Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Preko pune linije

Vučićeve lako-klečeće diplomate

Ekselencije ispod stola

Srbiju i Srbe nekad su u svetu predstavljali Stojan Novaković, Miroljub Spalajković, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Milan Rakić, Jovan Dučić. Marko Ristić i drugi ugledni političari i umetnici. Njihov posao sad obavljaju starlete, kriminalci, korumpirani primitivci, stranački paraziti i rođaci politikanata s vlasti. Od diplomatije, Srbija danas ima zgrade, automobile, ogromne račune i prezir svih ozbiljnih država.

Predrag Popović

Aleksandar Vučić je spoljnu politiku strateški odredio kao bezuslovnu kapitulaciju. Za realizaciju tog projekta dovoljan je samo on, Ministarstvo spoljnih poslova je samo servis za otaljavanje protokola, bez ikakvog uticaja.

Vučićevo uništavanje MSP-a odgovara i resornom ministru Ivici Dačiću. Pametniji, lukaviji i iskusniji od svog trenutnog gospodara, Dačić zna da je naprednjačka kriminalna avantura osuđena na propast, pa na vreme priprema odstupnicu. Otkad je postao šef diplomatije, Dačić je naučio da na 18 jezika kaže "gladan sam", ali engleski mu je ostao na "hau du ju du - tutu rutu tu". Čim vidi stranog diplomatu, uhvati se mikrofona i zapeva "Miljacku", "Osmanagu" ili neki drugi hit iz svog estradnog repertoara. Ne radi to zbog sklonosti ka egzibicionizmu ili usled nedostatka inteligencije. Naprotiv, na taj način vladaru šalje jasnu poruku da je lojalan i bezopasan, a ostalima daje do znanja da se ništa ne pita o političkim stvarima. Nema uticaj, dakle nema ni odgovornost za sve greške.

Dačićevo uživljavanje u ulogu dvorske lude odgovara i Vučiću, pomaže mu da formira status apsolutiste, jedine adrese na koju stranci mogu da se obrate kad žele da reše ili naprave neki problem. U tome je uspeo, svi su shvatili da je srpska diplomatija potpuno nebitna, pa njemu lično ispostavljaju zahteve i traže rešenja.

U takvim okolnostima, ni ambasadori ne mogu da budu bolji. I nisu. Ako postoji neki normalan, koji profesionalno ispunjava obaveze, on je samo kap u moru pohlepnih diletanata, željnih da uživaju na račun o budžetskom trošku. Po pravilu, najsramniji primerci stoluju u najmoćnijim državama.

Srpsku sramotu u Americi simbolizuje Đerđ Matković. Kad je, ukazom Tomislava Nikolića, imenovan za ambasadora u Vašingtonu, Matković je predstavljen kao karijerni diplomata, koji je prošao sve nivoe u toj profesiji. Radio je u Mađarskoj, Zimbabveu, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. U MSP-u najvišu funkciju je vršio 2006. godine, dok je ministar bio Vuk Drašković, kad je bio zamenik generalnog sekretara. Od zvaničnih funkcija važnija mu je bila saradnja s Vilijamom Montgomerijem, bivšim američkim ambasadorom u Beogradu.

Spremnost da zastupa američke interese i sprovodi njihov plan o "postkosovskoj" Srbiji, Matković je dokazao nekoliko puta, a najdrastičnije 2009. godine, kad je podržao predlog Avnija Mustafija, izvršnog direktora Albansko-američkog saveta, da se obustavi finansijska pomoć Srbima na Kosovu. Sankcije su opravdavane zloupotrebom sredstava iz budžeta Srbije, a u suštini su predstavljale pritisak na određene pojedince i institucije koje su se suprotstavljale nameri vlasti iz Prištine da preuzme kontrolu na severu Kosova. Pored toga, Matković je javno zastupao stavove o bezuslovnom ulasku Srbije u Evropsku uniju, a kasnije i u NATO. Zahvaljujući tome, dobio je otvorenu podršku Amerikanaca i status "čoveka od poverenja u vašingtonskoj administraciji, naročito u onom delu koji se bavio preuređenjem Balkana". Po dolasku SNS-a na vlast, Montgomeri, skupo plaćeni naprednjački lobista, predložio je Vučiću da uzme Matkovića za savetnika za spoljne poslove.

Ambasadorsku funkciju u Vašingtonu krajem 2013. napustio je Vladimir Petrović, koji će ostati upamćen po 624.000 dolara, kojima je, iz državne kase, platio stanovanje u luksuznom apartmanu od 520 kvadrata, plus bazen. Petrovića, zeta Olivera Antića, trebalo je da nasledi Vučićev advokat, bivši julovac Nebojša Rodić. Tada je planirano da Matković ide u Ujedinjene Arapske Emirate, da tamo zastupa malo srpske, malo više američke interese. Matković je imao određenu ulogu u stvaranju partnerstva između Vučića i šeika Muhameda bin Zajeda, koje je ovekovečeno prodajom, po bagatelnim cenama, zemljišta u Vojvodini, hotela na Kopaoniku i JAT-a. Ipak, u Abu Dabi otputovao je Stanimir Vukićević, bivši srpski ambasador u Moskvi, Sarajevu i Zagrebu.

Matković je dobio agreman u Vašingtonu. Poverenje je opravdao širenjem antiruskih stavova. Na tribini na Institutu za politiku Univerziteta u Čikagu, početkom oktobra 2016, srpski ambasador je ocenio da Vladimir Putin "ima veliki ego, želi da bude vladar sveta i da Rusija ponovo postane supersila". Težak diplomatski gaf, neprimeren i za državne službenike mnogo nižeg ranga, prošao je nekažnjeno. Ministar Dačić se zadovoljio izjavom da stavovi ambasadora ne predstavljaju zvaničnu politiku Srbije.

Ni Milan Milanović, šef srpske misije u Ujedinjenim nacijama, ne zastupa zvaničnu politiku. I kad bi hteo, ne bi mogao, pošto je poznato da je on ambasador "Čivasa". Ipak, mora mu se priznati da je angažovan, njujorške kolege ga zovu na sve prijeme, kažu da nema dobre zabave dok Milanović ne padne na pod. Da u veselom raspoloženju ume da pretera, potvrđuju informacije da postoji prijava koja ga optužuje za seksualno uznemiravanje na radnom mestu.

Valja priznati da Srbija ni ranije nije imala sreće s izborom ambasadora u Americi. To dokazuje primer Milana St. Protića, jurodivog reprezenta DOS-ove kadrovske politike. Za kratkog mandata, Protić je uspeo da sablazni sve diplomate u Vašingtonu, a i šire. Odbijao je pozive za posete ambasadorima Rusije, Slovenije i Hrvatske, smatrao je da nisu na njegovom nivou. A, tamo gde je išao, bolje da nije. Umesto svečanih odela, pojavljivao se u bermudama, s kaubijskim čizmama i "stenton" šeširom. Nervirao je i kolege iz DOS-ove vlasti. Zamerali su mu što je doveo patrijarha Pavla da osvešta Ambasadu.

- Radiću šta ja hoću! Meni niko ne treba da soli pamet šta treba da radim. Ako misle da treba, neka me zamene. Ja sam tu vrhovni sudija! Ali da mi neko popuje, to je u mom slučaju isključeno - tvrdio je Protić.

Usput, s namerom da opravda svoju samovolju, otkrio je dve velike zablude, od kojih je i tada bolovala srpska diplomatija. Prvo, priznao je da iz Beograda za šest meseci boravka u Vašingtonu nije dobio nijedno uputstvo, nijedan zadatak. Drugo, još važnije, odbio je da koalicionim drugarima pravi poslovne kombinacije.

- Protiv toga sam da preko ambasade idu ekonomske veze privatnih kompanije. Mi možemo da pomognemo, da posavetujemo, ali nismo trgovinsko predstavništvo. Ja nisam trgovac i takvim stvarima se ne bavim. Nekada su se ambasade bavile ekonomskim poslovima zato što su razne diplomate uzimale proviziju, nego šta! Ambasada nije kafana, nego predstavništvo države i naroda - govorio je Protić neposredno pre nego što je najuren iz Vašingtona.

Sve što je Protić radio, ali i ono čemu se suprotstavljao, predstavlja obavezni deo aktivnosti većine srpskih ambasadora. Svi privatizuju ambasadu i koriste je kao sredstvo za ostvarenje ličnih, familijarnih i stranačkih interesa. Država i narod imaju veze s diplomatskim misijama samo tako što plaćaju bahaćenje svojih predstavnika.

Kako je u Americi, tako je i u Rusiji. Danilo Dača Marković je ostao upamćen po gargantuovskim kapacitetima, mogao je da za jedno veče pojede pečeno prase od 13 kg, bez da ustane od stola. Šira interesovanja i radijus delovanja imao je Boro Milošević, koji nije razumeo političke promene u Rusiji, ali umeo je da izgradi lične veze, pomoću kojih je obezbedio azil snajki Miri Marković i bratancu Marku Miloševiću, zaštitu Bogoljubu i ostalim Karićima. Brat Slobodana Miloševića je, za skromnu nagradu, podržavao srpske biznismene, koji su čerupali filijale posrnulih državnih giganata. Zahvaljujući Bori Miloševiću stasala je prva generacija srpsko-ruskih tajkuna, ali, s druge strane, zvanična politika Moskve nije bila od koristi Srbiji.

Politikom se, i to unutrašnjom - ruskom, bavila ambasadorka Jelica Kurjak, koja je u Moskvi služila od 2001. do 2006, pa, posle dvogodišnje pauze, od 2008. do 2013. Suprotno Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima, koja zabranjuje diplomatama da javno komentarišu politička dešavanja u zemlji domaćina, Kurjak je otvoreno podržavala opoziciju, a njena ćerka je učestvovala u protestima protiv Putina. Kao odgovor na takvo ponašanje, tadašnji ruski ambasador u Beograd Aleksandar Konuzin je nastupao na predizbornim mitinzima Srpske napredne stranke, što je u odlučujućoj meri doprinelo obaranju Tadićevog režima.

Iako je "crveni rusofilski lobi", predvođen Ivicom Dačićem, planirao da u Moskvu pošalje Petra Škundrića, jednog od osnivača SPS-a, izbor je pao na Slavenka Terzića. Koliki je Dača Marković imao apetit, tolika je Terzićeva beznačajnost. Kao dugogodišnji direktor Istorijskog instituta SANU isticao se stavovima koji su bliski teoriji da su Srbi narod najstariji, a najznačajnije naučno delo mu je sertifikat o nacionalnoj podobnosti Vojislava Šešelja. Kad je izdao uverenje da je Šešelj zaista Srbin, Terzić je dobio ulaznicu na mesto ambasadora. Na njegovu žalost, rok joj je istekao, njegov naslednik, Miroslav Lazanski, već je spakovao kofere i nabavio spisak ruskih lepotica, koje će pokušati da šarmira, kao nekad misice Vesne Jugović.

Da je srpska diplomatska praksa jedinstvena u svetu pokazuje primer Miloša Radulovića, koji je 1996. postavljen za ambasadora u Velikoj Britaniji, a nije znao engleski jezik. Britanci su to smatrali poniženjem, ali nisu mnogo marili, pošto su i pre i posle Srbe i Srbiju doživljavali kao neprijatelje, na koje su 1999. istresli nekoliko stotina tona bombi i verbalnih gadosti. Srpska osveta je bila žestoka, u diplomatsku misiju u London su išli Dragiša Burzan, Dejan Popović i dva genijalca - Vladeta Janković i Ognjen Pribičević.

Janković je ostao upamćen po Maji Divac, bivšoj novinarki. Iako krhke građe, Maja je uspevala da pijanog ambasadora iznese iz restorana i to s ponosom, kao palog borca na lafetu. Jedini Jankovićev doprinos bio je u fizičkoj udaljenosti sa srpske političke scene, manja je šteta kad se dosađuje u Londonu, nego u Beogradu.

Možda je zaslužio, ali Janković nije stigao na stranice slavnih britanskih tabloida. Njih je, desetak godina kasnije, ulepšao Ognjen Pribićević. Pažnju medija nije privukao političkim izjavama ili diplomatskim akcijama, nego svađama s komšijama. Opasno se naljutio kad su lejdi Sofija Hamilton, bivša manekenka i njen ljubavnik Hašem Aruzi, pokušali da nadograde svoju kuću, koja se nalazila pored Pribićevićeve rezidencije.

- Ukoliko se projekat realizuje, stanari i njihovi gosti imaće direktan uvid u to šta se dešava u mojoj bašti, stakleniku i spavaćoj sobi, što bi mi otežalo obavljanje funkcije ambasadora Srbije u Velikoj Britaniji, ali i omelo privatnost moje porodice - navodi se u zvaničnoj žalbi koju je Pribićević, bez znanja i odobrenja MSP-a, poslao Foren ofisu.

Pošto niko ne želi da zaviruje u njegovu spavaću sobu, lejdi Sofija je odustala od namere izgradi platformu za teretanu, Pre godinu dana, Aleksandar Vučić doneo je ukaz o povlačenju Pribićevića. Od tada Srbija nema ambasadora u Britaniji, a otpravnica poslova Nataša Marić nedavno je dobila agreman u Francuskoj.

U Parizu, gradu svetlosti, srpske diplomate oduvek uživaju u mračnom primitivizmu. Kad je izbila afera u kojoj je glavnu ulogu imala Zorica Tomić, poznatija kao sestra Mire Bobić- Mojsilović, koja je o državnom trošku iznajmljivala stan od 240 kvadrata, za 7.000 evra mesečno, pretpostavljalo se da je ona šampion u bahaćenju. Rekord nije držala dugo. Posle njene smene, Nikolić je u Pariz poslao Rajka Ristića i Radoslava Laleta Pavlovića. Umetnik Lale, po čijem delu je snimljena serija "Moj rođak sa sela", postavljen je na mesto direktora Srpskog kulturnog centra, gde je mogao da se na miru naliva, kao kandilo. Rezidenciju na Seni, pored Trokadero parka, s pogledom na Ajfelovu kulu, ambasador Ristić je koristio za kulturne manifestacije, ali i za nekulturne žurke, pa i svadbe svojihh prijatelja. Na proslavu Dana državnosti Srbije potrošio je 20.000 evra. Kasnije je objašnjavao da pare nisu iz državne, nego iz privatne kase, od imućnih sponzora. Naravno, nije poznato ko su oni, ni zašto bi finansirali njegove bahanalije.

Vučić i Dačić su obavešteni da je ambasada pretvorena u vašar, sve s jeftinim devojkama i skupim pićima i tompusima. Niko iz vlasti nije reagovao dok nije otkriven skandal koji je Ristić izazvao renoviranjem objekta. Na zgradi, koja je podignuta 1912, a koju je 1936. otkupio knez Pavle Karađorđević, ambasador je ugradio PVC stolariju. Bahati primitivizam sablaznuo je pariske diplomate, a onda i francuski zavod za zaštitu kulturnih vrednosti. Istragu je vodio državni sekretar Ivica Tončev. Ako su se Francuzi šokirali Ristićevim likom i delom, ko zna šta su pomislili kad su videli Tončeva, koji svaki susret počinje rečenicom: "Batko, jebeš li šta?"

Ristić je smenjen, ali snaći će se, kao što se snašao i kad je sina Stefana namestio na mesto vicekonzula u Šangaju. Po istom principu stvorene su i druge diplomatske dinastije. Poput mladog Stefana, koga je prvo radno mesto čekalo u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, tako je kod njegovog tate Rajka u službu primljena Sanja Kovač, ćerka Svetka Kovača, bivšeg direktora Vojnobezbednosne agencije i uglednog srpskog masona.

U ambasadama se ne udomljavaju samo deca političara, nego i njihovi kriminalizovani saradnici, kako bi izbegli udar zakona ili bar pritisak javnosti. S tim motivom, na mesto otpravnika poslova u Atini postavljen je Branko Lazarević, protiv koga se vodi sudski postupak u kome je okrivljen zbog odavanja službenih tajni klanu Darka Šarića u vreme dok je bio šef kabineta tadašnjeg ministra policije Ivice Dačića.

Lazarević nema nikakve kvalifikacije koje bi ga preporučile za posao u MSP-u, nije završio diplomatsku akademiju, nije položio nijedan stručni ispit, ne zna strane jezike. Jedno vreme nije imao ni pasoš, pošto mu je oduzet na predlog Tužilaštva za organizovani kriminal. A, to mu nije ni bilo potrebno, pošto je imao diplomatski pasoš, platu od oko 3.000 evra, plus 1.000 evra otpravničkog dodatka, službeni auto i šofera i ostale beneficije. Nije imao obrazovanje, ali imao je informacije. Neke od njih izneo je na ročištu.

- Sa Mišom Bananom, odnosno Rodoljubom Radulovićem, upoznao me Ivica Dačić. Dačić ga je predstavio kao prijatelja i rekao mi je da je to njegov čovek od poverenja i da mu izlazim u susret kad god mu nešto zatreba. Nakon toga sam se video sa Radulovićem, koji me je zamolio da proverim da li se u policiji vodi nešto protiv Šarića. Ja sam tada to i proverio, ali nisam znao o kome se zaista radi - rekao je Lazarević.

Da ne bi još svašta pričao, sklonjen je u Atinu. I tamo se dobro snašao. Novi ambasador, Dušan Spasojević, 2016. godine otkrio je brojne primere nezakonitih poslova i klasičnih lopoluka. Ambasada je platila fiktivne račune za gorivo ukupne vrednosti oko 10.000 evra. Zaposleni u ambasadi upirali su prstom u Lazarevića, ali, kao i svi ostali njegovi gresi, i taj je gurnut pod tepih i zaboravljen.

U istoj ambasadi sličnim poslovima bavio se i Milan Milutinović. Sredinom devedesetih proslavio se kupovinom preskupih držača za toaletni papir, ali i iznajmljivanjem aviona za privatne ekskurzije. Kažnjen je tako što je kandidovan za predsednika Srbije 1997. Nije pobedio, ali postao je predsednik.

Nije kažnjen, bar ne od strane srpskog Ministarstva spoljnih poslova, ni Oliver Potežica. Službenici ambasade u Libiji, Slađana Stanković i Jovica Stepić, oteti su i ubijeni, a MSP nije reagovao, šef misije nije pozvan na odgovornost, a ako je bilo neke istrage, njeni rezultati nisu objavljeni. Ipak, Potežicu je neko drugi smatrao odgovornim, zato je stradao u navodnoj saobraćajnoj nesreći. Javnost u Srbiji, kao i porodice žrtava, još čekaju objašnjenje da li je do toga došlo zbog šverca oružja, ko je uzeo novac a nije isporučio robu i ko je sledeći na listi za odstrel.

U savremenoj srpskoj diplomatskoj praksi zabeleženo je samo kažnjavanje Duška Lopandića, koji je smenjen s ambasadorskog mesta u Briselu, tobož, zbog toga što je propustio da obavesti MSP o namerama hrvatskih predstavnika u Evropskom parlamentu da organizuju izložbu o Alojziju Stepincu. U MSP-u se odmah proširila priča da je Lopandić uklonjen kako bi se tamo instalirala Ana Urošević-Hrustanović, koja je do tada bila na funkciji ambasadora u Rimu.

Anu Urošević je otkrio Srđan Šaper. I pre nego što je završila studije, angažovao ju je u "Mek Ken Eriksonu", kao menadžerku za odnose s javnošću. Mladu saradnicu preporučio je drugaru Borisu Tadiću, koji nije odoleo, postavio ju je za portparola u ministarstvu odbrane, koje je tada vodio.

- Boris je zahtevan šef, ali nije strog. Zahvalan je za saradnju - tvrdila je Ana.

Treba joj verovati. Mediji su objavili i kako joj se Tadić zahvalio na saradnji. Nakon što je ostala "slučajno trudna", problem je rešen tako što joj je nestašni i neoprezni ljubavnik našao zvaničnog muža i posao u inostranstvu, na mestu prvog sekretara ambasade u Rimu. Posrnula gospođica udala se za jednog od sinova Radmile Hrustanović, bivše zamenice gradonačelnika Beograda i ambasadorke u Slovačkoj. Na kraju, svi su bili zadovoljni. Tadić se rešio muke, Hrustanovići su dobili naslednika, a Ana platu od 3.000 evra i luksuzan stan čija kirija je iznosila isto toliko. U tom stanu ju je, kažu, posećivao i zahtevni šef Tadić. Kad je smenjena Sanda Rašković-Ivić, Urošević-Hrustanović je imenovana za ambasadorku u Italiji, da bi, posle isteka mandata, bila prebačena u Brisel. Iako je njen zaštitnik nestao s političke scene, Ana je prvo osvojila simpatije Dragana Markovića Palme i Tomislava Nikolića, pa čak i Federike Mogerini, a onda i Aleksandra Vučića.

Upravo je Nikolić, u saradnji s tadašnjim ministrom spoljnih poslova Ivanom Mrkićem, doprineo seksepilu diplomatskih kadrova. Na njegovu preporuku, u MSP-u su se zaposlile Marija Grujić, Nevena Lojović i Dušica Jevđenović. Sve su lepe, atraktivne, zaobljene silikonima i novcem. Na posao su dolazile često, otprilike koliko i Toma Nikolić na fakultet.

Gde je Mrkić stao, nastavio je Dačić. Njegova miljenica Mila Opalić u MSP je došla iz SPS-ovog legla korupcije, "Srbijagasa", da bi ekspresno, posle nekoliko dana, dobila premeštaj u Ambasadu Srbije u Štokholmu. U diplomatiji se našla i manekenka Slađana Nikolić, koja je blistala u spotu nekakvog Piromana. Sa Peconijeve TV Hepi u MSP je prešla voditeljka "Parova" Jovana Jeremić, koja se, osim poprsjem, hvali spremnošću da brzo i lako klekne.

Svaka vlast i svaki ministar spoljnih poslova doprineo je katastrofalnom stanju u kome se nalazi srpska diplomatija. Ipak, postoje i razlike. U vreme Vuka Jeremića, ministarstvo su potresale afere koje su izazvali Miladin Kovačević, Srbin koji je prebio američkog studenta, i Miladin Veruović Burgija, koji je zlostavljao sve u srpskoj ambasadi u Portugalu, gde je postavljen na mesto šefa obezbeđenja. I Jeremić je pristajao na kompromise s raznim politikantima, pa i s Aleksandrom Vučićem, kome je, po nalogu Miodraga Rakića, u MSP zaposlio ljubavnicu Tamaru Đukanović. Međutim, ministarstvo je tada nešto radilo, što je najbolje, nehotice, posvedočio Džozef Bajden.

- A, ti si onaj što nam pravi probleme - rekao je Bajden dok se, pred kamerama, rukovao s Jeremićem.

Ivici Dačiću ne govore ništa, osim što ponekad zatraže da nešto otpeva. Stranci ozbiljne razgovore vode samo s Vučićem, koji je toliko neozbiljan da nema ni diplomatskog savetnika. Šta će mu, kad je najpametniji.

- Povodom ideje predsednika Tačija, jedan kolega u naslovu svog komentara, ironično kaže: "Ko traži dolinu, naći će ponor". I da li će time predsednik Tači, koji je vrlo vešt i iskusan političar, potpisati sebi presudu i "naći ponor", ili će izaći kao pobednik i zajedno sa srpskim predsednikom dobiti Nobelovu nagradu za mir - napisao je nedavno Fahri Musliu u tekstu za "Al Džaziru".

Možda Fahrijin Alek neće dobiti Nobela za mir, ali mogao bi za uništavanje Srba i Srbije. Vučić je demolirao sve što je stigao, uključujući i diplomatiju, koju je pretvorio u kriminalni kupleraj.

A 1. Deca uticajnih parazita

Još aktivna generacija politikanata iz svih stranaka uspešno stvara male porodične dinastije u svim državnim institucijama, pa i u Ministarstvu spoljnih poslova. Lagodan život, mnogo novca i raznih beneficija, paraziti su obezbedili svojoj deci.

Veljko Odalović, generalni sekretar MSP-a, ubacio je svog sina Uglješu prvo u "Srbijagas", a onda u Diplomatsku akademiju. Odalović Senior potrudio se i oko zeta svoje bivše devojke Jorgovanke Tabaković. Dva meseca nakon što je Tabakovićka izabrana za guvernerku, njen zet Nemanja Sekicki je postavljen za drugog sekretara Ambasade Srbije u Italiji. U MSP je došao iz MUP-a, ali nedostatak stručnih kvalifikacija nije predstavljao problem, umesto škole ima uspešnu taštu. Nemanja i Ivana, starija Jorgovankina ćerka, skućili su se u Rimu, gde su kupili kuću, koju su, navodno, platili 500.000 evra.

U diplomatiji su se zaposlili sin Slobodana Samardžića, bivšeg saradnika Vojislava Koštunice, kao i sin dugogodišnjeg kragujevačkog gradonačelnika Veroljuba Stevanovića, zatim Sanja Šain, ćerka Srđana Šaina, predsednika Romske partije, koja radi kao ataše za kulturu i medije u Ambasadi u Beču. Bivši ambasador u UN-u Dejan Šehović zaposlio je u MSP-u svog brata Ivana. Slobodan Vučković, sin Vojislava Vučkovića, potpredsednika SPO-a, dobio je mesto ambasadora u Turskoj, u vreme dok je šef diplomatije bio Vuk Drašković. Tada je za ambasadorku u Siriji postavljena Gordana Aničić, kojoj je jedina referenca bila ta što joj se ćerka udala za dopisnika CNN-a s Bliskog istoka.

A 2. Nesposobni, ali podobni

Zahvaljujući bliskosti sa strankama na vlasti, priliku da uživaju u predsnostima diplomatskog života imali su i neki ugledni umestnici i novinari.

Svetislav Basara je posle petooktobarskih promena postao ambasador na Kipru. Kako je sam priznao, taj posao je iskoristio da "u miru, bez naprezanja i obaveza" napiše jedan dobar roman.

Milivoje Glišić, legenda NIN-a, otišao je u daleku Australiju. Sa sobom je poneo navike iz "Šumatovca" i "Grmeča". Kad mu je Goran Svilanović, tadašnji ministar, prigovorio na suviše opuštenom odnosu prema obavezama, da ga saradnici po nekoliko dana ne mogu pronaći, Glišić je opušteno odgovorio: "Nisu me tražili u pravim kafanama".

I takvi, bili su bolji i uspešniji od, recimo, Vučićevog julovca Zorana Bingulca. Za zasluge, stečene prilikom preuzimanja vlasti u Fudbalskom klubu Crvena zvezda, Vučić je Bingulca nagradio mestom ambasadora u Crnoj Gori. Iako se tamo državljani Srbije svakodnevno susreću s raznim problemima, Bingulac ne mari, ne oglašava se, jedini znak da postoji je njegova plata, koju uredno prima.

A 3.

Dinkićev pljačkaški eksperiment

Ministarstvo spoljnih poslova je, treba priznati, uradilo i jednu korisnu stvar, ukinulo je ekonomske diplomate.

Za sedam godina, 28 ekonomskih atašea potrošilo je 8.800.000 evra, nije dovelo nijednog investitora. Za njihove plate otišlo je 6.284.544 evra, a za stanarinu još 2.035.838 evra, sve o trošku građana. Diplomatski eksperiment Mlađana Dinkića je doživeo potpuni fijasko, a niko nije, niti će odgovarati za uludo potrošene pare.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane