Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Tramp i Putin su se dogovorili mada Amerika i Rusija nisu

TRAMPUTIN

Susret Trampa i Putina u Finskoj, mnogi proglašavaju za istorijski, a čak i oni koji ne misle tako, saglasni su da je za svet dobro što su se sastali. Niko se, zasad, ne usuđuje da nagađa o rezultatima tog susreta, jer ne zna se da li su se i šta dogovorili. Moje uverenje je da je između njih dvojica postignut određeni sporazum, ali da se to ne može reći za Ameriku i Rusiju. Zapravo, dogovorili su se da se kao predsednici dve velesile u ovom trenutku ne smeju dogovoriti. Dakle, postigli su mnogo značajniji lični dogovor od državničkog, znajući da se svi koji podržavaju popuštanje između Amerike i Rusije, pribojavaju njihove saradnje, posebno pod vođstvom njih dvojice, opisuje iz svog penzionerskog ugla Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Povodom ovog susreta neki preduzimljivi Finci su lansirali navodno novi poslastičarski specijalitet, čija je najveća inovacija naziv TRAMPUTIN. Reč je o kombinovanom paru palačinki, Donaldovoj koja je slatka i Vladimirovoj koja je slana i kisela, kako Finci tradicionalno vide Rusiju. Zanimljivo je, ipak, da američka jeste slađa, ali je ruska bogatija, sa lososom. Ne verujem da je baš sve to namerno smišljeno radi neke političke poruke, ali ponekad i gospodin slučaj ume da bude poruka. Inače, ceo štos je u tome da su se u vreme njihovog susreta u Helsinkiju mogli, makar simbolično, pojesti svetski lideri, dok oni prelistavaju meni na kojem smo svi mi, ali stvarno.

A sa njihovog menija, samo reda radi je konzumiran aperitiv sa nuklearnim nabojem, malo se čalabrcnulo hladno predjelo iz Ukrajine, da bi se odmah prešlo na glavno jelo, Siriju, jako začinjeno sa Turskom, Iranom i Izraelom. Za desert su na tacni bili CIA i kompletan američki establišment, koji vodi istragu o uticaju Rusije na predsedničke izbore u Americi. Srbija, ovog puta, zvanično nije bila na jelovniku, što ne znači da se o njoj nije ćaskalo uz meze. Na to upućuje i izjava koju je Tramp posle tog susreta dao o Crnoj Gori u NATO paktu, a koja bi mogla biti protumačena kao rezultat neformalnih konsultacija sa Putinom. Da se podsetimo, na pitanje TV novinara, zašto bi njegov sin išao da brani Crnu Goru, Tramp je odgovorio da se to i on pita, jer Crnogorci kakvi su, mogli bi postati agresivni, što bi moglo dovesti do rata. A, ako se uključi NATO, eto nas u trećem svetskom ratu. Nema sumnje da je takva procena zasnovana i na zategnutim odnosima Crne Gore sa Rusijom, koju je optužila za pokušaj likvidacije njenog večitog lidera Mila Đukanovića. Ako su pričali o Crnoj Gori kao potencijalnom žarištu, prosto nisu mogli zaobići Srbiju i problem sa Kosovom. O tome, očigledno, još nema saglasnosti pa zato nije pominjano posle sastanka.

Naravno, sve što se moglo dogovoriti usaglasili su njihovi saradnici već u pripremi sastanka, tako da njih dvojica nisu imali o čemu da se raspravljaju. Oni su se, posle sastanka iza zatvorenih vrata, uglavnom raspravljali sa američkom i evropskom javnošću koja ih sumnjiči za nedemokratsku vladavinu i tajnu vezu.

Tramp se poprilično palio na tu temu, dok je Putin iskulirao. Prilično hladnokrvno demantujući navode o hakerskom uticaju Rusije na američke izbore, on, koga ameri nazivaju diktatorom, preporučio im je nešto iz bukvara demokratije, da se takve stvari prepuštaju pravosuđu a ne tajnim službama. Naravno da on zna, da i oni znaju da se jeste mešao u te izbore radeći, koliko je mogao, više protiv Hilari Klinton, nego za Trampa, ali da to nije ništa novo i neobično. Isto to i oni rade njemu, već više od decenije pokušavajući da mu uzdrmaju pozicije u Rusiji. Znaju, takođe, obe strane, da je to nemoguće dokazati. Ameri se zato posebno jede što im se više ne veruje na reč, što njihova reč nije zakon, kao pre Putina.

Ne mogu više da kažu, recimo, kako Kosovo nije presedan već potpuno poseban slučaj i da to svi prihvate kao zvaničan stav međunarodne zajednice. Sasvim su se raspametili kad im je ovaj isto to rekao za Krim, a oni mu ne mogu ništa. Sankcije koje su uveli Rusiji, poznato je i političkim početnicima, ne nanose nikakvu štetu režimu. To su mogli da nauče i na primeru Miloševića, kojeg su na kraju ipak morali i da bombarduju. Ali, to sa Rusijom i Putinom nije opcija.

Imajući sve to u vidu, jasno je da je Tramp mnogo više reskirao sa ovim samitom. Istina, njegova celokupna karijera kao biznismena prepuna je riskantnih poteza, ali treba priznati da je ovom prilikom pokazao zavidnu drčnost. Javno reći da su nikad gori odnosi sa Rusijom posledica pogrešne američke politike, zaista je nečuveno za predsednika SAD. Kada se tome doda utisak da on više veruje Putinu nego svojim bezbednosnim službama, to je već ravno skandalu.Ali, to je Tramp, skandal majstor koji sad to koristi za pretvaranje političke arene u njemu bliži ambijent berze, na kojoj dobija onaj ko bezobraznije licitira.

Nakon tako, najblaže rečeno tolerantnog odnosa prema Putinu, prema kojem je imao više razumevanja nego prema svojim protivnicima u Vašingtonu, pa i saveznicima u Evropi i posebno NATO paktu, nije mogao ni očekivati ništa drugo do rafalne paljbe iz Kapitol hila. Najmoćniji Republikanac, predsednik Predstavničkog doma Pol Rajan, odmah nakon samita, imao je potrebu da naglasi kako "Rusija nije naš saveznik". U objašnjenju je podvukao da ne postoji moralna jednakost između SAD i Rusije, koja je i dalje neprijateljski nastrojena najosnovnijim vrednostima i idealima Amerike. Senator Džon Mekejn je bio direktniji i grublji sa izjavom da se " Ni jedan predsednik do sada nije tako ponizio pred jednim tiraninom", dok je lider demokrata u Senatu Čak Šumer ocenio da je "Trampov pristup ojačao naše neprijatelje i oslabio našu odbranu i odbranu naših saveznika". Najdalje je otišao bivši šef CIA Džim Benan, koji je izvoleo konstatovati da Trampova konferencija za novinare "nije ništa manje od akta izdaje" i dodao " on je potpuno u Putinovim rukama".

Otkud toliko besa i preterivanja u osudi jednog miroljubivog gesta prema suparničkoj velesili, koja se odrekla komunizma (koji je do juče bio crvena marama za Amere) i pokušava da se uklopi u zapadnjački sistem koji SAD nameću svima u svetu. Naravno, da razlog za to nisu kršenja ljudskih prava Rusa, još manje moralni principi i ideali, kojih se ni sami ne pridržavaju prečesto koristeći dvostruke standarde u međunarodnim odnosima. Neće biti da ne mogu da podnesu miroljubive razgovore sa "tiraninom" iz Rusije, kad već mogu više nego prijateljske odnose sa tiranijom Saudijske Arabije, naprimer. Čak ni najveći jastrebovi američke politike, sasvim sigurno ne misle da je Putin gori od Kim Džong Una, pa ipak se tako ponašaju. Zašto?

Nema to nikakve veze ni sa sistemom vrednosti, koji su svakako različiti, ni sa moralom, koji ne postoji u politici, pa čak ni sa Rusijom. Reč je isključivo o netrpeljivosti prema Putinu, koji im je izazivački stao na crtu, obraćajući im se njihovim jezikom i suprotstavljajući im se njihovim sredstvima. I prema Trampu, naravno, koji im je pobrkao lončiće tako što je razbio skoro savršen sklad u smenjivanju na vlasti dve dinastije, Klintonovih u ime Demokrata i Bušovih u ime Republikanaca. Pod njihovim okriljem svi ostali pripadnici političke vlastele, iz obe partije, živeli su ko bubreg u loju, bez obzira ko je trenutno na vlasti. Svakako da nije Tramp baš najbolji izbor za predsednika SAD, ali je baš takav sirov i surov, on valjda jedini koji je mogao da razbuca tu zaveru protiv Deklaracije nezavisnosti, kojom je ustanovljena Amerika i na kojoj počiva američki način života.

Nije ni Putin, verovatno, najbolji izbor za demokratsku tranziciju Rusije, ali i on je bio jedini koji je mogao da Rusiji vrati dostojanstvo i moć da se nosi sa svetskim šerifom, koji je već pomislilio da ju je uzeo pod svoje za sva vremena. To mu se ne prašta.

Imajući sve to u vidu nije teško zamisliti kakav strah imaju u američkom establišmentu od povezivanja njih dvojice. Ali to se već dogodilo, ja mislim i pre spornih izbora, što još bolje znaju oni koji ga najviše napadaju iz svog bunkera na Kapitol hilu, zabrinuti pre svega za svoje pozicije koje su već tradicionalno bile bezecovane za njihovu decu, baš kao u svim monarhijama sa kojima su orodili Ameriku, suprotno njenim idealima.

Da bi na osnovu toga mogli da ruše Trampa, moraće amerikance da ubede da je Rusija, koja više nije bauk komunizma, njihov najveći neprijatelj, mada sa njom nemaju gotovo nikakvi trgovinske odnose pa samim time ni probleme. To će biti malo teže u situaciji kad Tramp, koji je težište borbe na međunarodnoj sceni preselio sa ideologije na biznis, svodeći sve na lovu, čini se stiče sve više pristalica u nastojanju da dokaže da su pravi rivali među onima koji se bogate na račun Amerike.

To se pre svega odnosi na Kinu, sa kojom SAD imaju ogroman trgovinski deficit, ali i na saveznike, koji se uzdaju u zaštitu Amerike, a pri tom ne prezaju od toga da je muzu gde god stignu. U njegovom nediplomatskom maniru nedavno je i EU nazvao neprijateljem "zbog onoga šta nam rade u trgovini". Zbog toga je i u evropskoj političkoj vlasteli, koja uprkos sankcijama Rusiji uredno koketira sa Putinom, zavladala panika, pa se sve češće od njih može čuti kako Tramp, koristeći taktiku zavadi pa vladaj, hoće da ih podeli. Kažu, EU je suviše velika da bi sa njome mogao da se nosi, pa čini sve da je rasturi. Navodno je francuskom predsedniku Makronu nedavno predložio da izađe iz EU, ako želi povoljniji trgovinski sporazum sa SAD. Ne bi me iznenadilo da je i tako nešto rekao, ali sve to razumem više kao pretnju kako bi dobio što želi, kao što je to uspeo na samitu NATO alijanse.

I na kraju, gde smo mi u svemu tome. Za razliku od svih naših političara i njihovih analitičara, koji neiskreno tvrde da je harmonija između Rusija i Amerika, u našem interesu, lično mislim da je upravo postojeće stanje najbolje za travu koja strada i kad se ovi slonovi tuku, ali i kad vode ljubav. Da zbog ravnoteže straha ne ratuju, ali da zbog međusobnog nepoverenja ni ne trguju sa nama kao monetom sa potkusurivanje. Neka sarađuju da bi se međusobno takmičili i kontrolisali, a ne da bi ponovo delili svet na interesne zone u kojima svaka strana u svojoj može da radi štagod hoće.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane