Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Književnost

Sudbine odbačenih velikana: Rade Drainac sam protiv svih (5)

Obračun velikih prijatelja

U prvom eseju videli smo da je na početku Dvadesetog veka promovisan naziv u Srbiji suvišni pisci i da su se ponajbolji pisci tog vremena (Janko Veselinović, Bora Stanković, Radoje Domanović...) sporili oko toga ko spada u tu vrstu. Prva dva pisca su se prepoznala kao suvišni pisci, a treći je bio suvišan već po svojoj vokaciji neumoljivog kritičara vlasti, najvećeg koga je srpska književnost imala u svojoj istoriji. Biti suvišan znači biti odbačen od svog vremena i svog naroda kao nepotreban, nikom potreban; pisac koga progoni vlast, koji je van sistema, koji nema svoju publiku. Od srpskih pisaca prve polovine Dvadesetog veka ja za ovu titulu kandidujem Radeta Drainca.

Ivan Ivanović

Rade Drainac i Tin Ujević su bili nesporna atrakcija Beograda. Bili su gotovo nerazdvojni, iako u mnogo čemu kontrastni. Gde god bi se pojavljivali, iza njih se tiskala gomila slušalaca. Neprekidno su se prepirali, ali to su bili najlucidniji dijalozi tadašnjeg Beograda. Tin se prema Draincu držao superiorno, kao prema notornoj neznalici - što je prema njemu svakako bio. Drainac je, zauzvrat, Tina držao za preučenog i naduvanog pesnika, iz čijih stihova "vire popovske gaće i čiraci za lojane sveće". U početku su to bila kafanska prepucavanja, kasnije su se pretvorila u bespoštednu polemiku preko novina, najdelotvorniju u čitavoj tadašnjoj poeziji.

Iako je na prvi pogled to ličilo na "pesničku svađu", "boemsko nadmetanje", bio je to u osnovi sudar dva sveta, dve kulture, dve istorije: katoličko-jezuitske (Tin Ujević) i vizantijsko-pravoslavne (Rade Drainac). Čarku je, naravno, počeo Drainac, a povod je bio Ujevićev članak "Sumrak poezije".

Šta su sve rekli jedan o drugom ova dva pesnička korifeja, srpsko-hrvatski pandani, ali filozofski antipodi?

Drainac je Tinovu erudiciju proglasio praznom "parlofonijom". "Nije li erudita neka vrsta parlofona, koji nikad ne bi otvorio usta da nije mrtvih knjiga, koje u ovom slučaju diktiraju direktno preko razuma?" "Ujević kao poslednji racionalista a priori dolazi do zaključka da je sumrak poezije neizbežan." "...Ako se Ujević pobojao za suviše kratak vek svoje poezije, bolje je bilo da je nije ni pisao. Ako ga je mučila dogmatika estetičara da je forma glavno, a sve sporedno, što nam, na svoju nesreću, već nekoliko puta govori g. Bogdan Popović, onda je Ujević pesnik zanata." (...) "Kod Ujevića je jedna druga stvar: njega je pomeo nagli preokret nove poezije, koja je u trenutku pomutila sve pojmove o sebi do sada. Jedni su bojažljivo prišli novini, drugi su u tome videli Kosovo, a treći konačni 'sumrak poezije'..."

Tin Ujević u svom odgovoru kaže da "...Drainac ne bi bio Drainac kada ne bi o sebi govorio kao o jedinom predmetu u Svemiru".

"...G. Drainac nije izvjesno od ljudi koji imaju mnogo da kažu. G. Drainac misli da je pjesnički predmet samo g. Drainac."

Ko optužuje Ujevića da je "parlofon", "prepisivač", "književni kradljivac"? "Jedan očajni paseista, koji sa sitnoburžoaskim mentalitetom i malograđanskim ukusom i logikom, pod vidom boeme, ponavlja o poeziji otrcane, stotina godina stare truisme, o, on je zacijelo novator!" (...) "...G. Draincu smeta što je neko 'erudita', kao da to nije mogao da prigovori svim pjesnicima i filozofima, i to dobrima, cijeloga novoga svijeta. On smatra da je poezija u neprijateljstvu sa cijelom civilizacijom i kulturom; a svoju pismenost on zasniva na modelima srednjoškolskoga pisanja za litografisane listove, i to iz nižih razreda..."

Nastavljajući napad na Ujevića kao promašenog eruditu, Drainac je istakao da je Tin Ujević kao literarna figura u istoj liniji sa Bogdanom Popovićem. "Njegova literatura je sva u senci artizma, formalizma i parnasovačke estetike bljutavosti." (...) "Dojučerašnji kartezijanac zapao je preko noći u efemerne vode sociologa." (...) "Meni se čini da g. Ujević, pored sve svoje znanosti, nikad nije bio individualno jak. On je vremenski menjao ideje kao perje ptice sa dalekih arhipelaga. Na ostacima razbijenih splavova svoje poezije nije smeo da se zadrži." Drainac bi oprostio Ujeviću za nejasnost sistema. Taj put bi bio osvetljen "zvezdom ujevićizma". "Ali kako to da se dogodi kad naš dragi drug za jednu deceniju promeni deset političkih i literarnih ubeđenja?"

Kad je Drainac replicirao Ujeviću na njegov "Sumrak poezije" nije ni slutio da će to "žalosno kosnuti Ujevićevo hipertrofično srce i njegovu sujetu". Stoga nastoji da pojasni njihov odnos. "Dva nerazdvojna druga za niz godina, slučajno, nikad se nismo razumeli. Naša poezija kao i naši načini mišljenja su dva sveta...

Bili smo drugovi da se svađamo, napadamo i da svaki od nas brani svoja ubeđenja. To je najlepša ironija koju sam doživeo. Na dnu svega toga, iskreno da priznam, nikad nije bilo mržnje, ali ne i tragične ljubavi Verlena i Remboa. I danas, evo, naša svađa postaje javna, iznad domena kafanskih žongleraja, gde možda nije u pitanju čaša vina, nego čaša duha." Ipak, ova "svađa" je poslužila Draincu da bliže definiše svoju ulogu u javnom životu, koju neki vide kao rolu "superiornog ironiste u liku Mefista". "Ja sam spona one generacije, koja se najviše svemu smejala. Na svoju štetu hteo bih da kažem koliko sam i svm bio bačen u jednu sredinu da je do mile volje naružim onako kako to zaslužuje. Bar se meni ne može prebaciti neko apostolstvo. Cela moja literatura je na negiranju moje ličnosti. Ponosim se da tu nemam nikakve veze ni sa jednim literatorom ove zemlje." (...) "...Literaturu cenim samo po njenoj životnoj potenciji. Gotov sam da priznam da mi je Šerlok Holms miliji od Kralja Lira. Na štetu imaginacije gotov sam da smatram analizu za najveći dar, samo onu Edgara Poa, a ne onu naših literatora i profesora koja je produkt knjiga i štamparskih slova."

Tin Ujević je prihvatio Drainčev izazov i definisao pojam drainizam: "To je ono duševno stanje obilježeno miješanjem pojmova i primitivnim izvrtanjem vrijednosti". Za Drainca je parnasizam u poeziji sve ono što nije sirovo, primitivno, grubijansko, seljačko, cigansko. Ujević posebno ukazuje na pugubni marksizam koji priziva Drainac. "Umjetnost se ruga političkim kombinacijama demokracije, a matematičke istine nisu čekale na odluku Sovjeta radnika i seljaka." Ipak, iako aristokratskog duha i shvatanja umetnosti, Ujević ne doživljava sebe kao apostola. "Hristovi prvi sljedbenici su od ribara postali apostoli; moja je ambicija da mjesto apostola postanem ribar."

Kao odgovor na Ujevićevu floskulu o drainizmu, Drainac ističe da je to samo njegova iskrenost. On nema razloga šta da krije, ne pravi mit od sebe. "Onakav kakav sam u poeziji, bezobziran, takav sam i u iznošenju svega ostalog. Bio sam oduvek smeli igrač u ovoj zemlji i moje karte ni do danas nisu bile falsifikovane. Nije mi bio potreban mandat jednih ni drugih, kao što mi je izlišno i odvratno koketiranje sa sociologijom, da bi se napravio "naprednim" i zadovoljio ljubav poniženih i uvređenih." Stoga Drainac odbija mandat "proleterskog pesnika", koji bi hteli neki da mu dodele. Ali, pita se Drainac, "...šta bi taj dalmatinski gospar učinio da su ga neki proglašavali za luda a drugi za genija, da su ga klerikalci stavljali na indeks, a profesori anatemisali? Kako bi se Ujević osetio da su mu lekari slali za doručak knjige napada od 120 strana umesto sirupa 'famel' i bele kafe, a stupci ga novinarski pozdravljali paljbom napada kao zločinca, ubicu, varvarina, lopova i probisveta? I to zašta? - Zato što je g. pesnik pokušao da se u danom momentu razotkrije, nemajući nikakve namere da pravi od stihova karijeru a od umetnosti pare?"

Tin Ujević je iskoristio Drainčevu repliku o umetnosti da kaže šta on misli o poeziji. "...Stara ploča vrijednosti je pokopana, a dok se nova sastavi, u početku 21. stoljeća, poezija će da prestane postojati kao pisanje stihova, dok će umjetnost preplaviti opći život, a srce čovjekovo biti dovedeno na čovečniju podlogu uređenih odnosa, izmjerenih i izvaganih traženja predviđenih, istraženih i sračunatih socijatika." A što se tiče svog položaja u literaturi, koji Drainac preuveličava, Ujević odgovara da on ne stoji ništa bolje od Drainca. "G. Drainac možda suviše vjeruje u demonsku snagu Bogdana Popovića, a slobodu mišljenja naziva 'kartezijanstvom'. Neka mu bude, za danas se nećemo dalje prepirati. Odnosno toga, upućujem ga na to da me je zvanična kritika sve do danas šutke mimoišla, te dok su me drugi možda i nesvjesno krivotvorili ili izobličili, ona me je potpuno ignorirala, kao da se nisam nikada ni pojavio, kao da i ne postojim..."

Nema sumnje da je Drainac bio od onih ljudi koji kad krenu na jednu stranu ne umeju da se zaustave. Tako je i u ovoj polemici potegao najteža oružja kojima je raspolagao, od kojih je jedno njegov urođeni smisao za sarkazam. Napisao je tekst "Tin Ujević bez maske", s namerom da svog boemskog pandana u poptunosti raskrinka. Pri tom se poslužio deduktivnom metodom, iz opšteg je izvukao pojedinačno. "Zlatousti" Tin Ujević, "univerzalista", "Mali Larus" kako ga je nazvao Vinaver, samo je proizvod svog vremena. A to je bilo vreme truleži i raspadanja, opšte dekadencije. U tom pogledu između Beograda i Zagreba nije bilo nikakve razlike. "Taj trulež kosnuo je sve nas iz toga vremena. Beograd je prvi put zapamtio prave skitnice, jedinstvene Cigane, dremljive i bolešljive pesnike, koji su se klatili ulicom, mrtvi od života, prevareni u svemu."

Nekoliko čudnih pesnika skitača klatili su se u tom vremenu od Moskve u Beogradu do Kazališne kavane u Zagrebu. "Na ležajima, gde ni psi ne bi spavali, u krčmama gde se šetaju pacovi, stenice, buve i razni insekti, pod gradskim bedemima na suhoj travi, u besanici, patnji, gladovanju; u strahu od nerava i života, rodila se poezija nas mnogih, koja beše izraz života, boja krvi i oblik razuma." (...) "Život je postao literatura: njena najčistija emanacija je krik poezije!" Ujević je bio samo proizvod tog stanja duha. Parnasovski hladan i neopredeljen, razapet između teze i antiteze, bio je od onih pesnika koje ne treba čitati. Na njega se odnosila Valerijeva formulacija Anatola Fransa: "U njemu nema teze koja nema svoju antitezu, nema afirmacije koja ne bi imala i svoju negaciju". Ukratko, Tin Ujević je proizvod Verlena! U njemu se primio dekadentni misticizam ovog francuskog maga. "Ujević je od onih, koji kad pljunu - pljuju sebi u lice. To je fatalnost jednoga života, jedne poezije, koja nema veze sa svetom, širokim talasanjima, makar i vremenskim modnim uzletima. On je monah, koji je u psalmodijanju proveo vek, nagnut nad sobom, nad svojim likom i zaljubljen u sebe kao narcis." Drainac kaže da nije u životu sreo taštijeg čoveka od Tina.

Iako bi se na prvi pogled reklo da ima dušu jagnjeta i krave, da je nesposoban za pakost i da je njegov život sazdan iz praštanja, "ume da mrzi kao niko na svetu i da ne zaboravi uvredu". (...) "Elitna umetnost je u modi, umetnost bez sadržine, umetnost bez njenoga stvaraoca, sva u šiljatim uglovima apstraktnosti, ponikla iz neke opijumske sobe, iz neke homoseksualne jazbine, iz onoga što kao perverzija svoje vrste ima svoju odbranu, ali bez ikakvog dodira sa širinom čovečjeg duha, gde su ovakve životne anegdote samo bedni, nedostojni fragmenti." Drainčeva i Ujevićeva poezija su dijametralne suprotnosti. Ujević ne traži istinu u literaturi, istinu krvavog pisanja, istinu ispovedanja ili optuživanja, nego iskontruisane estetske laži, srećno sproveden sistem jedne teze, jednoga mišljenja, jedne ubedljive logike, koja od najprljavije savesti, najprašnjivije duševnosti, stvara apostole i čistunce. Drainac svesno neće da bude apostol kakvim se prikazuje Tin. A Ujević je samo jedan kafanski šarlatan u kapucinerskoj odeždi katoličkog jezuite.

To da Ujević ne ume da prašta uveriće se Drainac na sopstvenoj koži. Tin mu je odgovorio esejom "Boemi i antiboemi" u kojem ne samo da raskrinkava Drainca, nego nastoji i da ga ukopa. Razrađuje svoju tezu o drainizmu kao univerzalnoj pojavi kulturne krize.

"...Što je drainizam? Zamjena sredstava sa svrhom, vječna konfuzija rodova, ulagivanje publici šarlatanskim protestom, odmerivanje alata i zanata, ispunjenost sobom, patološka degeneracija romantike. Drainac nije stvorio drainizam, no je bio njegova tipična manifestacija. Drainizam bijaše evropski, možda i svjetski, fenomen konfuzije i pometnje rodova; bilo je drainista u ekonomiji, medicini, filologiji i dalje: sve ljudi koji nisu marili svoj zanat i tražili svrhu uklanjajući sredstva. Drainizam je bio negacija duha znanosti, a u umjetnosti neprijatelj savjesnosti i intenzivnoga stvaranja u svrhu produbljenja; nesolidnost borbena, kilagramometri energije izbačeni u vociferacije, jalovi potrošak kalorija, ispljuckivanje sebe, nastup u ime odsutne ideje." (...) "Drainac je samo okrstio školu iz koje je lično izašao."

Ujevića posebno iritira što ga je njegov pesnički drug nazvao "fratrom" i "klerikalcem". On odgovara: "Ne pripadam nikakvoj veroispovesti, ni članski, ni ijednom simpatijom; tako nisam ni katolik, ni hrišćanin, ni vernik; a tako ni teozof ni antropozof, kao moderni ispovednici otmenih dama. Ja sam slobodan mislilac; a sem toga, upinjem se i da očuvam slobodu savesti. Potpuno mi naime nedostaje verska intolerancija i fanatizam, premda prema zabludama ne mogu biti ravnodušan." Kada Drainac piše o "fratru, jezuiti, klerikalcu" Tinu, svakako ga zamenjuje sa nekim drugim Ujevićem. "Već sam za gimnazijskim klupama bio dosta borbeni antiklerikalac, a od mature (1909) nemam običaj da posećujem mesta na kojima me obuhvata groza. Također sam obećao sebi da neću da se podvrgnem, bez sile, nikakvom obredu, dok se n.p. Drainac jednom već podvrgnuo bračnom jarmu. Također, zbog higijene, dat ću se spaliti u krematorijumu (ako ne na lomači)..."

"...Za razliku od g. Drainca koji svojim životom i radom potkapa temelje laičke znanosti, ja sam potpuno u redovima civilista i delim prirodnoznanstveni i, dosledno, slobodoumni nazor o svetu. Ja sam stvaralačkoj nauci posvetio i više stihova, možda jedini u predratnim i poratnim konvulzivnim naraštajima..."

Drainac je nastavio ni manje ni više nego "Poslanicom Tinu Ujeviću". Čemu poezija? "Preterana socijalnost utisnula mi je žig srama na čelo. Ja se ne dam zamisliti bez ugrožene klasne svesti, otuda, možda, lirika moja odiše martirizmom." "Pored sve svoje naklonosti za evropska fabrička predgrađa, čiji je gar i pepeo pokrio moju mladost u zapadnim metropolama, osećam ovaj svet iznad svega." "Pevam na Balkanu divljinom i grozom desetine miliona stanovnika, u dekoru iste čovečanske bede, koja se pod nebom stapa u opšti čovečanski krik otkupljenja." Čemu polemika?

"...Kad čoveka opkole seoski psi, pa ma kakav hrišćanin bio, makar se nalazio u poziciji predsednika društva za zaštitu životinja, on će dohvatiti prvu motku, grudvu zemlje, ili kamenicu, da se od paščadi odbrani. Tako i ja. Kad bih odgovarao na sve napade, na sve što mi se podmeće, najčešće na ono što nikad nisam rekao ni izustio, ja ne bih dospeo ni za sto godina da se operem. A od paščadi se branim kako stignem, kako mogu i umem." Kad se umesto sadašnjih književnika jave literatori pošteniji i objektivniji posmatrači života, "tada ću ja, dragi prijatelju Ujeviću, prestati sa polemikama".

Mnogi su mislili da su se dva prijatelja dogovorili za međusobno napadanje, jer im je to služilo za obostranu reklamu. Držim da je to bila ozbiljna polemika između dva najveća pesnika na srpsko-hrvatskom jeziku tog vremena, između hrvatskog "jezuite" i srpskog "vizantinca".

Tin Ujević nije imao potrebe da skine masku sa Drainca, jer to je Drainac učinio sam. Dakle, Drainac bez maske.

"...Naše doba nema svoga humoristu, svoga ismevača. Umesto njega po gradskim vrtovima, ili obešeni po balkonima kao saksije sa uvelim cvećem, čuče pesnici, uplakani, pobledeli, bukači sa podmuklim glasom, borci koji napadaju sa srebrnim posuđem, viljuškama od aluminijuma i koji svoje barikade prave od fotelja i perjanih jastuka."

Drainac je na sebe uzeo ulogu da se tom svetu naruga i to ne samo u poeziji nego i u životu. "Pisac mora da se poklapa sa svojom umetnošću, inače sve je gola laž i nema nikakvog duhovnog, umetničkog, ni socijalnog značenja." (...) "Publika misli da su pesnici i književnici božje ovčice, a ne znaju da oni pripadaju mračnim sektama (Drainac aludira na masoneriju), raznim klubovima za čistu trgovinu kao i najtipičniji zelenaši." (...) "Javnost po svaku cenu treba obavestiti ko joj popuje o moralu, ko joj tako "bez greha" govori o ljubavi (prethodno stavljajući desnu ruku u džep nevinoj žrtvi), ko joj to propoveda patriotizam (čak i kad je takav propovednik pravio ćevapčiće za vreme rata u Nici) i, najzad, ko to sme svakome da kaže šta hoće a da ne iskusi kaznu."

Pošto sebe smatra moralno čistim i iskrenim da kaže "popu da je pop, bobu da je bob", Drainac se ne plaši totalnog sukoba sa stvarnošću svog vremena. "Nikada se nisam plašio nikakve polemike, a danas najmanje. Ako je potrebno, ja ću i svoj život staviti u odbranu svoga rada. Optužbe koje se poodavno ređaju protiv mene nemaju ničeg konkretnog. Kad ima i tako gnusnih ljudi da mogu i pesnike da osuđuju, pesnike koji su najmanje krivi za nesreću u svetu, šta je ostalo za more drugih zločinaca." Ali to je značilo biti van fronta, potpuno sam. Sam protiv svih.

Nema sumnje da je Rade Drainac po svojim političkim stavovima bio dosta kontroverzan: na jednoj strani koketuje s levicom, na drugoj strani održava dobre odnose s desnicom (s vlašću)! Nije onda nikakvo čudo što su ga komunisti odbacivali i proglašavali pozerom koji se udvara radničkoj klasi, računajući da će na taj način da izvuče korist za sebe (Otokar Keršovani), a monarhisti optuživali da je protiv legitimne vlasti.

Ipak, najbolje je da Drainca politički predstavimo njim samim. On je kao novinar i publicista napisao više tekstova političke prirode iz kojih možemo da vidimo njegovu političku filozofiju.

Već na prvi pogled pada u oči Drainčevo opredeljenje za liberalizam i usmerenje protiv diktature. Šta Drainac podrazumeva pod liberalizmom? To je sistem u kojem do punog izražaja dolaze sloboda i demokratija. On naročito u intelektualnoj slobodi vidi produžetak svega čovečanskog i velikog. "Bez te slobode mi ne bismo imali Šekspira, Getea, Njutna ni Pastera", citira Drainac Ajnštajna. "Bez te slobode narodne mase ne bi poznavale ugodne domove, železnicu, radio, lekare i ostale tekovine civilizacije proizišle iz intelektualne slobode za dobra čovečanstva." Samo Francuska i Engleska u Evropi idu putem demokratije, dok druge evropske zemlje, pre svega Nemačka, nastoje da promene stari sistem i zamene ga totalitarizmom. "Samo Francuska i Engleska uporno ostaju pri tome da društvu spas leži u demokratiji." Stoga je osnovno pitanje koje se postavlja pred savremeni svet fašizam ili demokratija? (O komunizmu se Drainac nigde ne izjašnjava, očito je da je slabo upoznat sa prilikama u Sovjetskom Savezu.)

Za definiciju demokratije Drainac poziva u pomoć francuskog filozova Žilijena Bendu. "Šta je demokratija?" pita se Žilijen Benda. "To je poštovanje razuma i plašnja od velikih razmera čisto emocionalne prirode. Ono što Francusku odbija od njenih suseda, to je poglavito njen skepticizam. Taj skepticizam, u stvari, predstavlja mogućnost upoređenja jevanđelja sa tribunalom razuma." Dakle, Francuska treba da ostane verna kartezijanskom racionalizmu. Zato se Žilijen Benda obraća čitavoj Francuskoj, savetujući joj "da se svim silama bori - putem knjiga i predavanja - protiv onih savremenih filozofa, koji uzdižu strasti nad racionalizmom, jer je to negacija svega što od Sokrata čovečanstvo naziva civilizacijom." Drainac zaključuje: "Demokratija je čista tekovina liberalnog sistema, na bazi individualne slobode i slobodne konkurencije u trgovini. Što se ta demokratija na Zapadu održala i što se i danas dosta čvrsto drži, tom faktu treba tražiti uzrok u ekonomskoj strukturi. Francuska je od Revolucije naovamo zaštitila građansku slobodu pojedinca, podjednako ekonomski obezbeđujući i sitnog posednika sve do pojave razvitka industrije".

Ipak, Drainac uviđa sve protivrečnosti liberalnog kapitalizma: radništvo je danas u Zapadnim zemljama u velikoj ekonomskoj krizi. Krupna buržoazija vlada svetom dok čovečanstvo gladuje. "...Osamnaest svetskih finansijskih magnata mogli bi da plate sva dugovanja sviju država na svetu." (...) "...Mi smo svedoci izobilja i bogatstva, superprodukcije svega i svačega, a ovamo glad i nemaština..."

Drainac ističe da danas u svetu formalno gladuje 30 miliona osoba i to će ga približiti ideji socijalizma. Drainac se, dakle, otvoreno deklarisao kao pristalica demokratije i neprijatelj fašizma. "Demokratske tekovine, ma koliko bile profanisane poslednjih godina po ratu, oduvek su, ipak, relativno u najvišoj meri označavale sintezu narodne volje, a koja je - u nju smo mogli da se uverimo iz istorije - najsrećniji oblik vladavine." (...) "Nesporno je, u današnjem poretku, u kome se nalaze mnoge zemlje, pre će narodi naći političko, socijalno i moralno zadovoljenje u demokratiji, koja im omogućuje slobodnu volju, nego u fašizmu, koji je spreman i svaku nastranu politiku da nazove napretkom."

U tekstu "Zašto sam ja frankofil" Drainac se jasno opredeljuje protiv svih fašističkih zemalja u kojima se teatralno i uzurpatorski igra na kartu uskogrudog nacionalizma. On u Francuskoj vidi branu takvim tendencijama. "Francuska revolucija stvorila je metod vladavine, zauvek gazeći preko uzurpacija, tiranije i ličnih autoriteta. Ona je državu socijalizirala. Ona je prva istakla egalitarstvo, slobodu i bratstvo." Nažalost, danas su u mnogim državama građanske slobode potpuno iščezle: "Rađaju se autoritativni režimi, zaštitni nacionalni žigovi: fašizam, nacionalsocijalizam, japanski militarizam. Pojedine nacije, izvan svojih granica, ne vide nikoga i ništa". Jedino Francuska ne prestaje da igra mirotvornu i posredničku ulogu u raznim sukobima, bori se da otkloni ratove i krvoprolića, da svetu ukaže na strahotu uništavanja, zalažući se "koliko za svoj mir i blagostanje, toliko i za kolektivnu bezbednost naroda". "A to je poglavito i razlog mog nepokolebljivog frankofilstva."

Drainac vidi opasnost po Jugoslaviju kad Evropom krstare teški i tamni oblaci. "Nama je potreban mir i demokratski poredak u zemlji i na tome treba raditi svim silama, ma po cenu najvećih žrtava". Drainac se svom snagom svog pera obrušava na onaj deo naše "inteligencije" koji je zatrovan fašističkim idejama: "Bacite pogled samo na legiju skribenata od Velmara Jankovića do mistično plačljivih šaputanja Ive Andrića, Veljka Petrovića, Ćorovića (koji se teško zamerio našoj studentskoj omladini), pa ćete videti da su svi ti dotrajali intelektualci, u stvari, sumorni sejači panične svetlosti jednog preživelog umovanja".

Posebno je napao Svetislava Stefanovića, koji je u tekstu "Kriza demokratije" napisao da "demokratija nije imala nikakvog bitnog ni konstruktivnog udela u stvaranju velikih nacija, ne može se tvrditi da ih je imala i u stvaranju naše nacije". Nije bolje prošao ni Nikolaj Velimirović, "apostol sekcije bogomoljaca, jednog novog bratstva u hijerarhiji vernika i kaluđera", episkop koji je u svojoj eparhiji zabranio crkvene obrede nad samoubicama. Njemu Drainac suprotstavlja apostola Franju Asiškog čija "filozofija opraštanja predstavlja nešto najšire što se može zamisliti u hrišćanstvu".

Nema sumnje da Drainac u prvi plan stavlja moralno pitanje, iako mu moral u privatnom životu nije bio najjača strana. Posebno ga interesuje moral u politici, odbacuje makijavelizam kao filozofiju politike. Na prigovor jednog prijatelja, koji mu je rekao: "Dokle ćeš da budeš lud, Drainče? Ne može se stalno pišati uz vetar, kao što borba sa vetrenjačama ne vodi ničemu!", Drainac odgovara da on "ni za šta na svetu ne bi izdao uverenja koja su došla sa mladošću i koja mnogim romantičarima kao što sam ja predstavljaju religiju". Njegov je ideal: "Umreti u starosti mlad - zar ima nečega idealnijeg?" (Kao u pesmi Tina Ujevića, Biti star a biti mlad!) Ideal je umetnost. "...Hiljadu politika ja ne bih dao za jednu humanu pesmu, ili priču, ma koliko literatori u današnje vreme predstavljali poslednju rupu na svirali..."

Drainac ne ceni "prevrtače" koji zarad uspeha menjaju uverenja. Makar uvek bio na margini, makar delio sudbinu onih koji u ovom društvu ne mogu da dođu do izražaja, on ostaje dosledan svojim uverenjima i svojim idealima. Za one koji svaki čas "pretrčavaju" iz jednog uverenja u drugo, postoji izraz "Balegan Baleganović", a to će reći "čovek koji pljuje da bi tu pljuvačku polizao". Kao primer takvog prevrtača Drainac uzima svog zemljaka Božu Pavlovića, koji je promenio "dvadeset uverenja da bi postao član misterioznih organizacija Dvadesetog veka". "Kad sam saznao da je Boža Pavlović, moj Topličanin iz crnogorskog sela Berilja (koga poznajem još iz doba đakovanja dok je nosio opanke od presne svinjske kože), iz karijerističkih razloga otišao u masone i postao "šef masonske mladeži u zemlji", on koji je nekad propovedao bezmalo revolucionarno-republikanske ideje, prestao sam da ga pozdravljam."

Slično Drainac govori o Stanislavu Vinaveru. "Vinaver jedno veliko dete, sa priličnom dozom šeretluka" imao je "psihologiju goluba prevrtača u socijalnim idejama". Još oštriji je Drainac prema Milošu Crnjanskom.

"...Miloš Crnjanski, koji upravlja jednim nedeljnim listom, umesto da piše dobre istorijske romane, za šta je sposoban, zanosi se ideologijom bosanske mladeži iz 1910. I retko koji književnik sa toliko žučnosti prezire progres, naročito onaj u socijalnom pogledu..."

Za njih Drainac ima lek. "Sve te današnje idejne vođe treba proterati u provinciju, u sela i varošice, da se osveste, da vide da oni nikoga u zemlji ne predstavljaju. Te gole egocentričare, koji prosuše i poslednju kap mastila, istorija će uvrstiti u red onih koji u svom dobu nisu umeli da uvide stvari, događaje i prilike, ili u one koji su namerno sprečavali napredne elemente da dođu do izražaja u korist društva."

Rade Drainac je, dakle, po svojim političkim ubeđenjima bio antifašista. "...Esencijalna karakteristika fašizma je da on suprotstavlja svoju budi rečeno 'nacionalnu' volju internacionalnim zakonima..." On fašizam izjednačava sa uzurpatorskim režimom generala Petra Živkovića, koji je postao predsednik Vlade po zavođenju Aleksandrove šestojanuarske diktature 1929. godine. Stoga se okomio na "grupaciju desničarskih elemenata, besomučnih fašista, narodnih neprijatelja, uzurpatora, koji se okupljaju pod pocepani barjak Petra Živkovića". "Jedno je izvan svake sumnje", piše Drainac: "Nema nijednog razumnog čoveka u ovoj zemlji koji bi se poradovao vaskrsnuću Uzunovića, Petra Živkovića, Bogoljuba Jevtića i njihovih mračnih satelita!"

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane