Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Turska

Erdogan pobedio, Turska izgubila

Izbora nije bilo

U nedelju 24. juna Redžep Tajip Erdogan pobedio je na turskim predsedničkim izborima, opet, a njegova partija u koaliciji sa drugom manjom strankom dobila je i na parlamentarnim izborima koji su raspisani istovremeno. Nakon što je prošle godine na referendumu takođe prošao novi Ustav te zemlje, mada veoma tesno i pod sumnjivim okolnostima, Erdogan je obezbedio pet godina skoro apsolutne vladavine, a potom još pet ukoliko bude hteo i za to vreme može da se osigura da proširi svoju vlast na sledećih pet godina, pa dodatnih pet sve dok mu ne dosadi ili dok ga prirodna pojava umiranja u tome spreči. Predsednik Turske ima velike planove za svoju zemlju i svoju porodicu koja se u međuvremenu enormno bogati.

Milan Balinda

Planovi su da Turska bude ono što je već bila kad je bila Otomanska imperija. Izgledalo bi to malo drugačije, prilagođeno vremenu, ali bi učinak bio veoma sličan. Ono što bi bilo najsličnije je da bi se Turska pokoravala zakonima islama, da bi bila domovina islamskih vernika. U skladu sa tim Erdogan namerava, kad za tako nešto stigne vreme, da izbriše Izrael sa mape Bliskog Istoka, ili sa mape sveta.

Redžep Tajip Erdogan, 64 godina star, ponovo je pobedio na predsedničkim izborima i to u prvom krugu sa 52,55 odsto glasova. Njegov najveći suparnik, Muharem Inče, bio je na drugom mestu sa impresivnim rezultatom od 30,67 odsto, ali to nije bilo dovoljno da bi se održao drugi krug glasanja. Na parlamentarnim izborima Erdoganova vladajuća stranka Pravde i razvoja (AKP) u koaliciji sa Strankom nacionalnog pokreta (MHP) obezbedila je sebi većinu od 600 poslanika u Parlamentu. Izlaznost glasača je bila velika, 87 odsto i izbori su prošli bez većih nepravilnosti. Ali, da li su izbori bili slobodni i fer?

U skladu sa brojkama koje je objavila monitorska organizacija Turska TV i radio, Erdogan je imao 181 sati pokrivenosti njegove kampanje na državnoj televiziji TRT, dok je njegov protivkandidat imao 15 sati, a kandidat partije Kurda, Demirtas dobio je 32 minuta. Amnesti internešnel procenila je da su izbori održani u „atmosferi straha". Izbori su održani za vreme vanrednog stanja koje je Erdogan proglasio nakon neuspelog vojnog puča jula 2016. godine. Po brojkama Ujedinjenih Nacija u Turskoj je uhapšeno više od 160.000 ljudi opruženih da su bili deo tog puča za čijeg je organizatora proglašen Fetulah Gulen koji je prethodno dobio azil u Sjedinjenim Državama. Predsednički kandidat Kurda vodio je svoju kampanju iz zatvora.

Turski predsednik ističe da on sada ima novu moć koja će mu omogućiti da dovede u red nacionalne ekonomske probleme, koji u poslednje vreme nisu mali, i da slomi pobunjene Kurde u južno-istočnom delu Turske i u susednoj Siriji i Iraku. Strani i domaći investitori očekuju stabilne odnose između turskog Parlamenta i predsednika, pozicija premijera je izbrisana po novom Ustavu, ali oni su zabrinuti zbog nedavnih Erdoganovih izjava da hoće da ima veću kontrolu monetarne politike. Erdogan je tokom predizborne kampanje sebe proglasio „neprijateljem kamatnih stopa" i na taj način izazvao strah da će pritiskati Centralnu banku da smanji kamate na kredite i da će se tako povećati inflacija koja se već izražava u dvocifrenim brojevima.

Turska lira koja je tokom ove godine izgubila oko petinu svoje vrednosti u odnosu na dolar držala se čvrsto na azijskim berzama odmah nakon izbora. Bez sumnje, turske obveznice već su bile proglašene „bezvrednim". Erdogan je ubeđen da on može da reši sve turske probleme, da od svojih zemljaka stvori pobožne i moralne ljude. Na njegovom predizbornom plakatu pisalo je „Velika Turska hoće moćnog vođu". Neko je rekao da postoje dve Turske: jedan lik Turske koju zamišljaju zapadnjački pisci, i jedna stvarna Turska koja postoji na ulicama te zemlje. Erdogan je razumeo kako ta stvarna Turska diše, ali je ipak dobio samo nešto malo više od polovine glasova.

Procentualno je dobio mnogo više glasove od Turaka koji žive u Nemačkoj. Skoro tri četvrtine od preko 475 hiljada Turaka koji su glasali. Pravo glasa imalo je oko 1.400.000 onih koji žive u Nemačkoj. Inače, on sasvim dobro razume način na koji žive Turci u Turskoj, ili makar nešto malo više od polovine njih. Svojevremeno je omogučio Turkinjama da maramama pokrivaju glave u Parlamentu, na univerzitetima i u javnim zgradama. Sada službenice administracije mogu da pokrivaju svoje glave maramama i to mnoge od njih zaista vole. Marame nisu mogle da nose ni devojčice u školama tako da su mnoge preko vikenda i tokom vremena van škole nosile marame i osećale se nedodirljivim na uvrede jer su muslimanke. Noseći marame imaju osećaj da su ljudska bića koje niko ne može da uvredi. A što se Turaka u Nemačkoj tiče, njima je Erdogan podizao moral jer ti Turci većinom rmbače najteže poslove i bilo im je potrebno da se pred Nemcima, a i ostalima, pokažu kao ravnopravni u najmanju ruku. Ugledali su se psihološki na svog „voljenog vođu" i osećali su se mnogo bolje.

Bivši vođa Zelene partije Nemačke, Kem Ecdemir, rekao je da su Turci svojim glasovima u Nemačkoj pokazali ne samo da cene Erdogana, već i da se opiru liberalnoj demokratiji. Potom je dodao da ga većina Turaka podsećaju na članove nemačke krajnje desničarske partije AfD (Alternativa za Nemačku). Turska ekonomija je u međuvremenu pretrpela nekoliko neugodnih šokova, ali lik jakog vođe bio je presudan na prošlim izborima. Ipak, nekih skoro 48 odsto glasova nisu za aktuelnog predsednika sa aspiracijom da postane novi sultan.

Ecdemir je na svom tviter nalogu napisao sledeće: „Pogledajmo stvari u oči: proslavljajući Erdoganovu pobedu nemački Turci koji su glasali za njega nisu samo slavili svoga autokratu, već su takođe iskazali svoje odbijanje naše liberalne demokratije. Baš kao i AfD. To bi moralo da nas zabrine."

U Dortmundu su novinari snimili video Erdogovanih podržavaoca sa turskim zastavama koji su uzvikivali „Alah akbar", kao i slogane protiv kurdske militantne grupe PKK. Marko Bilov, socijaldemokrata i poslanik iz Dortmunda u Bundestagu napisao je na tviteru: „Žao mi je, ali od ovoga mi je muka". U Kelnu mnogobrojni Erdoganovi glasači su krstarili su glavnom avenijom kolima mahajući turskim zastavama i ispaljujući vatromet. Inače, kada se u aprilu prošle godine glasalo na referendum za promenu turskog Ustava, Turci su u Nemačkoj podržali Erdogana sa 63 odsto svojih glasova. Tada je Turska prešla sa parlamentarnog na predsedničko uređenje. U samoj Turskoj on je jedva dobio 51 odsto glasova i taj broj je ostao pod sumnjom do dana današnjeg. Mnogi su državnici protokolarno čestitali Erdoganu na pobedi i smatra se da su rezultatima izbora naročito bili zadovoljni predsednici Rusije i Mađarske. A, predsednik Srbije potrudio se da bude jedan među prvima koji bi svom kolegi iz Turske uputio reči čestitanja, telefonom.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, po pisanju Tanjuga, odmah je u telefonskom razgovoru čestitao izbornu pobedu predsedniku Turske: „Srbija daje veliki značaj istinskom prijateljstvu sa Turskom i posvećena je negovanju dobrih i čvrstih međusobnih odnosa. Nastavićemo da budemo pouzdan partner Turskoj i njenom liderstvu, koje je spremno da štiti i brani vrednosti i principe u više nego izazovnim vremenima. Ostvarili ste novu pobedu na putu napretka i blagostanja Turske i velike turske nacije i uveren sam da će odlučnost ostati zaštitni znak Vašeg liderstva u suočavanju sa budućim zadacima i izazovima."

Ovako „vatreno čestitanje" verovatno je delimično uticalo na mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića koji je na Vidovdan u manastiru Gračanica održao jedan poprilično agresivni politički govor u kojem je rekao i sledeće: „Odreći se Kosova, ili ga stavljati na referendum ili ga deliti, može samo onaj koji se vraća sultanu Muratu i koji pokušava da gradi na Muratu, na njegovom nasilju da gradi i budućnost svoju i drugih koji žive na ovim prostorima po Božjem znamenju..." Novopazarci ne misle kao Amfilohije i oni su odmah nakon turskih izbora, u deset sati uveče, izašli na gradsko šetalište da proslave pobedu Erdogana. Vozili su svoje automobile po centru grada i mahali zastavama Turske i Erdoganove partije. Iz vozila se čula muzika, tvrdi agencija Tanjug, koja je korišćena u kampanji Erdogana u Turskoj.

Turska je značajno investirala na Balkanu poslednjih 15 godina. Balkan ta zemlja smatra delom prirodne sfere uticaja bivše kolonijalne sile, a porast turskog uticaja u regionu zabrinjava zemlje Evropske Unije. Prošlog februara Fajnanšial tajms objavio je svoj urednički članak u kome je stajalo da su Rusija i Turska „spremne da popune prazninu" ukoliko EU ne uspe da povrati uticaj u post-komunističkim zemljama Istočne Evrope, a to nakon što je Unija objavila novu perspektivu svog proširenja. Francuski predsednik Emanuel Makron izjavio je u aprilu da on ne želi da se Balkan okrene ka Turskoj ili Rusiji.

Turska ekonomska razmena sa Zapadnim Balkanom porasla je sa 435 miliona dolara, 2002. godine, na tri milijarde u 2016. Turska nije ustanovila čvrste veze samo sa zemljama Balkana u kojima živi značajan broj muslimana, već i sa Srbijom gde su ekonomski interesi pomirili ranija razmimoilaženja. Ipak, turski uticaj takođe je dozvolio turskoj vladi (Erdoganu) da proširi čistku turskih građana nakon neuspelog državnog udara iz 2016. Prošlog marta šest Turaka sa Kosova je uhapšeno i prosleđeno u Tursku zbog njihove veze sa Gulenovim pokretom. Evropska Unija je nakon toga zvanično protestvovala. Nakon toga kosovski premijer je smenio ministra unutrašnjih poslova i šefa tajne službe pre nego što je zvao Brisel i Vašington da bi se izvinuo zbog učinjenog.

Sa svoje strane, Srbija je jednog Kurda iz Turske izručila Turskoj iako su iz Ujedinjenih Nacija insistirali da to ne radi. Dotični Kurd bio je politički protivnik Erdogana i u turskom zatvoru pretrpeo je tešku torturu. Nakon primedbi Zapada srpska vlada se nije nikome izvinjavala i ministarka pravde pravila se nevina, čak i zadovoljna svojim umećem da ne govori istinu o redosledu događaja izručenja nesretnog Kurda, a protiv povelja o ljudskim pravima koje je i Srbija potpisala.

Gledano sa strane povećani interes Turske za Balkan može da izgleda samo kao deo normalnog geopolitičkog takmičenja za uticaj, ali sve što se događa na Balkanu ima duboke implikacije na Bliskom istoku. Uticaj koji Turska zadobije na Balkanu daje joj veću moć delovanja u odnosu na Evropsku Uniju i smanjuje evropsku moć nad Turskom u drugim regionima kao što je, na primer, Sirija. Ilustracija toga je imigrantska kriza koja je bila na vrhu tokom 2015. kada su na desetina hiljada imigranata preko turske prelazili kroz Zapadni Balkan. Turski uticaj na zemlje Balkana može da igra veliku ulogu po pitanju evropske bezbednosti. Uticaj i novac koji Turska ulaže u zemlje ovog regiona, Erdogan to dobro zna i koristi, vratiće mu se kada se radi o Siriji. Primera radi, liderski Evropske Unije su pred zoru 29. juna odlučili u Briselu da za smirivanje imigracije sa Bliskog i Srednjeg istoka Turskoj dodele još tri milijardi evra.

Sredinom maja lideri šest balkanskih zemalja sastali su se u susednoj Bugarskoj, u Sofiji, da bi se sreli sa vođama svih zemalja Evropske Unije. Bile su to Srbija, Albanija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina i, kao jedna od država, Kosovo. Sve te zemlje imaju inspiraciju da postanu članice Unije. Samit u Sofiji bio je prvi nakon 15 godina i završio je u razočaranju.

Tri dana kasnije jedan drugi igrač stigao je na Balkan i nosio je poklone. Bio je to Redžep Tajip Erdogan koji se spremao za velike i prevremene izbore u Turskoj. Budući da mu nije dozvoljeno da vodi svoju predizbornu kampanju po zemljama Evropske Unije, Erdogan se zadovoljio sa Sarajevom u koji su stigli mnogi Turci iz evropskih zemalja. Nije stigao praznih ruku i njegova se vlada složila da finansira sa 3,5 milijardi dolara autoput koji bi povezao Beograd sa Sarajevom. Beograd je hteo da autoput ide preko Sandžaka, a Sarajevo preko Tuzle. Pobediće ideja Sarajeva, a Beograd će se sa tom rutom složiti jer Beograd ne može da odbije da se ne ogrebe o neku paricu. Budući da Turska investira u regionu gde god postoje otomanske veze, Ankara je uložila u aerodrome na Kosovu, Banke u Albaniji, fabrike u Makedoniji i u puteve, škole i džamije širom regiona. Tako Turska gradi svoj uticaj na Balkanu dok se Evropska Unija koleba. U međuvremenu Kosovo i Albanija, a i Makedonija znaju da su gazde u Briselu i Vašingtonu i „ne lože se" toliko na „bombone iz Turske".

Srbija i Bosna u Turskoj vide posrednika. Ilustracija toga je sastanak balkanske trojke u Turskoj. Sedeli su zajedno Aleksandar Vučić, Bakir Izetbegović i Erdogan. I za Izetbegovića i Vučića Erdogan je „saveznik po izboru". U Bosni tradicionalno vide Tursku kao pokrovitelja, naročito zbog veza Banjaluke sa Moskvom, a srpski predsednik je sklon sklapanju biznis dogovora. Vučić i Izetbegović su pokorno obećali Erdoganu da Bosna i Srbija neće više da zameću kavgu i gazda iz Ankare je blagonaklono klimao glavom i obećao im je da će zaustaviti bujicu izbeglica da krenu ka Balkanu. Sve skupa, Turska radi manje u regionu, u odnosu na pre nekoliko godina, ali se čini da ono što rade rade uspešnije.

Cilj Ankare je da preko uticaja na Balkanu pogura Evropu u određenom pravcu. Turska šalje sledeću poruku: „Imamo sav ovaj uticaj na Balkanu koji vam se nalazi na pragu i mi to možemo da iskoristimo da bi vas ucenjivali." U svakom slučaju, može se dogoditi da Turska ne insistira više toliko sa širenjem svog uticaja na Balkanu jer je Ankara shvatila da je ulazak Turske u Uniju jedna obična bajka. Osim toga, Turska više nije toliko zainteresovana za svoj uticaj, ali jeste za uticaj Erdogana i širenje njegove popularnosti. Tamo je gde sad Turska promoviše svog autokratskog predsednika. U Prizrenu, Skoplju ili Novom Pazaru. Tamo turski agenti dele turske zastave i fotografije predsednika da bi se stekao utisak da ga i dobar deo naroda na Balkanu obožava.

Erdogan je zatvorio oči pred desetine hiljada boraca Islamske države i Al-Kaide koji su prelazili tursku granicu da bi napadali trupe sirijskog predsednika Bašara al-Asada i kurdske snage, ali ta se politika loše završila po Ankaru jer su Kurdi, uz pomoć američke avijacije, porazili džihadiste svih grupacija, a i Rusi su prevagnuli na bojnom polju podržavajući al-Asada. Turska je potom izvršila invaziju na Siriju ciljajući na sirijske Kurde i tako je još više od sebe odbila turske Kurde i njihovu podršku vlasti. Inače, nekih 18 do 20 posto stanovnika Turske čine Kurdi. Erdogan je takođe otuđio svoje susede. Tenzije sa Grčkom su svakodnevnica, prepiranja sa liderima Evropske Unije takođe su postale normalna pojava, a pljuvanje po NATO-u je ono što turski nacionalisti izuzetno cene. Njegova ljutnja na NATO ponekad ima smisla uzevši u obzir da je na nedavnim NATO vežbama Turska označena kao „neprijatelj". Ipak, Erdoganovi napadi na NATO i Evropu uglavnom su foliranja jer on zna da turski nacionalisti vole da krivicu za sve što ide loše u njihovoj zemlji prebacuju na ta dva tela, a Erdogan zna da Turska ne može da se nosi ni sa Unijom ni sa NATO-om. Bilo kako bilo, Erdogan je dobio na izborima i može da uživa u svojoj pobedi, ali kad se problemi nagomilaju, a hoće, on neće imati bilo kog drugog da krivi osim sebe. On je za sada alfa i omega Turske.

Ono što Erdogan zaista hoće je da od svojih sunarodnika stvori „moralne i pobožne ljude". Dobar način da sprovede svoje „poboljšanje naroda" je da krene rano sa svojim oblikovanjem, u školama. Turski predsednik je rekao da hoće da kreira „pobožnu generaciju", da promeni naciju. Nacija kakva je sad, svih skoro 100 miliona, nije po ukusu dečka sa obronka jednog brda iznad Istambula. Tamo je stajala jedna religiozna škola koju je pohađao mali Tajip i ona je bila jedna od prvih takozvanih Imam Hatip škola. To je bilo pre 50 godina. Početkom ove školske godine Erdogan se vratio u svoju staru školu, koja se sada zove po njemu, Redžep Tajip Erdogan Anatolian Imam Hatip, i na koju je utrošeno 11 miliona dolara za renovaciju. Na školskoj proslavi Erdogan je rekao da je „Zajednička uloga celokupne edukacije i našeg školskog sistema je da uzgaja dobre ljude koji poštuju svoju istoriju, kulturu i vrednosti". Erdogan je rekao da mu je cilj, odnosno cilj Turske, da konstruiše „novu civilizaciju". Njegova zemlja ulaže milijarde dolara u religiozno obrazovanje. Inače, takve namere koje je Erdogan rekao da ima već su postojale i ranije u daljnoj ili skorašnjoj istoriji. Od pokušaja da se stvori „viša rasa" u naci Nemačkoj, pa do novog čoveka, nove žene i novog paradajza u SSSR-u. Bilo kako bilo, državni budžet mnogo više odlazi u religiozne škole nego u one koje to nisu, u takozvane „regularne".

Ekspanzija religioznih škola, a sada ih ima nekih tri hiljade u zemlji, ali ne više od 300 oko Istambula, u evropskom delu Turske, nije dobro primljena kod mnogih Turaka. Neki sekularni roditelji tvrde da njihovu decu islamske škole pokradaju u modernizaciji škola i u mogućnostima školovanja. Ta razlika između sekularnih i pobožnih roditelja je samo deo sukoba koji inače između ove dve grupe građana postoji.

Na kraju krajeva, pobožni su pobedili na izborima sa nešto malo više od 50 odsto glasova. Inače, sekularnu Tursku republiku ustanovio je 1923. godine Mustafa Kemal Ataturk i Erdogan sa svojim istomišljenicima pokušava da izbriše sve postignuća osnivača Republike. Ispitivanja akademskog postignuća od decembra 2016. godine pokazuju da manje znanja poseduju učenici religioznih škola.

U poređenju sa 72 zemalja sveta Turska je pala za osam mesta u odnosu na prethodnu poziciju. Sada su na 50-toj poziciji. To se pre svega odnosi na znanje o nauci, matematiku i čitanje. Prošlog leta u julu iz nastavnog programa isključena je Darvinova teorija evolucije. Neki roditelji su pokrenuli sudske akcije sa namerom da isključe svoju decu iz religioznog obrazovanja. Jednom roditelju, majci, inače matematičkom inženjeru koja živi na azijskoj strani Istambula, to je i uspelo, dobila je slučaj pred sudom, i njen argument je bio da je religiozno učenje „u suprotnosti sa ljudskim pravima da se deca teraju da to rade".

A 1. Da li je Erdogan gotov?

Dva dana pre izbora u Turskoj uredništvo Njujork Tajmsa objavilo je urednički članak u kome u suštini tvrde, ili makar predviđaju, da je Erdogan „gotov" i da je počeo njegov kraj. Kažu da su slabosti i opasnosti Erdoganove kontinuirane vladavine sve jasnije jer ekonomski i razvojni bum koji mu je doneo široku podršku nepovratno bledi. On je uzrokovao korupciju, potkopao vladavinu zakona i odgurnuo Sjedinjene Države i druge NATO saveznike istovremeno približavajući se Rusiji i Iranu. U Tursku stiže malo stranih investicija, a turski kapital beži iz zemlje u potrazi za većom dobiti i boljoj političkoj atmosferi.

Inače, izbori koji su bili predviđeni za sledeću godinu pomereni su unapred za 18 meseci ne zato što se Erdogan oseća jakim u ovom momentu, već zato što zna da će biti gore po Tursku i samim tim po njegovu vlast, a on iz sveg srca želi da ostane na vlasti. Sada je turska ekonomija u problemima i turska lira polako ali neumoljivo gubi na vrednosti. Erdogan gubi podršku u svojoj bazi u kojoj mogu da se uključi i urbano stanovništvo, srednja klasa i mladi. Većina lokalnih ispitivanja pokazuju da on nema više od 51 odsto podrške.

Zahvaljujući „sumnjivom državnom udaru" Erdogan je koristio vanredno stanje da bi se obračunao sa svojim političkim neprijateljima, ali i sa sasvim običnim građanima kojima on nije „voljeni lik". Više od 120 novinara bilo je uhapšeno, a neki su još u zatvorima, a tako nešto ne može da prođe nekažnjeno čak i u samo nominalnoj demokratskoj zemlji. Tu su potom profesori univerziteta i drugih škola, sudije, vojna lica, policajci svih rangova...Za Erdogana nisu ne samo „nevernici" već i mnogi koji jesu muslimani, ali koji nisu „preterano muslimani".

Bilo kako bilo, skoro polovina nacije nije za njega, a od toga najveći deo preferira sekularno demokratsko društvo. Među protivnicima Erdogana nalaze se i ekstremni nacionalisti, konzervativci ne-islamisti, Kurdi, a sva ta Erdoganova opozicije ne mora uvek da se međusobno složi oko svega da bi i dalje bili protiv hteo-bih-da-budem sultan. Erdogan sve to naslućuje, ali je veliko pitanje da li on zna šta će preduzeti kad počne njegov sunovrat koji će početi jer je Turska isuviše važna zemlja da bi je svet prepustio u ruke nekom „proroku".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane