Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Ko se i zbog čega češe posle hapšenja direktorke Etnografskog muzeja u Beogradu

Ožalošćeni kupleraj

Kako je zahvaljujući veštičjem sabatu temeljno urnisan Etnografski muzej u Beogradu, ko je bila glavna veštica, ko je dvojnica Kim Džong Una i ko su ostale pripadnice Veštičjeg sabata? Zbog čije lepote je počela da se suši Pančićeva omorika, ko je preletao preko ulice i usput nabacivao posliće sinovljevoj firmi, ko je muzejski ausvajsfirer a ko je kupljen mestom načelnice i putovanjem u Azerbejdžan? Ko se u dubokoj žalosti pojavio namontiran i u crvenoj haljini, na šta je zapravo straćen novac u Manakovoj kući, ko je urnisao eksponate i ko se pobrinuo za muzejske patlidžane? Na sva ova i brojna druga pitanja, odgovore je potražio Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid

Stanislav Živkov

U svakoj normalnoj državi iole moralan i odgovan političar ili funkcioner, kada bude uhvaćen u nekoj nepodopštini, kao moralni čin podnosi ostavku. Brojni su takvi slučajevi u poslednje vreme: Fransoa Bajru, Silvija Gular, Fransoa Fijon svi u Francuskoj u kojoj su korupcija, kolaboracija i švaleracija normalne stvari još od doba Asteriksa.

Međutim, kod stvari stoje malo drugačije- Tako je recimo nekome bilo jako stalo da napravi nepostojeći skandal sa navodnim nestankom jedne najordinarnije žvrljotine iz Doma Sindikata, usledio je celonedeljni provod plaćen trijest milijončića a upriličen povodom otvaranja rupe bez dna odnosno takozvanog muzeja takozvane savremene umetnosti koji se poslednjih 15 godina koristi kao idealno mesto za ispumpavanje para u žuto preduzeće i nevladin sektor, da bi posle svega toga usledilo i veliko finale odnosno spektakularno hapšenje direktorke Etnografskog muzeja u Beogradu Mirjane Menković. I to, ni manje ni više, već sa izvođenjem iz samog Muzeja, odnosno sedišta Veštičjeg sabata u kome prethodno nije bila jedno dva meseca, navodno zbog polomljenog ramena.

U narodnoj tradiciji veštica je demonsko biće, posrednik demonske sile i predstavlja ženu čija duša izlazi iz tela da bi činila zlo i izazivala bolesti i nesreće. Veštice redovno održavaju svojevrsnu godišnju skupštinu, odnosno Veštičji sabat u Valpurgijskoj noći na planini Harc, a posebne ispostave veštičjeg sabata su u poslednje vreme u stalnom zasedanju na beogradskom ogranku Harca na Studentskom trgu 13, odnosno u ostacima Etnografskog muzeja, kao i u Narodnom Muzeju Pančevo!

Glavna veštica dr Mirjana Menković, inače dvojnica Kim Džong Una, za svoje trajno stanje ima bipolarni poremećaj prvoga tipa ili „manično-depresivnu psihozu", iz Etnografskog muzeja je otišla kako joj i dolikuje - sa lisicama na rukama i sa zabranom da se Muzeju približi nakon 30 godina radnog staža.

Njeno teško stanje je posebno dobilo na intenzitetu sa funkcijom direktora. Mada je održavala ravnotežu uz pomoć lekova i konstantnog prežderavanja, nije mogla da sakrije očiglednosti veoma teških i opasnih maničnih epizoda koje su se manifestovale u vidu skandala i koje su je dovele do gubitka osećaja za realnost.

Promene raspoloženja, veoma aktivna, protivzakonito trošenje budžetskih sredstava, sa izraženim nagonom za seks i hranu, nagli ispadi u ponašanju, nepromišljeno ponašanje i agresivnost, problemi sa zakonom, problemi u poslovnoj komunikaciji, loši rezultati rada, lažne rekonstrukcije, samo su delić onoga što se može pripisati kulturnoj paradigmi tzv stručnjaka etnologa Mirjane Menković.

Postavlja se stoga pitanje, koliko bi trebalo doktora nauka da umre, koliko bi trebalo skandala da bude, koliko je proneverenog novca i učinjene štete trebalo da se desi pa da se nešto preduzme jer drugarici Menkovićki ni na kraj pameti ne bi palo da podnese ostavku kao moralni čin pojedinca nakon afere za koju je odgovorna. Posledice u Etnografskom muzeju su: jedan mrtav doktor nauka, finansijske malverzacije, zloupotreba položaja, zlostavljanje zaposlenih, uništavanje kulturnih dobara, sukob interesa, kadrovske nepravilnosti i kriminalne radnje, privatizovanje nacionalne ustanove, što su utvrdili Ministarstvo finansija, Prekršajni sud i Tužilaštvo za organizovani kriminal.

Što se Menkovićke tiče, izražena žudnja za moći je ovu ženu naterala čak i da pomera stećak težak više tona, stavivši ga na glavni ulaz muzeja, po sistemu "Radi šta hoćeš - neka ti to bude zakon" a iz izveštaja nadležnih institucija vidi se beskrupolozna, višemilionska pljačka Etnografskog muzeja, koja traje pune tri godine, a koju je organizovala Aleksandra Fulgosi po prijateljskoj vezi sa Menkovićkom. Pored ove najbolje drugarice, Menković svoje delotvorne manipulacije i koruptivne aktivnosti ostvaruje sa još nekoliko krvoločnih babetina: Olga Vasić od čije je "lepote" i Pančićeva omorika počela da izumire, najkrvoločnija uglavnom nezadovoljena korumpirana, babetina ističe se u manipulisanju na sastancima, braneći svoje interese i interese Menkovićke, jer je kao penzioner svesna da joj je to poslednja pljačka u životu.

Olga Vasić, desna ruka Menkovićeve je stigla u istom paketu kao član Upravnog odbora. Sa njom su stigle i dr Dragana Radojičić, direktorka Etnografskog instituta ANUSA koja kao predsednik Upravnog odbora potpisuje i aminuje sve što Mirjana Menković izmisli. Radojičićka određuje zaposlenima u Etnografskom muzeju kada će da uđu i izađu iz zgrade, a ona svoje radno vreme provodi na moru u Crnoj Gori i to više od 8 meseci godišnje dok joj građani Republike Srbije daju platu. A ni to joj nije dosta nego uzima deo opljačkanog novca iz navedenog budžeta preko Mirjane Menković. A još hoće da postane i pomoćnik ministra i akademik. Uz nju su doletele i Mirjana Đekić, omatorela nesrećnica, Danijela profesorka etnologije koja ima vodeću ulogu u sklapanju Mirjanicine disertacije.

A kao član Upravnog odbora tu je i očito bornirani Miroslav Mitrović koji je nekada iz dna duše mrzeo Mirjanu Menković a onda je naglo zavoleo potpomognut uslugama i novcem koji mu Menković daje. Miroslav Mitrović je i u osnovnoj školi "Josif Pančić" sa Banovog Brda važio za najglupljeg dečaka. Naravno svo vreme preko ulice preleće i Ljubinka Terzić, pomoćnik direktora Kinoteke, koja za lepe pare stručno pomaže u ostvarivanju njihovih kriminalnih ciljeva i nabacuje posliće firmi svog sina. Pljačku Etnografskog muzeja nadgleda predsednik Nadzornog odbora Pavle Marjanović, dobavljač psihoaktivnih supstanci, direktor farmaceustke kuće ACTAVIS, inače partner firme Menkovićkinog sina i snajke, poznatijih po skandaloznoj svadbenoj žurci u Muzeju i zloupotrebi muzealija. A, tu je i Marina Cvetković koju je Menkovićka takođe potkupila i podmitila sa par hiljada, mestom načelnice i izložbom u Azerbejdžanu pa je Cvetkovićka iako ranije nije mogla da smisli Menkovićku, naprasno počela da obožava Menkovićku i postala njena desna ruka. Dobila je i nadimak ausvajsfirer jer deli neke papire Privrednog društva bez kojih kustosi ne mogu da izađu iz zgrade ni doručak da kupe. A sve u svrhu maltretiranja, omalovažavanja, špijuniranja i uterivanja straha u kosti pa je tako Etnografski muzej osim mesta u kome babetine kradu pare i veštičare, postao i zatvor.

Menkovićka se ne plaši smrti jer veruje u život nakon nje, uostalom ceo muzej je ostao zgrožen kada se par dana nakon smrti sina, Menkovićka u muzeju pojavila sva namontirana, našminkana i u crvenoj haljini pošto u dubokoj žalosti ide na koncert! Duboko je bila ubeđena da će za svako učinjeno nedelo u čast Fulgosi biti nagrađena, kako višemilionskim iznosima u ovom životu, tako i u paklu, gde će joj biti omogućena sva ona čulna uživanja i zadovoljenja nagona koje joj na ovom svetu nije pružio Branko Jokić, direktor lažnog Muzeja u Prištini, jer je u nekom Menkovićkinom ritualu još poodavno ostao bez genitalija. Menković odlikuje neobuzdan seks, kao i seksualne nastranosti.

Tako su sve češći spoljni saradnici Muzeja homoseksualci, transvestiti i biseksualci. Smatrajući da je seks najprirodnija "sveta" stvar koja treba da se upražnjava, kako na radnom mestu, tako i na terenu, jer daje ogromnu energiju i snagu za što intenzivniju pljačku. Od mladosti je bila poznata po svom raskalašnom ponašanju: preljubama na terenima, naročito na Kopaoniku gde je imala ljubavnika direktora hotela pa je izmišljala lažna istraživanja da bi mogla da ide tamo, zaljubljivanja u raznorazne muškarce i dečkiće i starije, javne ličnosti poput, recimo, glumca Branislava Lečića, upražnjavanju seksa na radnom mestu gde ju je čistačica Mira pronašla sa nekim tipom u kancelariji, a i odnos prema ženama nije bio normalan, pa su se tako u Ministarstvu kulture krstili levom i desnom kada je stigla prijava za seksualno uznemiravanje sisama u liftu!

Pre mnogo godina Menkovićki su čak njeni prijatelji i kumovi ostavili poklon na portirnici muzeja - penis, kao suvenir. A to sve je nju ludo zabavljalo.

Osim glavnog cilja ovog veštičjeg sabata, odnosno pljačke, Menkovićka i bulumenta su paralelno radili na intenzivnom urnisanju nauke, etnologije, i muzeologije. Odlučno su organizovane i sistematski deluju preko nekih medija iznoseći laži. Tako je i Komisiju za nadzor beskrupolozno pokušavala da slaže dostavljajući im Informaciju o postupku pravne zaštite pokretnih kulturnih dobara 530/1 od 18.10.2016. koju je sačinila preko noći u trenutku kad je Komisija već počela da radi a u kojoj je morala da prizna da nije doneto nijedno Rešenje o proglašenju pokretnih kulturnih dobara, , te iz tog razloga Registar rešenja o proglašenju kulturnih dobara nije ni mogao biti vođen, kao i to da je "pravna služba" koju je u tom trenutku činio Bojan Karaklić dobila zadatak da sačini zbirna rešenja o proglašenju pokretnih kulturnih dobara po zbirkama.

Na zahtev Komisije da se dostavi na uvid Rešenje o imenovanju Komisije za vršenje revizije usmeno ih je obavestila da takvo rešenje nije doneto, i ukazano je da se dostavljena Informacija o postupku Pravne zaštite pokretnih kulturnih dobara koju je sačinila Menković odnosi i na ovo pitanje. Pored ovoga, Menković je slagala i to da je Odlukom o popisu iz 2014. godine, obavljena revizija svih zbirki Etnografskog muzeja, o čemu su sačinjeni Izveštaj o organizaciji i sprovođenju popisa i Izveštaj uz popis muzejskih predmeta pomoćnika direktora za brigu i staranje o zbirkama i depoima Muzeja što je nepostojeće radno mesto, kako tada tako i sada jer nijedan Pravilnik o sistematizaciji radnih mesta nije imao ovakvo radno mesto. Ovo radno mesto je postojalo samo u Menkovićkinoj glavi koja u najmanju ruku liči na kamen za kiseli kupus. Komisija je ustanovila da revizija nije rađena, već je to latentan popis kako bi Menkovićka stekla uvid u tuđe zbirke i na taj način videla šta će još da pokrade. Iz tih razloga neki od kustosa nisu dostavili Izveštaje, znajući s kim imaju posla.

Evo kako Komisija u Izveštaju opisuje šta ne valja na izložbenoj postavci nakon rekonstrukcije a što se očekivalo od osobe koja je trideset godina kustos, direktor NVO Centra za očuvanje kulturnog nasleđa trebalo da zna:

Manakova kuća u kojoj su izloženi predmeti iz zbirke Hristifora Crnilovića kao i Narodne nošnje i nakit centralnobalkanskog područja iz XIX i XX v, skoro je renovirana i trebalo je da na bolji način bude usklađena sa potrebama izlaganja i smeštaja predmeta iz pomenutih zbirki.

Video nadzor postoji na spoljašnjem delu zgrade, ali u momentu kada je Komisija u dva navrata obilazila prostor isti je bio van funkcije. Na stalnoj izložbenoj postavci, nedostaju kamere. Data loger je tek nedavno postavljen ali jedan aparat nije dovoljan da pruži verodostojne podatke o uslovima u izložbenom prostoru. Nisu postavljene legende pored svih izloženih eksponata na stalnoj postavci, nema legendi pored izloženih predmeta. Prostor depoa nije u potpunosti sređen. U njemu se takođe ne vrše merenja mikro klimatskih uslova niti su vršena merenja intenziteta svetlosti rasvete na postavci niti postoji sistem regulacije jačine. Predmeti sa stalne izložbene postavke iz zbirke Crnilovića konzervirani su bez propisanih uslova i načina preduzimanja mera tehničke zaštite, u skladu sa čl. 111 Zakona o kulturnim dobrima i pored toga što je Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda dozvolio reorganizaciju prostora, sa poštovanjem osnovnih uslova izlaganja, smeštanja i rukovanja muzealijama.

Nisu obavljena prethodna istraživanja pomoću fizičko-hemijskih i drugih metoda u cilju utvrđivanja hemijskog sastava materijala, tehnologije i tehnike izrade stanja kulturnih dobara i uzroka njihovog propadanja. Nije utvrđena tehnika i metoda izvođenja mera tehničke zaštite na osnovu prethodnih istraživanja. Konzervatori nisu o izvršenim radovima na pokretnim kulturnim dobrima vodili konzervatorsku dokumentaciju. O tome šta se i kako radilo najbolje govori slučaj haljine izrađene od crvene svilene tkanine ukrašene srmenim vezom iz zbirke Hristifora Crnilovića, koja pripada gradskoj nošnji, unikatne, zanatske proizvodnje, ukrašene vezom koju je izvesna Milica Mirković, novopečena konzervatorka najstručnije sjebala usisivačem sa vodenim rezervoarom i tako uništenog ga vratila na stalnu postavku. Milica je takođe pokušavala da slaže Komisiju, ističući da za pravu konzervaciju nije bilo vremena, jer bi za stručnu obradu bio potreban dugačak vremenski period od šest meseci do godinu dana koji u tom periodu nije bilo moguće izvesti, iako je predmet skinut u 2015. godini a vraćen uništen 2016. godine.

Takođe je lagala da tekstilna konzervacija vodi konzervatorsku dokumentaciju koju na kraju nije imala da izvadi i pokaže Komisiji. Ono što Milica Mirković u Etnografskom muzeju jedino dobro radi je ubijanje mrava. U tom radu se znatno istakla, tako da mrava gotovo i nema, te bi s obzirom na svoje sposobnosti mogla da pređe na miševe! A dobro se pokazala u uništavanju i uklanjanju kulturnih dobara. Za uzvrat, Menković je radila sledeće: naručila je skaradnu kuhinju od iverice čime je narušila autentičnost prethodnog stanja, kupila nekakav frižider koji je dobar za diskoteke ali ne i za objekat iz 1830., i instalirala ga je na vidnom mestu, bez obzira što nije imala dozvolu, protivzakonito je prodavala alkohol, buđav sir i peglane kobasice.

Na fasadi su urađene manje intervencije. Izvršena je zamena postojećih i uvođenje novih instalacija. Vršeni su radovi na javnoj saobraćajnoj površini, oko zgrade, kako pešačkoj, tako i na parking prostoru u gabaritu objekta. Posebna pažnja je posvećena asfaltiranju ulice pored objekta zbog čega je više od tri nedelje bio poremećen red vožnje svim autobusima koji prolaze ulicom Gavrila Principa. Urađeni su manji stolarski radovi kojima je obuhvaćena restauracija fasadne stolarije, zamenjena stakla, bojenje ograde, zamena brava, zamena 150 ćeramida, odmašćivanje i bojenje limenih oluka, čišćenje stepenica, zamena klupe i postavljene dve kante za smeće ispred objekta, očišćene podne površine, izvedene fuge u dvorištu, odsečena breza, krečenje, gletovanje i štemovanje usled čega se stvorila velika pukotina jednog zida za sve to ukupno jedva da je bilo utrošeno 2.000.000 od uplaćenih 33.000.000 za tobože rekonstrukciju.

Jedna od značajnih alki ovog organizovanog kriminala je i Nemanja Štula, postavljen na nepostojećem radnom mestu sa nelegitimnim koeficijentom za direktore koji je za poslednje tri godine proneverio oko 14.000.000,00 din. Poznat je i po tome što se nije slikao na skarednim svadbenim fotografijama da radnici muzeja ne bi uočili da je barjaktar na svadbi Menkovićkinog sina. Obavlja poslove koje je pre toga obavljao zaposleni kao kurir-ekonom. Deli listiće za plate i pljačka.

Planom jebavki koji je Komisiji dostavljen nepotpisan od svih članova komisije planirana je nabavka radova za kapitalno održavanje poslovnih zgrada i poslovnih prostora, procenjene vrednosti 30.000.000. za koju je dva puta nelegitimno sprovedena javna jebavka gde nije bilo pristiglih ponuda pa je Menkovićka i treći put pokrenula istu jebavku bez PDV-a u vrednosti od 6.541.154.80 koje uplaćuje izvesnoj firmi "Magat" gde u okončanoj situaciji prikazuju opremu, iako su sredstva dobijena za kapitalno održavanje zgrada, što sve nije prokniženo.

Takođe, Odlukom Menkovićke, pokrenut je postupak javne jebavke za radove na rekonstrukciji i adaptaciji objekta Manakove kuće, procenjene vrednosti 18.500.000,00 dinara, koji bez pdv-a uplaćuje svojoj drugarici Zagi Ornament iz "Ornament investinženjering", koji je aneksiran zbog produžetka rokova, bez promene vrednosti ugovora. Koliko je jeftin način krađe Mirjane Menković, dovoljno prikazuje opisana situacija a o njenoj stručnoj kompetenciji dovoljno govori stanje stalne postavke nakon rekonstrukcije, kao i raspadnuta zbirka nošnji KiM za koju je bila zadužena u poslednjih 30 godina. Iz svega se jasno vidi da je Manakova kuća bila štih proba za glavnu stvar koja je tek trebala da se dogodi a to je kriminalna rekonstrukcija zgrade Muzeja na Studentskom trgu. Tu je Mirjanica sa svojim krvoločnim drugaricama trebala da se ugradi u najmanje milijardu dinara i da potom verovatno ode na liposukciju!

Da bi zabašurila pljačku Mirjana je bila primorana da uterava strah u kosti i uspostavlja patološku kontrolu nad kolektivom krhkog mentalnog sklopa, kojima lako može da manipuliše jer je većina kustosa svesna svoje nesposobnosti i dugogodišnjeg nerada koji za Zakon o kulturnim dobrima nikada nisu ni čuli a kamoli čitali i primenjivali. Takođe, bez prestanka selila je sve zaposlene iz kancelarije u kancelariju, s jednog radnog mesta na drugo, oduzimala zbirke kustosima koji su godinama pre toga vodili, a ko se usprotivio njenim iracionalnim, protivzakonitim zahtevima, taj je dobijao otkaz ili u najboljem slučaju upozorenje pred otkaz, bivao praćen, kažnjavan raznim mogućim načinima.

Menkovićka stavlja rešetke, na VI spratu je postavila Konstantina Kostjukova da plaši ljude, a da se ne zna gde je granica između smeha i užasa govori činjenica da je na svoju dugogodišnju kancelariju kustosa, direktora Mnemozine i lažnog Muzeja u Prištini bez ikakve logike postavila broj 666! Stiče se utisak da Mirjana ponajviše pokušava da uplaši Voju Brajovića jer joj Udruženje glumaca posebno smeta u ostvarivanju njenih protivzakonitih radnji o kojima Republička direkcija za građevinsko zemljište ništa ne zna!

U Manakovoj kući nije izvršen popis, ni pre lažne rekonstrukcije a ni nakon toga.

Dragana Stojković, kustos koja je dvadeset četiri godine bila šef Manakove kuće, brzinski je pobegla u penziju i to godinu i po dana pre redovne penzije. Svima je bilo čudno ali kasnije je shvaćeno šta se desilo.

Kad je počela lažna i protivzakonita adaptacija Manakove kuće i iznošenje predmeta sa stalne postavke i iz depoa koji do danas nisu svi vraćeni i ne zna se gde su, shvaćeno je da se Dragana Stojković nagodila sa Mirjanom Menković da ode u penziju i isplaćena joj je velika svota novca da nestane.

Nikada više se nije pojavila u Manakovoj kući, a na pozive novinara nije htela da odgovara. Na pitanje Ministarstvu kulture i informisanja šta misle o štivu koje je u Etnografskom muzeju nastalo tri meseca pre Nove godine, dobili smo odgovor da su oni samo sezonski skupljači jagoda i da nisu znali da moraju da skupljaju godži bobice a za muzejske patlidžane očito se pobrinula policija!

Dve Vesne, laži su im tesne

O tome da su se u Muzeju apsolutno svi uključili u zaštitu imena i dela Mirjane Menković najbolje govori slučaj Vesne Bižić Omčikus, muzejske savetnice koja je započela svoju karijeru najpre kao kućna pomoćnica kod svog oca, nastavila kao šalteruša u PIO fondu punih petnaest godina da bi se na kraju dočepala mesta kustosa u Etnografskom muzeju ali svojim neradom i lažima nije uspela da očara Komisiju Ministarstva koja je proveravala novinske članke, pa se tako ispostavilo da je za izložbu "Veliki rat-mali čovek" čiji je autor, između ostalih, bila i Vesna Bižić Omčikus, Komisija od nje tražila pismenu izjavu zbog zloupotrebe muzejskih predmeta u kojoj je Omčiguska izjavila da predmeti nisu oštećeni o čemu nije ni bila pitana te je pokušala da se izvadi tvrdnjom da su to predmeti predviđeni za đubre, uključujući tu i navodno derutne stolice na kojima su sedeli svatovi. Ukoliko su stolice kako autorka kaže "derutne" onda je valjda jasno da nije trebala da na njima sedi sa svojom gabaritnom i isto tako derutnom guzicom. Nije uspela da slaže Komisiju jer je ista uvidela da su predmeti uredno upisani u knjigu ulaza. Naravno, u pomoć je priskočila još jedna Vesna, u ovom slučaju Marjanovićka koja je pokušala da zamaže oči pričom da su svatovi popili njen šampanjac a ne Menkovićkin ne bi li se tako skandal makar malo ublažio

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane