Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Ekskluzivno: Džon Perkins, "Nove ispovesti ekonomskog ubice" (5)

U kandžama bankarskih lešinara

Prikriveni ekonomski ubica, Džon Perkins, godinama je za račun svoje vlade igrao ulogu jednog od "vodećih svetskih ekonomista", koji je na kreiranju globalne imperije radio direktno sa čelnicima Svetske banke, MMF-a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Ubeđivao je šefove država i vlada zemalja trećeg sveta, da uđu u dužničko ropstvo, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi do neslućenih razmera obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Ipak, pod pritiskom savesti i zla koje je počinio, Džon Perkins je napisao knjigu o svojim iskustvima pod naslovom „Ispovesti ekonomskog ubice" („Confessions of an Economic Hit Men", 2004). Prošle, 2016. godine u Americi je štampana njegova knjiga pod nazivom "Nove ispovesti ekonomskog ubice" (John Perkins, The New Confessions of an Economic Hitman, 2016). Za Magazin Tabloid, ovo značajno svedočanstvo koje u nastavcima objavljujemo, preveo je Pajo Ilić.

Džon Perkins

Još jedna osobenost konsultanata za izbor razmeštanja: najčešće im plaća lokalna zajednica, osim toga, oni dobijaju provizije u iznosu od 30 procenata, od subvencija, koje uspeju da dobiju; to već plaćaju korporacije.

Slučaj sa Boeing-om me podseća na ono što sam radio u Argentini, Kolumbiji, Ekvadoru, Egiptu, Indoneziji i Panami. Osnova razlika se sastoji u tome što umesto zajmova Svetske banke savremene ekonomske ubice u Državama manipulišu poreskom politikom i subvencijama. Ovaj manevar je čak efikasniji nego krediti.

Korporacije izbegavaju potrebu da zapisuju dobijene iznose novca i zaključuju ugovore koji ih primoravaju da kontrolišu otplaćivanje duga korisnika kredita. U američkoj verziji niko nije obavezan da ulaže sredstva. Novac se prosto prevodi iz poreske baze u korporacije; u suštini, američki poreski obveznici su opljačkani.

Sredstva izdvojena na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i druge socijalne usluge, iscure u kasu pohlepnih korporacija - kao poklon od ekonomskih ubica-lobista i korumpiranih političara.

Moja istraživanja su me dovela u Good Jobs First - nacionalni centar analiza grantova, kredita i drugih subvencija, datih federalnim vladama od 2000. godine. Prema njegovim izveštajima, za poslednjih 15 godina federalna vlada je potrošila 68 milijardi dolara na grantove i posebne poreske subvencije za biznis. Dve trećine tog novca je dospelo u velike korporacije.

Centar Good Jobs First je sastavio spisak najvećih kompanija, čiji lobisti su dobili najveće subvencije. To su Dow Chemical, Ford Motor Company, General Electric, General Motors, Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Lockheed Martin, United Technologies i skoro polovina od stotinu najprofitabilnijih federalnih preduzetnika. Ukupno uzevši 298 korporacija, od kojih je svaka dobila subvencije od 60 miliona dolara i više. Ove kompanije dobijaju prihod od morskih luka, aerodroma, auto-puteva, industrije, škola, vatrogasnih stanica i drugih službi i milijarde dolara profita, ali pri tom ne daju svoj doprinos u održavanju instituta, koji služe njima i njihovim radnicima.

Nisam bio iznenađen saznanjem da toplotna industrija dobija ogromne subvencije i olakšice. Ipak, razmere tih subvencija su prevazilazile moja očekivanja. Nedavno istraživanje Guardian je pokazalo da „industrija uglja, nafte i gasa dobija otprilike 550 milijardi dolara kao subvencije, to jest četiri puta je više od onih kompanija koje koriste obnovljive izvore energije". Ovde možemo izdvojiti tri značajna projekta, koje su zahvaljujuću naporima ekonomskih ubica finansirani od političara, čije su izborne kampanje dobili velike priloge od gorivne industrije:

1. Na izgradnju rafinerije nafte kompaniji Shell u Pensilvaniji od države je izdvojeno 1,6 milijardi dolara (to jest 1 milijarda funti sterlinga) prema ugovoru zaključenom 2012. godine, kada je godišnji profit kompanije iznosio 26,8 milijardi dolara.

2. Za modernizaciju rafinerije nafte ExxonMobil u Baton-Ruž (Luzijana) država je 2011. godine izdvojila 119 miliona dolara, kada je prihod kompanije iznosio 41 milijardu dolara.

3. Program subvencija, koji kompenzuje gubitke kompanije za unajmljivanje radnika sa ograničenim mogućnostima, u iznosu od 78 miliona dolara kompaniji Marathon Petroleum (država Ohajo) počeo je 2011. godine, kada je prihod kompanije iznosio 2,4 milijarde dolara.

Ipak, najpoznatije (makar i neslavno) postale su ekonomske ubice agroindustrije. Navedimo samo jedan primer: zakon HR 1599, donesen u Predstavničkom domu SAD jula 2015. godine. Zvanični naziv je „Odluka o bezbednom i preciznom etiketiranju namernica", ali zakon je više poznat kao DARK (Deny Americans the Right to Know - Amerikanci su lišeni prava da znaju); prema tom zakonu, države nemaju prava da traže etiketiranje proizvoda, koji sadrže genetički modifikovane organizme, to jest GMO. Ekonomske ubice Asocijacije proizvođača bakalskih roba i kompanija Monsanto potrošili su milione dolara da bi proveli taj zakon. Guardian je pisao:

„...Ovaj zakon predstavlja pokušaj Monsanta i njegovih saučesnika u agroindustriji da unište demokratske principe desetina miliona Amerikanaca. Korporativni pritisak je odneo pobedu, a ljude niko nije slušao", - izjavio je Endrju Kimbrel, izvršni direktor Centra za bezbednost prehrambene proizvoda.

Radna grupa za zaštitu životne sredine takođe je ustala protiv zakona i pozvala se na rašireno javno mnenje o potrebi etiketiranja GMO proizvoda.

„...To je skandalozno: zakonodavci predstavničkog doma su glasali za to da se ignoriše odluka devet od deset Amerikanaca", - govori Skot Faber, stariji potpredsednik za državne poslove radne grupe za zaštitu životne sredine.

Slični programi važe po principu: „Krasti od siromašnih, davati bogatim" i ne ograničavaju se samo na naoružanje, energetiku i poljoprivredu. Oni prevladavaju u ekonomiji. Navodimo primer: Walmart.

Moj prijatelj-šuar, koji je nedavno posetio Sjedinjene Države, zamolio me da ga odvezem u „najpoznatiju prodavnicu" Walmart. Rekao sam mu da ne idem tamo u kupovinu, ali ću mu rado organizovati ekskurziju. Ali pre toga sam mu pokazao izveštaj organizacije „Amerikanci za pravedno oporezivanje". Šokirao nas je obojicu.

Izveštaj je govorio o metodama pomoću kojih je Walmart izvlačio milijarde dolara iz džepova američkih poreskih obveznika. Među mnogobrojnim instrumentima kompanije je ogromna mreža poreskih pristaništa u inostranstvu sa aktivama od 76 milijardi dolara. Prema izveštaju: „...Walmart je organizovao, minimum, 78 kćerki kompanija u 15 ofšor poreskih pristaništa, pri tom su sva ona tajna".

Analiza pod nazivom „Mreža Walmart: kako najveća korporacija sveta taje poreze pomoći poreskih pristaništa" pokazuje da Walmart nema manje od 22 fiktivne kompanije u Luksemburgu: 20 je otvoreno 2009. godine i pet - 2015. godine. Prema istraživanju, od 2011. godine Walmart preneo aktive na iznos veći od 45 milijardi dolara u tim filijalama, "ali su pri tom porezi, koji su plaćani Luksemburgu, iznosili manje od 1 procenta prihoda od 1,3 milijarde dolara u periodu od 2010. do 2013. godine".

Razgledajući, naizgled beskonačne redove roba, moj prijatelj je primetio da niko ni sa kim nije razgovarao.

- U mojoj zemlji, - reče on, - tržište je mesto gde saznajemo novosti o prijateljima, susedima, o celom svetu. A, ovde ljudi ne obraćaju nikakvu pažnju jedni na druge. Samo kupuju.

Začudio ga je broj različitih vrsta jednih te istih roba.

- Kako donosite odluku, - upitao on, - da kupite sapun u plavoj kutiji, crvenoj kutiji ili žutoj kutiji?

Jedan od najalarmantnijih izveštaja pokazuje, da radnici Walmart dobijaju od američkih poreskih obveznika više od 6 milijardi dolara godišnje - za hranu, zdravstveno osiguranje i stan. Vlasnici najprofitabilnijih kompanija, članovi porodica Voltonov, spadaju među najbogatije ljude na planeti. Kao i mnogi iz njihove kohorte, oni mogu kritikovati socijalne programe u celini, ali sami učestvuju u najvećem socijalnom programu u istoriji.

Fondovi-lešinari su još jedan primer pogubnih akcija ekonomskih ubica. Kada je u zemlji izbila kriza i otpočeo ekonomski haos, ti fondovi kupuju dugove zemlje po nekoliko centi za dolar. Zatim, kada ekonomija zemlje dođe sebi, fondovi potražuju da im se plati dug, plus kamate i dodatne takse. Mnogi se na tome ne ograničavaju i podnose tužbe protiv preduzeća, koji žele da rade sa ovom zemljom, tako da joj nanose dodatno štetu zastrašujući potencijalne investitore.

Dvadeset šest najvećih lešinara izvuklo je milijardu dolara od najsiromašnijih zemalja sveta i planira izvući još 1,3 milijarde. Te milijarde više nego dva puta premašuju budžet Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta u celoj Africi za 2011. godinu; možemo finansirati ceo program OUN za pomoć gladnima u Somaliji.

Fondovi-lešinari su saletali Argentinu, Brazil, Kongo, Ekvador, Grčku, Island i Irsku i danas su orijentisani praktično na svaku zemlju sa dugovima i ekonomskim problemima, uključujući i Italiju i druge evropske zemlje. Iako možemo navesti ogroman broj primera, Peru je najkarakterističniji.

1983. godine ekonomija Perua se survala na dno, u zemlji su počeli masovni nemiri. Situaciju su zaoštrili teroristički akti i neverovatno visoki spoljni dugovi. Posle dugih pregovora 1996. godine dugovi su restrukturirani. Elliott Associates, hedž-fond pod upravom Pola Singera velikog investitora političkih kampanja, pokupovao je zaostale peruanske kredite otprilike za 20 miliona dolara, plativši za njih samo 11 miliona dolara, a zatim podneo tužbu njujorškom sudu, zahtevajući od Perua prvobitni iznos, to jest 20 miliona sa kamatama. Elliott je dobio 58 miliona dolara za mirno rešavanje spora, i dobio 47 miliona profita čistim 400%-nim povratom investicije. Ovaj ogroman profit je skupo koštao ekološki i socijalni program Perua.

Poslednja globalna recesija i kasnije kriza po celom svetu samo su pojačale eksploataciju zemalja od strane fondova-lešinara. Osim takvih zemalja, kao što je Peru, i evropskih zemalja sa „razvijenom" ekonomijom, na nišan je došlo više od trideset devet zemalja, koje pretenduju na delimično otpisivanje duga po programu pomoći siromašnim zemljama sa velikom zaduženošću (uglavnom afričkim zemljama) kod Svetske banke.

U „Ispovesti ekonomskog ubice" sam pisao da Svetska banka i njene filijale koriste kredite, da bi porobili narode. To stvarno odgovara istini i do danas. Ipak, sada su fondovi-lešinari sistem podigli na novi nivo.

Kao i mnoge metode ekonomskih ubica, fondovi-lešinari ne samo što pustoše zemlje, nego i destabiliziju globalnu ekonomiju. Prema Džozefu Stiglicu, dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju i bivšem starijem potpredsedniku i glavnom ekonomisti Svetske banke:

„...U Argentini je bitka rukovodećih organa sa nekolicinom 'investitora' (takozvanih fondova-lešinara) dovela u opasnost svu restrukturizaciju duga - sa dobrovoljnim pristankom pretežne većine zemalja kreditora. Grčka je prinuđena da uvede politiku stroge ekonomije, koja je dovela do 25%-nog pada BDP i značajnog pogoršanja kvaliteta života stanovništva. U Ukrajini su strašne potencijalne političke posledice krize državnog duga".

Osvrćući se na protekle decenije i poredeći ono što se desilo 1970-ih godina sa onim što rade ekonomske ubice i savremene glavešine korporatokratije, izvukao sam zastrašujući zaključak: podle, pogubne akcije su praktično postale sveprisutne, i sa njima su se pomirili i top-menadžeri koji upravljaju najmoćnijih korporacijama, kao i predavači koji postavljaju standarde u našim biznis-školama, pa praktično i sva javnost.

Šačica pljačkaša i njihovi saučesnici ekonomske ubice, dogovorili su se da nas sve ubede da oni imaju pravo da čine sve što smatraju potrebnim za učvršćivanje principa „Dug i strah". Pozivajući se na odlike Vrhovnog suda SAD i svu uverenost i prednosti njihove krajnje ograničene verzije kapitalizma, oni su nas ubedili da je potrebno da im pružimo priliku da se basnoslovno obogate. I učinili su to uz našu prećutnu saglasnost, na naš račun. Jedan procenat Amerikanaca je dobio 95% sveg bogatstva, akumuliranog od zvaničnog okončanja krize 2009. godine, dok je 90 procenata, to jest mi s vama, osiromašilo. Od svake milijarde dolara profita statistički prosečni američki građanin dobija jedan dolar. U globalnim razmerama 85 ljudi poseduje više resursa nego polovina stanovnika sveta.

Ovde navedeni primeri su samo kap u okeanu vlasti, koju korporativne ekonomske ubice imaju nad SAD i globalnom ekonomijom, politikom, ekologijom, i društvom. Oni pokazuju kako su se promenile razmere delovanja ekonomskih ubica od onog vremena kad sam ja bio jedan od njih.

Šakali su doživeli istu takvu šokantnu transformaciju. Ko su savremeni šakali?

„...Išao sam pored sela gde su živeli moji baba i deda (u Pakistanu), - poče Džafar, student sa kojim sam se upoznao u Istanbulu, gde sam govorio na biznis-konferenciji. - Odjednom je u blizini dignuta u vazduh zgrada. U nju je udarila rakete bespilotne letelice. Ljudi su bežali, vikali. Žena sa detetom na rukama je gorela. Bacio sam se na nju, izvukao joj dete i zapovedio joj da legne na zemlju. - U njenim očima su se videle suze. - Ona je preživala, ali je toliko ljudi poginulo. Toliko ljudi..."

Tom bespilotnom letelicom su upravljali novi mladi šakali. Slušajući takve ljude, kao Džafar, i čitajući saopštenja o napadu bespilotne letelice, doživeo sam nešto što je teško opisati. Odrastao sam na pričama o heroizmu ljudi za vreme Drugog svetskog rata - o tome, kako su američki vojnici izvlačili decu iz zgrada koje su gorele, jurišali obalom Normandije i oslobađali zatvorenike iz nacističkih koncentracionih logora. Smatrao sam neverovatno odvažnim agente FBI 1950-ih godina, upravo kao na televizijskom filmu „Proživeo sam tri života", koji su se uvlačili u komunističke ćelije. Kao i agente CIA koji su se ubacivali u tajne sovjetske mreže, i šakale koji su letali na Sejšelska ostrva. Čak i oni, čije postupke nisam odobravao, na primer, ljude koji su postavili bombe na avionima Roldosa i Torihosa. U svakom slučaju oni su išli na veliki rizik.

A operateri bespilotnih letelica! Oni ne rizikuju život; oni ne čuju krike ranjenih i umirućih i ne vide patnje nevinih žrtava. Oni sede pred monitorima kompjutera. Nema nikakve hrabrosti ni na pomolu. Nema ničeg herojskog u njihovom radu. I ničeg herojskog - u državi koja nanosi takve patnje drugim ljudima.

Da, sramota me je šta činimo po svetu. Ali pre svega - ja sam zbunjen, ja sam prosto zaprepašten. Ne prestajem postavljati sebi pitanja nad kojima sam razmišljao još dok sam bio u zatvoru u Hanoju: o čemu misle naši lideri? Nije valjda da oni ne vide da tako surova ravnodušnost prema životu uništava reputaciju naroda koji je stekao opšte poštovanje u Drugom svetskom ratu?

Iako u novostima često saopštavaju kako bespilotne letelice ubijaju lidere Al Kaide i drugih terorističkih grupa, nemoguće je dobiti statistiku o svim greškama, koje su oni napravili, koje Pentagon naziva „kolateralnom štetom" - ubistvo nevinih građana. Možemo samo pretpostaviti njihov broj, i te pretpostavke užasavaju.

„U najmanju ruku 6 hiljada nevinih ljudi je bilo ubijeno za vreme napada bespilotnih letelica u Avganistanu, Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Iraku, na Filipinima, u Libiji i Siriji", - govori se u pismu, objavljenom u junu 2015. godine, koje je potpisalo desetine veterana američke armije. Autori pisma pozivaju operatere bespilotnih letelica da odbiju da vrše slične zadatke. Ti veterani shvataju da se nasumični napadi bespilotnih letelica na civilne ciljeve u celom svetu smatraju terorističkim aktima.

Mnogi veterani su svojim očima videli kako akcija operatera bespilotnih letelica i mnogih drugih savremenih šakala bogate korporativne magnate, koji zarađuju na ratu, razaranjima i kasnijim obnovama, naftnim nalazištima i drugim resursima, koji leže u osnovi mnogih sukoba. Istovremeno akcije bespilotnih letelica podrivaju poverenje i Države, protivreče interesima američkih građana i jačaju principe ekonomije, izgrađene na strahu.

Zvaničnik vojne obaveštajne službe za vreme predsednika Obame, general-pukovnik u penziji Majkl Flin korišćenje bespilotnih letelica je nazvao „neuspešnom strategijom", koja samo izaziva surovost i terorizam. „Kada bacaš bombu sa bespilotne letelice, nanosiš više štete nego koristi", - rekao je on. Flin je znao o čemu je govorio; on je bio na čelu Obaveštajne agencije Ministarstava odbrane SAD do leta 2014. godine.

Savremeni šakali nose mnogo maski i izvršavaju zadatke koje su šakali iz mog vremena smatrali neprihvatljivim, kukavičkim ili čak kontraproduktivnim. Dokumenti, koje je nedavno objavio WikiLeaks i Edvard Snouden, pokazuju zabrinutost za rast slučajeva primene mučenja CIA i tajnih ekstradicija, unajmljivanja bandi da služe vladama i globalnim korporacijama, programa uklanjanja „prioritetnih ciljeva" CIA i specijalnih jedinica.

Za razliku od pojedinih tajnih agenata, koji se oslanjaju na svoj intelekt i lične navike, nova rasa „nesamostalnih šakala" koriste takve metode, kao što su napadi iz vazduha, satelite i druge savremene tehnologije. Iako Amerikancima ništa nije poznato o delatnosti specijalnih vojnih grupa Pentagona, uglavnom morskih „mačića" i odreda „Delta", ona je potpuno očigledna za zemlje po kojima vrše udare.

List New York Times je skinuo veo tajnosti nad takvim formacijama u članku „Morski 'mačići', Ekipa 6: istorija tajnih ubistava i podlokanih granica" (SEAL Team 6: A Secret History of Quiet Killings and Blurred Lines), koji je bio objavljen u junu 2015. godine:

„...Po celom svetu oni upravljaju špijunskim bazama, maskiranim u komercijalne brodove; pod plaštom civilnog osoblja lažnih kompanija, delujući pod okriljem ambasada i predstavljajući se kao bračni parovi, oni prate one koje Države žele ukloniti ili uhvatiti.

Ove operacije su deo tajne istorije Ekipe 6 morskih 'mačića' - jedne od najlegendarnijih, tajnih i malo proučenih vojnih organizacija. Nekada je mala grupa osnovana za posebne, ali retke zadatke, koja se proslavila ubistvom Osame bin-Ladena, za 10 godina se pretvorila u globalnu mašinu za praćenje i ubistva..." Dalje se u članku razmatra takva činjenica da je za veliki deo američkih političara karakteristična potpuna tajnost. Jedan od zaključaka istraživačkog tima Times:

„Kao i kampanja CIA-e za podršku bespilotnih letelica, odred za posebne namene predstavlja alternativu skupim osvajačkim ratovima. Ipak, zbog zida tajnosti, koji okružuje Ekipu 6, apsolutno je nemoguće u punoj meri oceniti njene akcije i njihove posledice, uključujući i gubitke među civilnim stanovništvom i najdublju mržnju prema zemljama gde oni ratuju".

Uzgred, ta mržnja zabrinjava ne samo veterane i medije. O tome govore i studenti američkog koledža, sa kojima sam razgovarao. Oni se pozivaju na svoje vršnjake, koji se šalju iz Australije, SAD i Evrope na Srednji Istok, da bi stupili u ISIL i druge vojne islamske organizacije. Pre svega, upravo ih mržnja i očajanje podstiču na slične akcije. Studenti su uznemireni time što politika SAD samo izaziva terorističke akte.

Studenti često govore da većina zemalja gde vrbuju potencijalne teroriste, ima viševekovnu istoriju rešavanja problema metodom primene sile. Čak i formulacija američkih zakonodavaca u programima, koji nemaju ničeg zajedničkog sa nasiljem ipak zvuče preteće: „boriti se sa siromaštvom", „pobediti glad" i „rat sa narkoticima". Oni ističu da filmovi i televizijski šoui veličaju oružje i opasne momke sa njihovim odvažnim pristupom rešavanju složenih situacija.

Šakali iz mog vremena su obično slati u inostranstvo, sa izuzetkom onih koji su se borili sa opozicionim snagama i ubacivali ih u komunističke ćelije u samim Državama. To se takođe promenilo. Posle 11-og septembra strah je naterao Amerikance da žrtvuju tajne privatnog života i slobode, davši Agenciji za nacionalnu bezbednost, CIA-i, FBI i drugim agencijama još neviđenu vlast. Metode koje se primenjuju u inostranstvu, - bespilotne letelice i letelice za izviđanje - primenjuju se za praćenje, u Državama.

Dokumenti koje su objavili federalni činovnici SAD kao odgovor na sudske rasprave oko zakona o slobodnom pristupu informacijama, pokazuju da je po podacima 2102. godine nad Sjedinjenim Državama dejstvovalo minimum, 63 baze bespilotnih letelica, raspoređenih u 20 država. Mnogima su upravljali vojnici, angažovani sa američkih vojnih objekata. Drugima su upravljali organi za zaštitu javnog reda i graničari. Neki, ako ne i svi, predviđeni su za ubistva ljudi.

U junu 2015. godine Associated Press je saopštio da FBI ima „malo avijacije sa mnoštvom niskoletećih aviona, opremljene sistemima za video nadzor i prisluškivanje mobilnih telefona - pod plaštom fiktivnih kampanja koje vlada prikriva". Dalje se u članku govori da se ti letovi obično izvode bez dozvole suda i da su „za poslednjih 30 dana oni obilazili više od 30 gradova u 11 država po celoj zemlji".

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa

"...Svetska banka i njene filijale koriste kredite, da bi porobili narode. To stvarno odgovara istini i do danas..."

Glosa

"...Iz onoga što rade ekonomske ubice i savremene glavešine korporatokratije, izvukao sam zastrašujući zaključak: podle, pogubne akcije su praktično postale sveprisutne, i sa njima su se pomirili i top-menadžeri koji upravljaju najmoćnijih korporacijama, kao i predavači koji postavljaju standarde u našim biznis-školama, pa praktično i sva javnost..."

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane