Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011 (14)

Zločin i njegovo prikrivanje

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Kada je 2015. dr Vojislav Šešelj pušten iz pritvora Haškog suda i oslobođen krivnje, cijela se Hrvatska digla na noge i jurnula preko Vijeća Europe do Vijeća sigurnosti UN-a. Učinilo mi se u tom trenutku prigodno da obznanim hrvatski „šešeljizam". Neki Hrvati se pobratimili sa Šešeljem, jednim „inteligentnim nesretnikom na vlastitu štetu" (prema ocjeni analitičara iz građe dvanaesterogodišnjih sudskih spisa), pa se složno poduhvatili nadmetanja u nebuloznim verbalnim iskazima, dok se neki upravo namjeriše takmičiti i po samim nedjelima. Naime, obilje Tuđmanovih epigona, hetmana, konfabulatora i zadriglih šovinista prosto su se nadmetali u imperijalnim pretenzijama do kuda povijesno dosiže Hrvatska. Kako će se vidjeti, nije manjkalo flagrantnih krivotvorina. Išli su do Indijskog oceana. Ni tu se balkanski šoveni ne razlikuju. Pa ipak, sve je to bila duhovna hrana teritorijalnim pretenzijama, kao nosač zvuka za homogenizaciju nacionalista, ubijanje društva pomoću države, uz neposredno odvijanje brutalnog građanskog rata. Dakle, divljaštvo s obje strane tribalnih obračuna, specijalni rat falsifikatima, mitovima i fašistoidnim bestijanostima.

Još se jednom potvrđuju riječi: "...Objavom rata prva je napadnuta istina!" Dwight Eisenhower je ispravno ustvrdio da se kovači rata međusobno dobro poznaju; oni koji se za njihove interese biju i uzajamno tamane - uopće se ne poznaju. U našem slučaju, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman ne samo da su se dobro poznavali, već su se preko emisara Šarinića stalno dogovarali; ne samo da su se cijenili, nego su na račun rata funkcionirali kao političke spojene posude. Dogovarali su podjelu BiH, istovremeno uz kolateralnu štetu - žrvovanje posavskih Hrvata i krajiških Srba. Prema tome, za zločine nije potrebna pamet, ili vještina, nego sila. To njihove žrtve - a one su goleme - najbolje znaju.

Nema potrebe posebno komentirati citate Tuđmana i njegovih sljedbenika, te falsifikatore, mitomane i zadrigle šoviniste, jer su se sami legitimirali. Umjesto toga navodim dva citata Warrena Zimmermanna, američkog ambasadora u tadašnjoj Jugoslaviji, iz njegove knjige Izvor jedne katastrofe (Globus International d.o.o., Zagreb, 1997). U njima Zimmermann valorizira tragičnu sudbinu zemlje i vinovnike te tragedije. Evo tih navoda iz poglavlja „Kraj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije":

"...Ovo je priča o nitkovima - nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću kojih dvadeset milijuna ljudi, nepoznatu od II. svjetskog rata. Kako se mogla dogoditi ova tragedija zemlji koja je prema većini kriterija bila naprednija i otvorenija od ma koje druge zemlje Istočne Europe? Moja je teza da jugoslavenska katastrofa nije u većini rezultat starih etničkih i religioznih neprijateljstava, niti je ona rezultat propasti komunizma na kraju hladnog rata, pa čak niti promašaja zemalja Zapada. Ovi su čimbenici bez pogovora pridonijeli pogoršanju, ali smrt Jugoslavije i nasilje koje je uslijedilo proizašlo je iz svjesnih akcija nacionalističkih vođa, koji su zatočili, zastrašili, prevarili, ili eliminirali svaku oporbu njihovim demagoškim planovima. Jugoslavija je bila uništena od vrha prema dolje..."

U drugom citatu ovaj autor s povijesnim stavom vrednuje Jugoslaviju kao državu i sistem: "...Čak i kao komunistička država bila je toliko ljupka da su britanski laburisti ljetovali u njoj u potrazi za političkom ispravnošću. Njezin politički sustav bio je dostatno nestaljinistički da nadahne oponašanje među demokratskim misliocima Zapadne Europe. Bila je vođa i utemeljitelj velikog bloka od gotovo stotinjak tzv. nesvrstanih zemalja, uživajući globalni uticaj daleko iznad njezine skromne veličine i broja stanovnika. Njezino je gospodarstvo bilo dosljedno ispred njihovih komunističkih susjeda, čak ispred Čehoslovačke i Mađarske koje su imale tradiciju zapadnjačkog gospodarstva. Ali najveća je vrednota bila uljudnost i tolerancija među narodima različite etničke pozadine i različitih povijesnih iskustava..."

Specijalni prilog: „Vojna operacija 'oluja' i poslije"

(Izvještaj, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb, 2001.)

Točan broj stanovnika u vrijeme VRA „Oluja" nije poznat, zbog značajnih prinudnih migratornih kretanja na tim područjima u perodu 1991 - 1995. U svakom slučaju procjenjuje se da se broj srpskog stanovništva povećao u područjima oba sektora pod kontrolom pobunjenih Srba, zbog priliva prognanih Srba iz slobodnih područja Republike Hrvatske i progona hrvatskog stanovništva iz područja pod kontrolom Srba.

Sadržaj izvještaja, na početku publikacije, veoma je detaljno strukturiran (iako su izostavljeni neki podnaslovi) i nagovještava mnoštvo informacija o događajima koji su se zbivali tokom relativno kratke Vojno-redarstvene akcije „Oluja" i znatno dužeg perioda poslije nje. Kao ilustraciju navodimo kako je sadržajno strukturirano treće poglavlje „Postupanje prema civilima - žrtvama": 1. Pojedinačna stradanja i smaknuća civila; 2. Grupna smaknuća; 3. Nestale osobe; 4. Zarobljenici. Ili prilozi uz I. dio:: Prilog prvi: Civili ubijeni tijekom i poslije Vojne operacije „Oluja"; Prilog drugi: Slučajevi terorizma i nasilja nakon Vojne operacije „Oluja" (izbor): Prilog treći: Slučajevi zlostavljanja (izbor). Uz ovo i jedna ne i nevažna napomena. Riječ „izbor" javlja se i na drugim mjestima u ovom Izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (u daljem tekstu HHO), što indicira postojanje širih materijala o predmetu koji se tretira, koji u ovoj publikaciji nisu objavljeni.

Ukratko, izvještaj je dokumentaristički koncipiran i snažno utemeljen na faktima, u čemu je njegova najveća vrijednost. On vrvi sa faktima, činjenicama, podacima, opisima događaja, imenima stradalih i ubijenih ljudi, datumima i oznakama točnog vremena događaja, nazivima toponima, citatima izjava svjedoka ili žrtava nasilja, opisima psihološkog i ambijentalnog ozračja, itd, itd, itd. I odista nakon čitanja taj se nagovještaj u potpunosti ostvaruje: dobije se jedna cjelovita slika i predstava o tome što se sve događalo za vrijeme te sada nazvane povijesne akcije, koja se kao takva proslavlja svake godine.

Sve je to teško prikazati u ovom osvrtu, pa ćemo, slijedeći sadržaj, citirati tek samo neke njegove dijelove (naš izbor) i na kraju izreći neke naše ocjene i zaključke, zapravo naša mišljenja o svim tim događajima koji su predmet ovog Izvještaja HHO-a.

Odabrani izvaci iz izvještaja HHO-a

"...U UN sektoru Jug za službenog trajanja operacije 'Oluja' i u narednih 100 dana HV je (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama), unatoč tome što oni nisu davali otpor, smaknula više stotina, najmanje 410 civila. Grupna smaknuća zabilježena su u Velikom Radljevcu, Uzdolju, Gruborima, Gošiću, Varivodama, Korenici...Gotovo da, na tom područja, nema sela u kojem nije ubijen ili nestao neki civil. U UN sektoru Sjever najveće su se civilne žrtve dogodile na području Banije, gdje su bile presječene i granatirane zakašnjele izbjegličke kolone, no za dio tih žrtava odgovorni su pripadnici V. korpusa Armije BiH i sami srpski generali."

O civilnim žrtvama za vrijeme "Oluje" piše i inozemni tisak, pa se tako u Izvještaju HHO navodi:

„...Za vrijeme ofanzive i tijekom slijedećih 100 dana najmanje 150 srpskih civila smaknuto je po kratkom postupku, a nekoliko se stotina smatra nestalima...upozorava New York Times, 21. ožujka 1999., držeći kako Vlada RH nije učinila ništa ili je učinila premalo u rasvjetljavanju tih događaja"

HHO donosi podrobne informacije i podatke o 410 smaknutih i poginulih civila do kraja 1995. godine samo u UN sektoru Jug.

U samom Kninu ubijeno je dosta ljudi, no još uvijek nije utvrđen njihov broj. U gradu ili na njegovim prilazima stradalo je dosta civila iz okolice ili drugih mjesta, koji su ubijeni granatama ili su ih likvidirale prve postrojbe HV.

Ljubo Đapić iz Biočića ubijen je kod "Nenadića pumpe", na ulazu u Knin. U traktoru mu je bilo nestalo goriva, pa se vratio na tu benzinsku crpku. U kanalu su ga vidjeli Jelena i Simo Paklar, prilikom odlaska u camp UNCRO. Vidjeli su i više drugih mrtvih, "već spakovanih u vreće" ili bez vreća. "Vidjeli smo i ženu bez glave i mnogo pobijenih ljudi u traktorima, koji su se pokušali izvući iz Knina. Sve su bili civili...", govori C. T. iz Paklara u Biočićima.

Svjedoci će reći da je u dijelovima Knina bio „leš do leša". Potom je iz Splita i Šibenika došlo 14 vatrogasnih cisterni, koji su, nakon kupljenja mrtvih, oprali ulice od krvi i tek tada se dozvolio izlazak ekipa UN-a u grad. HV je u logistici imala i pripremljene cisterne za pranje ulica i ceste na kojima je netko ubijen ili zgažen".

U Strmicu su hrvatski vojnici ušli, nakon granatiranja tenkovima i bornim kolima iz BiH, cestom Bosansko Grahovo - Knin. Selo je bilo ispražnjeno još 28. srpnja 1995., a ostalo tek desetak staraca. Kod M. M., radi sigurnosti, našle su se Jovanka Mizdrak, zvana "Joka", stara 51 godinu i starica Đuka Momić (umrla). Vojnici su im naredili da izađu pred kuću i da sjednu na klupu. Kad su sjele jedan od vojnika je naredio Đuki Momić da sjedne, pa ustane, što je više puta ponovio. No, kako je riječ o staroj bolesnoj ženi, naređenje je izvršavala teško i sporo. No, onda je jedan rekao: "Ubij je!" i pokazao na Jovanku Mizdrak. U nju je ispaljeno više metaka, krv je poprskala druge dvije žene, koje su se ukočile od straha, no ostale su žive...

U Vrbniku, smještenom pokraj Knina uz cestu Knin - Drniš ubijeno je najmanje devet, a nekoliko je osoba nestalo. Među ubijenima je i Lazo Damjanić, r. 1933. ".,..U subotu uvečer, 5. osmog legli smo u miru, kazuje njegova žena Vesela. Moj Lazo se ujutro, (6. kolovoza 1995.) dig'o i donio malo vina za marendu. Pojeo je malo pršuta i popio čašu vina kad dođoše dva mlada vojnika sa perčinima vezanim straga. Treći je ostao na cesti. Ispališe cijeli rafal na kuću. Pitaju tko se krije u kući. Lazo, jadan, iziđe vanka. Oni ga uzeše ispod ruke i povedoše. Kad su došli na cestu...znate on je bio malo šlagiran pa je drm'o glavom... oni mu kažu: 'Drmaj, drmaj, nećeš zadugo.' Ja jaučem. Molim: 'Nemojte djeco, mene samu ostavljati s ovo dvoje invalida'. Oni mi doviknuše: 'Skloni se kurvo srpska, dok nismo i tebe'.

Opališe dva rafala uvis i viču: 'Treći će biti tvoj!' Odvedoše ga... Oni su ga odma' gore, pod gorom, ubili. Naša' ga je ovaj moj jadni sin koji je puzio po zemlji da ga nađe. Tražio ga je tri dana. Treći dan naiđe auto. Pitaju me šta čekam. Velim: 'Oćerali mi starog'. Odgovoriše mi: 'Nećeš ga vidjeti više živa.' Pitam: 'Oću l' ga bar mrtva vidjeti?' Kažu: 'Ako ga potreviš naći! '..." Pokopan je na kninskom groblju, nakon 16 dana. "... Kad sam došla gore... pokrijem ga, natrpam okolo stijena i metnem jednu granu preko njega. Tu je ležao 16 dana... Obećali su, ali nisu došli. Opet je 13. osmog Krešo (Ćosić, op. p.) išao. Tada su rekli da će doći za četiri dana. Došli su 22. osmoga sa "tamićem". Jedan mali u bijelom iz Civilne zaštite kaže: 'Ajde kurvo srpska, da te slikamo'. Ja nisam htjela. On ti mene ošamari. Policajac viknu na njega: 'Pušti ženu i ovako joj je dosta.' Molila sam, kumila, da ga sahrane u njegovu grobnicu koju je sam sagradio. Ne htjedoše. Strpaše ga u crnu vreću i na "tamić". Ja onako, iz običaja, bacih po njemu malo zemlje, a onaj mali me opet ošamari. Opet me policajac zaštitio. I tako mi je muž sahranjen pod brojem (498, op. p.), a znali su sve podatke o njemu..." (Vesela Damjanić, r. 1937., aktivistima HHO, 29. travnja 1997.)

„Kad sam čuo da pripadnik HV viče: "Ubio sam još jednog, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači", a kroz prozor sam vidio jednog časnika kako viče: „Ne pucaj više, majku ti, ubit ću te!" Shvatio sam da se nešto događa. Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu. Podigao sam je i ona je u jednom momentu došla k sebi. Na moja pitanja samo je kimala glavom. Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdahnula. Ocu je metak prošao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora".

„...Žena Sava, r. 1917. našla je muža Todora Savića, r. 1908. mrtvog u kokošinjcu. Na vratima noge, glava put unutrašnjosti. Pijetao povrh glave. Podignem glavu, a ruke krvave. Razdrljim majicu da vidim, da nije zaklan, nije. Izgledalo je kao da je bajonetom ubijen. Sve su džigerice ispale. Iskasapljen po stomaku...Ja vam ne mogu reći kako je to izgledalo... Istog dana, hrvatski su joj vojnici zapalili gornji dio kuće, zapalili staru kuću, te staju u kojoj su izgorjele i tri stelne krave. Nešto kasnije došla su dva vojnika, zlostavljali su je, naslanjali na rame automat i tako pucali prema kući, tražili „oružje", tražili sinove i oteli joj neke predmete".

„...Potom su vojnici palili susjednu kuću. Ona je pusta već 20 godina. Palili su žito. Sva sijena koja smo u polju imali, sve su redom zapalili...Pucali su, ubijali stoku..., a onda propisno kao vojnici, postrojili se i otišli."

"...Cijelo selo je bilo osvijetljeno. Tri starije žene koje su još bile tu ili su se tek vratile u selo, pokazale su nam sve zgrade koje su još gorile. Stoka je bila u zapaljenim zgradama. Pet ili šest svinja je ležalo ubijeno. Kada smo se te večeri vratili u selo da vidimo kakva je situacija, pokazali su nam tijela ljudi. Jedno je tijelo bilo starijeg muškarca (Miloš Grubor, r. 1915., op. P. M.) u sobi kuće koja je dijelom bila izgorjela. Na sebi je imao pidžamu i ležao je u lokvi krvi kraj kreveta...Ustrijeljen je iza uha, a metak je izašao kroz grlo. Malo dalje bila je još jedna kuća sa tijelom na podu prostorije. Nismo mogli vidjeti o kome se radi. (Jovo Grubor, r. 1930. op. P. M.) Čovjek koji je razgovarao s nama rekao je da je donio tijelo tijekom popodneva dok nismo bili ovdje. Kada je okrenuo tijelo prizor je bio zastrašujući. Njegovo grlo bilo je prerezano na dvoje...". (Alan Roberts, glasnogovornik UN-a Glasu Amerike, 11. rujna 1995).

"...Časnik češkog bataljona UNPROFOR-a, smještenog u Korenici, izvjestio me da je u nedjelju, 5. kolovoza 1995. primijećen 21 srpski civil kako uz bazu Češkog bataljona bježe ispred hrvatskih vojnika. Kasnije su češki vojnici čuli neljudsko vrištanje i pucnjeve. Možda je samo slučajnost da se podudaraju brojke od 21 civila i 21 groba bez imena..." (Robert Fisk, „The Independent", 5. rujna 1995.) Na koreničkom groblju, sada potpuno zapušteni, ima 21 "NN" nadgrobna oznaka. To je čudno, jer su, bar u nekim slučajevima bila poznata imena ubijenih. Primjerice, profesor tjelesnog odgoja, Zdravko Sovilj, sklonio se u bivak vojnika UN-a. HV je tražila da im se, na kratko izruči, "samo radi razgovora", odnosno traženja nekih informacija. UN-a vojnici su Z. Sovilja izručili, dobivši uvjerenje da će, nakon razgovora biti vraćen. To se nije dogodilo.

HHO pismeno je zamolio povjerenika vlade Petra Pašića u Kninu, da im pomogne u traženju nekih osoba u selu Otonu a on je odgovorio: "Imam važnijeg posla, nego da po Krajini skupljam srpske leševe!"

Tragizam je u tome što je vojnicima u pojedinim vojnim postrojbama otvoreno ili zaobilazno rečeno: „Zarobljenika nema!" „Svjedoci vojnici HV izjavili su kako su zarobljeni, ne samo vojnici već i civili, morali biti ubijeni jer nije organiziran prihvat.."

Groblja kao fundamentalna baština svake zajednice bila su za vrijeme akcije posebno čuvana jer se tako moglo sakrivati broj i imena žrtava. Pristup grobljima, neposredno nakon akcije "Oluja" nije dozvoljen nikome. To je osiguravala civilna policija i u tome je bila neumoljiva. Groblje u Gračacu, dugo je nadzirala vojna policija. Da je nadzor nekog od navedenih grobalja bio i opasan po život, pokazuje primjer Gračaca. Na djelatnike UNCIVPOL-a 15. kolovoza 1995. na tome groblju je otvorena snajperska vatra. Dan kasnije na promatrače je iz pravca Velebita ispaljeno pet snajperskih metaka, a 8. rujna 1995. vojna i civilna policija grubo su odbile bilo kakav pristup groblju. Tako se postupilo i 30. rujna 1995. prema ekipi HHO-a.

„...Gračac: Promatrači su na ovo groblje prvi put uspjeli doći tek 15. kolovoza 1995. godine". Grobovi se navode u šest redova, obilježeni sa NN a ponegdje i imenima, sa najvećom numeracijom 753 NN.

Na groblju u Gračacu pokopavani su mrtvi sa širokog područja, čak i iz Dalmatinske zagore, koju od ovog mjesta dijeli Velebit. Primjerice, u Gračacu su, pod rednim brojevima 397. i 398, pokopani Miljka i Mijat Gagić iz Zelengrada, starci koji su ostali kod svoje kuće, a potom zaklani na kućnom pragu. Tijela su im razvlačile životinje. Njihov sin Đuro, koji odavna živi i radi u Ljubljani, jedino je znao da su ostali kod kuće. Godinu dana je vodio borbu da dozna što se s roditeljima dogodilo i gdje su pokopani. Nitko mu nije htio odgovoriti, slali su ga iz Obrovca u Zadar, iz Zadra u Obrovac, potom u MUP RH i kojekuda. Pregledao je sva okolna groblja, ona u Zadru i Šibeniku, čak Kninu, dok na groblje u Gračacu, "gore preko Velebita u Lici" nije ni pomislio. Ipak, uspio je doznati da su mu roditelji, baš "preko Velebita" pokopani. Zašto?

Moguće lokacije masovnih grobnica

„...Osim da je kninsko gradsko groblje velika (možda i najveća) masovna grobnica, na području bivšeg UN sektora Jug navodno su se masovna ukapanja desila i na sljedećim lokacijama: jama G. na području Donjeg Lapca; jama G. na području Kistanja; predio zvan K. nedaleko Drniša; deponija bivšeg k; područje Š. j.; C.z.; periferija G.; J.; G. kod Korenice; H; jama O.; deponij kod Z; L. P. S., B, P., V, P... Dakako, uz svaku ovu lokaciju može se staviti i upitnik, jer je moguće da su neke od jama, ako su tu i postojale, mogle nestati, kao što se to već ranije na nekim mjestima i događalo..."

U Izvještaju se pouzdano zaključuje, da "broj žrtava premašuje broj križeva iz vremena akcije „Oluja" na grobovima..."

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane