Jugoslavije o mogućnosti oružane intervencije u konfliktu, sa ciljem da se zaštite prava građana Kosova. Aktivni interes za kosovsko pitanje svih međunarodnih organizacija i pojedinih država završio se zakonomernom odlukom za međunarodnu zajednicu uvođenjem sankcija SRJ, koje su i uvedene u proleće 1998. Istovremeno su doneta rešenja o dostavljanju humanitarne robe.

Potvrda pretpostavke da se oružje za Oslobodilačku vojsku Kosova dopremalo humanitarnim konvojima, jeste prelazak OVK na teže naoružanje upravo u proleće 1998. godine. Jasno je da se tako nešto nije moglo ostvariti bez pomoći međunarodnih organizacija i velikih privatnih struktura. Nemačka novinska agencija DPA je 12. aprila 1999. saopštila da je italijanska policija našla skladište oružja namenjenog OVK. U skladištu je nađeno 30 tona vojnog materijala, između ostalog i granata i municije. Sve je to trebalo da se preveze kamionima sa bosanskim tablicama kao „humanitarna" pomoć Karitasa za izbeglice sa Kosmeta.

Još jedan kanal dopremanja oružanja na KiM bila je pljačka skladišta JNA kojih je bilo u na celoj teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Ozbiljne isporuke oružja kosovskim borcima dovozile su se iz Hrvatske i Bosne.

Ipak, ma koliko oružje bilo jeftino, novac potreban za njegovu nabavku nije bio mali. Jedan od kanala dopunjavanja kase OVK bila je albanska dijaspora. Samo u Nemačkoj je početkom devedesetih živelo oko 250.000 Albanaca, a njih 140.000 poticalo je sa KiM. U Zigburgu je delovalo Demokratsko udruženje Albanaca u Nemačkoj koje je osnovao Ibrahim Keljmendi. Njegov pomoćni fond „Otadžbina zove" još je 1998. godine davao za OVK sedam miliona maraka. U Švajcarskoj, Demokratski savez Kosova, koji je osnovao Jakup Krasnići, aktivno je sakupljao novac sa svojim filijalama u Nemačkoj. Treba napomenuti da je značajan deo sredstava prikupljala (pod pretnjom smrću!) baš albanska dijaspora, a ne samo oni koji su otišli sa Kosova i Metohije.

Albanci koji su živeli u inostranstvu davali su tri procenta svojih prihoda u fond „Narodnog pokreta Kosova". Poznato je da je krajem 1997. godine izbio spor između rukovodstva OVK i Demokratskog saveza zbog upravljanja sredstvima fonda. „Pobedu" u tom sporu odnela je OVK.

Početkom 1999. OVK posedovala od 500 do 900 miliona maraka, a najmanje polovina tog iznosa potiče od trgovine drogom. U izveštaju direktora CIA pred Odborom za nacionalnu bezbednost Senata SAD od 2. februara 1999. godine zabeleženo je da je „osnovni priliv finansiranja Oslobodilačke vojske Kosova dobijen od kriminalnih veza". U dokumentima Interpola iz godine u godinu se beleži da postoji čvrsta veza „između političkih/vojnih formacija Kosova i krivičnih dela Albanaca". Čak je i specijalni predstavnik B. Klintona, Robert Gelbard, za OVK izjavio: „To je, bez ikakve sumnje, teroristička organizacija".

Uporedo sa prikupljanjem sredstava sprovodila se obuka boraca. Priprema za oružanu borbu, kao što smo već napomenuli, počela je mnogo pre stvaranja same Oslobodilačke vojske. Vojne veštine mladi kosmetski Albanci savladavali su u sportskim klubovima u pokrajini.

Kriminalna škola američke CIAe

Aktivna obuka boraca OVK počela je 1996. godine, prvo na severu Albanije, a od 1998. u taj proces su se uključile privatne firme, koje su organizovale obuke Albanaca u SAD, Velikoj Britaniji i Nemačkoj. Godine 1999. u vojnu obuku neposredno su se uključili i oficiri CIA.

Američki vojnici počeli su aktivno da upoznaju teritoriju Albanije od početka devedesetih godina.

Samo tokom 1995. u zemlji je održano devet zajedničkih albanskoameričkih vežbi i 250 sličnih događaja: seminara, obuka, gostovanja albanskih oficira u Pentagonu. Krajem te godine u Albaniji je počela izgradnja centra za obuku američke mornaričke pešadije. Vojne aerodrome na teritoriji Albanije, SAD je počeo da koristi još 1994. godine i to bez nadoknade. Faktički, logor za obuku boraca OVK pripremljen je uz neposrednu materijalnu i tehnološku pomoć SAD. Kako smo ranije napomenuli, aktivna obuka počela je 1997/1998, čim je stvorena neophodna infrastruktura.

Uticaj profesionalnih vojnika bio je očigledan i u organizaciji OVK. Tako se do 1999. ta teroristička grupa samo nazivala „vojskom" a zapravo je predstavljala suparničke bande i naoružane civila bez ikakve vertikalne hijerarhije i bez jasne organizacione strukture. Tek u februaru 1999, kada je osnovan štab pod rukovodstvom Sulejmana Seljimija, ocrtane su konture komandne strukture.

Početkom maja 1999. komandant štaba je postao Agim Čeku, a „politički" predstavnik OVK Hašim Tači. Glavni štab je bio smešten u Orahovcu i nadgledao je osam operativnih zona na koje je bila podeljena cela teritorija Kosova.

Veoma je važno napomenuti da se operativno odeljenje pokrajine skoro nimalo nije promenilo, ni posle dolaska mirovnih snaga UN. Svoje položaje su sačuvali i mnogi oblasni komandiri OVK:

1. Najveća operativna zona bio je Lab koji je obuhvatao opštinu Podujevo sa 18.000 boraca. Komandir zone, Rustem Mustafa, od 2000. godine je regionalni komandant Kosovskog zaštitnog korpusa (KZK);

2. Operativna zona Drenica obuhvatala je opštine Glogovac i Srbica, deo Kosovske Mitrovice, Klinu, Obilić i mogla je da okupi i do 3.000 boraca. Komandir zone, Sami Ljuštaku, od 2000. godine je regionalni komandant KZK;

3. Operativna zona Šalja sa štabom u Bajgori imala je oko hiljadu naoružanih boraca. Komandir zone, Rahman Rama, od 2000. je regionalni komandant KZK;

4. Operativna zona Nerodimlje (1500 boraca) kontrolisala je teritorije opštine Lipljan, Uroševac, Kačanik i Suva Reka. Štab se nalazio u selu Jezerce. Komandir zone, Šukri Buja, od 2000. je regionalni komandant KZK;

5. Operativna zona Drim je okupljala oko 1500 naoružanih oko 1500 boraca i kontrolisala opštine Orahovac, deo Suve Reke i Klina. Štab je bio u selu Pagaruša;

6. Operativna zona Dukađin (opštine Dečani, Peć, Đakovica, Klina) imala je oko 700 terorista. Štab se nalazio u selu Jablanica. Komandir zone, Ramuš Haradinaj, od 2000. je regionalni komandant KZK;

7. Operativna zona Paštrik (opštine Prizren i Suva Reka) imala je oko 600 terorista. Komandir zone je Tahir Sinani;

8. Operativna zona Karadak (opština Gnjilane i teritorije koje joj pripadaju). Štab se nalazio u selu Žegovce. Komandir zone je Ahmed Jusufi.

Jednostavnom analizom dolazimo do podatka da je OVK imala 26.300 boraca, mada ih je možda bilo i više. Osim toga, postoje podaci da su se na strani Albanaca od 1998. borili dobrovoljci iz odreda povezanih sa Al Kaidom. Na primer, kako piše S. Šej, Sirijac Abu Abdurahman Ajmani šef logora „Mudžahedin" u Bosni, Alžirac Kamel Larmani, vođa grupe „Igasa" na Kosovu i Palestinac Abu Hamza, odgovoran za prebacivanje terorističke grupe iz Bosne na Kosovo, pomogli su da se u pokrajini osnuje organizacija koja se sastoji od islamskih terorista stranaca, „Tim Abu Bakra Sadika". Ta grupa je osnovana u maju 1998. godine i imala je 210 boraca iz Albanije, Makedonije, Bosne i Saudijske Arabije, od kojih su mnogi bili povezani sa Al Kaidom.

Pored te grupe, na strani OVK su se borili i mnogi plaćenici iz zemalja Bliskog istoka, uz Albanije, Nemačke, Francuske, Britanije, Holandije, Hrvatske. U to vreme neki borci OVK prošli su pripremu u logorima za obuku različitih terorističkih organizacija na Bliskom istoku, u Turskoj, Libanu, Sudanu, Avganistanu. U oktobru 1998. godine u Pakistanu je održan skup islamskih organizacija na kojem je doneta odluka da se rat na na Kosovu proglasi džihadom i upućen je poziv islamskom svetu da pomogne svojoj braći.

Najviše plaćenika na KiM došlo je iz Bosne i Hercegovine, gde je, prema raznim procenama, od 1992. do 1995. ratovalo od tri do šest hiljada „vojnika džihada". Prema Dejtonskom sporazumu iz 1995, „psi rata" morali su da napuste tu zemlju. Baš tada je deo boraca prešao u druge opasne zone: na Kosmet, u Makedoniju, Čečeniju.

Oko hiljadu i po njih se pritajilo u Bosni i posle ženidbe lokalnim muslimankama pasivizovali su se, stvorivši korpus „terorista spavača", spremnih da se late oružje kad god zatreba.

O tesnoj vezi boraca OVK sa međunarodnim terorističkim organizacijama pisali su svetski mediji. Srbima ne naročito naklonjen Vašington Tajms informisao je čitaoce: „..Neki članovi Oslobodilačke vojske Kosova, koja je sredstva za pokretanje ratnih dejstava sakupila od prodaje heroina, prošla je obuku u logorima terorista Osame bin Ladena. Sudeći po izveštajima, pripadnici OVK, koji su u toku bombardovanja Srbije, pod okriljem Klintonove administracije, pokušavali da spreče predsednika Jugoslavije S. Miloševića da sedne za pregovarački sto, prošli su obuku u tajnim logorima u Avganistanu, Bosni i Hercegovini i drugim mestima.

Osim toga, iz izveštaja CIA proističe da je u konfliktu sa Srbijom OVK u svojim redovima imala islamske teroriste mudžahedine, od kojih su mnogi nelegalno ušli na Kosovo, kako bi se pridružili borbi... U izveštaju se opisuje sabirni centar islamskih terorista u albanskoj Tropoji. U dokumentima piše kako je Al Kaida pomagala OVK putem obuke njegovih pripadnika i putem finansijske podrške...".

Tu i tamo bi se otkrila veza kosovskih Albanaca sa međunarodnim terorističkim strukturama, te bi za nju saznala i šira javnost. Na primer, 1999. godine u toku procesa članovima grupe „Islamskog džihada" u Egiptu dobijeni su detaljni podaci o arapskoavganistanskoj mreži koja je delovala u Albaniji. Većina okrivljenih je radila u islamskim dobrotvornim organizacijama u Tirani i trošila do 26% sredstava tih organizacija za pomoć „Islamskom džihadu". Ta „pomoć" se sastojala u naoružavanju i finansiranju boraca koji su ratovali u Jugoslaviji.

Albanci, pre svega oni sa KiM i Makedonije, početkom devedesetih godina uspostavili su veze sa raznim islamskim vojnim grupama, uključujući i one stacionirane u Čečeniji, kako bi izašli na evropsko tržište narkotika i oružja. Tada su uspostavljeni „poslovni" odnosi sa italijanskom mafijom, koja je kontrolisala trgovinu i rasturanje narkotika. Albanija je postala važna teritorija na krijumčarskom putu iz Avganistana u Evropu. Detaljna analiza veza boraca OVK sa pripadnicima islamskih terorističkih organizacija, centara i fondova kao što su, na primer, „Islamski balkanski centar", „Islamski biro Kosova", „Humanitarni islamski fond"...

Došlo je vreme da se kaže nešto i o pokroviteljima kosovskih Albanaca. Dobar poznavalac organizacija iz senke D. Estulin tvrdi da su od 1996. godine članovi Bilderberške grupe koristili CIA i Federalnu obaveštajnu službu Nemačke BND, kako bi regrutovali, naoružali i pripremili OVK uz pomoć, uglavnom nemačkih kompanija, koje su služile kao pokriće. Preko tih organizacija novac pripremljeni za planiran balkanski rat prebacivao se na račune u švajcarskim bankama, čiji su vlasnici bili simpatizeri Albanaca.

Odluka da se Nemačka iskoristi za destabilizaciju Srbije, snabdevanje oružja i pripreme OVK, ima korene u nemačkosrpskom neprijateljstvu nastalom još u vreme dva svetska rata i ima duboku psihoistorijsku osnovu.

Što se tiče kontakata zapadnih specijalnih službi sa vođama kosovskih organizovanih kriminalnih grupa i komandantima OVK na terenu, činjenice potvrđuju da su oni postojali, i to od sredine devedesetih godina. Tako je dopisnik agencije Rojters S. Trifković, nakon dve godine rada na KiM, objavio podatke o uključenosti nemačkih obaveštajaca u rad OVK. Posebno je istakao: „...Hansjerg Gajger, direktor BND, 1996. godine je bio direktno povezan sa albanskim separatistima. Jedan od prvih njegovih koraka bilo je stvaranje moćne ispostave BND u Tirani. Agenti BND su učestvovali u regrutovanju plaćenika za OVK na teritoriji Albanije kao i u kosovskoj dijaspori u italijanskim gradovima Trstu i Bariju...S druge strane, KSK (Komanda specijalnih snaga Bundesvera) bavila se obukom boraca OVK, isporukom uniformi i vojne opreme".

Tada su počeli da izbijaju slični ekscesi sa CIA. Do danas je sakupljeno mnogo materijala koji svedoči o neposrednoj vezi CIA kako sa trgovinom narkoticima, tako i sa strukturama međunarodnog terorizma.

U decembru 2000. godine rukovodilac programa za borbu protiv organizovanog kriminala Frenk Čilufo izjavio je na saslušanju u Komitetu za pravosuđe Kongresa SAD: „...Od javnog značaja je vrlo važna sakrivana činjenica da određeni deo finansiranja OVK dobija od prodaje narkotika. Albanija i Kosovo se nalaze na sredini 'balkanskog puta' koji povezuje 'Zlatni polumesec' Avganistana i Pakistana sa narkotržištem Evrope. Taj put donosi oko 40 milijardi dolara godišnje i čini 80% isporučenog heroina u Evropi..."

Ali, "zaboravio" je da spomene glavne pokrovitelje te delatnosti.

Tu prazninu potkrepljuje M. Čosudovski, priznat stručnjak za tajne izvore balkanskih ratova i dokazuje u svojim radovima da je "CIA glavni sponzor narkotrgovine", i to ne samo na Kosovu. Posebno ističe da je: „Narkokartel 'Zlatni polumesec' korišćen za finansiranje i snabdevanje vojske bosanskih muslimana (već početkom devedesetih), kao i Oslobodilačke vojske Kosova, dok je u vreme terorističkih napada 11. septembra, CIA sponzorisala plaćenikemudžahedine da vode rat u nizu terorističkih formacija kao što su OVK i ONV (Makedonija)".

(Nastavak u sledećem broju)

A 1. Oružje sa Zapada

Britanski vojni izvori ukazuju da je 1998. godine zadatak naoružanja i obuke OVK bio dodeljen Vojnoj obaveštajnoj službi SAD (DIA) i britanskoj obaveštajnoj službi MI6 (MI6), uz sadejstvo sa bivšim i tadašnjim oficirima 22. vazdušnodesantnog puka posebne namene (22 SAS) i tri britanske i američke privatne kompanije koje su bile zadužene za obezbeđivanje. Tada su sastavljeni spiskovi neophodnog oružja i opreme za OVK. Uoči početka bombardovanja u martu 1999. godine oficiri (22 SAS), uglavnom iz Eskadrile „V", prebačeni su na Kosmet. U to vreme stacionirani u Severnoj Albaniji, Englezi su obučavali borce OVK finesama vojnog umeća. Vojni instruktori iz Turske i Avganistana koje je platio „Islamski džihad" pomagali su im da ovladaju taktikom diverzantskog rata o čemu su gotovo regularno izveštavali američki mediji (Sandej tajms, Njujork tajms i drugi).

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane